Otok na kojem cvjetaju limuni

Znanstvena monografija Otok na kojem cvjetaju limuni – Vrtovi nadvojvode Maksimilijana Habsburškog na otoku Lokrumu impozantno je i intrigantno djelo, već na prvi pogled, na prvi dodir. Autorica, dr. sc. Mara Marić, predstojnica je Zavoda za mediteranske kulture Sveučilišta u Dubrovniku, a knjiga je žanrovski teško jednoznačno odrediva; kažemo li da je riječ o povijesti krajobraza, to zvuči – i jest – odviše reduktivno, ali ne i ako krajobraz shvatimo metaforički, ne samo kao prirodni krajobraz nego i kao kulturni, gospodarski, društveni, naposljetku mentalni krajobraz.

U uvodu autorica će o vrtovima zapisati: »Povijesni vrtovi živi su svjedoci prošlih vremena, u njima se ogledaju arhetipski odnosi čovjeka prema svijetu, ljudskoj zajednici i prirodi koja ga okružuje.« Povijesni su vrtovi, međutim, jedan od »najkrhkijih« segmenata baštine, pa oni izgubljeni nerijetko – kaže autorica – »zadobivaju mitska svojstva«. To je sve donedavno vrijedilo i za lokrumske vrtove 19. stoljeća. Do pojave ove knjige, pomanjkanje stvarnog, egzaktnog znanja o tome što se zapravo na Lokrumu događalo u naznačenom vremenu bivalo je nadomješteno mitologizacijom. Pa i unatoč tomu što su lokrumski devetnaestostoljetni vrtovi u svom izvornom obliku gotovo iščeznuli, intervencije Maksimilijanova doba trajno su artikulirale prostor otoka.

Govoreći o knjizi, izazvani smo govoriti o Maksimilijanu – koliko god samosvojnoj, silno zanimljivoj i jedinstvenoj osobi, jednom od velikih protagonista 19. stoljeća. Kako s obzirom na temu tako i na formu mentis toga protagonista, knjiga Otok na kojem cvjetaju limuni među inim je svakako i suptilna karakterološka studija. No to nije knjiga o nadvojvodi Maksimilijanu, premda je on na stanoviti način, zajedno sa suprugom Charlotte, istodobno i glavni lik i pokretač radnje. Bolje rečeno: ovo nije knjiga samo o nadvojvodi Maksimilijanu. Ovo je knjiga o Maksimilijanovoj ulozi, točnije o njegovu doprinosu u povijesnom kontinuumu oblikovanja lokrumskoga krajobraza te o značenju Lokruma u njegovu kratkome životu prekinutom 1867., u dobi od samo 35 godina.

Još kao dječak, potom mornarički časnik, a ubrzo i zapovjednik austrijske Carsko-kraljevske mornarice, mlađi brat cara Franje Josipa bio je očaran Mediteranom. Za Maksimilijana je pravi Mediteran bio prostor u kojem »u proljeće mirišu agrumi u cvatu«. Naslov knjige parafraza je Goetheova stiha koji je kao devetnaestogodišnjak, zadivljen vrtovima južne Italije, Maksimilijan bio zapisao u svoj dnevnik: »Poznaješ li zemlju u kojoj cvjetaju limuni?«

Naslovnica knjige Otok na kojem cvjetaju limuni – Vrtovi nadvojvode Maksimilijana Habsburškog na otoku Lokrumu autorice Mare Marić

Nadvojvoda Maksimilijan Habsburški sa suprugom, belgijskom princezom Charlotte (slika iz knjige Otok na kojem cvjetaju limuni – Vrtovi nadvojvode Maksimilijana Habsburškog na otoku Lokrumu)

U Dubrovniku, kamo prvi put dolazi s osamnaest godina, Maksimilijan zatječe živ, opipljiv i sveprisutan kontinu­itet vrtnog naslijeđa – naslijeđa kultiviranja prigradskog i izvangradskoga krajolika čiji korijeni sežu u najranija stoljeća srednjovjekovne gradske komune.

Prije više od pet stoljeća, 1502. godine, pjesnik Ivan Gučetić u svom ljetnikovcu u Trstenom dao je postaviti kameni natpis; posljednji od dvaju elegijskih distiha – Haec sunt tibi hominum vestigia certa viator, ars ubi naturam perficit apta rudem – u prijevodu na hrvatski glasi: »Evo ti, putniče, očitih tragova ljudskog rada, gdje je valjano umijeće usavršilo divlju prirodu.«

Možemo reći da i Maksimilijanov Lokrum sa starijom, gotičkom, renesansnom i baroknom dubrovačkom ladanjskom arhitekturom povezuje – autoričinim riječima – »autentičnost i specifična isprepletenost prirodnog i ljudskom rukom stvorenog krajolika«. Posve osobitu prožetost nature i kulture najpregnantnije je još sredinom 20. stoljeća iskazao Cvito Fisković sintagmom Kultura dubrovačkog ladanja. Ljetnikovci su bili mjesta rada i odmora, studija i dokolice, učenih razgovora, pozornice predstava, mjesta književnog i pjesničkog stvaranja, jednom riječju mjesta nastajanja svakovrsnih sastavnica onoga što danas nazivamo baštinom. Istraživanja hortikulturne baštine ladanjskih sklopova Dubrovnika i dubrovačkog teritorija nakon Cvite Fiskovića nastavio je dubrovački krajobrazni arhitekt Bruno Šišić, a recentno isto toliko strastveno i kompetentno autorica ove knjige.

Autoričino bavljenje temom Lokruma bilo je inicirano njezinim sudjelovanjem u izradi znanstvene studije – podloge za obnovu tamošnjih vrtova, dovršene 2018. godine. Istraživanja su iznjedrila dragocjena otkrića, velikim dijelom našoj znanstvenoj javnosti posve nepoznate dokumentarne i slikovne izvore u cijelom nizu arhiva na prostoru nekadašnje Habsburške Monarhije. Popis ustanova u kojima je sabirana građa za ovu knjigu je podugačak: Državni arhiv u Trstu, Sveučilišni arhiv Botaničkog vrta u Padovi, Austrijska nacionalna knjižnica u Beču, Kućni, dvorski i državni arhiv (Haus-, Hof- und Staatsarchiv) u Državnom arhivu u Beču, Muzej Albertina u Beču, Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, državni arhivi u Dubrovniku, Splitu, Zadru, Znanstvena knjižnica u Dubrovniku...

Pogled na Lokrum i povijesnu jezgru Dubrovnika (autor Boris Jović, slika iz knjige Otok na kojem cvjetaju limuni – Vrtovi nadvojvode Maksimilijana Habsburškog na otoku Lokrumu)

»Istraživanjem se« – kako je ustvrdila autorica – »nastojalo rekonstruirati tijek, tip i opseg izvedenih radova u vrtovima, raznolikost i podrijetlo introduciranih biljaka, utvrditi mrežu pomno biranih suradnika i savjetnika, kao i povijesnopolitičke okolnosti i značaj Lokruma za nadvojvodu Maksimilijana«. Osim na spomenutoj arhivskoj građi, »istraživanje je temeljeno i na Maksimilijanovim memoarskim zapisima i pjesmama, dijelom objavljenim za njegova života, a u cijelosti sabranima i objavljenima poslije njegove smrti«.

Već iz pregleda prethodnih spoznaja u uvodnom dijelu knjige postaje bjelodanim koliko je u monografiji novoga i koliki je istraživački napor trebalo uložiti u sistematizaciju, analizu i interpretaciju raznorodne novopronađene dokumentarne i slikovne građe.

U poglavlju Formiranje pejzažnih afiniteta austrijskog nadvojvode Maksimilijana od njegovih se dječačkih godina prati sve veća fascinacija biljnim svijetom i hortikulturom te najglasovitijim vrtovima i perivojima Italije, Španjolske i Portugala koje je posjetio u svom formativnom razdoblju. Maksmilijan je sam sebe nazivao prijateljem prirode, a suvremenici su ga nazivali i prijateljem biljaka.

»Putovanja Mediteranom brodom austrijske mornarice, ali i njegov status člana dinastije Habsburg, Maksimilijanu su omogućili uvid u neke od najljepših europskih ostvarenja krajobrazne arhitekture i neosporno utjecali na njegovu izobrazbu u području vrtne umjetnosti, ali i na profiliranje njegova vlastitog stilskog izraza i preferencija. U Europi je posjetio većinu perivoja koji su i danas u teoriji vrtne umjetnosti navedeni kao prototipski primjeri važni za razumijevanje stilskih odlika pojedinih povijesnih razdoblja, ali i velik broj perivoja koji su oblikovani ili preoblikovani u dugu 19. stoljeću, s kolekcijama egzota što je bila njegova glavna preokupacija.«

Putanja dvogodišnje ekspedicije austrijskom fregatom Novarom oko svijeta 1857–59. Zbog prikupljenoga brojnoga biljnog materijala koji je trebalo testirati na europskom tlu kupljen je otok Lokrum (slika iz knjige Otok na kojem cvjetaju limuni – Vrtovi nadvojvode Maksimilijana Habsburškog na otoku Lokrumu)

U poglavlju Početak ostvarivanja Maksimilijanovih krajobraznih ideja prvi je odjeljak posvećen potpori i ulozi Maksimilijanove supruge, belgijske princeze Charlotte. Na predstavljanju knjige u Dubrovniku glavni urednik Ivan Viđen istaknuo je da monografija Mare Marić ispravlja nekoliko nepravdi. Osim uvriježenog podcjenjivanja baštine 19. stoljeća, jedna je od tih nepravdi i ignoriranje zasluga nadvojvodine supruge za ono što je na Lokrumu ostvareno. Premda o Charlottinu konkretnom udjelu u koncipiranju i oblikovanju lokrumskog posjeda nema dokumentarnih podataka, ona je konstantno prisutna, u mislima i planovima svojega supruga, a tako i u radnji knjige. Svjedočanstva su tome sačuvana u pismima koja joj je gotovo svakodnevno kada bi bili razdvojeni pisao Maksimilijan. Posebice su dirljivi tekstovi šest pisama upućenih Charlotti s Lokruma 1862. i 1863. (u knjizi su objavljena u prilogu). U ovom dijelu monografije riječ je i o Maksimilijanovu Miramaru. Dvorac kod Trsta Maksimilijanu je bio ispunjenje dječačkog sna – »izgraditi dvorac na obali mora okružen velikim vrtom«. Njegovi su se ambiciozni pokušaji aklimatizacije egzotičnih biljnih vrsta ondje ubrzo pokazali neizvedivima zbog preoštre tršćanske klime. U tom je pogledu Lokrum bio pogodniji, pa možemo reći da je riječ o dvije kardinalne točke, o dva važna, komplementarna mjesta u Maksimilijanovu životu i u njegovim hortikulturnim nastojanjima.

Dvorac Miramar s perivojem u tršćanskome zaljevu – glavna rezidencija nadvojvode Maksimilijana Habsburškog na Jadranu (slika iz knjige Otok na kojem cvjetaju limuni – Vrtovi nadvojvode Maksimilijana Habsburškog na otoku Lokrumu)

U sljedećem poglavlju Odluka o kupnji otoka Lokruma autorica rasvjetljava najraniju povijest Maksimilijanovih kontakata s Dubrovnikom, od prvog posjeta Gradu 1850. godine – kada su ga se duboko dojmili vrtovi gruških ljetnikovaca – preko želje da u Dubrovniku kupi ruševni prigradski ljetnikovac na Boninovu, sve do iznenadne odluke o kupnji Lokruma koju supružnici donose u ljeto 1859. godine. Lokrum je zapravo, u listopadu 1859., kupila i Maksimilijanu poklonila njegova supruga Charlotte.

U poglavlju Krajolik Lokruma prije Maksimilijana autorica iznosi spoznaje vlastitih istraživanja geneze i starijih faza formiranja otočnoga krajobraza. Ta je tematika dakako vezana uz lokrumski benediktinski samostan. Najstarije romaničko zdanje, znatno oštećeno u velikom potresu 1667. godine, obnovljeno je u razdoblju baroka, a posljednji su ga redovnici napustili potkraj 18. stoljeća. Samostan je bio inkorporiran u projekt Maksimilijanove rezidencije, štoviše, po samostanu je rezidencija dobila i svoje »službeno« ime; u zaglavlju nadvojvodinih pisama poslanih s Lokruma stoji Abbazia di La Croma.

Pogled iz zraka na kompleks benediktinskog samostana i Maksimilijanova ljetnikovca, vrtova u okruženju (autor Boris Jović, slika iz knjige Otok na kojem cvjetaju limuni – Vrtovi nadvojvode Maksimilijana Habsburškog na otoku Lokrumu)

Plan za otok Lokrum načinjen nakon povratka s Maksimilijanove Brazilske ekspedicije 1860. godine (slika iz knjige Otok na kojem cvjetaju limuni – Vrtovi nadvojvode Maksimilijana Habsburškog na otoku Lokrumu)

U poglavlju Maksimilijanova mreža suradnika i savjetnika autorica oživljuje likove i doprinose velike skupine stručnjaka koji su Maksimilijanove zamisli na Lokrumu provodili u djelo – u prvom redu trojice dvorskih vrtlara, ne zanemarujući pritom ni domaće ljude koji su bili angažirani kao pomoćni vrtlari, a potom i nadvojvodino administrativno osoblje u dvorcu Miramar, otkuda se upravljalo radovima i, dakako, administracije na samom Lokrumu.

Vegetacija unutar renesansnoga klaustra s vizurom na nedovršeni Maksimilijanov ljetnikovac (autor Boris Jović, slika iz knjige Otok na kojem cvjetaju limuni – Vrtovi nadvojvode Maksimilijana Habsburškog na otoku Lokrumu)

Središnji dio knjige posvećen je projektima za Maksimilijanovu rezidenciju i vrtove te zamašnim radovima izvedenima u razdoblju od samo osam godina. Na Lokrumu – koji će u nekoliko zgoda nazvati vilinskim otokom – Maksimilijan je bio idejni tvorac svih planova, investitor i nalogodavac svih radova. Istančani senzibilitet je kod njega spojen sa zanimanjem za prirodoslovlje, strašću za hortikulturom te sustavno stjecanim i razmjenjivanim znanjima i iskustvima. U južnom dijelu otoka uređen je romantički pejzažni park s egzotama, uz napušteni su samostan obnovljeni klaustarski vrtovi, izgrađen je sustav šetnica s odmorištima i vidikovcima, uspostavljen je rasadnik, povrtnjak, voćnjak, štale za životinje, uređeni stariji vinogradi i maslinici, popravljeni su stari i načinjeni novi spremnici za vodu, konstruirano pristanište a na otok su, naposljetku, dovedene i egzotične životinje (papige, paunovi, kanarinci, majmuni).

Slijedi poglavlje posvećeno biljnim vrstama zastupljenim u lokrumskim vrtovima u Maksimilijanovo doba, poglavito onim alohtonima, dopremljenima iz južnijih dijelova Mediterana i još daljih krajeva, Južne i Srednje Amerike, Australije, Azije i dr. – ananasa, agruma, palmi, sukulenata, araukarija, banana, bugenvilija (čije su sadnice dopremljene s otoka Madeire), eukaliptusa. Na Lokrum je 1863. godine bio pozvan i Roberto Visiani, Šibenčanin rodom, profesor na padovanskom sveučilištu i jedan od najuglednijih botaničara svog doba. Visiani je izvedene radove ocijenio povoljno i dao korisne savjete za daljnje aktivnosti na aklimatizaciji egzotičnih biljaka.

U poglavlju Lokrumsko poljoprivredno dobro autorica skreće pozornost na manje poznatu činjenicu da lokrumski vrtovi nisu bili samo ukrasni vrtovi nego i tzv. korisni vrtovi. U tom se pogledu – s obzirom na težnju za prožimanjem ugodnog i korisnog – osvrće na Maksimilijanove kontakte s trogirskim Garanjinima koji su u Divuljama kod Trogira na istim pretpostavkama stvorili reprezentativan posjed. Na Lokrumu se tako sadila i održavala vinova loza, brojne vrste voćaka, povrće, žitarice i uzgajale korisne životinje. Najvažniji su prihod donosili lokrumski maslinici koji su, kao i nasadi loze, potjecali iz vremena benediktinaca.

Fotografija iz II. polovice 19. stoljeća s prikazom tzv. Fridrikova vrta i skulpturom Klanjatelja, koja je istovjetna stajala i u perivoju rezidencije Miramar (slika iz knjige Otok na kojem cvjetaju limuni – Vrtovi nadvojvode Maksimilijana Habsburškog na otoku Lokrumu)

Fotografija iz zraka Fridrikova vrta danas (autor Boris Jović, slika iz knjige Otok na kojem cvjetaju limuni – Vrtovi nadvojvode Maksimilijana Habsburškog na otoku Lokrumu)

Završno poglavlje knjige Maksimilijanov posljednji dolazak na Lokrum posvećeno je nadvojvodinu boravku na otoku 1863. godine, prije no što će se otisnuti put Meksika da bi ondje bio okrunjen za cara. Sve do tragičnog pogubljenja 1867. godine Maksimilijan je nastavio voditi računa o lokrumskim vrtovima, o čemu svjedoči i njegova korespondencija.

Rezultati autoričina višegodišnjeg istraživanja sintezno su prikazani u zaključku knjige:

»Projekt Maksimilijanovih vrtova na Lokrumu, osim veličine zahvata i golemih uloženih sredstava, značajan je već i zbog činjenice da je jedan nadvojvoda a kasnije i car bio osobno involviran u kreaciju za ono vrijeme eksperimentalnih suvremenih vrtova, s autentičnim krajobraznim konceptom u čijem su stvaranju sudjelovali ponajbolji dvorski vrtlari i savjetnici Habsburške monarhije. Lokrum Maksimilijanova razdoblja formalno je smatran jednom od svjetskih carskih rezidencija. Autentičnost prirodnog krajolika kojega je s oduševljenjem opisivao Maksimilijan može se na Lokrumu doživjeti i danas. Na prostoru južne Hrvatske i Dubrovnika ne postoji krajobrazni projekt koji je obuhvatio tako veliku površinu (72 ha), bio izveden u tako kratkom roku (8 godina) a – prije svega – iza kojega je stajao hortikulturni entuzijast kakav je bio Maksimilijan Habsburški. Zbog toga Maksimilijanovi vrtovi na otoku Lokrumu trebaju biti jasno istaknuti u hrvatskoj krajobraznoj i kulturnoj povijesti kao jedno od najvažnijih ostvarenja druge polovice 19. stoljeća.«

Lokrumski je krajobraz u autorici knjige Mari Marić našao svoga do sada najposvećenijeg, najkvalificiranijeg i najkompetentnijega tumača. Premda posreduje spoznaje dobivene znanstvenom metodom, monografija o Lokrumu doista se može čitati i bez specifičnih akademskih predznanja o povijesnim krajobrazima, o hortikulturi, o povijesti ili politici.

Glavni je urednik Ivan Viđen, autor fotografija bio je Boris Jović, a oblikovanje i prijelom potpisale su Katarina Banović i Nina Đukanović. Tekst su recenzirali Joško Belamarić, Ana Šverko i Ivana Vitasović Kosić. Monografija Otok na kojem cvjetaju limuni – Vrtovi nadvojvode Maksimilijana Habsburškog na otoku Lokrumu doista jest na ponos i na čast, prije svega autorici, a potom i suizdavačima – Matičinu dubrovačkom ogranku i dubrovačkom Sveučilištu. Ovom knjigom nam je na neki način vraćeno vrijeme i vraćen, re-kreiran izniman spomenik.

Neizbježiva su, na kraju knjige, i razmišljanja o sudbini lokrumskoga devetnaestostoljetnog projekta. Za razliku, primjerice, od Miramara, autorica ističe da je Lokrum ostao građevinski nedovršen, njegova namjena nerealizirana, a njegovi vrtovi izloženi nebrizi i degradaciji.

Upravo stoga, jednako kao što tekst monografije započinje autoričinom napomenom da joj je povod za istraživanje bilo sudjelovanje u izradi studije za obnovu lokrumskih vrtova, mišlju o obnovi knjiga i završava.