O nestalom svijetu i živim sjećanjima

Iako u naslovu nosi modernu sintagmu »mjesta sjećanja« (sites of memory), ovo nije jedan od pomodnih uradaka. Upravo suprotno. Riječ je o knjizi koja je nastajala cijeli autoričin život. Počelo je uobičajenim maminim pričama, kakve smo svi slušali u djetinjstvu, ali malo je tko od nas počeo zapitkivati kako bi o obiteljskoj povijesti doznao više. Autorica je radila upravo to – pitala prvo članove obitelji, a kada joj sama sjećanja više nisu bila dovoljna, započela je prikupljati sve što je moglo popuniti praznine i približiti osobe o kojima je slušala. Stvorila je tako rijetko cjelovitu zbirku fotografija, barem kada je riječ o društvenoj skupini kojoj je obitelj pripadala – sitnom građanstvu. Otkrila je i zanimljive dokumente, primjerice dnevnik iz Prvoga svjetskog rata, o kojem je nakon toga nešto pisano, a u pripremi je i cjelovita obrada.^[1] Usput je čitala i literaturu koja joj je pomogla razumjeti vrijeme u kojem su njezini predci živjeli. U jednom je trenutku postalo jasno da je riječ i o građi i o temi koje prerastaju okvire privatnog zadovoljstva. No, kada je stvorena odluka da se obiteljska priča pretoči u knjigu, tek je započeo dug put do knjige kakvu je željela. Trebala je to biti znanstvena monografija po svim pravilima struke u kojoj Tihana Petrović Leš, profesorica na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, djeluje već godinama. Istraživanja u arhivima (a prošla je gradivo u 16 arhivskih i muzejskih ustanova), čitanje starog tiska, pretraživanje recentne etnološke i povijesne stručne literature potrajalo je, a oni koji su pokušali u izvorima pronaći podatke o običnim, »malim« ljudima dobro znaju zašto takav posao traži puno vremena i čini se da nema kraja. Sada je rezultat pred nama: izvanredno uravnotežen znanstveni prikaz privatnih sjećanja pa i osobnih osjećaja.

O izazovnom odnosu znanstvenog i privatnog autorica govori u Uvodu. Ovdje pojašnjava koliko su joj etnološke / kulturnoantropološke metode pomogle zauzeti nužnu distancu prema privatnoj sferi, a naizgled nepregledan korpus sjećanja strukturirati prema znanstvenim pitanjima. Interdisciplinarni pristup, u kojem je nemoguće razdvojiti etnološku i povijesnu znanost, omogućio je pogled u »davno nestalo vrijeme i način života građanskoga sloja u Sv. Roku i Lovincu« (str. 12). Taj nestali svijet Tihana Petrović Leš rekonstruira na (fizičkim) temeljima, na »mjestima sjećanja«, Sv. Roku i Lovincu, koji su i dali naslov knjizi. Ta su mjesta u autoričinoj raseljenoj obitelji s vremenom dobila »gotovo sakralnu dimenziju«. Vraćajući se njima, iz obiteljskih sjećanja i predaja te arhivske i druge građe, obnavlja nestalo »okružje sjećanja«, živote svojih predaka (str. 13).

Knjiga započinje poglavljima »Uspon trgovaca« i »I staro i novo« u kojima upoznajemo glavne likove, članove obitelji Japunčić, Šarić, Kovačević i Vukelić. Kronološki, prateći tri generacije od 1870-ih do Drugoga svjetskog rata, taj pregled obrađuje dvije velike teme. Prva je povijest društvene skupine, u kojem smo dobili prikaz slabo poznatog problema – nastajanja mladoga građanstva izvan urbanih središta. Autorica prati put predaka, koji se od poduzetnih seljaka uzdižu u red imućnih trgovaca, a već svojoj djeci omogućuju izbor i školovanje te ulaz u intelektualnu elitu. Druga velika tema su obiteljski odnosi. Govori se o braku, djeci, ali ponajviše o promjenama u odnosima muževa i žena (»Kako je Veliki rat naučio žene govoriti«). Ovdje možemo spomenuti kako je cijela knjiga donekle »ženski pogled«, jer su sabrana sjećanja uglavnom ženskih članova obitelji. Naime, žene su, posebice tada, imale ključnu ulogu u podržavanju obiteljskih veza i prenošenju sjećanja.

Slijedi poglavlje o uključivanju članova obitelji u javni život, pri čemu se u prvom redu misli o izravnom ili neizravnom političkom i nacionalnom djelovanju. Naslovljeno je »Svakodnevnica osjenjena politikom«, a na sličan bi ga način pisao povjesničar. Autorica opisuje pripadnost članova obitelji isprva pravaštvu, a nakon Prvoga svjetskog rata Hrvatskoj seljačkoj stranci. No, kako nitko nije bio aktivno uključen u stranku, javna se djelatnost usmjerila na rad u raznim udrugama, koje su nosile jasan nacionalan (a time i politički) predznak. Prikazano je kako su tradicionalna okupljanja iz 19. stoljeća (ovdje društvo Palavordenkor) zamijenjena modernim građanskim udrugama. One su pak, u svijetu liberalnoga kapitalizma, bile oblik civilnog društva i neophodan treći stup moći, kojim se nadoknađivalo ono što država još nije radila (socijalna politika) ili nije radila u dovoljnoj mjeri (prosvjeta i kultura). Već pred Prvi svjetski rat Lovinac je imao čitaonicu i knjižnicu, a održao je – gotovo istovremeno kada i u Zagrebu – prvi tečaj opismenjivanja (1907). Poslije su osnovani još i Hrvatski sokol, Hrvatski radiša i Napredak. Osim jasnoga nacionalnog angažmana, sve su one (posebice Radiša i Napredak) imale humanitaran karakter, koji je u siromašnom ličkom društvu bio itekako potreban. Te su udruge organizirale zabave, amaterske predstave i koncerte te na druge načine prikupljale sredstva kojima su pomagali potrebite. U obiteljskoj je predaji sačuvana i priča o uspješnom zagrebačkom obrtniku, koji se odškolovao samo zahvaljujući upornosti autoričina djeda. No, radilo se o većem broju najsiromašnije djece, kojima je omogućeno školovanje kako bi se njima, njihovim budućim obiteljima i cijeloj domovini (kako su govorili), osigurala bolja budućnost.

U poglavlju o privatnom društvenom životu »Spori ritam svagdana i blagdana« glavnu riječ neprimjetno preuzima autoričina struka i etnološki pristup temama koje doduše i povijest proučava kao povijest svakodnevice ili slobodnog vremena. Ovdje je autorica obradila obiteljska druženja, međusobne posjete i načine na koji su se zabavljali, a bilo je to najčešće pjevanje, muziciranje ili razne društvene igre. Uz neke tradicionalne zabave opisuje i trenutke kada bi »mlađarija« priredila nešto novo, primjerice »špiritizam«, spiritističku seansu (koju nisu ponovili). Pozornost je obratila i na rodnu podjelu zabava, na mjesta i načine svojstvene ženama ili muškarcima (koji odlaze u »birtije« ili prate sport, posebice nogomet). Osim onih uobičajenih, obiteljskih proslava ili odlazaka u crkvu, javlja se i nova zabava, koja uključuje veću prostornu pokretljivost – turizam, bilo da se radilo o jednodnevnim izletima ili prvom ljetovanju na moru.

U posljednjem poglavlju »Građanska kultura – prožimanje globalnog i lokalnog« analizirane su klasične etnološke teme stanovanja, prehrane i odijevanja. Ovdje su, uz usmenu predaju, posebno važne obiteljske fotografije. U knjizi njih čak 111 prati i dopunjuje tekst, no u analizi stanovanja i odijevanja postaju i glavnim izvorom. Čitatelj će zasigurno uživati u pregledu kulinarskih umijeća, ali i stručnim i kontekstualiziranim opisima mode i stambenih prilika, koje lovinačko društvo jasno stavljaju u srednjoeuropski kulturni krug. O tom mentalnom svijetu rječito govore detalji iz materijalnog svijeta, spomenimo ovdje samo kolače koje se spremalo: vanili krancle, nusštange, londoner štangle, pusle, linceri, damen kapric, bern prance, kuglof.

Čitajući Mjesta sjećanja. Sveti Rok i Lovinac možemo zaviriti u građanski život, ne kako je dosada bilo uobičajeno, u gradu, nego u malom mjestu. Iako je ovdje mjesna elita bila malobrojna, ponašala se jednako kao u urbanim sredinama. Slala je djecu na fakultete (oni nadarenog sina školuju na farmaciji u Grazu), pratila vijesti iz svijeta i domovine, uključivala se u javni život jednako kao što bi to radila u gradu. Može se reći kako politički ulaze u nacionalnu politiku, ali i da civilizacijski pripadaju daleko širem krugu – Srednjoj Europi. Tako je bilo moguće da se odijevaju prema časopisu Wiener Mode, a da na zabavama nose narodnu nošnju pokazujući nacionalnu samosvijest (što je uostalom bila europska tendencija onoga vremena). Knjiga nas upozorava i na jedno metodološko pitanje. Naime, autorica uočava fine promjene u obiteljskim odnosima, novi položaj žene (posebno je zanimljivo stavljanje u kontekst velikih potresa koje je donio Prvi svjetski rat) i djece. No, isto tako pokazuje koliko je problematično uopćavati i stvarati modele, jer je stvarnost neusporedivo složenija i nepredvidljivija od naših shema. Na primjerima nekoliko brakova, čitatelju postaje jasno koliko treba biti oprezan s modelima, primjerice onim građanske obitelji, jer se ono individualno jednostavno katkad ne može uklopiti u njih. Na kraju, treba dodati da je tekst čitljiv, a još ga zanimljivijim čine uzrečice koje su se udomaćile u obitelji ili riječi pojedinih članova, koje su se pamtile kroz naraštaje. Osim što tekst čine dinamičnijim i atraktivnijim, otkrivaju nam individualne naravi i personaliziraju odnose.

Možemo sažeti: pred nama je knjiga u kojoj je autorica uspješno objedinila, kako sama kaže, svoje dvije uloge, i naratora i istraživača (str. 14), te nam pružila sliku svijeta koji smo slabo poznavali – građanstva u malim mjestima, sa svim izazovima življenja u vremenu i prostoru u kojem se dodiruju tradicija i modernizacija, lokalno i globalno. No, dala nam je više od nove spoznaje o znanstvenim temama koje do sada nisu istraživane – pružila nam je knjigu o ljudima, njihovim sudbinama, veseljima, sukobima, gubitcima. A to je nemoguće čitati bez osjećaja.

Predgovor knjizi Tihana Petrović Leš završava rečenicom: »Meni je rad na njoj pomogao da bolje sagledam i shvatim ne samo sebe, svoje postupke i razmišljanja nego i duboku isprepletenost obiteljske i nacionalne povijesti.« (str. 7). Možda bismo svi trebali pisati knjigu o svojoj obitelji.

^[1]    Meri Kunčić, Zoran Ladić, »Prilog životopisu Milana Japunčića«, Biobibliographica, sv. 1, Zagreb, 2003., 69–90.