Ja ću još dugo u tekstu živjeti

Kada se u ruke uzme knjiga Izabranih pjesama Josipa Palade Čuj, Ana, ponekad zapjevamo, koju je vrsno uredio, i napravio izbor, Kemal Mujčić Artnam, a objavila ove godine udruga »Poezija subotom« iz Zagreba, čak i oni koji poznaju Paladin pjesnički opus ostanu iznenađeni dometima ove knjige, njenom konzistentnošću: čini se kao da čitamo jednu zbirku, a ne izbor pjesama iz njih devet. Shvaćamo kako je Palada stvorio vrijedan, slojevit i cjelovit pjesnički opus, prepoznatljiv stil, po kojem ga možemo odrediti, Stamaćevim terminom, kao »slikovnog pjesnika«, što nije čudno jer je po godinama rođenja blizak naraštaju okupljenom oko časopisa Krugovi, koji afirmira, zajedno s nešto starijim Vesnom Parun i Jurom Kaštelanom, upravo takav pjesnički model, a njegove veze s likovnim umjetnicima su dugogodišnje te su urodile velikim brojem objavljenih tekstova o likovnim umjetnicima i njihovim djelima/opusima, predgovora katalozima i perfomativima na otvaranjima izložaba i likovnih manifestacija.

Knjiga Izabranih pjesama na 196 stranica donosi izbor iz devet pjesničkih zbirki, objavljenih između 1989. i 2015: Urla tišina (1989), Stiglo me (1998), Mogila (2001), Viđenja (2003), Ja ću još dugo hrabar živjeti (2005), Energije (2006) Ako ne otputuješ (2007), Javke s križnih putova ili majke su nas oplakale (2012), Posjet izvorima (2015). Paratekst knjige sadrži Uvodnu napomenu prireditelja Kemala Mujčića Artnama, predgovor Fabijana Lovrića, bibliografiju i bilješku o Josipu Paladi te bilješku o prireditelju. Efektan ovitak knjige dizajnirao je Ivica Drljača. Knjiga je naslovljena iznimno uspješno, a taj »prvi označitelj djela«, kako ga naziva Genette, može čitatelja i zavarati. Pjesma na koju upućuje naslov zbirke nije ljubavna pjesma, ta Ana nije neka lijepa uspomena lirskog subjekta, nego je to Ana iz Petrinje, učiteljica koju su u ratu, doznajemo iz stihova objavljenih prvotno u zbirci Stiglo me (1998), ubili njeni bivši učenici pa se lirski subjekt pita:

(...)čemu smo ih učili Ana/ činilo se da su htjeli u ljude/ mi smo sadili cvijeće voljeli

/ ti učiteljevala vilovala/ oni pleli pleter straha (»O Ani iz Petrinje«).

Čemu učimo ljude, pita se iz svoje najprije humanističke, kršćanske pa onda i nacionalne pozicije, lirski subjekt, pa da mogu tu lijepu Anu, koja je hrvatski govorila kao da »prosipa latice«, kojoj su zaštita bili tek »bijela haljina« i »bijelo rublje« i »čipkasta hrabrost« i dobrota... Ana je i smrt lijepa, izvješćuje nas lirski subjekt, koji je horvatićevski kolektivan, koji je mi, koji nije pojedinac, nije sam, pa stoga ima snage dostojanstveno sahraniti svoje mrtve, svoje Ane, i pjevati njihove pjesme, njene pjesme, pjesme o onima koji su lijepi/lijepe dok umiru:

(...)tako si bila lijepa/ zemlja je zasjela primajući te/ mi sadimo cvijeće u njenim njedrima

ono ne treba sunce/ grije ga tvoja obožavana slika/ ti jedina družiš se s bogovima/ mi s cvijećem i pčelama/ znaš Ana ponekad zapjevam / tvoje pjesme/ a cvijeće se smije smije/ tvojim usnama/ ljube te pčele leptiri (»O Ani iz Petrinje«).

I te pjesme, koje kolektivni lirski subjekt katkad pjeva, pjesme su koje se nižu u ovoj zbirci. Zbirci koja se nosi s tugom, zločinom i zlom na poseban način, estetikom i etikom, ljepotom i dobrotom, i vjerom da zemlja zasja kada dobre prima u svoja njedra. I cijeli život onda, promatran unatrag, pjevan i opjevan, pun je sjaja i ljepote, i dobrote, i nema mraka koji može oskvrnuti bijele haljine naših Ana i dobrotu naših Josipa... To sve sadrži ova pjesnička zbirka, što je vidljivo od naslovnice ove knjige. Na crnoj podlozi naslovnice knjige jednostavna su bijela slova s naslovom zbirke i imenom autora te znak poetske udruge koja je objavila zbirku Josipa Palade, jednog od sve rjeđih hrvatskih književnika višezavičajnointegrativne biografije, koji je svojim djelovanjem povezao različite hrvatske prostore pa ih nekako u svom životu/djelu oblikovao u skladnu cjelinu. Ni ta pjesnička udruga nije ovdje slučajno: Palada je bio među onima koji 1964. pokreću Jutro poezije, hrabar i važan izvaninstitucijski iskorak, iskorak u pjesničke i ljudske slobode, kojima je oduvijek bio posvećen.

Bogatstvo književnog opusa i ratne zasluge, ali prije svega ljudska srdačnost i toplina, priskrbile su Josipu Paladi mnogo prijatelja i poštovatelja i izvan književnih krugova. Bio je čovjek u doticaju s običnim ljudima, s njima je radio, živio, ratovao, crpio energije... Njegova biografija je iznimno bogata, a svojim je životom i djelovanjem zaokružio praktično cijeli hrvatski prostor: zavičajnim piscem smatraju ga u nekoliko hrvatskih gradova. Njegov životni put pratimo od rodnih Dograda (Marine) kraj Trogira (17. prosinca 1935), preko slavonskih Vučevaca i Đakova do Zagreba i Prigorja Brdovečkog, Ulice Ivice Kičmanovića, gdje je i preminuo 13. veljače 2022.

Josip Palada još kao »domac« u Osijeku 1952. objavljuje svoju prvu pripovijetku, a zatim se neprekidno, do same smrti javlja u časopisima i dnevnim listovima, na radiju te konačno i na internetskim portalima. Objavljuje pjesme, reportaže, feljtone, eseje, kritike, članke, vijesti... Pripovijetke objavljuje u časopisima, novinama ili na radiju, pa za njih dobiva i nagrade. Među mnogima dobio je i Arenino zlatno pero 1973. ili nagradu Bili smo prvi 2020. za zbirku priča Tko je palio moje knjige (DHK, 2020). Surađuje i na Hrvatskom radiju te su mu izvedene brojne radijske drame i radijske komedije, od kojih su neke i nagrađene. U scenskoj literaturi za djecu pročuo se komedijom Carev paž, za koju je na prvom natječaju Jugoslavenskog festivala djeteta u Šibeniku dobio prvu nagradu. Uz tu komediju nagrađene su mu i mnoge druge komedije i igrokazi. Dobio je više od deset nagrada za scenske tekstove. Romani Miris majke (1985) i Zlonjiva (2016), koji mu je objavio Đakovački kulturni krug, u suradnji s Maticom hrvatskom Trogir, nastao na temelju zapisa njegova oca Marka, iznimno su snažno svjedočanstvo hrvatskih sudbina tijekom XX. stoljeća i zaslužuju trajno mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti. U vremenu rasapa obitelji i obiteljskih vrijednosti Josip Palada je ispisao snažne posvete, ne samo svojima roditeljima nego i svim našim majkama i očevima, pokazao što je u temelju one druge njegove najveće teme: domovine. Ako ne voliš i ne cijeniš vlastitu obitelj, prijatelje, stanovnike svoje domovine, svoje Prudnice, Dograde, Vučevce, Đakovo, Sunju, Koprivnicu, Zagreb, Marinu, Kaštela, Brdovec, Knin, Osijek i ljude koji ondje žive, i među kojima živiš, kako se možeš nazvati humanistom, onim koji voli ljude? A Palada je volio ljude i s njima komunicirao na poseban način: njegovi prijatelji i njihov rad bili su »čudesni«, njihova djeca »anđeli«, umjetnička djela njegovih kolega »veličanstvena«, »divna«: svijet je bio predivno i, života punih pluća, vrijedno mjesto, najbolje mjesto što može biti, čak i onda kada su nam palili knjige, kada je/smo odlazili u rat i kada smo trebali nestati...

Ipak, iako smo poznavali vrijednost i sadržaj književnog opusa Josipa Palade, tek nakon objavljivanja knjige Izabranih pjesama čini se kako svi koji (ne)poznaju njegovo djelo, moraju promijeniti vrijednosni odnos prema njegovim poetskim zbirkama, a to u prvom redu trebaju uraditi u enciklopedijskim i leksikografskim izdanjima u kojima bilježe njegov književni rad. Naime, ako pogledamo natuknicu o književniku (postoji i istoimeni, slavni, tenisač) Josipu Paladi u Hrvatskoj enciklopediji shvatit ćemo kako se poezija vrijednosno ne ističe u njegovu opusu: »Palada, Josip, hrvatski književnik i novinar (Dograde kraj Trogira, 17. XII. 1935 – Prigorje Brdovečko, 12. II. 2022). Srednju tehničku školu završio je 1955. u Osijeku. Pripovijetkama, reportažama, feljtonima, esejima i člancima surađivao je u periodici, a izvedene su mu brojne radio drame. Istaknuo se kao pisac za djecu i mladež, zbirkom pripovijedaka Lutke (1974), romanom Iz poštanske torbe (1975), igrokazima tiskanima u knjigama Divlje jagode (1977) i Veliki prijatelji (2009) i dr. Pisao je romane (Miris majke, 1985; Zlonjiva, 2016), novele (Priče iz hrvatske nigdine, 2005; Tko je palio moje knjige, 2020), eseje i likovne kritike (Kultura s radničke ceste, 1988; Među nama, 1996) i pjesme (Urla tišina, 1989; Stiglo me, 1998; Mogila, 2001; Viđenja, 2003; Ako ne otputuješ, 2007). Kasnija su mu djela mahom ratne tematike.«

Svjedočimo kako su enciklopedijske natuknice često šture i neprecizne, ali nekako nas zasmeta kada su neprecizne o autoru koji je donedavno bio među nama, kao vrlo aktivan akter, ne samo književnih nego i društvenih zbivanja i kada olako prelaze preko možda i najvrjednijeg dijela njegova opusa, preko tih »Aninih pjesmama« koje Palada pjeva sa svojim živim i mrtvim prijateljima, preko opusa nadahnutog Domovinskim ratom. Spomenuti je, među ostalim, kako je bio ratni zapovjednik satnije hrvatskih umjetnika u Domovinskom ratu, pa nije čudno što su mu »kasnija djela mahom ratne tematike«, kako zaključuje autor/autorica natuknice. Nejasno je znači li ta rečenica tek da njen autor/autorica nije imao dovoljno prostora spomenuti kako su neka od tih djela s ratnom tematikom nagrađena i dobro ocijenjena ili je naznačio kako autora sam takav tematski odabir svrstava uz rub, ili iza ruba suvremenoga književnoga kanona? U početku književnosti zapadnoga kruga je upravo – rat – velika tema u kojoj se ulijevaju i prelamaju valjda sve teme koje možete zamisliti kao moguće u kakvom književnom djelu – kada se razaraju i pale gradovi i sela i ginu muškarci i žene, kada mjesecima oko vas i u vama tutnji i gori, kada se kidaju osobne i nacionalne egzistencije, kada se rađaju junaci i bijednici, kada se... što to može biti snažnije i obuhvatnije od priča, romana, pjesama, drama, »mahom ratne tematike«? Na ta pitanja suvremena hrvatska književnost i znanost koja se njome bavi nisu adekvatno odgovorile, pa se čini kako se »mahom« odabirom ratnih tema te paladinskim svjetonazorom kojima im se prilazi, autor/autorica ponekad unaprijed pristaju da ih se izmiče iz središta, bez obzira kakvi su učinci napisanog, kakvi su estetski dometi ili »ishodi« koje zazivaju suvremene obrazovne teorije.

U Paladinoj poeziji tema rata ima nesumnjivo važno mjesto: on ratu prilazi iz jasnih nacionalnih i humanističkih pozicija, ali doživljavajući rat i ratove u ljudskom prostorvremenu kao nešto tragično, ali trajno i neizbježno, kao ispit u kojem se sama čovjekova bit »razmaže« na staklo za mikroskopiranje ljudske povijesti, pa se onda pjesničkim, homerskim sitnozorom sve vidi: tko je dostojan, a tko nije, tko je Leonida (»Hrvatske Leonide«), a tko nije dostojan da ga narod i povijest uopće spominju. U jednoj od najuspjelijih Paladinih pjesama, homersko-parunovski intoniranoj pjesmi »Opremanje ratnika« vjerna supruga, jedna od hrvatskih Andromaha s početka devedesetih godina XX. stoljeća, oprema svoga Hektora, hrvatskog vojnika, koji se sprema u rat, moli se sestri Smrti:

(...) pogledaj ga kako je / lijep i mlad i odlučan/ ako ga zadobiješ/ budi mu nježna/ budi mu čestita/ najbolje što imam /sina i muža/ šaljem ti u susret / ti gospodarice nepredvidljiva (»Opremanje ratnika«).

Posebno je zanimljivo što izbor iz Paladina opusa započinje njegovom zbirkom Urla tišina, koju je objavio 1989., pred sam rat, u vlastitoj nakladi. Iako je napisana u vrijeme mira, ona je najtjeskobnija, jer predosjeća kako ta tišina u kojoj je lirski subjekt živio zapravo »urla«, kako su »zamukle svirale« a »pjeva tišini prokleta krletka« (»Prokleta krletka«), kako ljudi ne slušaju »kad ni sami sebe ne čuju« (»Ne slušaju«). On moli vodu potopa koju predosjeća »da utopi nas« (»Vodo«): ovo je zbirka tjeskobe i straha i traženja izlaza, a izlaz pronalazi s ratom i pjesnik to otkriće iskazuje u svim ostalim zbirkama, u kojima više nema traganja za smislom: on je pronađen u tom strašnom ratnom času pa u idućoj zbirci Stiglo me, iz 1998., lirski subjekt zaključuje:

(...)put je dalek/ stari vrač umiruje novajlije/ putovanje je život/ a i smrt/ izdržljivost je karta prolaska/ strah je ubojica/ držite se uputa sunca (»Pred odlazak«).

To više nije pjesnik koji pjeva o gašenju života »u lampi praznine« u kojoj se gase »bezazlene nade istine« (»Udaljite se mudro«). Suočen sa zlom, on se prestaje bojati, i upija ljepotu života i ljepotu smrti i o tome svjedoči u svim svojim pjesničkim zbirkama nakon 1990., pa i u onoj koja se ipak izdvaja svojom konceptualnošću i dosljednom intermedijalnošću – to je zbirka Energije (2006). Ona je rezultat umjetničkog projekta samoukog slikara Đuke Siroglavića i Josipa Palade, koji je rezultirao pothvatom dostojnim Guinessove knjige rekorda. Slika Val slikara Siroglavića u originalu je duga 6.400 metara, visoka između 1.4 i 1.7 metara i teška oko 5.5 tona. Nastajala je u razdoblju od veljače do srpnja 2007. u prostorima vojarne na Borongaju u Zagrebu, a iste godine uvrštena je u Guinnessovu knjigu rekorda kao najveća slika na svijetu. Slika površine 10.800 četvornih metara samo je jednom u cijelosti izložena, i to na ogradi bračkog aerodroma, koji je u cijelosti opasala. Iza Đukine energije stajala je i energija Josipa Palade, ne samo kao promicatelja nego i kao aktivnog sudionika projekta. Među brojnim aktivnostima koje se pratile to titansko djelo, umjetnički vrlo uspješno koncipirano pa izvedeno, objavljena je i zbirka Energije, koja je više od puke ekfraze jednog umjetničkog djela. U užem značenju^[1], naime, pojam ekfraze, ograničen je na opis umjetničkih djelâ i rukotvorinâ (npr. tapiserija, urni i kupa), vezuje se na niz uzornih ekfraza koje za svoj predmet uzimaju štitove epskih junaka kod Homera (Ilijada), Hezioda (Štit), Vergilija (Eneida) i Nona (Ep o Dionizu), a zatječe se i u umjetnosti XX. st. Paladin lirski tekst nadahnut tim kilometarskim valom, koji huči, zvoni i zveči oko bračkog aerodroma, uvezan u neraskinuto i neraskidivo kolo koje »ne staje« (»Ludo kolo«), utkana je ne samo Siroglavićeva umjetnina i pjesnička imaginacija nego mnogo više: poznavanje usmene književnosti, antičke i hrvatske tradicije, osobna povezanost s morem, vlastitim dalmatinskim ishodištem: poput Đukina vala teku i huče stihovi, udaraju o obalu i bježe na pučinu, s tvrdim znanjem kako će se ponovno vratiti. Jer:

»mir domu dubina je zagarantiran/ luduje samo površina« (»Ravnoteža«).

Život je energija, život je more, život je pjesma, život je smrt: »kolo ne staje/vrti se između neba vode i čovjeka« (»Ludo kolo«).

Trebalo je Josipe, pjesniče, umrijeti, zasvijetliti u zemlji, kako bismo u ovoj sjajnoj zbirci koju je znalački probrao, priredio, opremio je divnim naslovom Kemal Mujčić Artnam, ponovno shvatili: kako si bio dobar i važan pjesnik. Pjesnik slika i mudrosti, u dubini miran, odan ljepoti, ljudima, bezmrzan i dobar, dobar i dobar. I učitelj, i prijatelj.

Čuj, morat ćemo Josipe, i bez tebe pjevati! To je po(r)uka ove zbirke.

^[1]    ekfraza. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 19. 11. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=17305>