Franjo Tuđman kao znanstvenik i akademik HAZU

Ovaj prigodni osvrt temelji se na izlaganju koje sam održao na jednom memorijalnom znanstvenom skupu prigodom 100-te obljetnice rođenja Franje Tuđmana, prvog predsjednika suverene i samostalne Republike Hrvatske, vrhovnika Hrvatske vojske, državnika, hrvatskog povjesničara i redovitog člana HAZU. Poticaj za takvu temu došao je od profesora Miroslava Tuđmana, predsjednikova sina, koji je bio svjestan da se nedovoljno govori o Franji Tuđmanu kao povjesničaru. To je u neskladu s činjenicom da je Franjo Tuđman uvijek isticao da su njegova povijesna promišljanja i analize bili ključna izvorišta za političko djelovanje, bitne državničke odluke i ustrajnost u ostvarivanju vizije stjecanja neovisnosti Hrvatske.

S obzirom na to da dolazim iz potpuno različita znanstvenog područja od povijesnih znanosti, imam drugačiju znanstvenu karijeru i edukaciju, ne mogu mjerodavno govoriti o specifičnom znanstvenom doprinosu Franje Tuđmana kao povjesničara. Stoga se u ovom osvrtu koristim općim kriterijima za znanstveni doprinos koji se danas primjenjuju u znanosti. U ocjeni posebnog doprinosa povijesnim i političkim znanostima Franje Tuđmana u cijelosti preuzimam obrazloženja koja su iznijeli stručni izvjestitelji pri prvom (nedovršenom) izboru za dopisnog člana JAZU i obrazloženje koje je prihvatila Skupština HAZU 1992. godine, kada je Franjo Tuđman izabran za redovitog člana. Činjenica da sam redoviti član HAZU, da imam i iskustvo izvjestitelja za profesorske pozicije na vodećim svjetskim sveučilištima (Harvard, Johns Hopkins, Yale, Stanford, Pennsylvania), a bio sam i najbliži suradnik Franje Tuđmana, moje općenite ocjene stvaralaštva Franje Tuđmana imaju dodatnu vjerodostojnost.

Neka od Tuđmanovih djela

U prvom dijelu ovog pregleda sustavno ću pokazati dostignuća Franje Tuđmana kao istraživača i povjesničara, a u drugom dijelu sažeto prikazujem svoja zapažanja o utjecaju Tuđmanovih povijesnih spoznaja na njegov uspjeh u pokretanju naroda tijekom stvaranja i obrane države u povijesnim trenutcima. U ocjeni znanstvenika uobičajeno je započeti mjerljivim znanstvenoistraživačkim doprinosom (radovi, monografije, knjige, otkrića itd.). Međutim, ja na prvo mjesto stavljam članstvo u HAZU.

Predsjednik Tuđman sa suradnicima i uglednicima

Redoviti član HAZU

Izbor Franje Tuđmana za redovitog člana HAZU iznimno je zanimljiv jer je on zapravo dvaput prošao tajno glasovanje na I. odjelu, Razredu za društvene znanosti. Prvi put, pri izboru za dopisnog člana JAZU, procedura je prekinuta zbog odustajanja Franje Tuđmana. Drugi put izbor za redovitog člana HAZU uspješno je završen na Izbornoj skupštini HAZU 3. prosinca 1992. (tajno glasovanje na Razredu je važan dio procedure za izbor člana naše Akademije). Prvi izbor u JAZU zaustavljen je politički i možda je to najznakovitiji dokaz onemogućavanja rada Franje Tuđmana i političkih pritisaka na JAZU. Zato taj prvi izbor u JAZU zaslužuje poseban osvrt. Članovi Akademije iz tzv. »krležijanskoga kruga« i bliski tom krugu bili su, kao predlagači u Razredu ili kao potpora: Miroslav Krleža, Vaso Bogdanov, Petar Šegedin, Marijan Matković, Ivo Frangeš, Krsto Hegedušić, Ljubo Babić, Antun Augustinčić, Vanja Radauš, Ervin Šinko, Gustav Krklec (s njima je Franjo Tuđman surađivao u časopisu JAZU Forum). Oni su poduzeli inicijativu da se Tuđman predloži za dopisnog člana JAZU u radnom sastavu I. odjela (društvene znanosti). Prijedlog su potpisali akademici Vaso Bogdanov i Ferdo Čulinović. O tome je potanko bio informiran predsjednik Akademije Grga Novak. Franjo Tuđman prošao je tajno glasovanje i predložen je na Razredu za društvene znanosti za dopisnog člana JAZU. Međutim tada na scenu stupa politika i šef kabineta potpredsjednika SFRJ Aleksandra Rankovića naziva predsjednika Akademije i priopćava mu da mora izostaviti izbor Franje Tuđmana za dopisnog člana JAZU. U povijesti JAZU nikad nije zabilježeno takvo što, a predsjednik Grga Novak od stresa je doživio srčani napadaj. Prema Tuđmanovu navođenju o svemu je izviješten Miroslav Krleža. Tuđman navodi da ga sat-dva poslije predsjednik Sabora SRH Ivo Krajačić, pozivajući se na druga Marka, osobno moli da odustane od izbora. Supruga dr. Tuđmana, gospođa Ankica Tuđman, inzistirala je na tome da ne odustane od kandidature, ali Franjo Tuđman je, primarno zbog opstanka svog instituta i ugleda nacionalne institucije, odustao od kandidature. Napisao je pismo u kojem zbog formalnih razloga (kvoruma kod jednoglasnoga tajnog izbora) odustaje od kandidature. Dr. Tuđman je poslije postao član HAZU, koja bi po mojem mišljenju trebala isticati njega kao svog posebnog i za hrvatski narod i državu najzaslužnijeg člana jer je Franjo Tuđman svojim odustajanjem u teškim vremenima pokazao da iznimno cijeni našu Akademiju. Osim svojih zasluga i znanstvenog doprinosa Franjo Tuđman je pokazao kako se štiti dignitet Akademije, koju on naziva »najugledniji i po povijesnoj tradiciji najsamoupravniji hram kulture i znanosti«.

Drugi, uspješno dovršeni izbor za redovitog člana HAZU odvijao se u vrijeme kad je Franjo Tuđman bio predsjednik Hrvatske, ali su za izbor bila važna njegova dostignuća kao povjesničara novije hrvatske povijesti. Članovi povjerenstva koji su podnijeli izvješće Razredu za društvene znanosti bili su akademici Dušan Bilandžić, Ljubo Boban i Hodimir Sirotković. Najbolje je citirati obrazloženje koje je na Skupštini HAZU iznio akademik Hodimir Sirotković u ime Razreda za društvene znanosti (navodim temeljem stenografskog zapisnika Izborne skupštine održane 3. prosinca 1992., uz suglasnost Predsjedništva HAZU): »Dr. Franjo Tuđman rođen je 1922. godine u Velikom Trgovištu. Objavio je 149 tiskanih bibliografskih jedinica različitog opsega i karaktera. Posebno upozoravam na deset znanstvenih knjiga iz povijesnih znanosti koje su u izvještaju navedene kronološkim slijedom njihovog izlaženja pa to ovdje neću ponavljati. Sadržaj Tuđmanovog znanstvenog zanimanja obuhvaća više različitih tematskih cjelina: 1. pitanja vojnih znanosti; 2. analize nastanka krize i raspada monarhističke Jugoslavije; 3. istraživanja problema Drugog svjetskog rata na prostoru Hrvatske i bivše Jugoslavije; 4. analiza kriza socijalističkog modela u bivšoj Jugoslaviji i 5. rasprave o metodološkim i filozofskim pitanjima povijesnog razvitka. Kazao bih da Tuđman nije samo interpretator sudbine hrvatskog čovjeka nego je i njegov strastveni i dosljedni branitelj, tako da su se u dr. Tuđmanu spojili istraživač-povjesničar i političar-aktivista. Rezimirajući znanstveni doprinos dr. Tuđmana iskazat ću na kraju još ovo: Tuđman razmatra probleme u širokim linijama, njihovoj funkcionalnoj povezanosti s problemima na širim prostorima i sa širim sadržajima. Njegova je smjelost u otvaranju istraživačkih problema i u načinu njihovog interpretiranja; aktualnost istraživačkih rezultata i njihovo funkcionalno uklapanje u suvremena politička kretanja, u borbi hrvatskog naroda za ostvarenje njegove suverenosti i samostalnosti. To je, ujedno, i trajna vrijednost Tuđmanovih istraživačkih rezultata.« U okviru tema koje je istraživao Franjo Tuđman u novijoj hrvatskoj i jugoslavenskoj povijesti ističe se problematika nacionalnog pitanja. Može se reći da je u središtu Tuđmanovih povijesnih i političkih istraživanja bio hrvatski narod, hrvatski čovjek i njegova sudbina – prošlost, sadašnjost i budućnost.

Uz članstvo u HAZU, kao posebno priznanje vezano uz znanost i istraživanje ističem i počasni doktorat Sveučilišta La Jolla 1990.

 Predsjednik Tuđman s akademicima i sveučilišnim profesorima

Doktorat znanosti

Franjo Tuđman nije imao klasičnu znanstvenu edukaciju. U početku nije radio u znanstvenoj ustanovi ni u akademskom okruženju Sveučilišta pa u trenutku kad je postao ravnatelj Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu nije imao stupanj doktora znanosti. Kada je donesen novi zakon po kojem su svi profesori i vodeći ljudi znanstvenih instituta morali imati doktorat znanosti, Franjo Tuđman je bio prisiljen brzo prijaviti doktorat i napisati disertaciju. Prema vlastitom obrazloženju (poglavlje »U procjepu politike i znanosti«, str. 51., Bespuća povijesne zbiljnosti, 1990) Franjo Tuđman prijavio je za disertaciju, umjesto monografske teme, širu temu »Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941.«. Takvu temu izabrao je uz konzultacije s istaknutim povjesničarima. Ta disertacija temeljila se na desetljeću neprekidnog rada na toj temi i uključivala je rezultate prijašnjih istraživanja. Disertaciju su pozitivno ocijenila trojica sveučilišnih profesora: prof. Vaso Bogdanov, voditelj Katedre za povijest naroda SFRJ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, dr. Kosta Milutinović, redoviti profesor Filozofskog fakulteta u Zadru i dr. Dinko Foretić, izvanredni profesor Filozofskog fakulteta u Zadru, te je prihvaćena od Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zadru. Zanimljivo je da Filozofski fakultet Sve­učilišta u Zagrebu nije prihvatio prijavu iste teme doktorata s obrazloženjem da su neki dijelovi već objavljeni. Za ilustraciju brze potrebe doktoriranja nakon donošenja novog zakona mogu posvjedočiti da su moji ugledni profesori na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i liječnici svjetskoga glasa također morali brzo prijavljivati i braniti disertacije da bi formalno zadovoljili zakonske okvire. Nadalje, prof. Boban je počeo polemiku oko Tuđmanova doktorata tvrdeći da postoje elementi plagijata njegovih radova u Tuđmanovoj disertaciji, što je Franjo Tuđman argumentirano pobijao. Disertacija nije mogla biti objavljena jer su politički pritisci uzrokovali da se već ugovoreni rukopis ne objavi u nakladnom poduzeću »Naprijed«.

Objavljeni radovi i produktivnost

Franjo Tuđman bio je iznimno produktivan istraživač i pisac. Iz moje perspektive teško je pouzdano odrediti koji su od tih mnogobrojnih radova i monografija zaista izvorno znanstveni, ali te ocjene dala je HAZU prigodom izbora Franje Tuđmana za redovitog člana, a to je potvrđeno i u posebnim spomenicama HAZU (Sirotković, 2002). Uputno je razmotriti i mišljenje povjesničara izvan Hrvatske (Sadkovich, 2010). Za ovaj prigodni pregled nije potrebno nabrajati sve radove. Možemo ih podijeliti u nekoliko skupina: 1. povijesno-političke monografije i knjige, 2. Tuđmanov arhiv i 3. djela koja je pisao kao predsjednik i državnik.

Glavne povijesno-političke monografije objavljene su kao sabrana djela: Velike ideje i mali narodi, Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi i državnost nacija ključ mira Europe i Bespuća povijesne zbiljnosti. Tu možemo ubrojiti već opisanu disertaciju. Značajno je istaknuti da prema mišljenju pisca političke biografije Tuđman (Sadkovich, 2010), koji je i istaknuti povjesničar, dva djela (Bespuća povijesne zbiljnosti i Velike ideje i mali narodi) možemo smatrati povijesnim uspješnicama. Objavljivanje tih djela na više svjetskih jezika (među ostalim engleski, njemački, kineski) kod stranih izdavača dodatni je kriterij uspješnosti. Iz današnjeg pogleda na situaciju u Europi i svjetski poredak nacionalna pitanja koja je postavio Tuđman u knjizi Velike ideje i mali narodi iznimno su aktualna. Tuđmanovo shvaćanje povijesti kao ključa za formiranje svijesti pojedinca i naroda kojem on pripada bitan je pokretač povijesnog razvoja (vidi Raspravu na kraju osvrta).

Tuđmanov arhiv je korespondencija predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana od 1990. do 1999. godine, bez koje je nemoguće proučavati, razumjeti i tumačiti ključne političke događaje u suvremenoj hrvatskoj povijesti (formulacija iz javne promocije tog opusa). To opsežno djelo skupljeno u šest knjiga objavio je prof. dr. Miroslav Tuđman kao urednik knjižnog opusa (ukupno 3604 stranice, 1397 pisama, nastalih u 10 godina, napisanih na 7 jezika s 417 korespondenata).

Treća skupina radova objavljena je u vrijeme dok je Franjo Tuđman bio predsjednik (npr. S vjerom u samostalnu Hrvatsku 1995., Usudbene povjestice 1995) i zanimljiva je kao sažetak analize odnosa prije stečenih povijesnih spoznaja i naknadnih povijesnih zbivanja u Hrvatskoj.

U najvažnije dokumente koji su doneseni u procesu osamostaljenja Hrvatske Franjo Tuđman je dao ključan doprinos kao autor: Deklaracija o neovisnosti Hrvatske, 25. lipnja 1991. i Preambula Ustava Republike Hrvatske. Bibliografiju radova Franje Tuđmana sustavno su obradili Mijatović i Sentić 1992.

Članstva i uredništva

Franjo Tuđman je bio aktivan urednik različitih enciklopedijskih izdanja i časopisa, kao i član stručnih odbora prije napuštanja JNA, za vrijeme vođenja Instituta, kao disident i kao aktivni političar. Tako je bio pomoćnik glavnog urednika Vojne enciklopedije, član uredničkog ureda časopisa HAZU Forum, član izdavačkog odbora Hrvatskog tjednika, član Upravnog odbora Matice hrvatske i voditelj Odjela za povijest Matice hrvatske, a u novije vrijeme i predsjednik počasnog odbora edicije HAZU Hrvatska i Europa.

Nastava na Sveučilištu u Zagrebu i pozivna predavanja

Franjo Tuđman izabran je za izvanrednog profesora na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje je od 1963. do 1967. godine predavao Suvremenu nacionalnu povijest. Kada su u pitanju nastavni tekstovi može se prihvatiti da je dio enciklopedijskih članaka i drugih sličnih objavljenih tekstova mogao poslužiti za različite razine sveučilišne nastave. Franjo Tuđman održao je niz pozivnih predavanja u inozemstvu iz područja povijesnih i političkih znanosti na kojima se uvijek koristio argumentima koji se mogu opisati kao znanstveni.

Učenici, suradnici i sljedbenici

U današnjem svijetu znanosti jedan je od bitnih kriterija uspješnosti nekog znanstvenika kvaliteta njegovih učenika. U slučaju Franje Tuđmana, osim razdoblja kad je bio ravnatelj Instituta za historiju radničkog pokreta, možemo govoriti samo o suradnicima i sljedbenicima koji su ga pratili u velikom pothvatu izgradnje suverene i neovisne države Hrvatske. Već u prvim danima njegove političke borbe za samostalnu Hrvatsku pokazao je da se želi osloniti na intelektualni, kulturni i znanstveni potencijal Hrvatske. Činjenica je da je program HDZ-a kao narodnog pokreta obznanio u Društvu književnika, a u vrijeme kad je HDZ zapravo bio narodni pokret, a manje imao obilježja klasične političke stranke, Tuđmanu su se pridružili i obnašali vodeće dužnosti u Hrvatskoj brojni akademski građani različitih svjetonazorskih stajališta. Vodeće dužnosti u Hrvatskoj na prijedlog dr. Tuđmana obnašali su: predsjednici Sabora (Žarko Domljan, Nedjeljko Mihanović, Vlatko Pavletić), u vladama RH članovi i suradnici HAZU, sveučilišni profesori i doktori znanosti (Mate Babić, Milan Ramljak, Božo Udovičić, Davorin Rudolf, Josip Božičević, Vlatko Pavletić, Stjepan Zdunić, Andrija Hebrang, Ivica Kostović, Željko Rainer, Osman Muftić, Mladen Vedriš, Zoran Jašić, Zdravko Tomac, Franjo Kajfež, Jozo Martinović, Enzo Tireli, Ivan Majdak, Zdenko Škrabalo, Zvonimir Baletić, Mate Granić, Adalbert Rebić, Zdravko Sančević, Zvonimir Šeparović, Ivan Cifrić, Ante Čović, Ivan Cesar, Jure Radić, Vladimir Veselica, Milena Žic-Fuchs, Ljerka Mintas-Hodak) i predsjednici vlada (Franjo Gregorić, Zlatko Mateša).

Odjek Tuđmanovih radova u glavnoj svjetskoj bazi

S namjerom da steknem uvid i u taj kriterij znanstvene uspješnosti, djelatnici Središnje medicinske knjižnice pripremili su pregled citata Tuđmanovih radova i nastupa u Web od Science. Proizlazi da je zaključno sa studenim 2022. prema WoS Tuđman imao 254 citata. Taj broj nije impresivan, ali nije premalen kada se usporedi s našim drugim znanstvenicima iz područja društvenih znanosti.

Osnivanje istraživačkih centara i ustanova

U svakodnevnom životu uspjesi istraživača i znanstvenika vrednuju se i po osnivanju istraživačkih instituta, centara i laboratorija. Svojim napuštanjem JNA i pokretanjem Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske (1961–1990) Franjo Tuđman je postavio temelje povijesnih istraživanja s nacionalnom problematikom. Institut poslije postaje Institut za suvremenu povijest (1990–1996) i prerasta u današnji Hrvatski institut za povijest, bez kojeg bi bilo teško proučavati povijest Hrvatske i Hrvata.

Prepoznatljivost Tuđmana kao istraživača i znanstvenika

U znanstvenim zajednicama današnjeg svijeta teško se prepoznaju istraživači koji imaju posebnu osobnost i jasan doprinos znanosti. To je stoga što su znanstvena istraživanja doživjela nevjerojatan napredak i u nekim područjima se u 5 godina objavi više milijuna recenziranih radova, a u svijetu znanosti dominiraju vodeća sveučilišta i znanstveni instituti za koje se svake godine sastavljaju liste rangiranja na temelju mnogostrukih znanstvenih kriterija. Za Franju Tuđmana važno je istaknuti da je pokazivao istinski interes za istraživanje novije povijesti Hrvatske i Jugoslavije i povijesnih činjenica. Izravan dokaz za tu tvrdnju jest u činjenici da je napustio visoki generalski položaj (bio je najmlađi general u JNA) da bi se neovisno posvetio istraživanju istine i povijesnih činjenica, posebno položaja Hrvatske i hrvatskog naroda u turbulentnim okolnostima između dvaju ratova, tijekom Drugoga svjetskog rata te poraća. U tom pogledu najviše zadivljuje velika hrabrost i žrtve koje je podnio u ustrajnom povjesničarskom radu, ističući nacionalne sastavnice, a nasuprot jugoslavenskom unitarizmu. Zbog svojih istraživanja i stavova ne samo da je izbačen iz Saveza komunista i umirovljen 1967. godine nego je osuđen dva puta na zatvorsku kaznu (1972. na dvije godine zbog nacionalizma i poslije na tri godine – 60. rođendan 14. svibnja 1982. »proslavio« je u zatvoru). Izgleda da ga je najskuplje stajalo istraživanje o žrtvama Jasenovca koje je proveo poštujući statističke i izvorne podatke, a s ciljem da spere ljagu s hrvatskog naroda kao genocidnog. Treba istaknuti da Franjo Tuđman kao zagovornik hrvatske samostalnosti u razdoblju 1971–1980. nije bio osuđivan samo zbog političkog djelovanja i mogućeg udruživanja (?) nego je osuđivan zbog onog što je napisao i ustrajno i argumentirano branio i tijekom sudskog procesa i u javnosti.

Zaključna razmatranja i osobni osvrt

Sa znanstvenog stajališta bilo bi ključno razlučiti koliko je poznavanje povijesnih zbivanja, istraživački postavljenih pitanja i hipoteza opisanih u sabranim djelima (Bespuća povijesne zbiljnosti, Velike ideje i mali narodi, Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi i Državnost nacija – ključ mira Europe) zaista utjecalo na njegov povijesni uspjeh u stvaranju hrvatske države. Takav utjecaj bi značio da je Franjo Tuđman stvarao povijest temeljem svojih povijesnih spoznaja. Historiografska i politička analiza tog odnosa, povijesne spoznaje – državotvorno djelovanje, bit će sigurno predmet brojnih rasprava u skoroj budućnosti. Međutim, doći će vrijeme kada će Franji Tuđmanu sigurno biti priznate sve zasluge za stvaranje države u povijesnim trenutcima kada je bio na čelu hrvatskog naroda.

Bez obzira na te procjene jasno je prepoznatljiv način i metodologija kojom je postigao taj uspjeh: oslonac na svijest i želje naroda, uvažavanja objektivnih okolnosti u bivšoj Jugoslaviji i poštivanje tadašnjeg stanja svjetskog poretka uz maksimalno korištenje pregovora. Sam Tuđman utjecaj poznavanja povijesnih zbivanja opisuje ovim riječima: »Spoznaja povijesne istine otkriva uzročnost sadašnje zbilje i uvjetovanost povijesnih kretanja«. Tuđman povjesničar znao je da budućnost imaju samo narodi koji pišu vlastitu povijest. Prema općem mišljenju u stvarnim zbivanjima tijekom osnivanja i obrane državnosti ključna je bila pomirba Hrvata u zemlji i inozemstvu bez obzira na svjetonazore, jačanje nacionalne svijesti, osiguranje položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini i uvođenje demokratskog sustava s ciljem približavanja i uključivanja u zajednicu europskih naroda. Tuđman nije prvi povjesničar koji je koristio povijest za poboljšanje upravljanja državom i donošenje ključnih odluka. Uz mnoge poznate primjere treba se podsjetiti cara Konstantina VII. Porfirogeneta i u novije vrijeme predsjednika SAD-a Theodorea Roosevelta, koji je istodobno bio i predsjednik Američke povijesne udruge 1912., kao i predsjednika SAD-a Woodrowa Wilsona, koji je bio predsjednik Američke povijesne udruge 1924. Poznato je i da je u novije vrijeme važnu ulogu u kabinetu Johna Kennedyja imao Arthur Schlesinger Jr., povjesničar sa Sveučilišta Harvard. Možda je najaktualnija knjiga Henryja Kissingera Svjetski poredak, u kojoj praktično on predviđa politiku Rusije u proširenju svog teritorija kao povijesnu konstantu od cara Aleksandra do danas. Jasno je da svaki od tih i drugih brojnih povjesničara koji su bili vladari ili istaknuti političari i njihova pisana djela ne znači da su automatski bili i znanstvenici. Očito je da predsjednik SAD-a Dwight Eisenhower, koji je napisao punu povijest Drugoga svjetskog rata, nije po vokaciji znanstvenik. Slično je i s Winstonom Churchillom, koji je svojom poznatom britkom jednostavnošću izrekao bitnu ulogu poznavanja povijesti: »Što duže možeš gledati unatrag, to ćeš dalje moći gledati u budućnost«.

Na kraju bih želio istaknuti dvije odlike u djelima Franje Tuđmana koje su meni bliske kao istraživaču ljudskog mozga. Tuđman je intuitivno prepoznao snagu nacionalne svijesti, što se danas može tumačiti i biološkim svojstvima tzv. socijalnog mozga (Adolphs, Annu Rev Psychol, 2009). U zadnja dva desetljeća istraživači mozga su dokazali da velika područja ljudskog mozga koja sadrže milijarde neurona čine biološki temelj socijalnog ponašanja unutar obitelji, društva i nacije i da se te biološki (genetski) zadane mreže oblikuju utjecajima okoline tijekom cijelog života. Suvremena znanost ide toliko daleko da i političko odlučivanje ima biološku podlogu (u modernoj znanosti o mozgu često se citira Aristotel: »Čovjek je, po svojoj prirodi, politička životinja.«) (Fowler and Schreiber, Science 322, 2008). U slučaju ugroženosti naroda razvija se posebna vrsta agresije koja se naziva obrambena agresija. Tuđman je to prepoznao i citiranjem Ericha Fromma: »Budući da je defenzivna agresija filogenetski pripremljena reakcija na ugroženosti vitalnih interesa, nije moguće izmijeniti njenu biološku osnovu.« Za mene je fascinantno kako je Tuđman koji je bio oduševljen marksizmom smogao snage izdignuti se iz tog ideološkoga kompleksa i što mu je i omogućilo uspjeh u njegovu državotvornom pothvatu. Tu mi je pomoglo tumačenje koje mi je dao profesor Miroslav Tuđman: »Povjesničar Franjo Tuđman je prepoznao znanstvene tendencije 1980-ih godina kada je uočeno da je velika zabluda i neuspjeh marksizma predviđanje da će nacionalizam i religija odumrijeti.« Temeljem toga je Tuđman bio u skladu s ozbiljnim analitičarima koji su tvrdili da je ideja nacionalizma jača od ideje komunizma i da je nacionalno pitanje prvorazredno pitanje europske povijesti jer nacionalizam ima veću integracionu moć od bilo kakvih drugih ideja ili ideologija. To samo potvrđuje hipoteze suvremene znanosti da postoje biološke osnove za ponašanje ljudi i naroda i društva kojem pripadaju.

Ovaj prigodni osvrt želim završiti jednim citatom iz pisma Franje Tuđmana koje je on uputio smijenjenom vodstvu 1971.: »...ako se izgubi pouzdanje u ljudski razbor uopće i u narod kome se pripada, onda u životu preostaje samo beznađe i očaj. A ja sam ipak sklon vjerovati u njegov smisao do zadnjeg daha.« 

Literatura

Adolphs R. The social brain: neural basis of social knowledge. Annu Rev Psychol. 2009;60:693-716. doi: 10.1146/annurev.psych.60.110707.163514. PMID: 18771388; PMCID: PMC2588649.

Fowler JH, Schreiber D. Biology, politics, and the emerging science of human nature. Science. 2008 Nov 7;322(5903):912-4. doi: 10.1126/science.1158188. PMID: 18988845.

Kissinger Henry. 2015. Svjetski poredak, Zagreb: Školska knjiga

Kolar-Dimitrijević Mira. 2011. Franjo Tuđman i organizacija rada u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske od 1961. do 1967. U Herman Kaurić, Vijoleta, ur. Dr. Franjo Tuđman u okviru hrvatske historiografije. Zagreb: Hrvatski institut za povijest – Zagreb, Hrvatski institut za povijest, Slavonski Brod

Mijatović, A. i Sentić, M. (1992). Bibliografija radova dr. Franje Tuđmana. U povodu 70. obljetnice života i 40. obljetnice objavljivanja pisanog djela. Časopis za suvremenu povijest, 24 (1), 1–17. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/190656

Sirotković Hodimir. 2002. Franjo Tuđman 1922–1999. Spomenica preminulim akademicima, sv. 106. Zagreb: HAZU

Sadkovich James J. 2010. Tuđman: Prva politička biografija. Zagreb: Večernji list

Tuđman Ankica. 2006. Moj život s Francekom. Zagreb: Večernji list

Tuđman Miroslav ur. 2015. Tuđmanov arhiv 1–6. Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada i Hrvatski institut za povijest

Tuđman, Franjo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=62628>

Tuđman Franjo. 1994. Bespuća povijesne zbiljnosti. V. izdanje. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada

Tuđman Franjo. 1995. Usudbene povjestice. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada

Tuđman Franjo. 1996. Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi. V. hrvatsko izdanje, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske

Tuđman Franjo. 1996. Velike ideje i mali narodi: rasprave i ogledi. V. prošireno izdanje. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske

Tuđman Franjo. 1996. Povijesna sudba naroda: izabrani tekstovi. Zagreb: Školska knjiga