Duh kao kaleidoskop koji rotira Svijet

Ima pjesama koje su duboke, kompleksne, zaigrane, a opet meditativno mirne. Takve nježne, slojevite i altruistične pjesme objavila je Jasminka Domaš u zadnjoj zbirci Šutljivi tumač snova (Litteris i Bet Israel, 2022). Mahom kratke pjesme, a smislom beskonačne, sušta suprotnost napuklom svijetu u kojem živimo opsjednuti kaosom fragmenata. Suptilnost zrači i u drugim poetskim i proznim djelima Jasminke Domaš, a i scenografskim, pa kada je riječ i o gorkim sudbinama ljudi, odnosno stradanju Židova za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Ova ugledna sveučilišna profesorica objavila je mnogo stručnih knjiga o judaizmu, a doživjela je i ono što je san svakoga pisca – »postojati« i na kazališnim daskama. Naime, HNK Varaždin uprizorio je njezinu knjigu Kadišl i nebeski putnici, dramatične prozne zapise Židova koji se pitaju o smislu progona i o svojim preko noći izmijenjenim sudbinama.

Knjiga pjesama Šutljivi tumač snova u cjelini je posvećena sveprisutnom Duhu, Stvoritelju i dušama svega živog što postoji na Zemlji, odnosno bistri nam (paralelan) duhovni svijet, zamagljen svakodnevnim. Stih klizi u stih, strofa u strofu, misao u misao, osjećaj u osjećaj, bez dubokih kontradikcija, osim u rijetkim pjesmama o tektonski poremećenom svijetu. Duh i duša su sjedinjeni, kao i u drugim religijama, stoga nema besciljne tmine u koju su (logično) zapali egzistencijalisti, odvajajući biće od bitka, odnosno čovjeka od Boga. Suptilan čovjek ne može ponijeti teret postojanja bez objašnjenja, premda je mnogo sjajne lirike što poetski uzdiže ponore duše, odnosno pjesničkim uzgonom spašava dušu od pada.

Ova zbirka, naprotiv, posvećena je raskošnoj metafizičkoj ljepoti, imaginaciji, svjetlosti, dobroti, odnosno ona iskorjenjuje duhovnu glad od koje pate i vjernici i egzistencijalisti u ovom čudnom, sjetnom svijetu. Svi ti snopovi svjetla katkad se uzalud prepleću oko nas dok monotono i tvrdoglavo piljimo u tlo, sagibajući se pred samima sobom. Materijalizam, konzumerizam, svijet korporacija pokušavaju nas uvjeriti da je materija odavna nadmašila duh, da je duh naša »osobna stvar«, no ova sjajna zbirka Jasminke Domaš (kao i druga djela diljem svijeta) uvodi duhovnu renesansu, s čipkastim ornamentima Dobra. Dovoljno je citirati pjesmu »Atopos« (posvećenu Dubravki Gasparini): Gle, oblaci prolaze, a nebo ostaje. / Postojanje i nepostojanje, pretope se. / I dok stojiš na mliječnobijeloj obali / duša svoj Dom prepoznaje. / Naoko, još se čini da se krećeš / naprijed, ali znam, vraćaš se.

Nema jednog pravca kojim hodimo do svrhe (profita) – sve je rasuto, sve odlazi i sve se vraća. Život je disperzivan, ali se i slaže u sebi, jer bi se inače odavna pogubio, raspao.

Zbirka nije podijeljena na cikluse, što joj daje neprekinuti misaoni i emotivni tijek, pa otvorena struktura nalikuje rijeci koja teče, što i jest smisao filozofije Jasminke Domaš – srušiti sve ograde među ljudima, zemljama, kulturama, pa i među žanrovima. Pjesme su kraće, pisane slobodnim stihom, pune lijepih opkoračenja, što im opet daje prozaičnost, tečnost, dinamičnost, živost.

Premda je u knjizi mnogo židovske tradicije, ona je namijenjena svim dušama svijeta na astralnom, ali i živopisnom putovanju Zemljom i Nebom. Iz zbirke zrači nevjerojatan stoicizam, prijateljstvo sa stvorenim svijetom koji je prema nama dobroćudan (jer smo dio njega) i koji svaka krhka duša želi posvojiti, bez osjećaja moći. Svijet u ovoj poeziji nisu metropole, neboderi i banke, nego ono što bi ostalo i da civilizacije nestane. U spletu svega sa svime, prirode s bićima, bića s nebesima, pomireni smo sa svime, bez straha da će nam život, koji nam je ionako suđen, ikamo pobjeći.

Empatija je jedna od najsnažnijih emocija u ovim mudrim i krhkim pjesmama, emocija koja naizgled nestaje u vladavini ega, sebeljubivog bića koje nije u stanju uroniti u drugo stvorenje, kako bi time rasteretilo i sebe. No, ova poezija nipošto nije »eskapistička«, odnosno autorica ne zatvara oči pred razlomljenom zbiljom. Tako u pjesmi »Sitra achra« pjesnikinja pjeva: Sitra achra, druga strana / svijeta, demonska sila, mir / je slomila u krhotine. / Svemir je jauknuo vadeći / iz srca komadić stakla koji / se duboko u središte neba zario. / Ljudi su se okupljali gledajući / krvavi mjesec i nitko se nije sjetio / da ga iscjeli.

Pjesma opet završava svjetlom. Sve se stalno preobražava u duhovnom doživljaju svijeta, ništa nije konačno, pa je nada na kraju pobjednica svega. Putovanja duše u pjesmama Jasminke Domaš nisu samo metafizička nego i slikovita, uljepšana prirodom kao scenografijom u kojoj i duša postaje živopisna, poletna – ona nikada nije statičan entitet. Duša se giba i u životu, ne samo na nebesima. I vidljiv svijet njezin je dom. Tako se u pjesmi »Origami« nižu stihovi: U parku rascvjetana magnolija. / Netko je na tanke, paučinaste / niti objesio papirnate ptice / koje vjetar radosno pokreće / i one lete oko stabla, smijući se.

U dubokim i blagim stihovima Jasminke Domaš sveprisutan je spiritualizam, onaj koji u svemu postojećem vidi izvor za duhovne arabeske, jer kako već rekosmo, duhovnost ima svoj »razigrani« stil, a to je prožimanje svega sa svime. O tome zbori već prva pjesma »Gorući grm ili metafizika imaginacije«, koja nam najavljuje ljekovito tajanstvo, otajstvo i profinjeni stil cijele zbirke: U pjesnicima žive proroci, vidovnjaci i mistici. / I eto nas s njima u osmoj sferi gdje se igrom / materijalno preobrazi u duhovno, a / tjelesno produhovi. / Upravo počinju novu igru, izvlačeći metafizičke / slike iz riznice nadosjetilne stvarnosti. / Na njihovoj poleđini su ogledala, a na svakoj karti piše / između vatre i vatre: imaginacija.

Koliko nas je melankolično siva boja civilizacije oslijepila i koliko su nas moralni poremećaji civilizacije zatvorili u hermetičnu kutiju straha?

Ova poezija otvara tu kutiju, izbacuje iz nje mrak i pušta u nju svakodnevnu i svemirsku duhovnost, a lakše je usisati beskraj (snagom volje i uma) negoli političku, društvenu i medijsku scenu koja nas dezorijentira i stavlja nas u nametnute okvire zbilje, često bez osjećaja cilja. Današnje »ja«, zatvoreno u sebe, ne opstaje u ovoj zbirci – postoji ples svih duša, koji je u pjesmama i oslikan i ozvučen, čak i baletno teatralan. Katkada je ljubav prema svemirskoj skladbi toliko snažna da pjesnikinja iščezava u prostranstvima ljepote. Nestati u sveprisutnoj ljepoti – kakva uzvišenost i skromnost u jednom!

Religija, kako kazuju ove pjesme, nije samo u svecima i prorocima, nego je božanstvo u ovim nježnim pjesmama rasuto posvuda kao prah koji hrani sve živo – i ljude, i ružmarin i oblutke u bešumnoj simfoniji Sve(svijeta). Duh je tako i »ekstrovertan«, a ne samo introvertan i nevidljiv za vlastitu dušu.

Vidljivo i nevidljivo, ovo i ono, moje i tvoje... stalno plešu valcer, nesklad prelazi u sklad, jer je glavna pokretačka snaga svijeta Ljubav – sila koja, kako je jednostavno rekao Empedoklo, sve spaja, dok Mržnja razdvaja.

Knjiga Šutljivi tumač snova pjeva o svijetu »s onu stranu« materijalističkog tržišta uspjeha i moći, a autorica iz srca teži ovozemaljsku kaotičnu arenu uzdići, nježnim poetskim metamorfozama, u »summit« svih ljudi, tj. duhova svijeta. Svijet puca po šavovima, no snagom uzgona duha i apstrahiranja svega opet osjećamo čudesnu preobrazbu iz tame u svjetlost koja je nužna za opstanak kao i Sunce. Svijet je razmrvljen i neurotičan na kratke staze, na duge staze mirno se uravnotežuje i vraća k sebi. Tako pjeva pjesma »Bezimeni«: Njegova je sudbina da božanske / iskre u ovom svijetu skuplja. / U ljubavi sve boje u plavo se / preliju. / Čaša na stolu, kristalan vrč / i trešnjin cvijet. / Svejedno, plavo je. / U dijamantnom odsjaju kraj / i početak mjesto mijenjaju.

Ove meditativne pjesme, krhke i božanstvene poput paukove mreže, uče nas da nema žurbe u stalnoj prisutnosti svega, jer se sve stalno transformira, mijenja, a te mistične struje možda su brže od naših koraka do nekoga gradskog cilja.

Tako će nas utješiti i pjesma »Plima«: Povučeš se kao što se / more za oseke povuče. / Zatim utihneš kao voda / umirena plimom. I vidiš / na dnu vode grad. I ploviš / na mapi grada, bezbrižna / kao da putuješ lađom, promatrajući / kako ono što si poznavala nestaje. / I ne bojiš se. U novom već dišeš.

Tako nas pjesme Jasminke Domaš tješe i kao etička spiritualna terapija – u carstvu metamorfoza i naši problemi svagdanji mogu se preobraziti u neki dar života, jer život je labirint putova i značenja, kojim nitko nije prošao do kraja. Samo se treba prepustiti bivanju i ne silovati vrijeme. Valja živjeti dva istodobna života – ovaj ovdje i onaj, negdje, ondje...

Oduhovljeni je svijet za Jasminku Domaš poput beskonačne tapiserije s bezbrojnim šarenim isprepletenim nitima, a ona se pokazuje kao vrsna vezilja duhova i stihova. Duh, ma zvali ga Jedno, Svevišnji ili drugačije, sveprisutan je i oslobađa nas ropstva prostora i vremena. Duh nije ni gore ni dolje, ni lijevo ni desno, dok mi mazohistički robujemo prostornim koordinatama, trčanju s mjesta na mjesto (a opet smo u težnji za ciljevima besciljni). Duh dokida i realno vrijeme čije smo kazaljke gotovo posvetili na oltaru života u utrci za zaradom, a svijet je beskonačan, uvijek čeka, dok ga mi panično, apsurdno i silovito konzumiramo iz sata u sat.

Pjesme Jasminke Domaš, i misaone i toplo lirične u isto vrijeme, jesu poput kaleidoskopa – dok gledamo u cijev (svijet), sve se rotira i šareni kamenčići, perle, papirići miješaju se, stvarajući stalno nove duhovne i vizualne atrakcije. Tako je i sa stalnim dodirima duše, prirode, emocija i misli – svaki trenutak miješanja senzacija nova je slika i novi doživljaj. Duhovnost nije kao u nekih tradicionalnih vjernika koji strogo dijele svijet na ovu dolinu suza i na lebdeći raj, u kojem se u snovitoj anđeoskoj bjelini iskupljuju duše ljudske. Duhovni je raj za Domaš naprotiv dinamičan, pun svakojakih sinteza vidljivog i skrivenog, jer zbilja i metafizika stalno se druže, katkad u ozbiljnoj refleksiji, katkad u gotovo nevinoj dječjoj igri, punoj očuđenja, udivljenja.

Najčešće se astralni mir postiže tako da se duh ornamentira motivima blagoglagoljive prirode kao npr. u pjesmi »Potraga«: Duh je u potrazi za dušom / U tami čezne za onom koja zrači / i s kojom će se popeti do kruga / mjesečine, u noći toplih / valova juga na kojima sjaji astralno / tijelo putujući Nebu.

Ukratko, duša u zbirci Šutljivi tumač snova stalno putuje, čak i u potrazi sa samom sobom, pod okriljem metafizičkog Duha – našega čuvara sa svjetiljkom u ruci.

Knjiga Jasminke Domaš uči nas jednostavnoj formuli – da duša maštovita čovjeka može mijenjati adrese čak i od firme do garaže, da se može naseliti na tmurnu ulicu velegrada, među histerične aute i anonimne korake, da može zalutati u otrovni svijet politike, a može se preseliti i na oblak koji, dok hoda, čeka naš pogled uprt prema gore. Tako će u pjesmi »Što si želio« pjesnikinja reći: Pojavila si se kao biće rođeno / iz misaone energije. / Kao ona koja ovdje nikad neće / biti sigurna, s vječnim pitanjem / o domu znajući da je / negdje drugdje. / Tvoja – moja Kuća od oblaka.

Ovo je poezija prekrasnih preobraženja, drukčijih od većine pjesnika (koji često borave u svijetu sjena) – preobraženja iz tmine u svu svjetlost svijeta. A svjetlost je poeziji potrebna koliko i Zemlji gravitacija, koliko i čovjeku energija. Pri tome Jasminka Domaš nimalo nije naivna, nikada ne zapada u sentimentalan kič niti neku pomodnu self-help poentu. Ne, ova je poezija duboka filozofija Svemira, a vrsna pletilja stihova Domaš prekriva svijet čarobnim sagom.