Značenje, topografija i spomenici antičke Senije

Na području današnjega grada Senja tijekom antike formira se i razvija rimskodobna Senia, antički grad koji je tijekom svoga povijesnog razvitka od 1. st. prije Krista do 5–6. st. poslije Krista postao i ostao glavno pomorsko, prometno i trgovačko središte šireg prostora sjeverozapadnog dijela rimske provincije Dalmacije te žarište romanizacije za gravitirajući mu liburnski otočni i primorski te japodski prekovelebitski prostor. Svoj snažni razvoj i značenje, koje znatno nadilazi uske lokalne okvire, antička Senia zahvaljuje izvanrednom zemljopisnom i prometnom položaju. Na­ime, smještaj podno najnižega planinskog prijevoja Vratnik (698 m n. v.), kojim je od davnina prolazio najkraći prirodni put od mora ka unutrašnjosti kontinenta, i obrnuto, i pogodna luka poticali su razvoj trgovine na kojoj se temeljio gospodarski probitak grada i bogatstvo njegovih stanovnika.

Sl.1. Ulomak mramornoga kipa božice Magnae Matris
(Gradski muzej  Senj, foto M. Glavičić)

Prethodnica rimskodobnoj je prapovijesna Senia, koja se konvencionalno smješta na brdo Kuk, gdje se i danas mogu uočiti suhozidne strukture podzida terasa tzv. gradinskog naselja, čiji su donji i položiti dijelovi mogli biti korišteni za stanovanje, a oni viši i strmi poslužiti kao refugij u nekim kriznim trenutcima. Ipak držimo realnim pretpostaviti kako središte svakodnevnih životnih aktivnosti treba pomaknuti bliže obali mora prema utoku potoka Senjčice u duboki morski zaljev, odnosno pretpostaviti da je na obližnjem prostoru (Štela) tijekom kasnoga željeznog doba postojala luka s trgovištem za kupoprodaju lokalnih pro­izvoda i uvezene luksuzne robe. Da su lađe italskih i drugih mediteranskih trgovaca uplovljavale u luku predrimske Senije, koja u protohistorijsko doba postaje mjesto žive trgovine, susreta različitih kultura i njihovih etničkih nositelja, svjedoče pronađeni numizmatički nalazi.

Sl. 2. Ulomak mramornoga kipa božice koja sjedi na stijeni
(Gradski muzej Senj, foto M. Glavičić)

Upravo zbog trgovačkih, a potom i političkih, vojnih i drugih razloga, koji su usko povezani s rimskim osvajanjem prostora sjevernog Jadrana, od 2. st. prije Krista, a napose nakon osnivanja kolonije rimskih građana u Akvileji i pokoravanja Histra, započinje proces infiltracije italskog stanovništva u Seniju. Sredinom 1. st. prije Krista broj spontano doseljenih italskih trgovaca i drugih poduzetnika kontinuirano se povećavao, a intenzitet trgovine permanentno rastao. Stoga lako možemo pretpostaviti formiranje rimskog emporija u Seniji, gdje su, kao što je to bilo i u drugim važnim lučkim i trgovačkim središtima na istočnoj obali Jadrana (Epidaurum, Narona, Salona, Iader), doseljenici bili organizirani u konvent rimskih građana. Čini se da je domicilno stanovništvo bilo i više nego blagonaklono prema doseljenicima. Razlog tomu jest ponajprije imovinska korist koju je od trgovine imao domaći vladajući sloj, a u korektnim i prijateljskim odnosima mogle su se postupno postići i druge važne kolektivne povlastice za zajednicu, kao npr. peregrinski status, kojim se jamči sloboda, u kasnijoj fazi oprost od tributa ili dobivanje italskog prava (ius Italicum), odnosno u konačnici postizanje municipaliteta uređenog prema rimskopravnim načelima ustroja gradske uprave. Dakle, u Seniji je u 1. st. prije Krista bio pronađen dobar modus vivendi između doseljenika i domaćeg stanovništva, a prvobitni emporij postupno se pretvarao u veće rimsko naselje koje je dobivalo i svoju prepoznatljivu urbanističku formu. Stanovnici konventa i njihovi potomci skupa s romaniziranim domicilnim stanovništvom činili su glavninu kritične mase rimskih građana koja je bila prijeko potrebna za postizanje municipalnog statusa grada tijekom Augustove vladavine.

Senia je zbog svoga geostrateškog položaja, lojalnoga domicilnog stanovništva i doseljenih Italika postala sigurna uporišna baza za rimske vojne pohode prema ratobornim i buntovnim Japodima. Naime, da bi osigurali svoje geostrateške interese i obranili svoje posjede od čestih japodskih upada, Rimljani su pokrenuli niz vojnih pohoda protiv Japoda, koji su im pružali snažan otpor pa je ratna sreća bila promjenjiva a ostvareni rimski uspjesi privremeni. Je li već 129. godine prije Krista za vojnoga konzula Gaja Sempronija Tuditana Senija korištena kao rimska pomorska i logistička baza, ne može se tvrditi, međutim nedvojbeno je da je ključnu geostratešku ulogu imala 35. godine prije Krista kada je vojnu u Iliriku započeo tadašnji trijumvir Oktavijan, a potonji car August. Rekonstrukcija itinerara Oktavijanove vojne pokazuje da ju je započeo pokoravanjem Japoda koji obitavaju »s ovu stranu Alpa«, odnosno Monetina, Avendeata i Arupina. Budući da se navedene japodske zajednice ubiciraju južno od gorskog masiva Velike i Male Kapele i Plješivice, dakle na prostor koji se geografski odnosi na današnju zapadnu Liku (Brinje, Kompolje i Prozor kod Otočca), koja je pak s morem povezana prirodnim putem preko prijevoja Vratnik, istraživači se uglavnom slažu da je glavno polazište Oktavijanove vojne bila Senija. Nakon što su se »ovostrani« Japodi predali bez borbe pa su im naselja ostala pošteđena, snažan otpor pružili su »onostrani« Terponjani i osobito Metuli. Padom Metula, glavnoga japodskog središta, nakon duge opsade i teških borbi označeno je konačno pokoravanje Japoda, koji se više ne spominju kao neprijatelji Rima. U nastavku vojne Oktavijan je iste godine zauzeo i Segestiku, gdje je uspostavio snažan garnizon. Potpunom pacifikacijom japodskog zaleđa i čvrstom kontrolom unutrašnjosti provincije Senija je u prometnom i trgovačkom pogledu dobila dodatno značenje i sa svojom lukom postaje glavna spona koja povezuje duboku unutrašnjost kontinenta s obalom mora i obrnuto. Kao pravi rimski grad, s ustrojenom gradskom upravom i podignutim javnim objektima, Senija dijeli sudbinu ostalih gradova u provinciji. U vrijeme dugogodišnjeg mira (tzv. pax Romana) započinje urbanistički razvoj grada, a gospodarski procvat, zahvaljujući izvanrednom prometnom položaju koji potičući trgovinu omogućuje stanovnicima Senije daljnji napredak, uslijedit će u 2. i nastaviti se tijekom 3. st. nakon Krista.

Osnovu urbanističkom oblikovanju grada odredio je morski zaljev, koji je znatno dublje ulazio u kopno nego današnja luka, odnosno pretpostavljena operativna obala koja se pružala u smjeru SZ – JI. Druga značajna odrednica bile su prometnice, i to ona u pravcu Tarsatike ili iz nje, koja je dolazila do grada na njegovu SZ dijelu, i ona na JI grada, koja je kao najkraći prirodni put preko prijevoja Vratnik povezivala morsku obalu s unutrašnjošću i bila presudna za prosperitet grada. Uzimajući u obzir morfologiju terena zbog koje je moglo doći do određenih odstupanja, pružanje komunikacija u pravcu SZ – JI možemo odrediti kao gradski dekuman, a komunikacije okomite na spomenuti smjer, tj. one u pravcu SI – JZ, kao gradski kardo.

Sl. 3. Glava božice Dijane
(Arheološki muzej Zagreb, foto I. Krajcar)

Zbog veće koncentracije antičkih nalaza i konkretnih odnosa na terenu, središte religijskog života rimske Senije može se locirati JI od svetišta današnje katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije. Arheološkim istraživanjima provedenim 1949. i 1950. godine iza svetišta katedrale, nalazima antičke arhitekture i dvaju posvetnih natpisa dokumentiran je metroon (svetište Magnae Matris) u kojem je stajao mramorni kip božice pronađen 1938. godine (sl. 1). Na istraženom prostoru otkriveni su i dijelovi rimske kuće s mozaikom za koju se drži da je služila za potrebe svećenika metroačkoga kulta u Seniji. Zaštitnim istraživanjima provedenim 1967. godine u neposrednoj blizini također su otkriveni antički zidovi čija tehnika gradnje i smjer pružanja odgovara onima prije pronađenim. Tada je otkriven još jedan mramorni kip božice čija ikonografija nije tipična za prikaz Velike Majke (sl. 2), međutim arheološki kontekst nalaza dokazuje izravnu povezanost s metroačkim kultom i upućuje na moguće posebnosti u štovanju kulta na lokalnoj razini. Na istom prostoru pronađena je i mala mramorna glava žene koja se atribuira božici Dijani (sl. 3), čije štovanje potvrđuju i dva sekundarno upotrijebljena posvetna natpisa, dokazujući da se negdje u blizini metroona nalazio i hram božice Dijane. Navedeni nalazi kultnih kipova i skulpture, posvetni natpisi i dokumentirani arhitektonski ostatci antičkih građevina jasno pokazuju da se na prostoru JI od svetišta današnje katedrale nalazio religijski centar grada s kojim je urbanistički morao korespondirati i upravni centar grada s objektima javnog sadržaja. Određenu indiciju za valjanost takve hipoteze nalazimo u natpisu sa spomenom kurije, sastajališta gradskog vijeća, koja je s bazilikom redovito bila sagrađena uz forum antičkoga grada. Budući da je natpis pronađen u Ulici I. Hreljanovića, imamo određenu indiciju za valjanost pretpostavke da upravno i društveno središte ubiciramo na prostor oko današnje Široke kuntrade ili na nju.

Građevinski ostatci antičkih objekata (urušeni zidovi s temeljnim stopama, arhitektonska plastika, mozaici) sporadično su otkriveni tijekom građevinskih radova i u ostalim dijelovima povijesne jezgre grada (Mala vrata, Mala placa, Cimiter) te bliže periferije (Lopica, Varoš, Alej). Dokumentirani ostatci arhitekture, otkriveni na različitim dubinama ovisno o naslagama zemlje i drugog materijala koji su se tijekom vremena nataložili na pojedinom mjestu (od 0,2 do više od 2 m dubine), mogu se pratiti od prostora ex pilane Olivieri, Malih vrata, prostora oko katedrale, Štele, uzduž Stare ceste i Aleja. Njihovim geolociranjem dobivamo prostorne podatke pri okvirnom određivanju urbane površine antičke Senije, pri čemu ne smijemo zaboraviti da je u antici morski zaljev znatno dublje prodirao u kopno, što je potvrđeno provedenim arheološkim i arhitektonskim istraživanjima dijelova srednjovjekovnih gradskih bedema i pri sanaciji objekata porušenih ili oštećenih bombardiranjem 1943. godine. Naime, pouzdano je dokazano da je morski zaljev dopirao sve do otprilike prostora današnjih Velikih vrata, gdje pretpostavljamo da je bilo trgovište prapovijesne Senije i emporij prvih doseljenika (Štela). U smjeru SZ zaljev se pružao dalje približno gradskom linijom uz Veliku placu (današnji Trg Cilnica), samostan sv. Franje, Dvorac, Malu placu (današnji Frankopanski trg), odakle je skretao prema sjeveru i dalje u blagom luku do predjela Sv. Ambroz (okvirno prostor prema današnjoj benzinskoj postaji). Određivanjem linije pružanja morskog zaljeva odredili smo granicu antičke Senije prema moru te možemo zaključiti kako je morski zaljev svojim operativnim dijelom uvelike odredio smjer pružanja gradskih komunikacija i znatno utjecao na urbanističko formiranje grada, koje je, naravno, ovisilo i o konfiguraciji terena na pojedinim lokacijama. Uzevši u obzir i druge čimbenike (ušće bujičnoga senjskog »potoka«, potrebna dubina mora, najmanja izloženost vjetru) držimo da se operativna obala antičke Senije nalazila po prilici na potezu Velika placa (Trg Cilnica) – Mala placa (Frankopanski trg), odnosno da se protezala u smjeru SZ – JI. Smjer glavnih gradskih komunikacija indirektno je ovisio i o mjestu ulaza glavnih kopnenih putova u grad, gdje su redovito bila podignuta gradska vrata (porta), koja su pak integrirana u jedinstveni sustav gradskih fortifikacija (murum et turres). Zna se da je dobivanje gradskog statusa bilo čvrsto povezano s posjedovanjem osnovnih urbanih elemenata koji su morali zadovoljavati minimum kolektivnih i individualnih interesa. A prvi je među njima sigurnost stanovnika. Zato je i Senija u još uvijek nemirnim vremenima kraja 1. st. prije Krista i početka 1. st. nakon Krista morala imati fortifikacije. Nažalost, ni jedan arheološki izvor do danas nije potvrdio njihovo postojanje, a kada bismo makar parcijalno i približno mogli utvrditi duktus antičkih bedema mnoga bitna pitanja urbanizma rimske Senije bila bi jasnija.

Sl. 4. Dijelovi mramorne kompozicije s prikazom boga Libera
(Gradski muzej Senj, foto M. Glavičić)

Na prostoru Štele (danas prostor Osnovne škole i Školsko-športske dvorane) otkriveni su dijelovi arhitekture rimskodobnoga kupališta s pratećim prostorijama i vodospremama. Nažalost, građevinskim radovima pri nivelaciji terena i pripremnim radnjama za gradnju osnovne škole (1972) i školsko-športske dvorane (1995) devastiran je velik dio prostora kupališnoga kompleksa. Provedena zaštitna arheološka istraživanja mogla su biti izvedena samo na ograničenom području i to samo na način da se istraži i spasi ono što je tada preostalo nakon iskopa teškom mehanizacijom. Rezultati istraživanja pokazuju da se kupališni kompleks prostirao na oko 1000 m² i da su podignuti objekti kupališta i prateći objekti izgrađeni u skladu sa standardnim tehnikama rimske gradnje. Zidovi objekata građeni su vodoravnim uslojavanjem manjeg ili većega pačetvorinastoga kamenja u vapnenu žbuku (opus incertum), bili su ožbukani, dijelom i oslikani. Zbog zatečenog stanja i učinjene devastacije teško je bilo odrediti funkciju pojedinih objekata. Otkriveni su dijelovi hipokausta s karakterističnim stupićima od okruglih plosnatih opeka, a na širem prostoru naišlo se i na veću količinu tubula – šupljih opeka, koje su poredane jedna do druge, kao neka vrsta cijevi, prolazile kroz zidove i dolazile do prostorija ili bazena koje je trebalo zagrijavati. Otkriven je i dokumentiran veći broj vodosprema, čiji su zidovi katkad znatno deblji od standarda kako bi mogli izdržati pritisak kaptirane vode. Nepropusnost zidova postignuta je primjenom tzv. hidraulične žbuke s primjesom usitnjene opeke, na podu je bio mozaik izveden pretežito od bijelih kockica umetnutih u čvrstu žbuku ili su male opeke bile položene okomito u tehnici riblje kosti (opus spicatum). Na svim dijelovima lokaliteta utvrđeno je da su objekti već prije bili porušeni, što dokazuje građevinski šut, ulomci krovnog crijepa i ploča te tragovi gareži i pepela koji su dokumentirani u njihovim ispunama. U ispuni jedne od istraženih vodosprema bili su pronađeni ulomci keramičkih posuda i amfora, a pri samom dnu dijelovi veće okrugle kamenice i fragmenti razbijene mramorne kompozicije sa središnjim prikazom boga Libera (sl. 4). Zanimljivo je napomenuti da su ostatci vodospreme ostali konzervirani u podrumu Osnovne škole i da još uvijek in situ svjedoče o antičkom kupalištu čije je postojanje u Seniji poznato još od davne 1872. godine. Naime, tada je pronađen građevinski natpis iz kojega doznajemo da je sredinom 3. st. kupalište u prilično lošem stanju (balneum vetustate conlapsum), a prijeko potrebna sredstva za njegovu građevinsku obnovu dao je L. Domitius Gallicanus Papinianus, namjesnik rimske provincije Dalmacije. Gradsko kupalište sa svojim raznovrsnim zabavnim, kulturnim i športskim sadržajima nedvojbeno je imalo značajnu ulogu u društvenom životu stanovnika antičkoga grada, stoga držimo da je bilo sagrađeno vrlo rano, vjerojatno već u 1. st., i da je u uporabi još neko vrijeme nakon spomenute obnove, vjerojatno do u 4. st., kada je ponovno zapušteno i »propalo od starosti«, a nešto kasnije zapaljeno i srušeno.

Građevinski ostatci antičkih objekata pronađeni su sporadično i izvan pretpostavljenog urbanog areala antičkoga grada, poput primjera u Čopićevu naselju, gdje su 1997. godine dokumentirani dijelovi arhitekture nekoga povećeg antičkog objekta. Zaključeno je da je riječ o građevinskim ostatcima antičkoga hrama boga Libera, čije postojanje potvrđuje natpis s posvetom i navodom o njegovoj obnovi i uređenju (Libero Patri ... templum vetustate corruptum resituit) koji je 1913. godine pronađen na obližnjem prostoru (sl. 5). Svetište sagrađeno na SI gradskoj periferiji ne može se dovesti u svezu s urbanim kontekstom, međutim sugerira da su se na gradskom teritoriju uz različite gospodarske aktivnosti prakticirati religijski sadržaji povezani sa štovanjem božanstava plodnosti i vegetacije. Stoga lokacija hrama u prirodnom ambijentu posve odgovara karakteru Libera kao boga plodnosti i regeneracije prirode.

Pri određivanju urbanog areala antičkoga grada veliku pomoć pružaju nekropole, odnosno njihov smještaj, koji je u skladu s antičkim shvaćanjima bio po pravilu izvan grada, tj. počevši od gradskih vrata nekropole su se prostirale uz komunikacije ili su bile organizirane na gradskoj periferiji. Najveća nekropola prostirala se uz sjeverozapadni dio grada, gdje je na širem prostoru od Sv. Ambroza prema ex pilani Olivieri (poslije prostor DIP-a »Nehaj«, danas prodava-
onica trgovačkog lanca »Konzum«) dokumentirana sahrana pokojnika ritusom incineracije i inhumacije. Iako su na navedenom prostoru više puta provedena arheološka istraživanja, ona su uvijek bila zaštitnoga karaktera, jer, kako to obično biva u gradu Senju, redovito se pri većim gradnjama pogodovalo investitoru, odnosno arheološko istraživanje uglavnom se svodilo na dokumentiranje građevinskih ostataka antičkih objekata, koji su preostali nakon naleta teške mehanizacije, i skupljanje uokolo razasutog inventara uništenih grobova. Šteta, jer 2007. godine nivelacijom terena i ukopom temelja objekata trgovačkog centra u matičnu stijenu zauvijek je propala prilika da se georeferenciranjem prikupe konkretniji prostorni podatci o objektima i grobovima u kontaktnoj zoni grada i nekropole. Sudeći prema raspoloživim arheološkim podatcima, pronađenim grobnim prilozima i nalazu nadgrobnih spomenika, nekropola je bila u uporabi početkom 1. st. nakon Krista, a moguće već i prije. Spaljeni ostatci pokojnika najčešće su bili pohranjeni u kamenim ili staklenim žarama, katkad su kao alternativa mogli poslužiti i dijelovi većih keramičkih posuda (amfore), koje su bile položene u običnu zemlju, pri čemu se mjesto ukopa moglo obilježiti uokolo poslaganim kamenjem ili natkriti tegulama postavljenim u obliku dvoslivnoga krova. Na nekropoli su bile sagrađene i monumentalne grobnice, gdje su bili položene žare članova bogatih i društveno značajnih familija, što sugerira nalaz arhitektonskih ostataka mauzoleja i are Lucija Kalpurnija Maksima. Prema prilozima u žarnim grobovima zaključuje se da se pokapanje spaljenih ostataka pokojnika prakticira i dalje tijekom 1. i 2. st. Do kada je nekropola bila u uporabi, ne može se odrediti, međutim jasno je kako se od 3. st. prešlo na skeletno pokapanje pokojnika. Ritus inhumacije potvrđuju samo tri groba koja nisu imala grobnu konstrukciju, odnosno pokojnici su bili položeni u grobnu raku i zasuti zemljom, a pronađeni skromni prilozi ne mogu poslužiti za preciznije određivanje vremena u kojem dolazi do promjene u načinu pokapanja na toj nekropoli.

Sl. 5. Natpis o obnovi Liberova svetišta (Arheološki muzej Zagreb, foto M. Glavičić)

Na suprotnoj jugozapadnoj periferiji grada, uz magistralnu cestu koja je iz Senije vodila uz Senjsku dragu prema prijevoju Vratnik, nalazila se nekropola o kojoj nešto uopćenih podataka nalazimo u literaturi, gdje se kaže da se »na putu prema groblju sv. Vid naišlo na žarno groblje«. Ondje su nađene žare, svjetiljke, prsteni, suznice itd., a 1885. godine nadgrobna ploča Aurelija Dionizija, doseljenog Židova iz Tiberijade na Genezaretskom jezeru (sl. 6).

U kontaktnoj zoni s urbanim dijelom grada na sjevero­istočnoj strani, na prostoru oko današnjega Doma zdravlja i prema Čopićevu naselju, prostirala se nekropola s inhumiranim pokojnicima. I ovdje su samo parcijalno tijekom iskopa za gradnju bolničkih zgrada i privatnih kuća provedena zaštitna arheološka istraživanja, pri čemu je ukupno registrirano 70-ak grobova, koji su odredili perimetre nekropole. Grobovi su bili izrađeni u tehnici suhozida ili su grobne rake bile iskopane u tufu, a katkad su pokojnici bili položeni u običnu zemlju, iznad je bio grobni pokrov izrađen od tegula, koje su bile postavljene vodoravno i povezane žbukom ili složene u obliku dvoslivnoga krova. Dokumentirane su također i grobne konstrukcije složene od dijelova amfora. Samo manji broj grobova sadržavao je priloge, na temelju kojih se pretpostavlja da se s ukopom na toj nekropoli moglo započeti tijekom 3. st. i da je u uporabi tijekom cijelog razdoblja kasne antike, uz napomenu da većina otkrivenih grobova pripada razdoblju 4–5. st. Otprilike istom kasnoantičkom razdoblju pripada 40-ak grobova s inhumiranim pokojnicima koji su dokumentirani s jugozapadne strane kule Šabac prema starom Vukasovićevu mostu. Na tom su prostoru bila provedena zaštitna istraživanja 1955. godine pri gradnji tadašnje benzinske pumpe, kada su prikupljeni osnovni podatci o grobnoj arhitekturi i načinu sahranjivanja pokojnika, a preostali dio nekropole uništen je 1989. godine pri gradnji Hotela »Art«. Pokojnici su bili položeni u grobne jame prethodno poravnate komadima amfora, krovnom opekom ili žbukom. U većini slučajeva pokojnici su bili pokriveni komadima amfora i zasuti zemljom. U opisanim grobovima pokapane su odrasle osobe, dok su za malobrojne ukope djece korišteni dijelovi amfora. Numizmatički nalazi datiraju početak korištenja nekropole u 4. st., dok ostali rijetki nalazi sugeriraju da se s ukopima nastavlja do u 6. st. Pozicioniranje nekropole koja se formira uz more i podalje od grada od kojega ga tada dijeli morski zaljev potpuno odstupa od uobičajene prakse, da se antička groblja lociraju uz komunikacije na bližoj gradskoj periferiji, što ne možemo racionalno objasniti.

Kada govorimo o smještaju nekropola i njihovu prostornom odnosu prema urbanoj površini antičke Senije moramo primijetiti da se u stručnoj literaturi kao mjesta sahrane njezinih stanovnika bilježe još dvije lokacije, koje bi, da se uistinu mogu arheološki potvrditi, također bile veoma ne-
obične. Prva proizlazi iz pradavne vijesti senjskoga kanonika Ilaušeka, da su kod senjske katedrale pronađeni grobovi u žarama, koju nekritički prenose stari istraživači, premda se nigdje konkretno ne opisuju nalazi. Kasnija istraživanja na prostoru Trga Cimiter i s južne strane katedrale nisu dala ni najmanje mogućnosti za potvrdu te vijesti. Stoga držimo da vijest o nalazu grobova sa žarama kod katedrale nije pouzdana, jer kad bi se ona potvrdila, pojavili bi se novi momenti u određivanju urbanističkog razvoja antičke Senije. I druga je lokacija također proizašla iz navoda u starijoj literaturi, da su na jugozapadnom obronku brda Nehaj otkriveni spaljeni ostatci pokojnika pokapani u velikim zemljanim amforama. Vijest donosi Brunšmid, a potom je nekritički preuzimaju kasniji istraživači, premda ničim nije dokazano da su velike keramičke posude, čiji su dijelovi ondje bili pronađeni, »služile za sahranjivanje pepela« pokojnika, a nema ni spomena o mogućim grobnim prilozima. Stoga držimo da vijest o nalazu grobova sa žarama na Nehaju nije pouzdana, premda bismo je na jednoj hipotetskoj razini možda mogli i prihvatiti.

Sl. 6. Nadgrobni natpis Aurelija Dionizija
(Arheološki muzej Zagreb, foto I. Krajcar)

Zaštitnim arheološkim istraživanjima na više mjesta unutar povijesne jezgre grada Senja (na Cimiteru i s južne strane katedrale) i na bližoj gradskoj periferiji (kod Vatrogasnog doma, na Šteli i dr.) dokumentirane su manje skupine grobova ili pojedinačni ukopi. U svim slučajevima potvrđena je inhumacija pokojnika, koji su bili položeni u grobove konstruirane uza zidove ruševnih antičkih objekata i nisu sadržavali priloge. Očito je, dakle, da navedeni sporadični ukopi pripadaju vremenu kasne antike, tj. vremenu nakon propasti antičkoga grada. Stoga njihovu pojavu tumačimo kao očitu dekadenciju ranijih pravila i običaja po kojima je bilo nezamislivo pokapanje pokojnika unutar grada.

Epigrafska građa, koju najvećim dijelom čine natpisi uklesani na kamenim spomenicima, vrelo je prvoga reda u rekonstrukciji povijesti nekoga naselja. Natpisi redovito sadrže imena osoba koje su izvršile neku radnju ili je netko učinio nešto za njih, postavio im nadgrobni spomen, iskazao javnu počast, ispunio zavjet i dr. S prostora antičke Senije poznato je samo dvadesetak natpisa, koje kronološki možemo pratiti od 1. do sredine 3. st. nakon Krista. Na njima je navedeno 25 osoba za koje bismo prema sačuvanim imenima generalno mogli reći da su bili italskoga ili orijentalnog podrijetla. Veoma je zanimljiva činjenica da se među dokumentiranim stanovnicima ne prepoznaju romanizirani autohtonci ili njihovi potomci, kojih je zasigurno bilo, ali im se onomastičkom analizom nakon nekoliko generacija i apsolutnog preuzimanja latinskih imena više ne može ući u trag. Uglednik za kojega se može pretpostaviti da je potomak romaniziranih autohtonaca bio je L. Gavius Optatus, koji je obnašao prestižnu funkciju svećenika carskoga kulta za peregrinske zajednice Liburnije (sacerdos Liburnorum). On je u sjećanje na svoju majku Gaviju Maksimu (Gavia Maxima) obnovio hram Libera, koji je bio trošan od starosti (templum ... vetustate corruptum a salo restituit) (sl. 5). Podatak je zabilježen na natpisnoj ploči sekundarno upotrijebljenoj za poklopnicu kasnoantičkoga groba pronađenog nedaleko od nalaza arhitekture hramskog objekta u Čopićevu naselju, koji se prema dedikaciji pripisuje bogu Liberu. Hipotetski, prema gentilnom imenu Calpurnius, čija se rana pojava u Liburniji povezuje sa senatorskom familijom Kalpurnija a potvrđen je kod autohtonog stanovništva, među pripadnike romaniziranih porodica mogao bi se uvrstiti L. Calpurnius Maximus, kojemu spomen podiže supruga Muttiena Maxima, Clementis lib(erta?). Quarta Livia, komemoratorica na posebnom nadgrobnom spomeniku tipa tzv. liburnski cipus, koji se pojavljuje samo na prostoru Liburna, posredno se također može uvrstiti među osobe možebitnog autohtonog podrijetla. Sudeći prema imenovanju, Gessia C(ai) f(ilia) Maxima, komemoratorica na obiteljskom nadgrobnom spomeniku, trebala bi biti italskoga podrijetla, kao i Flavia Procula, koja za života postavlja spomenik sebi i mužu Justu, koji je rodom bio iz grada Neapolisa (Iustus Napolitanus).

Sl. 7. Natpis posvećen Velikoj Majci Bogova (Gradski muzej Senj, foto M. Glavičić)

Prema broju potvrda istoga gentilicija na poznatim natpisima, vodeća porodica u Seniji bili su Valerii, čiji su članovi visoko pozicionirani u gradskoj hijerarhiji. Fragmentirani natpis pronađen na Širokoj kuntradi bilježi imena dvojice uglednika u kontekstu gradnje, obnove ili rekonstrukcije gradske kurije, zgrade u kojoj se sastajalo gradsko vijeće. Bili su to L. Valerius [---] i L. Valerius Ag[athopus]. Moguće je da je njihovo dobročinstvo motivirano željom za podizanjem svog osobnog ugleda i dostojanstva obitelji koje je u Seniji zasigurno bilo veliko. Naime, njihov član L. Valerius Agathopus odlukom gradskog vijeća primio je honorarna obilježja dekuriona, što je zapisano na bazi počasnog spomenika: Huic ordo Seniensium ornamenta decurionalia primo decrevit. To je bila najviša počast koja se mogla dodijeliti onom ugledniku koji je svojim dobročinstvima uvelike zadužio zajednicu, ali zbog svoga libertinskog podrijetla nije mogao obnašati magistrature i postati punopravni član gradskoga vijeća. Javna počast dopunjena je dodjelom mjesta za postavljanje počasnog spomenika koje je također bilo određeno odlukom gradskoga vijeća. Za postavljanje spomenika pobrinula se supruga Valeria Montana. Iako u imenovanju Lucija Valerija Agathopa nije zabilježena libertinska filijacija, isti gentilicij njegove supruge, primanje počasnog dekurionata i obnašanje augustalske službe određuju ga kao osobu oslobođeničkog podrijetla. Ne znamo čime je L. Valerius Agathopus zaslužio da mu je gradsko vijeća dodijelilo najviše gradske počasti, međutim govoreći o ugledu Valerija u Seniji moramo primijetiti da je ime L. Valerius Ag[athopus] zabilježeno i na natpisu sa spomenom kurije. Je li riječ o istoj osobi, ne znamo, ali ako je riječ o dvojici istoimenih uglednika možemo ih dovesti u izravnu obiteljsku vezu, jer nasljeđivanje istih imena (L. Valerius) i prenošenje kognomena s otca na sina (Agathopus) bilo je uobičajeno. Zato je s prethodno spomenutim u izravnoj obiteljskoj ili barem familijarnoj vezi vjerojatno bio i L. Valerius Quintinianus, koji je služio u pretorijanskoj gardi u Rimu. Dominantnost Valerija u Seniji potvrđuje Valerius Priscus, koji je zajedno sa suprugom Veratijom Paulom (Veratia Paulla) učinio posvetu božici Dijani u sjećanje na svoju majku (Cariena I[...]). I na kraju listu dokumentiranih Valerija u Seniji kompletiraju Valerius Valerianus, koji postavlja nadgrobni spomen svom istoimenom otcu (Valerius Valerianus), veteranu XIV. legije koji se nakon časnog otpusta iz vojne službe nastanio u Seniji.

Sl. 8. Žrtvenik s posvetom bogu Mitri
(Arheološki muzej Zagreb, foto I. Krajcar)

Najvjerojatnije u doba vladanja cara Augusta Senija postiže municipalni status, odnosno postiže pravni status grada organiziranog prema standardnim rimskopravnim načelima ustroja gradskih zajednica, čiju su upravu, prema odredbama municipalnog zakona i sukladno propisanim ovlastima, vodili članovi gradskog vijeća a izvršnu vlast imali izabrani magistrati. Aktivnost gradskog vijeća dokumentirana je još jednom na natpisu ispisanom na bazi spomenika podignutom u čast Lucija Aurelija Viktora, koji je rodom bio iz kolonije Aequum (danas Čitluk kraj Sinja). L. Aurelius Victor bio je oslobođenik, čiji društveni status potvrđuje libertinska filijacija (Luci libertus), što znači da je status rimskoga građanina stekao manumisijom a ne rođenjem. Stoga, kao i u slučaju Lucija Valerija Agathopa, unatoč njegovim velikim zaslugama, dobročinstvima i ugledu, najvišu počast koju je mogao zaslužiti bila je primanje honorarnih dekurionskih obilježja (ornatus ornamentis decurionalibis), odnosno stjecanje statusa počasnog člana gradskoga vijeća. Na natpisu je posebno naglašena njegova uloga u kolegiju augustala (corpus Augustalium), koji su se na lokalnoj razini brinuli o štovanju carskoga kulta. Augustali su organizirali i vlastitim sredstvima financirali različite javne manifestacije, koje su im među građanstvom donosile veliku popularnost te podizali njihov osobni i ugled obitelji. To je vjerojatno razlog da je u iskazivanju javne počasti aktivno participirao puk Senije (plebs Seniensium) prikupivši potrebna sredstava za podizanje spomenika (aere conlato). Navod svećeničke službe (Augustalis) koje su L. Valerius Agathopus i L. Aurelius L. l. Victor obnašali u promicanju kulta carske osobe izravan je dokaz da je u Seniji na službenoj municipalnoj razini bio štovan carski kult, a epigrafska potvrda postojanja kolegija augustala neizravan dokaz kako je u Seniji bilo i drugih »bogataša« koji su željni društvene afirmacije aktivno participirali u svim oblicima javnoga života grada. Gdje je bilo središnje kultno mjesto štovanja carskoga kulta, za sada nije utvrđeno, međutim ne treba dvojiti da se ono nalazilo u najužem središtu grada.

Sl. 9. Žrtvenik s posvetom bogu Mitri
(Gradski muzej Senj, foto M. Glavičić)

Relativno skromna epigrafska građa omogućuje samo djelomičan uvid u narodnosnu pripadnost i socijalnu strukturu stanovništva antičke Senije. Onomastička analiza imena osoba dokumentiranih na poznatim natpisima pokazuje da su među stanovnicima Senije u prvo doba dominantni Italici. Italska struktura stanovništva Senije, među kojima je bio i određeni postotak osoba za koje se unatoč njihovim latinskim imenima može pretpostaviti autohtono podrijetlo, prevladava do otprilike početka druge polovice 2. st. Tada dolazi do promjene u etničkom sastavu i socijalnom statusa stanovništva Senije, odnosno na natpisima se pojavljuju osobe orijentalnog podrijetla. Prepoznajemo ih prema grčkim kognomenima, izričitom navodu o podrijetlu i grčkom pismu na natpisima. To su Verridia Psyche, imućna dedikantica čije je ime zapisano na mramornom arhitravu hrama Magnae Matris (sl. 7), i M. Gnorius Satyrus, koji postavlja spomen svojoj umrloj kćeri Sekundini. U Seniji su dokumentirana dva epitafa ispisana slovima grčkog alfabeta, koje postavljaju Μ(ᾶρκος) Κλαύδιος Μαρκειανὸς i Αὐρηλιους Διονυσιους. Marko Klaudije Markejan bio je doseljenik iz Nikomedije, glavnoga grada pokrajine Bitinije u sjeverozapadnom dijelu Male Azije, koji u Seniji postavlja spomen umrlom šesnaestogodišnjem sinu Stratoniku (Στρατονείκος). Aurelije Dionizije bio je doseljeni Židov iz Tiberijade (Ἰουδεους Τιβεριηνσις) na Genezaretskom jezeru, koji je u pedesetoj godini života umro u Seniji (sl. 6). Jasni navodi o domovini Markejana i Dionizija određuju kao strance koji su se vjerojatno iz poslovnih razloga naselili u Seniji, gdje su organizirali svoj život, formirali obitelj i bili sahranjeni. Njihova nazočnost pokazuje i kozmopolitsku strukturu stanovništva Senije, prosperitetnoga trgovačkog i lučkoga grada koji je nudio niz mogućnosti za uspjeh poslovnim ljudima nižega oslobođeničkog ili čak robovskog statusa. Veliko trgovačko značenje Senije u drugoj polovici 2. st. potvrđuje postojanje carinskog ureda za Ilirik (publicum portorii Illyrici), čija se ispostava nalazila na prostoru današnjeg sela Vratnik, podno istoimenog prijevoja kuda je prolazila komunikacija koja je povezivala Seniju s antičkim naseljima zapadnoga japodskog prostora (Avendo, Arupium, Epidotium, Ausancalio, Monetium) i važnim središtima u Panoniji, poglavito sa Siscijom. Nalazi dvaju žrtvenika s posvetom Nepobjedivom Mitri pronađeni u blizini župne crkve sv. Mihovila dokazuju da je ondje bila putna postaja i mjesto naplate dažbina na robu, a nedaleko i mitrej u kojem su bili postavljeni žrtvenici. Iz natpisa doznajemo da je rob Hermes bio u službi Gaja Antonija Rufa a vilik Faustus u službi Tita Julija Saturnina, koji su bili zakupnici carine i poštanski predstojnici (sl. 8–9). Kao sposobni i obrazovani obavljali su odgovorni posao za svoje te su svojim radom prikupili znatna sredstva koja su dijelom utrošili na uređenje svetišta (spelaeum) boga Mitre. Njihova imena karakteristična za robove i oslobođenike te štovanje boga Mitre sugeriraju da su bili orijentalnog podrijetla. Kao Orijentalci bili su promotori mitraizma, misterijskoga kulta koji je vjernicima nudio spasenje i bolji život nakon smrti. Mitraizam se u Seniji pojavio sredinom 2. st. i vjerojatno nije bio izolirana religijska pojava koju su prakticirali samo carinski službenici nego i drugi doseljenici s Istoka. Iz Senije se mitraizam širio dalje, najprije u prostore koji su mu gospodarski i zemljopisno gravitirali, o čemu svjedoči više mitreja lociranih na teritoriju Arupija (Prozor kod Otočca), koji su bili u funkciji do otprilike 4. st. Kozmopolitizam i politeizam stanovnika antičke Senije početkom 3. st. potvrđuje mali mramorni kipić s prikazom egipatskog boga Serapisa, kojega je s posvetom »Svetom Bogu« (Serapidi Deo Sancto) zavjetovao Sarmentius Geminus (sl. 10).

Senija je tijekom 2. i na početku 3. st. bila najvažnija uvozno-izvozna luka sjeverozapadnog dijela provincije Dalmacije. Proizvodi koji su u Seniju dolazili iz plodne unutrašnjosti distribuirani su dalje morskim putovima. Roba koja je brodovima dopremljena u Seniju prevožena je cestovnim mrežama dalje u unutrašnjost. Trgovalo se vjerojatno svim i svačim, od poljoprivrednih proizvoda do luksuzne i skupocjene robe, ali najviše, čini se, drvom i solju. Akumulirana sredstva i bogatstvo pojedinaca moralo se povoljno odraziti na urbanistički razvoj grada, pri čemu ne mislimo samo na gradnju javnih i privatnih objekata te odgovarajuće komunalne infrastrukture nego i na podizanje standarda urbanog življenja gradskog stanovništva na jednu višu kulturnu razinu. Postojeća svetišta se dograđuju, obnavlja se njihov inventar i postavljaju se u sveti prostor skupocjeni mramorni kipovi božanstava. Kao što smo već bili napomenuli, epigrafska svjedočanstva i nalazi kultne skulpture dokazuju postojanje svetišta božica Velike Majke i Dijane te boga Libera, koji su također arheološki dokumentirani.

Osobitu umjetničku vrijednost pokazuju dva mramorna kipa s prikazom sjedećih božica, koja se zbog ikonografskih karakteristika i arheološkoga konteksta nalaza moraju povezati sa svetištem Magnae Matris, čija je arhitektura dokumentirana s jugoistočne strane senjske katedrale. Na žalost, oba su kipa teško oštećena, sačuvani su samo donji dijelovi tijela od struka nadolje, koji su također pretrpjeli vidljiva oštećenja. Prvi kip, pronađen u ruševinama metroona 1938. godine, prikazuje božicu koja sjedi na tronu, koji sa strana flankiraju sjedeći lavovi (sl. 1). Božica je zaodjenuta visoko potpasanim hitonom (tunikom) preko kojega je prebačen himation (pala). Okomiti i kosi nabori odjeće spuštaju se do podnožja prekrivajući gotovo posve stopala božice. Žljebovi među naborima duboki su i široki te stvaraju snažne efekte svjetla i tame. Unatoč teškim oštećenjima ikonografija prikaza i arheološki kontekst jasno određuju da je prikazana božica Magna Mater Deorum, kako se u rimskoj inačici naziva frigijska božica Kibela (Κνβέλη), čiji je kult izravno iz grada Pesinunta uveden u rimsku religiju 205. godine prije Krista, u vrijeme kada je Hanibal pustošio italske zemlje, i od početka imao službeni karakter. Prikaz Velike Majke koja sjedi na tronu omeđena lavovima simbolizirao je božicu kao gospodaricu životinja i prirode te bio njezin standardni prikaz u umjetnosti. Stoga nije teško rekonstruirati gornji dio kipa koji nedostaje, tj. moguće je da je u desnoj ruci držala pateru (patera), u lijevoj timpanon (tympanum), a na glavi joj je bila kruna u obliku gradskih zidina (corona muralis).

Drugi kip, pronađen uz jugozapadni dio svetišta katedrale 1967. godine, također prikazuje božicu koja sjedi, ali ne na tronu, nego na stijeni (sl. 2). Na bočnim stranama nisu prikazani lavovi, nego je u visokom reljefu naznačen prirodni planinski ambijent u koji su smještene životinje. Na desnoj bočnoj strani prikazani su bik koji brsti grm, ispod bika je ovca i malo desno lav koji, kao da vreba, proviruje iz abrija. Na lijevoj bočnoj strani raspoznaju se bik i jarac (divojarac). Božica je zaodjenuta hitonom, čiji nabori, padajući okomito, sežu do tabana. Poviše hitona je himation koji prekriva koljena. Kosi nabori hitona prekrivaju listove nogu božice. Nabori draperije gipkiji su, prirodniji i gušći nego kod prvoga kipa. Kip je sačuvan tek nešto iznad pojasa, tako da se ispod hitona naslućuju obrisi abdomena i pupka. U umjetnosti je poznat prikaz božice koja sjedi na stijeni, međutim zato što takav prikaz nije karakterističan za Veliku Majku, ostaje zagonetka koju božicu zapravo prikazuje taj kip iz Senije.

Božica Kibela izvorno je štovana u prirodi, u špiljama i nepristupačnim vrletima planina u Maloj Aziji, gdje su joj bila najpoznatija svetišta. Kao simboličan prikaz njezine vlasti nad ukroćenom snagom prirode u pratnji joj se nalaze divlje životinje, bik, jarac, zvijeri iz porodice mačaka, a posebno su apostrofirani i najčešće prikazani lavovi. Stoga držimo da se brdovito zaleđe Senije dobro uklapa u mit o frigijskoj božici koja stoluje na vrhu planina. Budući da je kip božice koja sjedi na stijeni pronađen u neposrednoj blizini metroona i u istom arheološkom kontekstu, kao i da se ikonografija prikaza životinja u planinskom ambijentu sadržajno lako može povezati s kultom Velike Majke, pretpostavljamo da mramorni kip božice koja sjedi na stijeni okružena divljim životinjama također predstavlja frigijsku božicu, odnosno da je riječ o inačici prikaza Magnae Matris za koji nemamo bližih analogija u umjetnosti. Pretpostavka da je božica koja sjedi na stijeni personifikacija grada Senije, zanimljiva je pa o njoj također treba voditi računa u daljnjim istraživanjima.

Sl. 10. Ulomak mramornoga kipa boga Serapisa
(Gradski muzej Senj, foto M. Glavičić)

Kipovi Magnae Matris izrađeni su od mramora u naravnoj ljudskoj veličini, stilski su dosta srodni, a umjetnička kvaliteta posebno se očituje u izradi draperije svrdlanjem kanala koji stvaraju snažan efekt svjetla i tame. Kipovi božica izrađeni su u maloazijskim klesarskim radionicama, gdje su kupljeni i odakle su brodom dopremljeni u Seniju. Pitanje koje se ovdje nameće samo po sebi glasi: tko su bili naručitelji kipova božica za čiju je kupnju trebalo izdvojiti znatna sredstva? Odgovor koji se također nameće sam po sebi glasi: kipove su naručili oni koji su kao štovatelji ili na neki drugi način bili involvirani u kult te posjedovali dostatna sredstava za kupnju skupocjenih kipova. Stoga potencijalne donatore trebamo tražiti među članovima najbogatijih i istodobno najodličnijih trgovačkih familija, kojima je pripadala Verridia Psyche, čija je munificijencija epigrafski potvrđena (sl. 5), ili su mogući naručitelji pripadali skupini štovatelja koji su potaknuti kultnim ili nekim drugim razlozima nabavu kipova financirali zajedničkim sredstvima. Naime, u metroačkom kultu značajnu ulogu imali su dendrophori, tj. članovi kolegija koji su činili drvosječe, drvodjelje i trgovci drvom, a koji je postojao u svakom značajnijem trgovačkom gradu, naravno i u Seniji. Drvo se koristilo za ogrjev i kao građevni materijal, međutim posebno je bila cijenjena kvalitetna drvena građa od koje su se izrađivali jarboli, vesla i ostali konstruktivni dijelovi brodova. Dendrophori su bili organizirani poput drugih profesionalnih kolegija, na čelu je bio prefekt, koji je sazivao i predsjedao sjednicama, vodio i organizirao djelatnosti vezane sa strukom, bio odgovoran za vođenje financija, ali i predvodio kolegij u kultnim radnjama. Prema literarnim i epigrafskim vrelima dendrofori su u svečanoj profesiji unosili sveti bor (arbor intrat) u metroon, sudjelujući u kultnoj manifestaciji koja se održavala 22. marta u sklopu obilježavanja Atisove godišnje svetkovine (Attideia). Budući da su dendrofori u Seniji sigurno bili među bogatijim trgovcima i poduzetnicima, držimo mogućim da je nabava, kupnja i doprema skupocjenih mramornih kipova božice Magnae Matris iz maloazijskih klesarskih radionica u Seniju realizirana angažmanom i o trošku profesionalnoga kolegija čiji su članovi po vokaciji bili uključeni u metroački kult. Oba kipa izrađena su potkraj 2. ili početkom 3. st., što vremenski kolidira s razdobljem najvećega gospodarskog razvoja Senije.

Tijekom arheoloških istraživanja provedenih 1949. godine iza svetišta katedrale pronađena je u »barbarskom« zidu, gdje je bila uzidana kao spolija, mramorna glava koja prikazuje mlađu žensku osobu (sl. 3). Lice je fino i nježno modelirano, u očnim jabučicama jasno su izražene šarenice i zjenice. Bujni pramenovi kose podijeljeni su razdjeljkom na sredini, na zatiljku je kosa spletena u krobilos. Pramenovi su izrađeni dubokim, ali kratkim potezima svrdla koje proizvodi žljebove lagano valovita oblika. Zbog sekundarne uporabe nos je razbijen. Budući da je pronađena u istom arheološkom kontekstu kao i prethodno opisani kipovi, tj. u sklopu ruševina antičkog metroona i naknadnih kasnoantičkih gradnji, glava je automatizmom pogrešno pripisana prije pronađenom kipu Magnae Matris. Naime, jasno je da glava izrađena u polovici naravne veličine ne može pripadati kipu izrađenom u naravnoj veličini, a k tome ni krobilos nije karakterističan za frigijsku božicu. Prema novoj interpretaciji ženska glava prikazuje mladoliku Dijanu, čiji je kult i postojanje svetišta posvjedočen s dva posvetna natpisa. Na temelju stilskih karakteristika zaključeno je da ženska glava pripada kipu božice Dijane izrađenom u nekoj maloazijskoj radionici i importiranom u Seniju početkom 3. st.

Tijekom arheoloških istraživanja provedenih 1972. godine na prostoru Štele, gdje su otkriveni građevinski ostatci kupališnoga kompleksa, u jednoj od ruševnih i građevinskom šutom zatrpanih vodosprema pronađeni su dijelovi mramorne kompozicije u kojoj središnje mjesto zauzima prikaz nagog mladića, koji u naramku drži jareću kožu (nebris) ispunjenu raznim voćem (sl. 4). Svoju lijevu ruku mladić je položio na posječeno deblo, o ramenu je vidljiv zakrivljeni gornji dio pastirskog štapa (pedum). Drvo obavija grana vinove loze, na dnu je prikazana zvijer iz porodice mačaka (pantera) u ležećem položaju, koja je kao pandan prikazana i na suprotnoj strani uz ojačanje koje je poslužilo za oslonac tijelu u stavu kontraposta. Prikazana ikonografija identificira mladića kao boga prirode i plodnosti, stoga se većina istraživača slaže da je riječ o prikazu mladolikog boga Libera, čiji je kult epigrafski i arheološki potvrđen posvetnim natpisima i arheološki dokumentiran nalazom hramske arhitekture u Čopićevu naselju. S obzirom na mjesto nalaza mramornu kompoziciju s prikazom boga Libera ne možemo izravno povezati s dokumentiranom arhitekturom Liberova hrama u Čopićevu naselju, stoga je moguće da je krasila interijer nekoga drugoga sakralnog ili možda kupališnog objekta. Navedeni kipovi poganskih božanstava vrijedna su umjetnička svjedočanstva razvijenoga religijskog života antičke Senije tijekom 2. i 3. st., kojemu pripada i teško oštećeni kipić boga Serapisa postavljen vjerojatno u omanjem svetištu neke privatne kuće (sl. 10).

Budući da su za razvoj i život grada na prostoru današnjega grada Senja uvijek presudni vanjski čimbenici, prije svih promet i trgovina sa zaleđem, u razdoblju 4–5. st., zbog nestabilnosti uzrokovanih stalnim sukobima i provalama barbarskih plemena s istoka, dolazi do smanjenja gospodarske moći stanovnika i stagnacije antičke Senije. Kasna je antika doba odumiranja, osiromašenja i posvemašne dekadencije života u Seniji. Nasilna propast antičke Senije zbiva se u još preciznije neodređeno doba kasne antike i velike seobe naroda kada je grad porušen i spaljen.

O nasilnoj smrti toga antičkoga grada zorno svjedoče tragovi rušenja i paljenja koji su na više mjesta uočeni pri arheološkim istraživanjima antičkih građevina. Došavši starom prometnicom, ishodištem ili završetkom toliko značajnoga prirodnog puta preko prijevoja Vratnik, neka ratoborna skupina, opljačkavši i popalivši grad, učinila je kraj antičkoj Seniji. Na njenim ruševinama Hrvati podižu srednjovjekovnu Senu, a dalje tijekom povijesti u neprekinutom kontinuitetu razvija se grad koji danas nosi ime Senj i u svom imenu čuva tradicije antičke Senije.

Izabrana bibliografija o antičkoj Seniji

Nenad Cambi, »Bilješke uz kipove Kibele (Magna Mater) iz Senja«, Senjski zbornik, 20, Senj, 1993., 33–44.

Nenad Cambi, »Kultni kipovi iz Senja«, Senjski zbornik, 40, 195–208, Senj, 2013.

Ivica Degmedžić, »Arheološka istraživanja u Senju«, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 53, Split, 1952., 251–262.

Branimir Gabričević, »Une inscription inédite provenant de Senia«, Archeologica Iugoslavica, 2, Beograd, 1956., 53–56.

Ante Glavičić, »Arheološki nalazi iz Senja i okolice«, Senjski zbornik, 2, Senj, 1966., 383–418.

Ante Glavičić, »Arheološki nalazi iz Senja i okolice« (II), Senjski zbornik, 3, Senj, 1967., 5–45.

Ante Glavičić, »Arheološki nalazi iz Senja i okolice« (III), Senjski zbornik, 4, Senj, 1970., 45–70.

Ante Glavičić, »Izvještaj arheološkog iskapanja na Šteli u Senju 1972. godine«, Senjski zbornik, 5, Senj, 1973., 447–464.

Ante Glavičić, »Izvještaj o arheološkom nalazu ranorimskih grobova u vrtu DIP-a – Olivieri u Senju godine 1975.«, Senjski zbornik, 6, Senj, 1975., 211–218.

Ante Glavičić, »Arheološki nalazi iz Senja« (IV), Senjski zbornik, 8, Senj, 1980., 171–186.

Ante Glavičić, »Arheološki nalazi iz Senja i okolice« (V), Senjski zbornik, 9, Senj, 1981–82., 63–90.

Miroslav Glavičić, »Prilozi proučavanju poleogeneze i urbanističkog razvoja antičke Senije«, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 32(19), 1992/93., Zadar, 1993., 63–90.

Miroslav Glavičić, »Značenje Senije tijekom antike«, Senjski zbornik, 21, Senj, 1994., 41–58.

Miroslav Glavičić, »Natpisi antičke Senije«, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 33(20), Zadar, 1994., 55–82.

Miroslav Glavičić, Kultovi antičke Senije, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2013.

Josip Klemenc, »Senj u prethistorijsko i rimsko doba«, Hrvatski kulturni spomenici I., Senj, Zagreb, 1940., 1–10.

Blaženka Ljubović, Senj u prapovijesti, antici i ranom srednjem vijeku, Katalog arheološke zbirke, Gradski muzej Senj, Senj, 2000.

Julijan Medini, »Kult Kibele u antičkoj Liburniji«, Senjski zbornik, 20, Senj, 1993., 1–32.

Melita Viličić, »Povijesna topografija Senja (I): Urbanistički odnos rimske Senije i srednjovjekovnog grada Senja«, Rad JAZU, knj. 381, Zagreb, 1987., 17–33.

Melita Viličić, »Povijesna topografija III – urbanistički tragovi rimske Senije«, Senjski zbornik, 15, Senj, 1988., 65–70.

Marin Zaninović, »Kult božice Dijane u Seniji«, Senjski zbornik, 9, Senj, 1981–82., 43-52.

Marin Zaninović, »Stanovništvo velebitskog podgorja u antici«, Senjski zbornik, 10–11, Senj, 1984b, 29–40.