Zločini i kazna ili Sve je relativno

Svakog petka, popodne, nakon pripravničkog staža u odvjetničkom uredu »PRAVO & PRAVDA«, sjurio bi se Slavuj u svoju polovnu »Astru« i hitao iz Grada u nedaleku provinciju kako bi vikend proveo sa svojom zaručnicom. U prtljažniku je pun kovčeg prljavog rublja, koji će njegova zaručnica oprati, osušiti i izglačati preko vikenda, i povelik plastični kanistar pun bijelog vina iz Zmajevca. Jednom ga je njezinu ocu, Gavranu, donio ʽza probuʼ i toliko mu se svidjelo da mu je otada želio samo zmajevačko vino.

Doprativši mu kćerku kasno uvečer kući, zaticao bi ga s vinom ispred sebe. Po boji njegovih zarumenjelih obraza vidio bi hoće li moći izbjeći dug razgovor s njim ili ne. Dan o kojem govorim lice mu je bilo purpurno.

Prije prijevremenog, prisilnog umirovljenja Gavran je godinama radio kao voditelj Zavoda za zapošljavanje. Pismeniji od mnogih znao je napisati molbu, žalbu i slična pismena i rado ih je pisao susjedima, prijateljima i rođacima, uživajući u nadmudrivanju s vlastima. Kao da im se osvećivao. S vremenom je presahnula strast za nadmudrivanjem s vlastima – odnedavno se nadmudrivao s budućim zetom.

»Čitam da su osudili Generala«, pokazao je Slavuju da sjedne na stolicu njemu nasuprot, natočivši i njemu čašu vina. Njegova je zaručnica nemoćno uzdahnula, znala je što ga čeka. Njezin je otac želio piti, zaručnik je morao.

Slavuj je očekivao bezazleno žvrgoljenje o dnevnoj politici, ali ne i o aktualnom suđenju Generalu, osuđenom za ubojstva civila u Gradu 91. godine. Nadao se da stari Gavran ne zna mnogo o tome. Prevario se.

»To je montirani politički proces«, branio je Slavuj Generala njegovim riječima, »optužnica je podignuta tek nakon njegovog sukoba s Predsjednikom, i razlaza s njim, nakon čega je protiv njega uslijedio ʽbestijalan politički progonʼ.«

»Hm«, mrgodio se vinoljubac ispijajući Slavujevo vino, »bilo je mnogo dokaza protiv njega«. Pa ničim izazvan, a obaviješten kao da je sjedio u prvom redu sudnice, izusti: »Kroz prozor svoje sobe nije vidio što mu se događa u dvorištu: da tuku privedene odmetnike...Jednog su prisilili da pije ubojitu tekućinu, a kada je ovaj, sluđen pokušao pobjeći, pucali su mu u leđa«, spomenuo je najznačajniji slučaj protiv Generala.

»Tvrdi da nije vidio taj zločin i da ga nije zataškao. Čim je čuo pucnjeve, sjurio se u dvorište da vidi što se dogodilo. Pozvao je ubrzo i suca istražitelja da obavi očevid.«

»Je li propustio pravovremeno poduzeti mjere da se takva nezakonita postupanja spriječe, suzbijaju, a odgovorni kazne?«, mudrijašio je Gavran, »javna ga je tužiteljica optužila da je znao za sva nezakonita uhićenja, ispitivanja, zlostavljanja i usmrćivanja odmetnika ne samo u njegovu dvorištu nego i u Gradu«.

»Tvrdi da nije znao za sva počinjena zlodjela.«

»Ma on je lebdio nad Gradom kao Sveti Duh«, podrugljivo će Gavran i ispije nekoliko dugih gutljaja. Uzalud je Slavujeva zaručnica prevrtala očima a njezina majka odmahivala glavom. Ne jednom, rugala mu se: nije pravnik, pa neka ne mudruje. Bilo joj je žao što se nadmeće sa Slavujem koji se nestrpljivo vrpoljio na stolici, ali stari Gavran nije ni za koga mario. Do kasno uvečer čekao ga sugovornika i sad mu nije htio dopustiti da na brzinu odleprša.

»Jedan se odmetnik nakratko uputio da čestita komšijama Badnjak«, nastavio je, »ali više se nije vratio...Drugi se odvezao automobilom na posao nakon čega mu se izgubio svaki trag... Treći je prepoznat tek po prednjim zubima koji su prelazili jedan preko drugoga, četvrti po zlatnoj šipki u nozi... Ubijeni su odmetnici imali razderotine i oguljotine na glavi i trupu, višestruki prijelom lubanje, nagnječenje mozga, otvorene prijelome nogu... Smrt je nastupila uslijed utapanja, od zadobivenih ustrijelnih rana na glavi, prostrijelnih na prsištu, od utapanja u Rijeci iz koje su izranjali i nekoć dobri plivači«, Gavran nije odustajao. Znao je mnogo više no što je Slavuj mislio da zna. Graktao je kao da je čitao liste stradalih ljudi s patologije.

»Navodno su prisiljavali Generalove svjedoke da lažno svjedoče«, Slavuj mu je proširivao vidike. Htio mu je dokazati da o slučaju »General« zna mnogo više od njega. »Jedan je na ispitivanju sve priznao, sve što su željeli ʽsamo da ga puste na miruʼ. E, taj su trenutak istražitelji čekali: da prizna, pa da ga puste na miru. Drugi se svjedok obrane htio od muke isjeći žiletom. Dugo nije shvatio da se od njega ne očekuje krv, već samo svjedočenje protiv optuženog. Istražiteljima su bili dobri i loši zatvorenici, kriminalci, psihički bolesnici i pokajnici kojima je obećavano smanjenje kazne, zapošljavanje, odlazak u inozemstvo.«

Stari je Gavran, u nevjerici, sumnjičavo klimao glavom.

»Mnogo je smrti pripisano Generalu...«

»Branio se – zločin ima ime i prezime. Neka nađu zločinca i kazne ga...On će im, štoviše, pomoći pri tome. Svojevremeno je istražiteljima ratnih zločina nad civilima predao popis nestalih odmetnika, ali nitko ništa nije poduzeo.«

»Cinično. Teške su to optužbe, mnogo je teških optužbi.«

»Za niz zločina bio je osumnjičen, a kažnjeni su neki drugi počinitelji, no redovito je ostajala sumnja o onome što je znao ili morao znati, podgrijavana njemu nesklonim a uvijek ʽdobro obaviještenimʼ medijima, poput ʽSviće s moraʼ.«

»Ta branili su ga dobri odvjetnici, pa i ʽGlas Ravniceʼ.« I o tome je Gavran čitao.

»Rijetki su se pitali ʽtko pakuje Generaluʼ, navodeći da je sve više indicija kako se radi o montiranom političkom procesu, o pravosuđu koje je ʽsluškinja dnevne politikeʼ, sumnjajući u pravično suđenje...Mnogo glasniji bili su oni koji su pisali kako bijeli svijet vapi ʽza snažnim interesom kažnjavanja ratnih zločina kao osnovi suživota ubudućeʼ. Onih kojima je, pišući o njemu, kapala krvava pjena iz kljuna.«

»Mnogo je sumnji, mnogo...«

Slavuj je i nehotice branio Generala. Više da bi demantirao Gavrana, nego da bi glumio osuđenikova odvjetnika.

»Gradski otac nazvao ga je kičmom obrane Grada. Njegov bliski suradnik u obrani svjedočio je kako nikada nije čuo da je ubojicama zapovjedio da ubiju... Njegov je zamjenik posvjedočio da nije osnovao nikakvo Zaštitno jato, mimo vojnog ustroja a pod svojom kontrolom, kojim bi zapovijedao... Štoviše, njegov je stvarni zapovjednik tvrdio kako ʽnije bilo šanseʼ da uz njega zapovijeda itko drugi osim njega, ma bio on i General. Priložio je i pismenu naredbu o osnivanju Zaštitnog jata i svom imenovanju za njezina zapovjednika... Mnogi su izjavljivali i svjedočili da se ime okrivljenog nikada nije povezivalo s ubojstvima odmetnika u Gradu.«

»Sumnje, pa sumnje... Ipak, na kraju duge istrage i još dužeg suđenja, tvoj je General osuđen na kaznu od deset godina zatvora.«

»Osam!«, ispravi ga Slavuj. Prešutio je ono ʽtvoj Generalʼ, kao da mu je Slavuj bio odvjetnik, jer nije. »Sud je uzeo kao olakotnu okolnost njegovih djela – nedjela činjenicu što su počinjena u najtežim trenucima za opstanak Grada i države, a ubojstva na obali Rijeke nakon pada Vukova gaja i strahovitih zločina koji su se dogodili nad nevinim građanima, što ne opravdava njegov(e) zločin(e), ali upućuje na situaciju panike i straha u kojoj se tada našao i Grad.«

»Amen!«, grakne pobožno, podrugljivo Gavran i ispije tko zna već koju čašu zmajevačkog vina. Pio je i Slavuj. Njegova je zaručnica nemoćno mahala rukom: neka ne pije. Mama Paunica klimala je suučesnički glavom. Uzalud.

Slavuju nije bilo jasno vjeruje li on u Generalovu krivnju ili mu tek želi proturječiti.

»U obrazloženju presude ponovljeno je ono bitno, zapisano u istrazi: kako je znao da odmetnike protuzakonito lišavaju slobode, zlostavljaju i muče, odvode na Rijeku i tamo ubijaju, čime su kršena pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba... Osuđen je po neizravnoj zapovjednoj odgovornosti jer je propustio poduzeti mjere da se takva nezakonita postupanja spriječe i suzbiju a odgovorni kazne, pri čemu su nedvojbeno odlučili iskazi dvoje glavnih svjedoka čije se izjave ukazuju vjerodostojnim svjedočenjima, u usporedbi s brojnim drugim iskazima«, objašnjavao mu je Slavuj.

Gavran obriše nadlanicom suhe usne. »Pa je pravednik odlepršao u svoju drugu domovinu«, reče ne bez ironije. »Svaka ptica svome jatu leti«, bio je slikovit.

»Da. S obzirom da Šuma i zemlja njegovih predaka nisu potpisali zakon o izručivanju ratnih zločinaca«, objasnio je Slavuj, »ostala mu je mogućnost da sam izabere državu u kojoj će tamnovati«.

»Tijelom je bio u svojoj drugoj domovini, ali njegov duh lebdio je i nadalje nad Gradom koji je napustio. Iako se radi o ʽnepravomoćno osuđenom zločincu i bjeguncu od zakonaʼ...Hodočaste mu suradnici njegove stranke, koji su još uvijek na vlasti, kao sultanu pod šator. On nema vlast, a ima je.«

»Da!«, morao je priznati Slavuj koji je gubio strpljenje. »Znate uglavnom ono što su protiv njega pisali oni koji mu nisu bili skloni.«

Gavran ispije nekoliko dugih gutljaja zmajevačkog vina. Paunica uze neispijenu bocu i odnese je ustranu.

»Amen!«, promrmljao je pomirljivo Gavran.

»Nije amen«, Slavuj se osjećao kao da gubi svoju prvu parnicu. Njegova se zaručnica pojavila u prozirnoj spavaćici i zavodljivim ga pogledom pozivala u spavaću sobu. »Generalovi odvjetnici su se žalili i cijeli je postupak, zbog grešaka u postupku i povredi njegovih ustavnih prava, vraćen na početak, valjda i to znate. Vi ste pametan čovjek«, laskao mu je, »pa mi recite – jesu li tužitelji i suci bili u pravu kad su ga osudili?«

»Jesu«, odgovori Gavran bez razmišljanja.

I tada mu Slavuj postavi još jedno, završno pitanje, na koje mu, činilo mu se, stara ptičurina neće znati odgovoriti. Žurilo mu se zaručnici.

»Ali obrana je, iskazujući žalbu, sve optužbe opovrgnula i postupak je vraćen na početak. Nisu li oni u pravu?«

»I oni su u pravu.«

»Ne mogu biti u pravu i jedni i drugi.«

Stari se Gavran osmjehnuo nadmoćno: »I ti si u pravu!«

Slavuj se nemoćno osmjehnuo i pohitao za svojom zaručnicom.

Stjepan Tomaš (Nova Bukovica, 2. siječnja 1947) piše pripovijetke, romane i drame. Za odrasle čitatelje objavio je devet zbirki pripovijedaka, šest romana i knjigu drama (od kojih su dvije i postavljene na scenu (Zagreb, Osijek). Za djecu je objavio sedam romana. Nagrađivan je s više uglednih nagrada (»Ksaver Šandor Gjalski« za zbirku priča Odnekud dolaze sanjari, nagrada »Josip i Ivan Kozarac« za roman Guslač od marcipana, prva i treća nagrada Večernjeg lista za kratku priču te nagrada »Grigor Vitez« za dječju knjigu Dobar dan, tata). Zastupljen je prozama u osnovnoškolskoj lektiri i čitankama, prevođen na talijanski, slovenski, njemački, mađarski, slovački, makedonski i češki jezik. Član je suradnik
HAZU. Živi i piše u Osijeku.