Urbani razvoj Senja i kulturna dobra kao zamašnjak razvoja

O Senju se može pisati nadugačko i naširoko. Sve je to već činjeno, čini se i dalje. Grad je kroz povijest opjevan, branjen, rušen, obranjen, obnavljan, slavljen, marginaliziran, napuštan, naseljavan, voljen, osporavan, idealiziran, kritiziran. Nema ovdje prijeke potrebe detaljno opisivati dvijetisućljetnu povijest grada. Opisana je njegova bogata vojna povijest, arheološki nalazi, crkvena i graditeljska baština, svaki pojedini monument i urbani artefakt, doprinos kulturi, osobito pismenosti, tiskarstvu i književnosti, gospodarski i prometni aspekti, međuodnos i utjecaji planinskog zaleđa Velebita i još mnogo toga. Najviše podataka o povijesti samoga grada i njegove kulturne baštine (i one graditeljske) od 1965. godine kontinuirano daje znanstveni godišnjak Senjski zbornik.

Ovaj se rad bavi urbanim razvojem grada od 18. stoljeća i čimbenicima koji su ga određivali (prometno povezivanje, razvoj trgovine i poduzetništva, uloga obrazovanog sloja građanstva, prometna i osobito društvena infrastruktura, demografski pokazatelji i sl.), načinom brige o gradskim starinama i graditeljskoj baštini kao obilježju, obvezi i prilici svih generacija senjskog i hrvatskog življa te glavnim dionicima toga procesa kroz turbulentna razdoblja i velika stradavanja. Povijesni presjek donosi razvoj i transformaciju prepoznavanja prostornih i kulturnih vrijednosti Senja, proces koji nije uvijek pravocrtan i usmjeren prema naprijed. Povremeno osuđen na autarkični život (vremenski uvjeti), Senj kroz povijest nije skrivao svoju žestoku narav, čime se zamjerao i vladajućim strukturama i onima moćnijim od sebe. Možda se u tome krije ishodište marginalizacije nekoć značajnoga gospodarskog i prometnog središta.

Senj, grad-spomenik, dobrobit grada sagledava kroz održavanje i pametno upravljanje kulturnim dobrima i procesima koji afirmiraju suživot novog i starog, zaštićenog i razvojnog, ulažući svu dostupnu pamet, entuzijazam i volju za korištenje legalnih, legitimnih i participativnih metoda, najsuvremenijih alata i najboljih ljudi za njihovu provedbu. Kako kroz povijest, tako i za budućnost.

O gradu

Suvremeni Senj je najveća urbana aglomeracija na hrvatskoj obali između Rijeke i Zadra, smješten na istočnoj obali Jadrana morem je povezan s područjem Sredozemlja, a cestovnim vezama s kontinentalnim zaleđem.

Dominantni čimbenik koji je utjecao na ulogu i razvoj grada kroz povijest upravo je njegov zemljopisni položaj. Na dijelu jadranske obale Hrvatskog primorja, Senj leži gotovo na sjecištu 15. meridijana i 45. paralele, točnije na 14° 54’ 10’’ istočne zemljopisne dužine i 44° 59’ 24’’ sjeverne zemljopisne širine. U sjecištu tih dviju markantnih točaka izgrađena je crkvica sv. Martina, danas kulturno dobro, a dr. Vuk Krajač pretpostavlja da su možda pri izboru mjesta gradnje samostana i crkvice sv. Martina fratri odabrali upravo mjesto na 45. paraleli.¹ Mjesto je simbolično obilježeno skulpturom Sunčanik uz Jadransku magistralu.

Uglavljen na »isteku« Senjske drage u more, na razdjelnici koja službeno predstavlja najsjeverniju točku Velebita sa Senjskim bilom i najjužniju točku Kapele. Omeđen strmim kopnenim zaleđem s jedne i brdom Trbušnjak, istaknutim punktom prema moru, s druge strane, značio je kroz povijest idealnu poziciju za kontrolu, obranu i trgovinu u ovom dijelu Primorja. Povod je to i uzrok nastajanju najznačajnije gradnje, one fortifikacijske i obrambene, zahvaljujući kojoj i unutar koje je mogla nastajati i očuvati se i ona sakralna i profana.

Prostorni razvoj Senja može poslužiti kao klasični primjer europskoga grad(ić)a kako ga opisuje Cedric Price kad uspoređuje antički grad s tvrdo kuhanim jajem (grad od 16. stoljeća, čvrsto konsolidirane jezgre, opasan gradskim bedemom kad je porušeno sve izvan njega), srednjovjekovni grad s jajem na oko (grad od 18. stoljeća do Drugoga svjetskog rata i širenje izvan gradskih zidina) te suvremenim gradom kao kajganom u kojoj se svi sadržaji temeljito isprepliću.

Arhitekt Bruno Milić u knjizi Dvadesetpet stoljeća urbane kulture na tlu Hrvatske neizostavno spominje i Senj, koji kao naselje istražuje u arheološkom sloju od ilirskog, preko grčkog pa do rimskog doba. (MILIĆ, 2020)

Kao gradinsko naselje iz ilirskog vremena, baš poput ostalih toga tipa (Albona – Labin, Flanona – Plomin, Tarsatica – Trsat, Aenona – Nin, Scardona – Skradin, Salona – Solin, Narona – Metković) nije bio osobito zanimljivo ni grčkoj kolonizaciji ni rimskom imperijalizmu, niti izloženo silovitim rekonstrukcijama. Zadržao je svoj pretpovijesni karakter (koncentrična planimetrija, gusta struktura, mreža uskih uličica i sl.). U rimsko doba Senia je jedno od naselja koje dobiva predikat civitet, da bi 1469. godine postao slobodni kraljevski grad. Melita Viličić u djelu Arhitektonska spomenici Senja konstatira da iz rimskog doba u Senju nisu pronađeni tragovi karakterističnog rastera šahovskog polja s dekumanusom i kardom, glavnim prometnicama grada što se sijeku pod pravim kutem. (VILIČIĆ, 1971)

U novo doba, koje počinje 16. stoljećem, Senj se, poput mnogih drugih gradova, utvrđuje zidovima i bedemima, pripremajući se za obranu od vanjskih opasnosti, da bi nakon pada Klisa postao sjedištem Maritime confinae – Primorske krajine (1469. godine), odnosno začetka Vojne krajine. U to se vrijeme gradi i tvrđava Nehaj (1558. godine). Vojnu ulogu grad ima sve do 1689. godine kad se oslobađa Lika, a Senj postaje važna luka na Sjevernom Jadranu. Sve do kraja 18. stoljeća Senj izgrađuje svoju monolitnu strukturu uokvirenu snažnim zidinama i kulama. To je razdoblje gradnje i onih objekata i urbanih artefakata koji su poslije prepoznati kao graditeljska baština i kulturna dobra. U 19. stoljeću, dobu prosvjetiteljstva i općeg napretka, velik poticaj razvoju Senja daje Jozefinska cesta, koja već i u vrijeme Vojne krajine gradu omogućava uvoz i izvoz roba i dobara preko senjske luke. Grad se otvara prema moru, na mjestu zidina grade se magazini za skladištenje roba, demilitarizira se tvrđava Nehaj, ali grad ne prelazi svoje srednjovjekovne granice. (MILIĆ, 2020)

Najstariji stambeni predio Senja je gradska jezgra omeđena obrambenim utvrđenim zidom. Stari i urbanistički pretežno definirani stambeni predjeli izvan gradskog bedema su Varoš, Lopica, Abatovo, Višala i Fortica. Uz njih se razvijaju dijelovi grada kao Trbušnjak, Gornji Trbušnjak, Donji Trbušnjak, Stolačko naselje, Pod Nehajem, Alej, Gornja Višala, Čopićevo naselje, Strmec, Mundarićevac, Novi Mundarićevac, Biličevica, Pijavica, Donja Pijavica i Jelena. (UPU Senj, 2008., 27) Noviji dijelovi su još uvijek u nastajanju i širenju, sukladno obvezujućoj prostorno-planskoj dokumentaciji.

Registar kulturnih dobara Ministarstva kulture Republike Hrvatske (stanje u svibnju 2022. godine) u dvije kategorije evidentira u Senju kulturna dobra nepokretne graditeljske baštine.

Pravni status Kulturno-povijesne cjeline imaju Urbanistička cjelina grada s obrambenim bedemom i kulama (trajna zaštita) te Groblje sv. Vid (preventivna zaštita). Pravni status Nepokretno pojedinačno zaštićeno kulturno dobro imaju Tvrđava Nehaj, Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije, Memorijalna crkva sv. Franje, Crkva sv. Marije od Arta, Crkva sv. Martina, Kaštel Ožegovićianum, Palača Vukasović, Kuća Petrovski, Gradska loža (trajna zaštita) i arheološko nalazište Abatovo (privremena zaštita). Izvan grada je to Kapelica sv. Mihovila s fontanom i grobnicom Kajetana Knežića u Majoriji u Senjskoj dragi, također u kategoriji trajne zaštite. (URL. https://registar.kulturnadobra.hr/#/, 2022-05-09)

Senj je kroz povijest gubio i dobivao stanovništvo², a od 60-ih godina 20. stoljeća je populacijski u permanentno silaznoj liniji. Popis stanovništva iz studenog 2021. godine pokazuje pad za 14 % u deset godina (od popisa 2011. godine), s istovremenim povećanjem stambenih jedinica. Studenoga 2021. godine grad broji 4.145 stanovnika, 1.730 (privatnih) kućanstava, 3.429 stambenih jedinica. Od toga je njih 3.009 namijenjeno stalnom stanovanju, što broji 1,2 stanovnika po stambenoj jedinici. (URL: https://www.dzs.hr (2022-01-14)

Umjerenoj populacijskoj dinamici i razvoju sagledivim tempom za zahvaliti je (možda?) pretežnu očuvanost obalnog pojasa mora kako Senja tako i podvelebitskog područja, Podgorja.

Senj u XVIII. i XIX. stoljeću

Zadiranje u ne tako daleku povijest nužno je radi utvrđivanja slijednosti događaja i zahvata koji su usmjerili razvoj Senja osobito u prometnom smislu i povezivanju s bližom i daljnjom okolicom isprva za vojne, a poslije i za potrebe trgovine, a dokazuje vitalnost i urbanitet grada.

Povijesna borba gradskih uprava za što veće povlastice u okvirima svih aktualnih vlasti regulira se u Senju brojnim poveljama i dokumentima. Prvi Senjski statut datira iz 1388. godine (pisan na latinskom jeziku)³, a drugi Senjski statut datira iz 1640. godine. (BARTULOVIĆ – HILL IVANKOVIĆ, 2013) Već od sredine 18. stoljeća grad se počinje organizirati kao komuna s knezovima, sucima i vijećnicima, kroz stoljeća se taj ustroj modificira ali nikad ne dokida. Za to se vode stalne borbe na mjerodavnim mjestima, s mjerodavnim tijelima i osobama. Postupno popuštanje vojne uloge grada, razvojačenje, dokidanje Senjske kapetanije 1746. godine,... sve to pridonosi jačanju svijesti o potrebi veće samouprave i neovisnosti.

Sl. 1. Urbanistička skica grada unutar gradskog bedema prema geodetskoj snimci s kraja 19. stoljeća (izvor: Melita Viličić, 1972)

Iako prema raznim pravnim aktima u potpunosti ovisan o novoustrojenim tijelima središnje državne vlasti nad­ležnosti podijeljenih između civilnih i vojnih, Senj je pod budnim nadzorom apsolutističke vlasti carice Marije Terezije i njezinih reformi centralizacije državne vlasti (ograničavanje veze Senja s Trojednom Kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom te s Banom i Saborom), Senj ipak imao određene značajke lokalne, tj. područne samouprave. Htijenje Bečkog dvora da umiri nezadovoljne građane te pokuša razriješiti upletanje vojnih vlasti u svakodnevni život rezultira donošenjem Senjskog statuta 1757. godine, pisanog na talijanskom i njemačkom jeziku. Grad ima status slobodnoga kraljevskoga grada unutar Vojne krajine, a Statut se u svoja dva dijela odnosi na 1) reguliranje unutrašnjeg ustroja gradskih tijela i njihov odnos prema drugim instancama, tzv. »političke stvari« i 2) »upravljanje pravosuđem«, odnosno postupak i nadležnosti tijela koja čine pravosudnu administraciju (termin koji rabi Senjski statut). (BARTULOVIĆ – HILL IVANKOVIĆ, 2013)

Sl. 2. Kolan uza zidine kaštela Ožegovićianum i Velika vrata u listopadu 2020. (arhiv Helene Knifić Schaps)

Dobra povezanost Senja suvremenim prometnicama kako na kopnu tako i na moru od presudne je važnosti za opstanak i razvoj. Preskače se ovdje Vinka Struppija (koji rekonstruira trasu stare Jozefinske ceste od Karlovca do Senja s Velikim vratima na završetku), a ističu se dva graditelja koja se referiraju na doprinos svojih prethodnika obrani, izgradnji, prometnom povezivanju i razvoju Senja. To su Josip Filip Vukasović i Josip Kajetan Knežić, vojni graditelji austrijskog carstva. (SZAVITZ NOSSAN, 1970) Oni su svojim djelovanjem omogućili prilagodbu i dobro funkcioniranje u novim uvjetima (trgovina) i pridonijeli današnjem izgledu Senja gradnjom i rekonstrukcijom glavnih kopnenih i morskih prometnih infrastrukturnih objekata – cestâ i luke. Vukasović tako rekonstruira dio Jozefinske ceste, započinje gradnju Carskih magazina i cestâ koje povezuju Senj s okolicom (Sveti Juraj, Novi Vinodolski). Njegov nasljednik Kajetan Knežić korigira trasu Jozefinske ceste u dijelu od Vratnika do Sv. Križa u Senjskoj dragi, prilagođavajući ju opet potrebama suvremenog prometa i prometala u službi trgovine. Gradi Aleju (danas Šetalište S. Str. Kranjčevića), dovršava lukobran na Artu (Điga), senjsku luku s rivama (pristanište sv. Ambroza, poznatije kao Mađarska riva) i Carske magazine te radi zaštite od bujičnih poplava grada daje prokopati Kolan. Za Bečki dvor 1829. godine izrađuje prijedlog izgradnje kombinirane željezničko-cestovne veze od Siska do Senja.

Kakav to Senj zatječe Ivan Kukuljević Sakcinski za posjeta gradu u sklopu putovanja regijama od kontinentalne Hrvatske do Italije 1856. godine za koji se toliko vezao da je dao sagraditi česmu Carsko vrilo i grobnicu u koju je poslije ukopan? Nalazi ga kao malu varošicu, nekad važnu za Hrvatsku osobito kad je riječ o trgovini, politici i strateškoj ulozi grada. Nakon gubitka vojne uloge i jačanja neznatne senjske Rieke, grad propada iako u današnjih Senjana ima dosta uma i poduzetnosti, kojom bi mogli čudesa tvoriti za Hrvatsku (...) kad im ne bi postojano priečila puteve zlokobna za svu Hrvatsku, Rieka, okaljana tuđimi kalužinami, natepena smradom svega svieta i napojena nenaravnom mržnjom onoga naroda, kojemu po krvi i jeziku veća strana riečkih žitelja pripada, koj narod gradu prvi temelj postavi, davši mu ime od rieke, kad još stanovnici niesu ni razumili šta će reći rieč »fiume«. (KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, 2001) U Senju zatječe crkve i građevine, posebno doimaju one iz 12. i 13. stoljeća. Poimence spominje Stolnu crkvu sa zvonikom, ostatke kapele sv. Martina s glagoljskim natpisom, Gradski kaštel, crkvicu sv. Jurja, crkvu otaca Male braće, nekoliko kuća senjskih obitelji te Tvrđicu Nehaj. Daje detaljan opis tlocrta, konstrukcije i pročelja crkve sv. Franje i Stolne crkve sa zvonikom sa zapadne strane. Zaključuje da nijedan grad sadašnje Hrvatske ne ima toliko starih građevnih spomenika, koliko upravo Senj.

Nakon preduge vojne povijesti grada određeni zamah, zahvaljujući dobroj povezanosti sa zaleđem, započinje razvojem trgovine, proizvodnje i blagim rastom broja stanovnika (1869. godine u Senju živi njih 3.177). Preduvjet napretku jačanje je sloja imućnijeg i obrazovanijega građanstva koje gradom upravlja putem Gradskog zastupstva Slobodnoga kraljevskoga grada Senja. Ono zasjeda u zgradi gradskog poglavarstva Kampusija (gradskoj loži na Starom trgu, danas Mala placa) i prema zapisnicima iz 1872. godine brine se o ustroju i administrativno-upravnoj organizaciji grada Senja. Tako već na prvoj sjednici za prvog načelnika grada bira Josipa pl. Jovanovića.⁴ Gradsko zastupstvo čine ugledni senjski građani koji se brinu o cjelokupnom funkcioniranju i uređenju grada, tako i o uređenju šetališta, drvoreda, održavanju drveća (ostavština Kajetana Knežića), sadnji novoga, rasadnika za ispitivanje primorskih vrsta prilagođenih klimatskim uvjetima. Osniva se Društvo za poljepšanje grada koje se brine o poljepšanju grada i okolice, uređenju njegovih ulica i trgova, proširenju vodovodne mreže i kanalizacije, pošumljivanju Nehaja i Arta, izgledu drvoreda Aleja. Ne odustaje se ni od gradnje željeznice, a svakako odmah treba osigurati rad bolnice i hospicija. Za udobnost i sigurnost građana i vojske treba urediti plivaonicu na Artu, ukloniti septičke jame, provesti kanalizaciju i popločiti gradske ulice. Načelnik predlaže da bi bilo najbolje taracati cijeli grad brusnjačom, izjavljuje se proti taracanja gornjega grada s čvrstim kamenom, s toga, stoje taj kamen vrlo puzav, što upravo ovuda malo kola prolaze, te nije nuždan tako čvrst kamen. Zaključeno bude da se cijeli grad taraca modrom brusnjačom. Za sve se raspisuje dražbeni postupak, kamen se nabavlja u Trstu, a sve vodi za taj posao oformljen odbor i stručni mjernik. Također u to vrijeme izvan gradskih zidina, osobito sa sjeveroistočne strane Stare ceste i uzduž novog drvoreda Aleja, oko 1850. imućniji senjski građani počinju podizati svoje ljetnikovce i kuće za gospodarstvo i stanovanje. (GLAVIČIĆ, 1994)

Nešto kasnije, 1877. godine profesor Mile Magdić izdaje u Senju topografsku studiju grada sa stanjem s kraja 1869. godine prema kojoj u gradu (ne računajući vojnike) u 522 kuće živi 3.231 stanovnik. Trgovina cvjeta, grad živi intenzivno, danju se radi ili besposličari a uvečer šeta. Društvenu infrastrukturu čine razni štacuni, gostiona k caru austrijanskomu s dosta prostranom i dugačkom dvoranom, u kojoj se zimi priređuju plesovi i kazalištne predstave (...). Tu su bogoslovni zavod, kraljevska gimnazija, biskupski konvikt, dječačka i djevojačka učionica, vojno zapovjedništvo, civilno poglavarstvo, biskupija, porezna uprava, kotarski sud, carinarnica, brzojavni ured, tiskara, štedionica, pošta i čitaonica, jedan ljekarnik, šest pekara, četiri brijača, jedan knjigoveža, jedan tokar, pet bačvara, četiri mesara, pet gostioničara, trideset četiri vinara, dva zlatara, šezdeset trgovaca, jedan klobučar, jedan opančar, tri kavanara, jedan dimnjačar, jedan kožar, jedan soboslikar, četiri zidara, dva sedlara, tri bravara, tri kovača, pet krojača, šest postolara, tri limara, jedan skladištar duhana, jedanaest prodavača duhana, pet stolara, dva urara, četiri veslara, jedan tapetar i petnaest ribara te tri tvornice: meda, tijesta i piva. (ŠPIKIĆ, 2017)

Potkraj 19. stoljeća nekoliko senjskih obitelji osniva Senjsko brodarsko društvo (obitelji Krajač, Olivieri, Bontič i Cikota) te Prvo hrvatsko parobrodarsko društvo, koje osigurava dužobalnu povezanost naselja (osobito onih podvelebitskih) od Rijeke do Karlobaga. Bilježi se postojanje i aktivna djelatnost Trgovačke i Obrtničke komore, Tvornica duhana (važna radi zapošljavanja žena) te utemeljuje jedno od najboljih hrvatskih trgovačkih društava za organizirani prijevoz poštanskih pošiljki iz Senja u Jablanac, Žutu Lokvu i Novi Vinodolski. Društvo osigurava funkcioniranje redovite parobrodarske linije od Rijeke do Zadra, popravke senjske luke, održavanje Jozefinske ceste i drugo. (LJUBOVIĆ, 2011)

Spomenuti i neki drugi zahvati učinjeni do kraja 19. stoljeća pretpostavka su bržem razvoju grada, ponajprije doprinosom privatnog poduzetništva. Rast broja stanovnika, gospodarski procvat grada kao centra trgovine u ovom dijelu Primorja, obnova i gradnja palača, bogat društveni život, komunalna i zavidna društvena infrastruktura s velikim brojem uslužnih djelatnosti grad čine poželjnim za nova doseljavanja. (ŠPIKIĆ, 2016)

Graditeljska ostavština od kraja XIX. stoljeća do Drugoga svjetskog rata

Da na području današnje Republike Hrvatske postoje starine vrijedne valorizacije prepoznato je već u doba humanizma, a osobito se to odnosilo na antičke starine. Prepoznavanje i valorizaciju preuzimali su pojedinci, sve do početka 19. stoljeća, kad se briga za kulturnu baštinu počinje zasnivati na evidentiranju, konzerviranju i prezentiranju povijesnih spomenika. Osobitu brigu o tome vodi Carevina Austrija i poslije Habsburška Monarhija te se to razdoblje može smatrati začetkom institucionalne brige i političke strategije bečkog Dvora (Uredba o izvozu umjetničkih djela i rijetkosti i njihovu trgovanju iz 1818. godine, Carsko i kraljevsko Središnje povjerenstvo za proučavanje i održavanje građevinskih spomenika – K. k. Central-commission zur Erforschung und Erhaltung der Baudenkmale iz 1850. godine).

Imenuju se prvi područni konzervatori za područje koje obuhvaća današnju Hrvatsku (Društvo za jugoslavensku povjesnicu 1910. godine, Zemaljsko povjerenstvo za očuvanje umjetnih i historicističkih spomenika u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji na čelu s Tadijom Smičiklasom, zakoni o zaštiti povijesnih građevina na cijelom teritoriju Kraljevine iz 1911. godine). Raspadom Monarhije 1918. godine njen sljednik Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca dokida propise i zakone za zaštitu spomenika, a njihovu ulogu preuzimaju već prije formirana društva i ustanove (Konzervatorski ured u Zagrebu, Konzervatorski zavod u Splitu te 1919. novoosnovano Nadleštvo za umjetnost i spomenike u Dubrovniku). Naposljetku 1939. godine Banovina Hrvatska donosi Uredbu o čuvanju starina i prirodnih spomenika. (DERANJA CRNOKIĆ, 2013)

Potkraj devetnaestog stoljeća Senj uglavnom »liže rane« nastale gubitkom značenja u trgovini, konstantno pokušavajući vratiti izgubljeno. Zamrle veze s bihaćkim i cazinskim zaleđem oživljavaju tek ljeti i ujesen, a one s otocima su gotovo nestale. (JELIĆ, 1965)

Stanovništvo pojačano iseljava, u prvom redu uvjetovano lošom gospodarskom situacijom jer ribarstvo, tvornica duhana i sitna drvna industrija nisu pouzdan izvor zarade. Karaman navodi da u Senju 1890. godine živi samo 2.785 stanovnika, a lagani porast do 1910. dovodi do podatka o 3.293 stanovnika.⁵

Sl. 3. Senjska luka na prijelazu u 20. stoljeće (izvor: Ministarstvo kulture RH, inv. br. 59212)

Dvadeseto stoljeće Senj dočekuje podjednako daleko od svoje stare slave, kao i od razvojne vizije budućnosti. Vječni žal za željezničkom prugom koja ga je nepravedno zaobišla potkraj 19. stoljeća i tako onemogućila već uznapredovali razvoj trgovine nastavlja se. Kako ni jedan projekt (još od onoga Kajetana Knežića) nije prihvaćen, novi pokušaji slijede sve do Drugoga svjetskog rata. Mišljenja da razlozi zašto Senj nikada nije dobio željezničku prugu treba tražiti u domeni politike, a ne gospodarstva, a željeznica je bila i ostala san senjskih građana nisu ni rijetka ni usamljena. (KOLAR, 1999)

Iako Prvi svjetski rat nije ostavio izravnih posljedica na grad bilo u obliku ratnih razaranja ili značajnijeg vojačenja stanovništva, stagnacija i nazadovanje razvidno je kako u gospodarskom tako i u drugim oblicima života grada. Građa o tom razdoblju je rijetka, jer je u bombardiranju Senja 1943. godine uništena sva arhiva gradskih, općinskih i kotarskih organa vlasti.

Raspad Austro-Ugarske Monarhije i uspostava Kraljevine Jugoslavije u Senju izazivaju velike promjene u društvenoj i političkoj orijentaciji stanovništva. Na političkom spektru pojavljuju se sve tadašnje opcije, od frankovaca, starčevićanaca, radićevaca, boljševički orijentiranih skupina. Borba za prevlast rezultira velikom razjedinjenošću i gubitkom vizije razvoja grada.

Prema dostupnim dokumentima, gradska uprava proračunska sredstva troši na sebe a ne na dobrobit građanstva (uz stalno povećavanje davanja) i ne vodi primjerenu brigu o izvorima privređivanja. Tako i sve značajnije građevine koje nisu u vlasništvu crkve nemaju svojega dobroga gospodara. Jedini značajan objekt podignut u Senju u 1930-im godinama je bolnica, otvorena u lipnju 1935. godine.⁶

Melita Viličić analizira uzroke i posljedice stanja graditeljske baštine i urbanog života Senja: Promjena društvene strukture građana koja u to vrijeme diferencira i već jasno grupira obrtničko-trgovačku-kapitalističku klasu s jedne, a radničku s druge strane, unosi i u urbanističku sliku Senja nesklad građenjem objekata izvan mjerila okoline. Tome se pridružuje pomanjkanje kulturno-povijesnog osjećaja pa se ruše, kao i u mnogim drugim gradovima u to doba, tako i u Senju, povijesno vrijedni objekti i uništavaju karakteristične ambijentalne vrednote. Mijenja se izgled cijelih gradskih područja: »... dva nova trga daju bolji vid u prvanjem tesnacu, kano što se i druge ulice porušenjem neskladnih kućah razširiše ...« zapisano je 1856. godine. Ruši se povijesna crkva sv. Nikole sa samostanom na obali i time kida fronta prema moru, ruše se Mala vrata, kula sa zatvorom radi izgradnje velikog objekta tvornice duhana, kuli Šabac prizidava se paromlin, »restauriraju« se crkva sv. Franje i katedrala, kojoj se ruši stari povijesni zvonik i dograđuje novi. Pregrađuje se kaštel, kao i mnogi drugi povijesno i arhitektonski zanimljivi objekti, a ruše se i, tipične za ruralni tip kuća, senjske balature (poziva se na tekst Pavla Tijana Sudbina senjskih starina, objavljen u Obzoru br. 13, svibnja 1936. godine). No ipak se nije bitno zadrlo u srednjovjekovno tkivo grada kako to prikazuju sačuvane fotografije iz tog doba. (....) Uništavanje cijelih ambijentalnih vrednota i povijesnih građevina započeto u XIX nastavilo se i u XX stoljeću kada se »moderniziraju«, žbukaju ili ruše pojedini objekti. Na postojećima se šire prozori, vrata, kameni portali premazuju se bojom ili žbukaju – da se danas pod njima nailazi na napise i datume. Taj proces uništavanja velikog opsega završilo je bombardiranje u II svjetskom ratu u kojem je 1943. g. uništeno ili oštećeno 80 % objekata u Senju. (VILIČIĆ, 1971)

Na priliku za drugačiji razvoj Senja Pavao Tijan upozorava već 1931. godine u vodiču Senj, kulturno-historijska šetnja gradom po priloženom tlocrtu. Namijenjen je sve češćim posjetiteljima grada i turistima, koji upravo u to vrijeme počinju individualno i neorganizirano posjećivati grad. Naglašavajući da u Senju nitko na strance nije ni mislio dok nisu počeli sami dolaziti, zauzima se za razvoj upravo u tome pravcu ističući povoljne klimatske uvjete Senja, njegove prirodne ljepote i historijske starine. (TIJAN, 1931) Daje detaljan popis već postojećih sadržaja u gradu, prijeko potrebnih za prihvat i boravak turista.⁷ Iako već 1928. godine inicira nikad službeno osnovano svojevrsno zavičajno društvo, Senjski klub u Zagrebu, njegov jedini odraz možda predstavlja Tijanov spomenuti vodič iz 1931. godine.

Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU) svoju prvu knjigu iz edicije Hrvatski kulturni spomenici I. godine 1940. posvećuje upravo Senju. Autori grad sagledavaju s raznih aspekata: dr. Josip Klemenc obrađuje Senj u prethistorijsko i rimsko doba, Pavao Tijan Grad Senj u povijesti i kulturi hrvatskog naroda (poglavlje 5. Stara slava i bolja budućnost? apostrofira turizam zbog povoljnoga zemljopisnog položaja prema Rijeci i Dalmaciji kao najbližu vezu Zagreba s morem), Gjuro Szabo Arhitektura grada Senja [1. Crkvena arhitektura (Senjska Katedrala, Crkva oo. Franjevaca u Senju), 2. Profana arhitektura grada Senja (Zidovi grada Senja, Nehajgrad kod Senja)], a Mirko Breyer Senj – kolijevka hrvatskog tiskarstva.⁸ Puno je toga u Drugom svjetskom ratu nepovratno uništeno.

Uoči početka Drugoga svjetskog rata postaje jasno da se treba okrenuti novim oblicima ekonomije za prosperitet grada. Ali, najprije treba preživjeti sve predstojeće strahote ratnih razaranja.

Razaranje gradske strukture i kulturnih znamenitosti u Drugom svjetskom ratu

Senj je jedan od najbombardiranijih hrvatskih gradova u Drugom svjetskom ratu. (BILOVIĆ et al., 2010) Kao mjesto u / na kojem su se smjenjivale sve vojske koje su sudjelovale u tom ratu, izgleda da od sudbine vojnoga sjedišta nije mogao pobjeći. Podijeljeno je i stanovništvo.

Drugi svjetski rat grad dočekuje u sastavu Kraljevine Jugoslavije. Talijanske fašističke postrojbe ulaze u grad (bez otpora) 13. travnja 1941. godine, da bi on već 18. svibnja bio priključen Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Samim početkom rata grad postaje sjedištem talijanske divizije Murgie, koju u svibnju 1943. godine ojačavaju četničke snage sve do kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine. To partizanima omogućuje pristup zaostalom naoružanju, ratnoj opremi i hrani te njihovu prebacivanju na tada oslobođeni teritorij.

Kako bi spriječila prebacivanje oružja i opreme te širenje na veći prostor, njemačka Luftwaffe bombardira grad u dva navrata. Između 7. i 9. listopada 1943. godine grad i njegova okolica razoreni su više nego u svim sljedećim bombardiranjima zajedno. Osim crkve sv. Franje (tog panteona senjskog, usko povezana sa slavnim danima senjske povijesti, usp. VILIČIĆ, 1970), župnog dvora, crkvene arhive i katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije, dijelova gradskog bedema i kula, civilnih objekata javne namjene (sud, policija, škole, Tvornica duhana, solni i Carski magazini), stradavaju i stambene četvrti unutar gradske jezgre (Gorica, Zgon, Mala vrata, Križ).

U siječnju 1944. godine, u teškim borbama, grad zauzimaju njemačko-ustaške snage. Budući da je Senj, u sastavu Nezavisne Države Hrvatske, ostao saveznikom fašističkog režima (sada njemačkog), u razdoblju od srpnja 1944. godine do veljače 1945. godine bombardiraju ga i saveznički zrakoplovi. Srušen je Biskupski dvor te su stradali crkva svete Marije od Arta, Ožegovićianum, Kolan i manjim dijelom tvrđava Nehaj. Stara gradska jezgra tada nije napadana (pretpostavlja se da su birani ciljevi izvan nje u suradnji s partizanskim saveznicima), a ono što je stradalo smatra se više nepreciznošću i promašajem nego namjerom.

Ulazak partizana u razoreni grad 9. travnja 1945. godine ujedno je i završetak Drugoga svjetskog rata.

Uz razmjerno male ljudske žrtve, stradanja građevnog fundusa su enormna. Stanovništvo se s oslobođenih područja vraća, ali sada u razrušeni grad. Osim već spomenutih sakralnih i objekata društvene infrastrukture, znatno je oštećen dio graditeljskog fonda unutar (osobito Cimiter, Mala placa, Široka kuntrada, Carski magazini) i izvan gradske jezgre (gospodarske i stambene zgrade, uredi i crkve, Biskupski dvor, Dom sv. Terezije, crkva sv. Ambroza, magazini, skladišta, garaža, stara pivovara na Staroj cesti, stari špital, Tvornica duhana – poslije trikotaže Neda, svratište Zvijezda – Štela na mjestu današnje Osnovne škole S. St. Kranjčević i drugo). (GLAVIČIĆ, 1984)

Time je nasilno »oslobođen« prostor za gradnju drugih namjena, uglavnom različitih od prvobitnih, što je mogao/trebao biti jedan od zamašnjaka poslijeratnog razvoja.

Sl. 4. Stradanja nakon bombardiranja 1943. (izvor: Mislav Bilović et alt., 2010., str. 60 i 96)

U bombardiranju i požarima uništeni su mnogi drugi spomenici, vrijednosti, grobnice i pisani materijal – brojne matice, dijelovi katastra, vrijedni zapisi iz povijesti grada, njegovih građana i slično. Što se graditeljskog fonda tiče, njegovo je razaranje započelo već u mirnodopsko vrijeme 19. stoljeća, a nastavljeno u cijelom razdoblju do 1943. godine neprimjerenim intervencijama.

Teško je oštećena električna rasvjeta, telefonska infrastruktura, gradska kanalizacija i sistem gradskog vodovoda, gradski pločnici i ponos grada – gradska šetališta Alej, Art i Nehaj. (GLAVIČIĆ, 1984) Gotovo je neshvatljivo da je tvrđava Nehaj, simbol grada i cijeloga kraja, pogođena samo dva puta, pri čemu je pretrpjela tek manja oštećenja.

Dugotrajno i opasno raščišćavanje (brojne neeksplodirane bombe, municija i druge naprave) proteglo se do 70-ih godina 20. stoljeća, s tragovima vidljivim gotovo donedavno.

Postojećim inicijativama za sustavnu obnovu, kako pojedinačnih objekata poslije priznatih kao kulturna dobra tako i stambenih četvrti (Pavao Tijan, Vuk Krajač), izravan je poticaj tadašnjim društveno-političkim organizacijama posjet Josipa Broza Tita, dajući vjetar u leđa onima koji trebaju odlučivati. »Aboliran« je time i dotadašnji rad pojedinaca koji su znali i htjeli započeti uklanjanje te drezdenske slike grada uz more. (ŠPIKIĆ, 2016)

Trojica Senjana u stoljeću borbe za identitet grada

Poslijeratni se udarničko-obnoviteljski zanos neizbježivo naslanja i nastavlja na djelovanje intelektualaca iz razdoblja prije Drugoga svjetskog rata, ali i onih koji ga započinju neposredno u poraću. Prije svega tu je senjsko ugledno i obrazovano građanstvo, kao i onaj njegov dio koji svoje podrijetlo i rodbinsku povezanost vuče iz staroga hrvatskog plemstva (ni jednim ni drugim se u to vrijeme nije trebalo previše hvaliti). Veze i kontakte intelektualaca iz redova plemstva i patricijskih obitelji obrazovanih na europskim sveučilištima, kao i onih građanskog podrijetla obrazovanih u Hrvatskoj, sustav pragmatično koristi u ostvarivanju ideoloških ciljeva.

Najprominentniji protagonisti svakako su trojica entuzijasta i »aktivista« za zaštitu senjskih starina Pavao (Pablo) Tijan (1908–1997), Vuk Krajač (1894–1962) i Ante Glavičić (1931–2003). Sva trojica su rođeni Senjani. Jedan se vraća u grad nakon Drugoga svjetskog rata (Krajač), drugi (Tijan) nakon istoga tog rata mora emigrirati u Španjolsku i ondje nastaviti rad enciklopedista, među ostalim i na temu rodnoga grada. Samo Ante Glavičić kao najmlađi od njih, uz kraća izbivanja i obnašanje dužnosti u drugim gradovima, neprekidno živi i djeluje u Senju i za Senj.

Vuk Krajač se u pomoć razrušenom rodnom gradu vraća 1946. godine. Prvi programatski tekst, Promemoriju o reguliranju Senja piše 1947. godine a Elaborat o regulaciji grada i luke Senj objavljuje u veljači 1949. godine. Institucije vlasti Narodne republike Hrvatske imenuju ga 23. travnja 1949. godine gradskim konzervatorom. (ŠPIKIĆ, 2016) Rad Konzervatorska i urbanistička problematika Senja objavljuje 1956. godine. Pokretač je Senjskoga muzejskog društva i inicijator osnivanja Gradskog muzeja Senj.

Pavao Tijan već kao zagrebački student slavistike 1928. godine piše o senjskom groblju Sveti Vid, inicira osnivanje Senjskoga kluba u Zagrebu, 1931. godine izdaje prvi turistički vodič Senj, kulturno-historijska šetnja gradom po priloženom tlocrtu, a 1940. godine na njegov poticaj i zauzimanje Gjure Szabe JAZU u Zagrebu izdaje znanstvenu publikaciju Senj, Hrvatski kulturni spomenici I. Upravo ona sadrži vrijedne podatke o onome što samo tri godine poslije nestaje u bombardiranjima i požarima. Rana identifikacija kulturnih dobara postaje podlogom kasnijem organiziranom djelovanju u pravcu njihove valorizacije. Nakon što 1945. godine emigrira u Španjolsku, i nadalje se bavi temama Senja, a radove objavljuje u glasilima JAZU, Senjskom zborniku ili u privatnoj ediciji. Umire u Madridu, gdje je i sahranjen. (GLAVIČIĆ, 1997)

Ante Glavičić daje vjerojatno najveći doprinos poslijeratnom stanju i statusu graditeljske baštine Senja, posebno današnjih kulturnih dobara. Godine1960. postaje ravnatelj i kustos Gradskog muzeja Senj u osnivanju, a od njegova osnutka 1962. godine i ravnatelj. Golem opus vezan uz Senj obuhvaća organizaciju Savjetovanja 1963. godine (o obnovi tvrđave Nehaj, osnivanju muzejske zbirke i Mauzoleja senjskih uskoka), stručnih i znanstvenih skupova, terenskih istraživanja u Senju i senjskoj okolici. Tu su još muzeološka i konzervatorska djelatnost, bogata stručna i znanstvena publicistika te pokretanje znanstvenoga godišnjaka Senjski zbornik 1965. godine, kojega je glavni urednik do smrti 2003. godine.

Ostaje činjenica da je zaslugama te trojice 1950-ih godina inicirano osnivanje Senjskoga muzejskog društva na zasadama nikad službeno osnovanoga Tijanova Senjskoga kluba; da je Senjsko muzejsko društvo bilo, uz Grad Senj, jedan od osnivača Gradskog muzeja Senj 1962. godine, kojega je utemeljenje započelo Krajačevom inicijativom a završeno Glavičićevom i Krajačevom upornošću; da je 1963. godine pod Glavičićevom palicom u Senju održan Seminar kao formalizacija svih pojedinačnih inicijativa kako Grada tako i pojedinaca, uz sudjelovanje struka, istaknutih pojedinaca i politike.

Ta su trojica Senjana tijekom stoljeća svoga djelovanja zaslužna za vidljivost Senja u stručnoj i kulturnoj javnosti, na što ni politika nije mogla ostati ravnodušna.⁹ Svoj trojici zajednička je ljubav i briga o starinama (a time i napretku) rodnoga grada, koliko god im se podrijetlo, »klasna« pripadnost, politička orijentacija, metode rada i doprinosi razlikovali. Upravo oni najbolje utjelovljuju Tijanovu misao da more daje pečat osobi rođenoj na njegovu žalu. Odlaze političari, nestaju države, umiru susjedi, ruše se kuće i grade se nove, dolaze nove zastave, novi simboli, ali more i kamene mase kopna i otoka jednako nas pozdravljaju u djetinjstvu i u starosti. (LUETIĆ-TIJAN, 2014)

Poslijeratno artikuliranje nedefiniranih prostornih komponenata grada

Osobito vrijedne podatke o razvoju grada i brizi o starinama nakon ratnih stradanja daju autori Marko Špikić u radovima Konzerviranje i urbana reforma u Senju, 1945. – 1949. (2017) i Spomenici i urbanističko planiranje u Senju od 1949. do 1955. godine (2016) te Melita Viličić u radovima Povijesno-urbanistički razvoj Senja (1965), Arhitektonski spomenici Senja (1971), Prilog pitanju da li je u Senju sačuvana jedna od najstarijih gradskih loža našega jadranskog područja (1978), Povijesna topografija Senja (I), urbanistički odnos rimske Senie i srednjovjekovnog grada Senja (1978), O maketi Senja sedamnaestog stoljeća (1981/82).

Uoči te osobito nakon Drugoga svjetskog rata za arhitekta Mladena Fučića grad predstavlja cjelinu koja s mnoštvom svojih nedefiniranih komponenata daje Senj. (FUČIĆ, 1962)

Legitimitet postupanju s više ili manje uništenim starinama daju brojni zakonski akti o zaštiti spomenika koje između 1941. i 1945. godine donosi Nezavisna Država Hrvatska, među ostalima i Zakonsku odredbu o hrvatskim kulturnim spomenicima. Njome je omogućeno osnivanje Hrvatskoga državnoga konzervatorskog zavoda u Zagrebu, kojemu je na čelu dr. Ljubo Karaman. (DERANJA CRNOKIĆ, 2013)

Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata 1948. godine Senj broji 2.732 stanovnika, već 1953. godine broji njih 3.093, da bi do 1965. godine grad imao 3.909 stanovnika. Prvi put u povijesti grad se širi nastajanjem novih stambenih četvrti. Znatan porast broja stanovnika u kratkom razdoblju između popisa stanovništva 1953. i 1961. godine odražava nove uvjete gospodarskog razvoja Senja te opću tendenciju koncentracije naseljenosti u većim naseljima uz more. Velik potencijalni zamašnjak razvoja Senja je i turizam, tranzitni i/ili stacionirani, kakav već postoji u brojnim gradovima na Kvarneru. (V. ROGIĆ, 1965)

Kako je već navedeno, Vuk Krajač kao gradski konzervator preuzima koordinaciju između gradske vlasti, građanstva, konzervatorskih službi i državnih institucija.

Politički sustav, lokalne okolnosti, pojava i jačanje aktivizma u građanskim i strukovnim krugovima, teže obnovi i oživljavanju grada koji će, kao poligon socijalne i socijalističke preobrazbe, promaknuti Senj u industrijalizirano prometno čvorište i turističko središte. (ŠPIKIĆ, 2017) Tome cilju trebala bi pridonijeti i planirana trasa Jadranske magistrale kroz Senj. Komunikacija i suradnja na svim razinama u poslijeratnom su razdoblju u povojima i tek ih treba naučiti artikulirati.

Lokalna društveno-politička situacija doživljava ozbiljan uzlet optimizma Titovim posjetom gradu 1952. te 1960. godine. Te je 1952. godine dan nedvosmislen znak tadašnjim »funkcionerima društveno-političkih organizacija« da se Senj ima sustavno i stručno obnoviti te da imaju njegovu potporu. Za prolaska kroz Senj 1960. godine (SOBOLEVSKI, GLAVIČIĆ, 1979) Tito primjećuje da se grad širi, da su se stambene zgrade počele graditi i izvan gradskih zidina, što predstavlja veliki i značajni napredak socijalističke obnove. (PAVELIĆ, 1982)

Dislociran od glavnih prometnica, osobito prije gradnje najznačajnije dužobalne ceste Jadranske magistrale, Senj ostaje zanemaren od institucionalne brige iz Zagreba i Rijeke, a tu može pomoći jedino »aktivizam«. Je li Titov utjecaj presudan ili ne, ali djelovanje ljudi koji su već do tada radili na revitalizaciji grada (te ostavština onih koji u novom sistemu moraju emigrirati) dobiva novi legitimitet, ne i potrebnu pomoć. Pritom sve treba uklopiti u »petoljetke«, državne/republičke planove izvršenja u sljedećih pet godina. Situaciji ne pridonosi ni otvaranje logora za političke zatvorenike i zatvorenice na Golom otoku i otoku Grguru, za čije funkcioniranje senjska luka postaje ključni infrastrukturni objekt. Iako se sve, po općem mišljenju, rješava sporo ili nikako, egzemplarnu je represiju slijedio udarničko-obnoviteljski zanos. (ŠPIKIĆ, 2016)

Uporišta, početci, potpora, rezultati

Već od 1945. godine započinje donošenje regulatorne osnove za ustrojavanje resora koji će preuzeti brigu o urbanom razvoju i graditeljskoj baštini. Osnivanjem konzervatorskih zavoda u Zagrebu, Splitu i Rijeci od 1948. godine započinje vođenje inventarizacijskih obrazaca unošenjem svih dostupnih podataka o spomenicima. (DERANJA CRNOKIĆ, 2013)

Uporište se traži i nalazi u već spomenutim konzervatorskim smjernicama, ali i u Atenskoj povelji o restauriranju povijesnih spomenika prihvaćenoj na Prvom međunarodnom kongresu arhitekata i tehničara u Ateni 1931. godine.¹⁰ Ona svoju nadgradnju dobiva Međunarodnom poveljom o zaštiti i restauraciji spomenika i područja 1964. godine, poznatijoj kao Venecijanska povelja¹¹, koja do danas predstavlja temeljni dokument za provođenje zaštite i restauracije graditeljskoga nasljeđa.

Kanonski dokumenti za obnovu grada i pojedinačnih objekata jesu već spomenuti Senj, kulturno-historijska šetnja gradom po priloženom tlocrtu (1931) i Sudbina senjskih starina (1936) Pavla Tijana te izdanje JAZU Senj, Hrvatski kulturni spomenici (1940) autora Klemenca, Tijana, Szabe i Breyera, Promemorija o reguliranju Senja (1947), Elaborat o regulaciji grada i luke Senj (1949) i Konzervatorska i urbanistička problematika Senja (1956) Vuka Krajača.

Sl. 5. Senjske uličice 1963–1965. (arhiv Vladimira Berkovića, snimio Laszlo Fuderer)

Uz one konzervatorske u Zagrebu i Rijeci osnivaju se projektni zavodi i uredi, čiji stručnjaci (arhitekti i građevinski inženjeri) djeluju na senjskom području.

Istraživanje i osnovni restauratorski radovi na povijesnim građevinama započinju kasnih 1940-ih (1947. godine hrvatska vlada u Senj šalje arhitekta Harolda Bilinića radi utvrđivanja postojećeg stanja i izrade prijedloga rekonstrukcije senjske katedrale), a 1950-ih godina i druge stručnjake (tvrđava Nehaj, kula Šabac). Raščišćavanje ruševina, odvoz materijala i uništavanje zaostalih eksplozivnih naprava potiče izgradnju interpolacija u gradskoj jezgri. U 1950-ima započinje planiranje širenja grada obalom uz magistralu prema sjeveru (Rijeci) i uz šetalište S. Str. Kranjčevića. Glavnu riječ u Senju, kao uostalom i drugdje, vodi Narodni odbor – grupa koja želi napredak, razvoj i afirmaciju gradskih vrijednosti, ali nije stručno ekipirana. Svaki politički nepodoban korak i potez karta je za Goli otok. Sukobi na svim razinama imanentni su stanju nesigurnosti i nekompetentnosti na mnogim poljima na kojima se sad traži profesionalni pristup. Taj pak podrazumijeva sustavni rad i vrijeme potrebno za realizaciju.

U gradu prevladava mišljenje da konzervatorske službe i pojedinci koče svaki napredak, čemu se i konzervatori i arhitektonska struka oštro suprotstavljaju apelima i argumentiranim traženjima usmjerenim ka političkim odlukama.

Nezadovoljstvo stanovništva i službi u okviru Narodnog odbora raste svakim danom u kojem nema vidljivih napredaka i u potpunom nedostatku plana i neusklađenosti mišljenja. Krive se svi, osobito oni koji dolaze »izvana ili odozgo« – osobito konzervatori, slijede stručnjaci (arhitekti i građevinari), a tek onda politika, u koju nije uputno dirati.¹²

Riječki Novi list 22. svibnja 1957. godine objavljuje tekst pod naslovom U Senju ne spominjati riječ urbanist i konzervator, što do te mjere provocira intelektualce izvan Senja, zapravo iz Zagreba i Rijeke, da se odlučuju oglasiti. Glasilo Čovjek i prostor (ČIP, izdanje Društva arhitekata Hrvatske) u svom drugom broju 1957. godine donosi redakcijski tekst naslova U obranu Senja (ČIP, 1957).

Sl. 6. Harold Bilinić, crtež oltara Katedrale Uznesenja BDM (izvor: Kabinet za arhitekturu i urbanizam HAZU, Planoteka, AKB96/2A1)

Revoltirani novinarskim pristupom Novog lista i stavom kojim se apostrofira sukob Narodnog odbora i stručnjaka, ističu potrebu multidisciplinarnog djelovanja i participativnosti građana. Zaključuju da sve to može biti, ali po svom zadatku i po karakteru svog rada i urbanisti i konzervatori rade na unapređenju i kultiviranju naših gradova, pa zar su baš u Senju najednom iz nepoznatih razloga zaokrenuli za 180° i idu natrag? Sastavljaju set od pet pitanja, kako bi problem zaraćenih strana približili javnosti: treba li asfaltirati senjske ulice ili ih sačuvati popločane kamenom; urbanistički instituti i konzervatorski zavodi – kočnica pozitivnih namjera općina; razvoj grada s regulatornom osnovom ili bez nje; prolaz Jadranske magistrale senjskom obalom ili zaobilazno; obnova »carskih magazina« ili rušenje za novu namjenu? U ime zagovaranja multidisciplinarnog pristupa, odgovori su traženi od eminentnih arhitekata, urbanista i književnika (Juraj Denzler, Andre Mohorovičić, Maksimilijan Vukelić, Slavko Kolar, Ranko Marinković, Stanislav Šimić, Ivan Raos, Boro Pavlović, Bogdan Stopar, Drago Gervais, Branko Petrović, Nenad Korica i Zdenko Kolacio).

Od svih dobrih razmišljanja, poruka i usmjerenja (koji vrijede do dandanas) ističu se dvije teze: Potpuno je pogrešno, ako se probleme Senja (...) čiji razvoj ima pozitivne tendencije, pokušava rješavati samo od slučaja do slučaja. U pauzama mogu nastati nepopravljive griješke (Zdenko Kolacio) te Priđimo svi problemu ozbiljno i dobronamjerno, bez uzbuđenja, zagriženosti, prepotencije, pa će sve biti riješeno onako kako to sve komponente i svi elementi ovog pitanja diktiraju. Staro i novo su uvijek našli zajednički jezik i zajednički put, samo ako im se prišlo ispravno. Novi život je dovoljno elastičan, da će znati svoju dinamiku uskladiti s našim kulturnim naslijeđem. A urbanisti i konzervatori nisu stranci u ovoj zemlji (Branko Petrović i Nenad Korica).

Slika grada se mijenja

Drvna industrija, tvornica trikotaže te obližnja Hidrocentrala Senj mijenjaju karakter grada, a izgradnja Jadranske magistrale 1953. godine koja prolazi obalom ispred grada i čijom su izgradnjom porušeni mnogi objekti, uključuje Senj u turistička mjesta, mada većinom prolaznog karaktera. (VILIČIĆ, 1971) Svijest o kompleksnosti situacije i odgovornostima potiče Narodni odbor Senj da 1958. godine na mjesto rukovoditelja Odsjeka za komunalne i stambene poslove postavi arhitekta Krunoslava Prpića Luku.

Najsustavnije se gradom bavi arhitektica Melita Viličić, koja u svojim višegodišnjim istraživanjima i uskoj suradnji s nadležnim gradskim službama, konzervatorskim uredima i Gradskim muzejom Senj dokumentira stanje, ali i daje prijedloge za zaštitu spomenika i urbanistički razvoj.

Arhitektica Viličić daje i pregled nove gradnje te intervencija na povijesnim objektima u razdoblju od rata do kraja 1960-ih na temelju podataka dobivenih od arh. Krunoslava Prpića. Uz evidentiranje gradnje, obnove, prenamjene, interpolacije i sl., posebno je zanimljivo navođenje imena projektanata i projektnih ureda, što se inače rijetko ili nikako ne spominje.¹³

Suvremena izgradnja nezadrživo prodire do ruba i unutar stare gradske jezgre, a karakter joj je, kao i drugdje u poslijeratno doba, često previše tipiziran i premalo prilagođen klimi i kraju. Uz neke manje interesantne objekte grade se i oni važni za funkcioniranje i društvenu infrastrukturu grada. Tako se 1950-ih godina po projektu arh. K. Prpića, tada 31-godišnjeg nesvršenog studenta (ŠPIKIĆ, 2016) gradi tržnica na Maloj placi, što oštro osporava glavni gradski konzervator. Istaknuti treba vrlo uspjelu otvorenu ljetnu pozornicu ukomponiranu u pećine uz Kolan (reguliranu bujicu) podno Nehaja 1956. godine.¹⁴

Sl. 7. Arhitektonsko snimanje ulaznog portala i pristupnog stubišta tvrđave Nehaj 1963. (arhiv Vladimira Berkovića, snimio Laszlo Fuderer)

Promjene u izgledu i funkcioniranju grada donosi gradnja industrijskih objekata, zgrada društvene infrastrukture, upravnih, poslovnih i stambenih zgrada.¹⁵

Na poslovima obnove grada i restauracije povijesnih cjelina i objekata institucionalno su angažirani Grad Senj, Zavod za povijest umjetnosti i arhitekture Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, Republički fond za naučni rad, Konzervatorski zavod Rijeka, Gradski muzej Senj, JAZU i drugi. Svakako najprominentniji zahvat izvodi se 1963–1965. godine na tvrđavi Nehaj.

Sl. 8. Snimka postojećeg stanja ulaznog dijela tvrđave Nehaj 1963. godine, autor Juraj Denzler (izvor: S. Sekulić-Gvozdanović, 2000., str. 59)

Interdisciplinarnost u obnovi grada i njegovih urbanih artefakata

Kako je već isticano, jedna od inicijalnih aktivnosti okupljanje je velikog broja stručnjaka i ljudi iz politike na Savjetovanju u Senju 1963. godine. Prioritetne teme su obnova tvrđave Nehaj s postavom muzejske zbirke posvećene senjskim uskocima te obnova crkve sv. Franje za Mauzolej senjskih uskoka. (GLAVIČIĆ, 1965) Juraj Denzler i Melita Viličić na osnovu proučavanja i komparacije starih nacrta i planova iz 18. i 19. st. uspješno i gratis rade projekt rekonstrukcije pristupnog stubišta, mosta, vrata i dijela prizemlja tvrđave Nehaj, dok Mladen Hudec i Krunoslav Prpić nadziru konstruktivnu sanaciju objekta. Ante Glavičić koordinira suradnju i s arhitektima Zdenkom Silom (direktor Urbanističkog instituta Rijeka), Igorom Emilijem (Projektni zavod Rijeka), Mladenom Kauzlarićem i Androm Mohorovičićem (JAZU).

Sl. 9. Zvonik katedrale Uznesenja BDM veljače 2019.
(arhiv Helene Knifić Schaps)

Sl. 10. Arhitektonska snimka pročelja kaštela Ožegovićianum 1963., izradila Melita Viličić i suradnici Nenad Bach, Vladimir Berković, Laszlo Fuderer
(izvor: M. Viličić, 1972)

Na dijelu kulturne baštine uvedene danas u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske (prije navedeno) u Senju radi katkad i više stručnjaka. Dok se novi zvonik katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije 1900. godine gradi po nacrtima Josipa Vancaša, na samoj katedrali rade Harold Bilinić i Melita Viličić, na obnovi i privođenju namjeni tvrđave Nehaj Juraj Denzler, Melita Viličić i Mladen Hudec, na crkvi sv. Franje i projektu Mauzoleja senjskih uskoka Melita Viličić uz sugestije Jurja Denzlera. Arhitektonsko snimanje kaštela Ožegovićianum, senjskih palača, gradskih zidina, cijele gradske jezgre do detalja vodi Melita Viličić sa suradnicima (studenti arhitekture Nenad Bach, Vladimir Berković i Laszlo Fuderer). Projekt rekonstrukcije kule Lipica radi Melita Viličić, Leonove kule Melita Viličić i Mladen Hudec, rekonstrukcija palače Vukasović se izvodi po sugestijama arhitekata Andre Mohorovičića i Lavoslava Horvata 1963–1965. itd.

Sl. 11. Melita Viličić sa suradnicima pred Leonovom kulom, 1963.
(arhiv Nenada Bacha, snimio Laszlo Fuderer)

Terenski rad 1960-ih i bibliografija Melite Viličić postaju i ostaju podloga i uporište za sva daljnja istraživanja, projektiranja i djelovanja. Osobito je važan dio koji se odnosi na karakteristike gradnje stare gradske jezgre unutar gradskog bedema, a temeljem kojih je ona poslije i stručno valorizirana. Do njezinih istraživanja početkom 60-ih godina 20. stoljeća o stambenoj se profanoj gradnji gotovo i nije pisalo. U nizu svojih analiza Melita Viličić utvrđuje različitosti kao što je npr. otvorenost prostora okrenutih dvorištu, inače karakteristika arhitekture renesanse i baroka (povezanost zatvorenog prostora s otvorenim prostorima). U Senju se to može naći samo na kući s lavljim dvorištem (palača Petrovski) i dijelom na palači Vukasović. Specifikum senjske arhitekture ostaje potpuna zatvorenost prema javnoj površini, bez otvora u razizemlju orijentiranih prema ulici. Pročelja imaju tek ulazno stubište s balaturama, katkad s manjim prozorskim otvorima. (VILIČIĆ, 1978) Za senjsku profanu stambenu gradnju Melita Viličić zaključuje da ju ne karakterizira arhitektonska briljantnost tako česta u mnogim gradovima na Jadranu, a koja zapravo odražava povremeni utjecaj nenarodnih gospodara. To što Senjom nikad nisu vladali ni Turci ni Mlečani, čiji je snažan biljeg vidljiv u nekim drugim gradovima, daje senjskoj arhitekturi, tipično narodnoj, skromnoj i teškoj, vidljiv biljeg, svoju naročitu vrijednost, što dolazi do izražaja u nizu specifičnih ambijenata. Ovdje je jasno došlo do izražaja da je arhitektura odraz vremena i prilika u kojima je nastala. (VILIČIĆ, 1983)

Sl. 12. Palača Petrovski (kuća s lavljim dvorištem) i toranj crkve sv. Franje 1963. (arhiv Vladimira Berkovića, snimio Laszlo Fuderer)
i 2019. (arhiv Helene Knifić Schaps)

Vrijednost dakle ne čine pojedini objekti, nego urbanističko-ambijentalne vrijednosti grada još djelomično opasanog zidinama i kulama. Zgrade su skromne, nenametljive, pomalo neugledne, uske i visoke, više nalik utvrđenjima. Uličice su spletene u vrtlog, s presvođenjima i trgovima kao organskim proširenjima. Sve je tu u mjerilu, u sitnim varijacijama, gradacijama, ali ne zato manje vrijedno doživljajima. To je arhitektura bogata slikovitošću postignuta skromnim sredstvima. Štura, teška – nakon prvog srednjovjekovnog oblikovanja dopunjena u ratnim, uskočkim danima – pučka, naša. Nenametljiva, čedna, daje fizionomiju čitavu gradu, s izuzetkom objekata profane arhitekture većeg mjerila iz posljednje faze prosperiteta, iz XVIII–XIX stoljeća, većinom na obali, i tek sa, tu i tamo, objektima i detaljima, cezurama, što je povezuju s istovremenom arhitekturom Zapada. Kao takva, ona doista odrazuje život, i društvene prilike toga grada tokom dugih stoljeća, čija su uskočki borbena i kulturna tradicija dijelovi naše povijesti. I kao takav on je izuzetne vrijednosti, i ono što je od cijelog blaga preostalo trebalo bi znati sačuvati. (VILIČIĆ, 1971)

Graditeljska kulturna dobra Senja

Područje Senja je od 1946. godine bilo u nadležnosti Zavoda za zaštitu spomenika u Rijeci i njegova sljednika Konzervatorskog odjela u Rijeci, a od 2008. godine tu nadležnost preuzima Konzervatorski odjel u Gospiću. Kulturna dobra Senja uvedena su u jedinstveni Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske (URL: https://registar.kulturnadobra.hr/#/, 2021-08-04), koji se stalno prati i razvija.

Kulturna dobra zavedena u Registar kulturnih dobara različita su pravnog statusa, vrste i klasifikacije. Kulturna dobra graditeljske baštine Grada Senja imaju pravni status zaštićenog ili preventivno zaštićenoga kulturnog dobra, razvrstana u dvije kategorije: kulturno-povijesne cjeline i pojedinačna kulturna dobra.

Kulturno-povijesne cjeline

Na području Grada Senja stara gradska jezgra zaštićena je kulturno-povijesna cjelina a Groblje sv. Vida preventivno zaštićeno kulturno dobro. Povijesna cjelina grada datira iz X.–XII. stoljeća. Oblik utvrde dobiva u XV. i XVI. stoljeću, s gustim gradskim tkivom uskih krivudavih uličica i malih trgova. U XVIII. se stoljeću ruše obrambeni zidovi prema moru i gradi luka. Od XIX. stoljeća, širenjem izvan stare jezgre, grad gubi fizionomiju srednjovjekovnoga grada--utvrde. Groblje svetog Vida upisano je kao preventivno zaštićeno dobro, memorijalna cjelina iz prve polovice XIX. do prve polovice XXI. stoljeća. Smješteno je između sjevernog obronka Trbušnjaka i Potoka koji prati Jozefinsku cestu. Sam smještaj, grobna kapelica sv. Vida, pojedinačni spomenici (najstariji je iz 1707. godine) sa skulpturama (pretpostavlja se da postoji i jedna Ivana Meštrovića) daju vrijednost mjestu.

Pojedinačna nepokretna kulturna dobra su građevine ili kompleksi građevina koje imaju izrazit povijesni, umjetnički, znanstveni, društveni ili tehnički značaj. U gradu Senju to su Gradska loža, Palača Vukasović, Kuća Petrovski. Zatim, tu su tvrđava Nehaj i kaštel Ožegovićianum kao, jezikom struke rečeno, obrambene građevine i kompleksi, dok su sakralne građevine i kompleksi katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije, Crkva sv. Marije od Arta, Crkva sv. Martina i Kapela sv. Mihovila s fontanom i grobnicom.

Gradska loža na Frankopanskom trgu je ranogotička dvokatnica, koja se u dokumentima iz XVI. stoljeća spominje kao Kampusija. Donedavno je stajala kao degradirani stambeni objekt, a konzervatorskim zahvatima početkom XXI. stoljeća afirmirana je u svoj izvorni korpus. Palača Vukasović u ulici Milana Ogrizovića 5 upisana je kao zaštićeno kulturno dobro datirano u XIV.–XV. stoljeće. Građena je kao reprezentativni stambeni objekt senjske obitelji Vukasović u gotičkom stilu, s kasnijim obilježjima renesanse i baroka. Zanimljivost čine samo pročelje, unutarnje dvorište, vanjsko stubište i renesansni portal te arkade u prizemlju i na katu. Rekonstruirana je i adaptirana 1960-ih za smještaj zbirki Gradskog muzeja Senj. Kuća Petrovski u ulici Petra Preradovića 2 datirana je u XV. stoljeće kao renesansna palača. Sačuvano je unutarnje, tzv. lavlje dvorište, flankirano bogato profiliranim stupovima, njihovim kapitelima, lukovima, vanjskim kamenim stubištem i galerijom na 1. katu.

Sl. 13. Detalji plastike na pročeljima senjskih profanih objekata, 1963–1965. (arhiv Vladimira Berkovića, snimio Laszlo Fuderer)

Tvrđava Nehaj svakako je najznačajnija građevina u Senju, njegov simbol, a po izvedbi predstavlja remek-djelo defanzivne fortifikacijske arhitekture sa svim elementima tipičnim za namjenu i vojnu tehniku u vrijeme njezina nastajanja. Potječe iz 1558. godine i vodi se kao zaštićeno kulturno dobro graditelja kapetana Ivana Lenkovića. Kaštel Ožegovićianum na trgu Cilnica građen je kao četverokutna fortifikacija s tri ugaone kule, adaptiran je u XVIII. i XIX. stoljeću, a kroz povijest je mijenjao namjene. Iako jedan od najznačajnijih i najmarkantnijih spomenika iznimne urbanističke i arhitektonske vrijednosti, XXI. stoljeće je dočekao u jadnom stanju i još uvijek čeka.

Senjska katedrala, posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije, smještena na trgu Cimiter trobrodna je ranoromanička bazilika. Više je puta kroz povijest obnavljana, a dograđivan je, rušen i 1900. godine građen novi zvonik po projektu Josipa Vancaša. U Drugom svjetskom ratu je pretrpjela velika oštećenja. Danas je jedan od najstarijih sačuvanih spomenika u Senju. Zavjetna Crkva sv. Marije iz XV. stoljeća smještena je u Parku senjskih književnika. Iako se prvi put spominje još 1489. godine, sredinom XVIII. stoljeća je barokizirana i opremljena vrijednim kasnobaroknim inventarom. Crkva svetog Martina u ulici Filipa Vukasovića postoji od XIV. stoljeća. Široj javnosti je najmanje poznata (smještena na posjedu tzv. Plave vile), danas je desakralizirana. Kompleks kapele sv. Mihovila s fontanom i grobnicom, smješten u Senjskoj dragi, datira iz 1857. godine. Dao ga je podići major Josip Kajetan Knežić uz Jozefinsku cestu u predjelu koji se i danas zove Majorija. U grobnici iza kapele Knežić je i sahranjen. Fontana, poznata kao Carsko vrilo, posvećena je austrijskom kralju Ferdinandu I.

Sl. 14. Panorama Senja s Trbušnjaka prema sjeveru 2004. (arhiv Helene Knifić Schaps)

Sl. 15. Senjsko groblje Sveti Vid u svibnju 2022. (arhiv Nadje Schaps Horvat)

Iako Registar daje mogućnost i uvjete zaštite još i kulturnih dobara kao što su memorijalne građevine i kompleksi (građevine povezane s povijesnim ili kulturno-povijesnim događajima i ličnostima, grobne i pogrebne građevine, spomen-ploče) te urbana oprema (arhitektonsko-skulpturalne građevine, javna plastika i sl.), oni u Senju (još?) nisu rekognoscirani.

Isto tako, Grad Senj nije na vrijeme prepoznao mogućnost provjere nekog oblika zaštite ni jednog urbanog artefakta u kategorijama vrtovi, perivoji i parkovi i građevina s okolišem, a takvih je do kraja 20. stoljeća još bilo. Prostornoplanskom dokumentacijom od sredine 20. stoljeća sustavno su pretvarani u građevinska područja (Villa Eufemija s okolišem na lokaciji Varoš, vrt i vila obitelji Vučić-Pađan s voćnjakom senjskog armulina na lokaciji Šetalište Silvija Strahimira Kranjčevića, Plava vila s Crkvom sv. Martina u Prvoj dragi i sl.). Također, u kategoriji elementi povijesne opreme naselja razmatranje mogućnosti zaštite još uvijek zaslužuju rukohvati na zidovima najburnijih senjskih ulica, kao jedno od specifičnih obilježja mikroklimatskih uvjeta. Slično se razmatranje može provesti i za kategoriju arheološka (....) podvodna nalazišta i zone, što je predviđeno Prostornim planom uređenja grada iz 2006. godine.

Sl. 16. Gradska loža  kolovozu 2020.
(arhiv Helene Knifić Schaps)

Sl. 17. Palača Vukasović u veljači 2019.
(arhiv Helene Knifić Schaps)

Smjernice i određenja razvoja grada u strateškim i prostornoplanskim dokumentima na kraju XX. stoljeća te do kraja I. kvartala XXI. stoljeća

U uvodnom je dijelu istaknuto kako su se Senjani od starih vremena brinuli za funkcioniranje, uređenje i napredak svoga grada. Osnovno ustrojstvo iz Senjskog statuta provodili su i nadograđivali u XIX. stoljeću senjski gradonačelnici i članovi Društva za poljepšanje grada, ali početkom XX. stoljeća dolazi do raspada tog sustava zahvaljujući političkoj odluci o jačanju dominacije Rijeke. Nakon Drugoga svjetskog rata kreiranje i vodstvo urbanističkog razvoja preuzeo je Odsjek za urbanizam, građevinarstvo i komunalne poslove općine Senj. Iako je grad automatski obuhvaćen studijama koje se bave širim jadranskim područjem studija Koordinacioni regionalni plan Gornjeg Jadrana iz 1972. godine (koji domaći stručnjaci rade sredstvima i u suradnji sa stručnjacima UN-a) ni u Senju kao ni u drugim gradovima ne dolazi do pomaka u promišljanjima razvoja dalje od onih točkastih. Prije uspostave hrvatske države, njenih direktivnih i zakonodavnih okvira te novoga teritorijalnog ustroja, temeljni prostorno-planski dokument Grada i općine Senj je Prostorni plan Senja usvojen 1986. godine, koji ostaje temelj planiranja i gradnje gotovo 20 godina. Novi teritorijalni ustroj Republike Hrvatske preusmjerava povijesnu orijentaciju Senja od Rijeke na Gospić kao sjedište Ličko-senjske županije, a time i ingerencije nekih institucija (kao konzervatorskog zavoda, županijskog zavoda za prostorno planiranje i sl.).

Sl. 18. Kuća Petrovski s lavljim dvorom u veljači 2019.
(arhiv Helene Knifić Schaps)

Sl. 19. Tvrđava Nehaj sa stubištem i ulazom rekonstruiranima prema projektu Jurja Denzlera u siječnju 2018. (arhiv Helene Knifić Schaps)

Do 1980-ih, te osobito upravno-političkim preslagivanjima 90-ih godina, izgubio je grad velik dio društvene infrastrukture na obnovi koje se nastojalo još nakon Drugoga svjetskog rata, kao bitnog čimbenika svoga urbaniteta: sjedište biskupije, carinarnicu i granični prijelaz, opću bolnicu i stacionar, rodilište, tvornicu trikotaže (nekad duhana), tvornicu drvnih prerađevina, sve brodske linije, trajektnu vezu s Krkom i Rabom, tiskaru, đački dom u Ožegovićianumu, srednju strukovnu školu, školski vrt, obiteljske vile sa svojim posjedima, male kvartovske trgovine mješovitom robom, vinarije, obrtničke i uslužne radnje, kultnu Ljetnu pozornicu, izravnu autobusnu liniju sa Zagrebom, i drugo.

Sl. 20. Kaštel Ožegovićianum u veljači 2019.
(arhiv Helene Knifić Schaps)

Sl. 21. Zvonik i pročelje katedrale Uznesenja BDM u svibnju 2022.
(arhiv Nadje Schaps Horvat)

Prihvaćanjem Strategije prostornog uređenja Republike Hrvatske (1997) i Programa prostornog uređenja Republike Hrvatske (1999) stvoreni su preduvjeti za izradu prostorno-planske dokumentacije županija, općina i gradova. Prostorni plan Ličko-senjske županije (2002. godine, zadnja novelacija 2021) te Prostorni plan uređenja Grada Senja (PPUG Senja, 2006. godine) uporišta su strateškom dokumentu razvoja grada i općine, Strategiji razvoja Grada Senja (2015. godina) i sektorskim strategijama. Donošenje Strategija prostornog razvoja Republike Hrvatske (2017) i Prostornog plana Ličko-senjske županije (2021) nameće i zakonsku obvezu usklađivanja relevantnih dokumenata grada/općine Senj, a s njima i planova nižeg reda.

 

 

 

Sl. 22. Crkva sv. Marije od Arta u siječnju 2018.
(arhiv Helene Knifić Schaps)

Sl. 23. Crkva sv. Martina
(izvor: URL: https://registar.kulturnadobra.hr/#/)

 

 

Strategija razvoja Grada Senja (URL: http://www.senj.hr/wp-content/uploads/2016/03/Grad_Senj-Strategija_-razvoja_GS_2015-2020.pdf) donesena je za razdoblje 2015–2020. godine, a vizija razvoja odražava u Hrvatskoj sveprisutni »institucionalni optimizam« iz kojega se grad Senj percipira kao grad visoke kvalitete života i prepoznatljiva turistička destinacija očuvane kulturne i prirodne baštine, kvalitetnih smještajnih kapaciteta i široke palete ponude lokalnih pro­izvoda. Nadasve se ističe povoljno investicijsko okruženje za održivi razvoj poduzetništva i zapošljavanje stanovništva. Prostorni plan uređenja Grada Senja iz 2006. godine (PPUG Senja, URL: http://www.senj.hr/prostorni-plan-uredenja-grada-senja/, 2022-08-23) doživljava više izmjena i dopuna (zadnja novelacija 2022. godine). Ne ulazeći u dijelove Plana kojima se regulira razvoj ostalih područja, ovdje se apostrofiraju stanovanje, prometna infrastruktura, gospodarski razvoj i zaštita kulturnih dobara. Planske odrednice za stambene zone grada počivaju na popisu stanovništva iz 2001. godine, po kojem sam grad ima 5.491 stanovnika i u stalnoj je depopulaciji. Da planska očekivanja ne bi bila depresivna, razmatraju se četiri temeljne pretpostavke: 1. očekivana stabilnost u kretanju prirodnog priraštaja; 2. gospodarski oporavak; 3. izgradnja turističkih i manjih gospodarskih zona; 4. veće zapošljavanje u području prometa i usluga prolaskom nove trase autoceste. Rijetko je koji grad uz more prisiljen planski smanjivati površinu građevinskog zemljišta s obzirom na demografske pokazatelje (stagnaciju i depopulaciju) i planirani razvoj gospodarstva. Građevinsko se područje smanjuje u odnosu na ono određeno Prostornim planom Općine Senj (URL: http://www.senj.hr/Prostorni_Plan/UPU_Senj/UPU_tekstualno_obrazlozenje.pdf, 2022-08-11) iz 1986. godine (sukladno bazičnim kriterijima SPURRH), kako bi se spriječila nekontrolirana sporadična otvaranja građevinskih područja i dodatna raspršenost izgradnje u prostoru.

U prometnom smislu Senj se oslanja na tradicionalne cestovne pravce, uz prilagodbu na promjene koje će nastati izgradnjom autoceste Križišće – Žuta Lokva. Što se tiče pomorskog prometa, Plan ambiciozno predlaže ostvarivanje prostornih uvjeta za uspostavu stalnih brodskih veza među naseljima (Rijeka – Crikvenica – Senj – Karlobag – Starigrad) te brze i frekventne charter veze, posebno u ljetnim mjesecima. Sve po uzoru na veze koje su funkcionirale u prošlosti.

Gospodarski razvoj Senja kao subregionalnog centra, osim društvenih i uslužnih djelatnosti, moguć je prolaskom trase buduće autoceste Križišće – Žuta Lokva, preispitivanjem opstanka ili reorganizacije slabo i nisko akumulativnih djelatnosti (tekstilna i metaloprerađivačka industrija) te izgradnjom i opremanjem novih poduzetničkih zona. Planom se ne predviđa razvoj marikulture. Glavni dio razvoja počiva na turizmu. Odmak od turističke ponude s kraja 20. stoljeća Plan sagledava u alternativnim oblicima usmjerenim na mlađu i mobilniju populaciju i to: sezonski nezavisna eksploatacija ekoloških, prirodnih, ambijentalnih, gastronomskih, edukativnih, zdravstvenih, atrakcijskih i drugih kvaliteta prostora i graditeljske baštine (PPUG Senja, str. 35–68, 77, 113).

Kulturna dobra Grada Senja su, uz očuvano priobalje, glavni potencijal gospodarskog razvoja u službi turizma. Planske odredbe usmjeravaju na mogućnost rekonstrukcije, adaptacije, sanacije i revitalizacije pojedinih značajnih građevina, sklopa građevina ili dijelova naselja, a time i obnovu gradskog središta. Prilika je to za najkvalitetnije korištenje zaštićene urbane tradicijske kulture i njezinih osobitosti, u svrhu poticanja privlačnosti i prepoznatljivosti turističke ponude.

Sl. 24. Carsko vrilo i Kapelica sv. Mihovila u Majoriji zimi 2008.
(arhiv Helene Knifić Schaps)

Osim donošenja Mjera za očuvanje slike naselja i kulturnog krajobraza i svim značajkama (konture naselja, pogled na građevine – nositelje prostornog identiteta kao što su tornjevi crkava i istaknuti povijesni sklopovi, poticanja i unapređivanja sanacije i obnove povijesnih građevina svih tipologija i namjena, njihovo uključivanje u suvremene organizacijske sustave), Planom se evidentiraju i štite dijelovi prirode kao spomenici perivojne arhitekture (Alej i Nehaj), kao i vizure s Nehaja i Trbušnjaka na Planinski (Morlački ili Podgorski) kanal.

Iako je na području Grada Senja u Registar nepokretnih kulturnih dobara u vrijeme donošenja Plana upisan određeni broj kulturnih dobara (povijesna graditeljska cjelina, arheološke i hidroarheološke zone, lokaliteti na kopnu i moru, povijesne građevine kao što su crkve, palače, kule, povijesni spomenici), Plan u samom gradu bilježi 27 lokaliteta te 3 u Senjskoj dragi, razvrstana u tri kategorije: a) (R) – zaštićeno kulturno dobro, b) (PZ) – preventivno zaštićeno kulturno dobro – kategorija vremenski određene zaštite i (E) – evidentirano kulturno dobro, kao kategoriju dobra koje se štiti samim Planom i predlaže za registraciju uz daljnja arheološka istraživanja, sondiranja i konzervatorsku valorizaciju (PPUG Senja).

Sukladno prostornoplanskoj dokumentaciji u Senju je uređen sportski centar na Trbušnjaku, izgrađeni su hoteli na Artu i Kolanu, zgrada osnovne škole i dječjeg vrtića te sportska dvorana, a počela je (i stala) gradnja staračkog doma. U zamahu je etapno uređenje i popločenje gradskih ulica, trgova, šetnica, kupališta na Škveru, proširenje već postojećih i nastajanje novih stambenih četvrti. Državna sredstva uložena su u izgradnju zgrade za hrvatske branitelje i zgrade POS-a, dijelom i obilaznice oko gradskog središta te kružnog toka na ulazu u grad sa sjeverne strane. Prošireno je gradsko groblje Sveti Vid. Veliko značenje i dominaciju, kako u smislu ponude tako i kao kontrapunkt karakterističnoj mikrostrukturi urbanog tkiva, imaju dva velika trgovačka centra koja, uz nesumnjivu promjenu klimatskih uvjeta zimi (i to nabolje), predstavljaju garanciju redovite i cjelogodišnje opskrbe.

Senj je, poput drugih gradova bremenitih poviješću, u stalnom procesu arheoloških i konzervatorskih istraživanja: raščišćavanje terena oko crkve sv. Franje i rekonstrukcija zvonika, iznimo uspješna rekonstrukcija gradske lođe, uređenje crkve sv. Marije od Arta, restauriranje zvonika katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije i Cimitera, sanacija senjske luke i gradskog bedema s raščišćavanjem od prilepina (kako prigradnje zove Vuk Krajač), stalna arheološka sondiranja na svakom otvorenom gradilištu. Etapno se izvode popločenja u dijelovima stare gradske jezgre (temeljem javnih arhitektonsko-urbanističkih natječaja), najnovije je ono Pavlinskog trga popraćeno arheološkim istraživanjima tijekom 2019. i 2020. godine. Započinju pripremne radnje za obnovu gotovo potpuno devastiranoga kaštela Ožegovićianum (nakon Drugoga svjetskog rata srednja škola i đački dom, poslije uredi gradske uprave). Jedan od najvećih problema je nova namjena, za koju ne postoje definirani razvojni preduvjeti.

Povijesno gledano, uvjeti za željeni razvoj u demokratskim okolnostima nikada nisu bili bolji.

Kulturno dobro budućnosti: spomenik, dionik i/li pokretač razvoja?

Kulturna dobra Senja njegov su DNK. Ona su sjećanje grada na samoga sebe kroz povijesni i umjetnički aspekt. Spomenici i urbani artefakti presudni su za oblikovanje antropogenoga krajolika. Mnogi od njih su, bilo fortifikacijski, sakralni ili profani, kroz vrijeme mijenjali namjenu, što nije u suprotnosti s osnovnim načelima konzervatorske struke

Strateške smjernice nove generacije (SPURRH, 2013) i strateški dokument strukovne politike (ApolitikA, 2013) ističu zaštitu i očuvanje graditeljske baštine, vizura, slike grada i kulturnih krajobraza kao nacionalni prioritet i bazu nacionalnog identiteta, osobito usmjeravanjem k primjerenom korištenju kojim će osigurati kvalitetan i ravnopravan dodir povijesnog i suvremenog arhitektonskog izraza.

I što da se sad radi sa senjskim graditeljskim nasljeđem i povijesnim znamenitostima?

Sl. 25.  Gradska jezgra Senja ljeti 2021. (arhiv L. ŠPANIĆ)

Parafraza je to naslova zadnjeg rada Pavla Tijana objavljenog u Senjskom zborniku, ne zbog sumnji u do sada učinjeno, nego radi budućnosti senjskih povijesnih znamenitosti. Jer Senj nije samo Nehaj, ali Senj jest i Nehaj. Da nije bilo Senja, 1558. godine ne bi bilo ni mogućnosti, a ni potrebe za gradnjom utvrde. Nehaj je simbol, ikonička građevina, urbani artefakt par excellence, simbol koji grad jednoznačno pozicionira na karti onih koji za njim ne moraju tragati, poput Splita s Dioklecijanovom palačom, Zadra sa Svetim Donatom, Morskim orguljama i Pozdravom suncu, Dubrovnika sa zidinama i kulama, Poreča s Eufrazijanom itd.

»Arheologiju budućnosti« Senj može bazirati na ma­te­rijalnoj i nematerijalnoj kulturnoj baštini novom interpretacijom svega što je »muzejsko« i edukativno, uz pametnu orijentaciju na specijalizirane oblike industrije zabave. Arheologija, književnost, tiskarstvo, glagoljica, povijesne legende, bajke, mitovi, uskoci, velebitske vile, karnevalistika, fortifikacije, podzemni tunel (postoji li onaj od Kaštela do Nehaja?), vojni bunkeri na Trbušnjaku, liturgija, pomorstvo, more »kakvo je nekad bilo«, botanika s endemskim vrstama, geološka raznolikost i bioraznolikost – samo su neke od mogućnosti. Apartmanizacija to zasigurno nije. Suradnja gradskih uprava s kreativcima iz raznih područja, uključujući dizajnere muzejskih doživljaja (ponavljam – doživljaja!), gamere, storytellere (dobra priča uvijek je najprodavaniji proizvod) i drugo vezano uza Senj, dala bi iznenađujuće dobrih rezultata, pobudila interes širi od obveznih osnovnoškolskih izleta i otvorila nove razvojne pravce. Sve je već prokušano od Dubrovnika pa preko Krapine, Velikog Tabora, Ogulina, Smiljana, Svet Vinčenta, Malog Lošinja i drugih manjih i većih urbanih cjelina ili pojedinačnih monumenata. I na tim se uzorima može učiti ako se smogne snage za iskorak.

Prilično je točan zaključak Marka Špikića da je u hrvatskoj povijesti umjetnosti, konzerviranju, arhitekturi i urbanizmu Senj ostao velika i otvorena tema. Riječ je o jednom od najvažnijih povijesnih gradova naše zemlje, pa iznenađuje da je kao polumitski »uskočki grad« zbog nepostojanosti znanstvenog istraživanja ostao zanemaren. Unatoč obnoviteljskim naporima, grad u poraću nije doživio znatniji razvojni pomak, a u postsocijalističkoj Hrvatskoj je, osim u prigodnim evokacijama, praktički prepušten zaboravu.

I zaista, je li Senj do danas ostao zbiljska ili zamišljena slika grada, kako kaže Špikić, hoće li opstajati kao primjer patološke trajnosti (poput Alhambre u Granadi) ili kao primjer vitalne trajnosti (poput Palazzo dela Ragione u Padovi)? Postojanost ili trajnost monumenta javlja se kao posljedica njegove sposobnosti da tvori grad, njegovu povijest i umjetnost, njegovo postojanje i sjećanje. (ROSSI, 1999)

Iako u povijesti obranjen, Senju neke nove bitke tek predstoje. Urbani razvoj, urbana sanacija i konzervatorska briga o senjskim starinama su procesi, zadaća i obveza budućih generacija, ali i njihova velika prilika. Vrijeme, kao jedan od najvažnijih čimbenika, nudi opciju pametne i kontrolirane prilagodbe funkcije urbanih artefakata razvojnim potrebama, bez ugroze njihova integriteta. Prekid s nostalgičarenjem i žalom za prošlim vremenima, znanstveno utemeljena demitologizacija i novi menadžment prošlosti mogu pospješiti dijalog s budućnošću koju grad kronološki već živi. Jer, smatrati postojani urbani artefakt vezanim za jedno razdoblje povijesti jedna je od najvećih zabluda urbanog razvoja, kaže Rossi u maloprije navođenom tekstu. Ne zvuči nimalo zastarjela poruka Melite Viličić iz 1971. da bi trebalo preostale urbano-arhitektonske vrednote znati sačuvati kao dokumentaciju naše kulturne baštine, onog samoniklog u njoj i kao dio naše povijesti koja povezana s očuvanjem Evrope od Turaka, svojom neponovljivošću, može biti interesantna i izvan naših nacionalnih granica. Tim više što je »danas suviše usko shvatanje, da jedan objekt zaslužuje da se čuva u muzeju ili na terenu... samo zato što znači izvjesno umjetničko ostvarenje ... ili čak samo zato što predstavlja nekakvu starinu ili rijetkost... Treba otkriti ulogu koju je trebalo da on odigra u društvu i vremenu ...«. Senj zavrjeđuje da se taj kriterij na njega primijeni, jer samo s pomoću sačuvanih urbanističko-arhitektonskih tvorevina ovako izuzetne vrijednosti održavamo vidljivi kontinuitet povijesti naše zemlje. Možda bi sadašnjim rezultatom dijelom i ona bila zadovoljna.

Senj je priča neispričana još ni riječima, a pogotovo ne alatima iz spektra prostornog razvoja, suvremenoga konzervatorstva, muzeologije i medijske kulture. Alate osmišljavaju ljudi, alati služe ljudima za popravke, održavanje ili za novo stvaranje, uz prethodno dijagnosticiranje stanja, definiranje želja i potreba. U protivnom, alati se lako pretvaraju u sredstva destrukcije.

Literatura

Knjige i publikacije

Mislav Bilović – Dragan Vlahović – Antun Vrhovac, Senj, stradanja u Drugom svjetskom ratu, Ogranak Matice hrvatske, Senj, 2010.

JAZU, Senj, Hrvatski kulturni spomenici I., Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1940.

Ivan Kukuljević-Sakcinski, Grad Senj, Fotografijske slike iz Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, Zagreb, 1870.

Ivan Kukuljević Sakcinski, Put u Senj, putne uspomene, reizdanje Matica hrvatska Senj, Senj, 2001.

Bruno Milić, Dvadesetpet stoljeća urbane kulture na tlu Hrvatske, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2020.

Nedjeljka Luetić-Tijan, Život Pavla Tijana, Zapamćeno / Izgovoreno / Zapisano, Matica hrvatska, Zagreb, 2014.

Aldo Rossi, Arhitektura grada, Karlovac, 1999.

Pavao Tijan, Senj, kulturno-historijska šetnja gradom po priloženom tlocrtu, Senjski klub u Zagrebu, Zagreb, 1931.

Melita Viličić, Arhitektonski spomenici Senja (Prilog dokumentaciji), Rad JAZU, knj. 6, Zagreb, 1972.

*** Strategija prostornog uređenja Republike Hrvatske, Zagreb, 1997.

*** Program prostornog uređenja Republike Hrvatske, Zagreb, 1999.

***Strategija prostornog razvoja Republike Hrvatske, Zagreb, 2017.

***Arhitektonske politike Republike Hrvatske 2013. – 2020., ApolitikA, Nacionalne smjernice za vrsnoću i kulturu građenja, Zagreb, 2013.

*** Smjernice i kriteriji za arhitektonsku vrsnoću građenja, Zagreb, 2011.

Članci

Željko Bartulović – Loretta Hill Ivanković, »O Senjskom statutu iz 1757. g.«, Senjski zbornik, 40, Senj, 2013., 397–416.

*** »U obranu Senja«, Čovjek i prostor, 64, Zagreb, 1957., 2.

Anuška Deranja Crnokić, »Nastanak Registra kulturnih dobara – povijest i sadašnjost inventariziranja kulturne baštine u Hrvatskoj«, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 37/38, 2013., 25–38.

https://min-kulture.gov.hr/izdvojeno/kulturna-bastina/registar-kulturnih-dobara-16371/16371 (2021-10-08)

Mladen Fučić, »Dr. Vuk Krajač«, Bullettin Zavoda za likovne umjetnosti JAZU, X/3 1962., 259. URL: https://dizbi.hazu.hr/a/?pr=i&id=201342 (2021-11-03)

Ante Glavičić, »Izvještaj o značajnim arheološkim nalazima u tvrđavi Nehaj u Senju, maja 1964. godine«, Senjski zbornik, 1, Senj, 1965., 315–322.

Ante Glavičić, »Njemačko bombardiranje Senja 1943.«, Senjski zbornik, 10–11, Senj, 1984., 341–354.

Ante Glavičić, »Izvadci iz zapisnika Gradskog zastupstva Slobodnoga kraljevskog grada Senja od 21. siječnja do 18. prosinca 1872. od I. do LVI. Sjednice«, Senjski zbornik, 21, Senj, 1994., 211–238.

Ante Glavičić, »U spomen profesoru Pavlu Tijanu (Senj, 15. 6. 1908. – Madrid, 2.7. 1997.)«, Senjski zbornik, 24, Senj, 1997., 293–296.

Mladen Hudec, »Kako je izrastao senjski Sunčanik«, Senjski zbornik, 23, Senj, 1996., 377–382.

Ivan Jelić, »Senj u razdoblju između dva svjetska rata«, Senjski zbornik, 1, Senj, 1965., 111–136.

Mira Kolar, »Senjska željeznica«, Senjski zbornik, 26, Senj, 1999., 247–248.

Vuk Krajač, »Obnova palače Vukasović u Senju«, Arhitektura, 6, 43–44, Zagreb, 31. 12. 1952.

Vuk Krajač, »Urbanističko uređenje ʽMale placeʼ u Senju«, Bulletin Zavoda za likovne umjetnosti JAZU, god. 9, 1/2, 1961., 35–42.

Enver Ljubović, »Senjska plemićka obitelj Krajač – Krajatz – Krajatch«, Senjski zbornik, 38, Senj, 2011., 41–52.

Lujo Margetić, »Senjski statut iz 1388.«, Senjski zbornik, 12, Senj, 1985–1987., 19–94.

Ivica Pavelić, »Sjećanja na moje susrete s Josipom Brozom Titom«, Senjski zbornik, 9, II., Senj, 1982., 1–8.

Aleksandar Perc, »Rekonstrukcija stolne crkve u Senju«, Arhitektura, 5–8, Zagreb, 1951., 66–68.

Mihael Sobolevski – Ante Glavičić, »Tito u Senju«, Senjski zbornik, VII., Senj, 1976/79., III–XVI

Veljko Rogić, »Položaj Senja i gravitacija, Historijsko-geografski i suvremeni odnosi«, Senjski zbornik, 1, Senj, 1965., 7–21.

Petar Strčić, »Senj u XIII i XIV stoljeću«, Senjski zbornik, 12, Senj, 1985–1987., 1–18.

Stjepan Szavitz Nossan, »Filip Vukasović 1755. – 1809.«, Senjski zbornik, 4, 1970., 173–191.

Stjepan Szavitz Nossan, »Ceste Karlovac – Senj od najstarijih vremena do sredine XIX stoljeća«, Senjski zbornik, 4, 1970., 127–167.

Stjepan Szavitz Nossan, »Josip Kajetan Knežić 1786. – 1848.«, Senjski zbornik, 4, 1970., 192–204.

Marko Špikić, »Konzerviranje i urbana reforma u Senju, 1945. – 1949.«, Odsjek za povijest umjetnosti, Filozofski fakultet Zagreb, 2016. URL: https://katalog.kgz.hr/pagesresults/rezultati.aspx?&searchById=1&age=0&spid0=10&spv0=Kraja%C4%8D%2C+Vuk&xm0=1 (2021-04-26)

Marko Špikić, »Spomenici i urbanističko planiranje u Senju od 1949. do 1955. godine«, Peristil: zbornik radova za povijest umjetnosti, Vol. 59 No. 1, Zagreb, 2016., URL: https://hrcak.srce.hr/178999 (2021-04-26)

Melita Viličić, »Arhitektonski spomenici Senja (Prilog dokumentaciji)«, Rad JAZU, knj. 6, Zagreb, 1971., 65–263. URL: http://dizbi.hazu.hr/object/9546 (2018-02-06)

Melita Viličić, »Prilog pitanju da li je u Senju sačuvana jedna od najstarijih gradskih loža našega jadranskog područja«, Rad JAZU, knj. 8, Zagreb, 1978., 49–56.

Melita Viličić, »Urbanističko arhitektonska povijest Senja«, Zbornik za narodni život i običaje, JAZU, knj. 49, Zagreb, 1983., 693–715.

Arhivski izvori

Konzervatorski odjel u Gospiću, veljača 2022. godine

Ministarstvo kulture, sl. 3. 23.

Kabinet za arhitekturu i urbanizam HAZU, Planoteka, Harold Bilinić – AKB96/2A1

Privatni arhivi

Nenad Bach, sl. 11.

Vladimir Berković, sl. 5., 7., 12., 13.

Helena Knifić Schaps, sl. 2., 9., 12., 14., 16., 17., 18., 19., 20., 22., 24.

Nadja Schaps Horvat, sl. 15., 21.

Lucijan Španić, sl. 25.

Bilješke

    M. HUDEC, 1996., 377–378. Georeferenciranje crkvice potvrđuju i kasnija mjerenja GPS sustavom (Global Position System). Zaključuje da Senj ima sreću da leži upravo na tako senzacionalnom mjestu, jednako udaljen od ekvatora i sjevernog pola – točno 5.000 km!

Postoje podatci da na primjer Senj 1850. godine broji samo 2.754 stanovnika (V. Rogić, 1965., 17), da potkraj 1869. godine u gradu (ne računajući vojnike) u 522 kuće živi 3.231 stanovnik (prof. Mile Magdić), 1869. godine 3.177 stanovnik, 1890. godine 2.785 stanovnika, kada počinje mali porast pa 1910. godine Senj ima 3.293 stanovnika (Karaman). Na dan 1. travnja 1931. godine grad ima 3.068 stanovnika (porast od 1 % u posljednjih 10 godina), a najviše je trgovaca, obrtnika, činovnika te radnika (TIJAN, 1931., 13). Godine 1948. Senj broji 2.732 stanovnika, 1953. godine njih 3.093, a do 1965. godine broj raste na 3.909 stanovnika (V. ROGIĆ, 1965., 19). Popis iz 2011. godine bilježi 4.810 stanovnika.

Cjeloviti tekst Statuta na latinskom jeziku s hrvatskom transkripcijom iz 1701. godine te komentarima autora teksta dr. prof. Luje Margetića dan je u Senjskom zborniku, 12, Senj, 1985–1987., 19–94., čemu prethodi tekst dr. prof. Petra Strčića Senj u XIII i XIV stoljeću (1–18).

A. GLAVIČIĆ, 1994., 214: Josip pl. Jovanović prvi je poznati nam načelnik grada Senja otkako je grad s kotarom proglašen slobodnim i stavljen pod vlast Hrvatskog sabora i bana. Pokopan je na groblju sv. Vida, uz ulaz s lijeve strane. Nebrigom, grob i obilježja u najnovije su doba uklonjeni ili nestali.

M. KOLAR, 1999., 273. Prema podatcima iz 1931. godine nepismeno je prosječno 54,44 % stanovništva, najviše žena.

I. JELIĆ, 1965., 123–126. Na prijelazu stoljeća, uz gimnaziju osnovanu još 1839. godine, u Senju djeluju ženska stručna, zanatsko-trgovačka i osnovna škola te dječje zabavište. Već sredinom 1920-ih godina dolazi u pitanje opstanak gimnazije, tvornica duhana radi s polovinom moguće zaposlenih, uglavnom žena, propada gradska knjižnica, gasi se ispostava Trgovačke komore, pokreću se krive investicije poput brodogradilišta jedrenjaka u vrijeme naglog uspona parobroda i slično. Nema vizije otvaranja novih pogona industrijske proizvodnje vezane uz zaleđe kao što su prerada mesa i mesnih proizvoda, kože, drvnih proizvoda, vune i ljekovitog bilja.

Poimence se navode 2 hotela, 1 restoran, 1 pansion, 1 svratište, 2 slastičarnice, 2 gostionice, katedrala, 5 katoličkih crkava, 1 pravoslavna crkva, 1 samostan, groblje, kalvarija, palače, kuće, stari dijelovi grada, bedemi, kule, arheološki lokaliteti, glagoljski natpisi i dr., civilne i crkvene gradske i kotarske službe, policija, carinarnica i sl., 3 arhiva, 3 knjižnice, 2 zbirke, riznica i meteorološka postaja, sjemenište, gimnazija, 4 škole, konvikt, internat, dječje zabavište, 4 štedionice, 3 brijačnice i češlja­onice, 6 trgovina kupališnih potrepština, 2 knjižare i papirnice, trafika, novine, foto-pribor, urar, draguljar, tržnica, 4 tvornice/proizvodna pogona, 4 liječnika i 1 liječnica, ljekarna, bolnica i ubožnica, klaonica, kupalište, 2 odvjetničke kancelarije, 7 društava/udruženja, kino, dvorana za skupove, 4 šetališta, 3 igrališta, 5 garaža i benzin stanica. Nedostaju obrtničke radnje poput stolara, bravara, postolara i slične, kojih je sigurno također bilo, ali je procijenjeno da za strance nisu od interesa.

JAZU, 1940. Osim tekstova, vrijednost publikacije je i 114 grafičkih priloga: panoramske fotografije, pojedinačni objekti (na primjer tvrđave Nehaj iz 1897. godine bez sjeverozapadnog tornja i s tadašnjom varijantom pristupnog stubišta), gradski ambijenti, interijerske fotografije crkava, artefakti, crkvena baština, litografije, bakropisi i crteži rekonstruiranih cjelina, portreti uglednika, nadgrobne ploče, nošnje.

Tako Pavao Tijan na djelovanje potiče Gjuru Szabu, a Vuk Krajač u Senj dovodi Ljubu Karamana, Anđelu Horvat, Ivu Perčić, Tihomila Stahuljaka, Zdenku Munk, Branka Fučića, Anu Bogdanović (poslije Deanović), Aleksandra Freudenreicha, Milana Preloga, Ljubu Babića, Gustava Krkleca, Dobrišu Cesarića, Dragutina Tadijanovića, Ivu Frangeša, Milivoja Slavičeka, Vjekoslava Kaleba te arhitekte Mladena Fučića, Vladu Antolića, Milana Grakalića, Mladena Kauzlarića, Andru Mohorovičića, Melitu Viličić, Lavoslava Horvata, Zdenka Kolacia. Ante Glavičić u Senjskom zborniku objavljuje radove stručnjaka kao što su Milan Moguš, Božidar Finka, Slavko Batušić, Josip Bratulić, Dragutin Rosandić, Vojmir Vinja, Mile Bogović, Rafo Bogišić, Vlado Božić, Srećko Božičević, Nenad Cambi, Grga Novak, Stjepan Damjanović, Lelja Dobronić, Melita Viličić, Sena Sekulić-Gvozdanović, Vanda Ekl, Pavle i Veljko Rogić, Nedjeljko Fabrio, Vladimir Fajdetić, Aleksandar Flaker, Petar Guberina, Dubravko Jelčić, Radoslav Katičić, Gustav Krklec, Anica Nazor i brojni drugi.

https://dokumen.tips/documents/1931-atenska-povelja-o-restauriranju-povijesnih-spomenika.html?page=1 (2022-09-04). U dokumentu se, među ostalim, preporučuje dokidanje svih oblika promidžbe, podizanja protupravnih telegrafskih stupova i žica, kao i udaljavanje svake bučne i nametljive industrije iz blizine umjetničkih i povijesnih spomenika te ističe važnost zaštite područja koje okružuje povijesnu vrijednost te očuvanje vizura koje joj definiraju prostorni okvir. To u staroj gradskoj jezgri Senja nažalost (još) nije ostvareno, uglavnom zbog davanja prioriteta komunalnoj infrastrukturi, a izvan nje zbog komercijalnih apetita legaliziranih prostornoplanskom dokumentacijom.

https://www.scribd.com/document/40646693/Venecijanska-povelja (2022-09-04), Venecijanska povelja ističe da vrijednost arhitektonske baštine nije samo u njezinoj pojavnosti nego i u integritetu svih njezinih komponenti. Restauriranje fasada i uklanjanje unutarnjih struktura nije sukladno konzervatorskim načelima.

Konzervator Aleksandar Perc u strukovnom glasilu Arhitektura 1951. godine objavljuje stručni članak o obnovi senjske katedrale, u kojem spominje prijepore i nesuglasice između stalnog izaslanika za Hrvatsko primorje Konzervatorskog zavoda u Zagrebu arhitekta Harolda Bilinića i velikog autoriteta Gjure Szabe. To dokazuje da ni u stručnim krugovima mišljenja, stavovi, planovi i put do rješenja nisu usklađeni.

M. VILIČIĆ, 1971., 76., napomene 94–101. Poimence se navode projektanti rekonstrukcije i adaptacije povijesnih objekata, projektni uredi i/ili građevinske tvrtke u okviru kojih su djelovali.

M. VILIČIĆ, 1971., 76., napomena 104., projektant stud. građ. Z. Tomljanović.

M. VILIČIĆ, 1971., 76., napomene 103., 105–110. Poimence se navode projektanti najznačajnijih objekata društvene infrastrukture i proizvodnih djelatnosti, projektni uredi i/ili građevinske tvrtke u okviru kojih su djelovali.