Senjske žrtve

Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, proglašeno 1. prosinca 1918. u Beogradu, nije nastalo kao ravnopravna zajednica, nego kao proširena Srbija, a Vidovdanski ustav od 28. lipnja 1921. ozakonio je novo stanje koje je bilo nepovoljno za Hrvate. Neravnopravan položaj Hrvatske u novoj državi, u kojoj nije bilo riješeno hrvatsko nacionalno pitanje, obilježili su politički progoni, gospodarski pritisci, financijske prijevare, agrarna reforma i kolonizacija Srba. Odmah nakon uključivanja Hrvatske u monarhističku Jugoslaviju javili su se prvi izrazi nezadovoljstva Hrvata zbog batinanja, poreznih opterećenja, markiranja novčanica, zamjene novca u omjeru četiri krune za jedan dinar i obilježavanja stoke. A baš je u to vrijeme bila nastupila završna etapa u stoljetnom oblikovanju hrvatskoga naroda kao moderne europske nacije i to u širokome razvojnom luku od elitnoga kruga hrvatskih preporoditelja oko Ljudevita Gaja 1830-ih do masovnoga seljačkog pokreta pod vodstvom pučkog tribuna Stjepana Radića 1920-ih godina. Naime, politički otpor hrvatskoga naroda i borba Hrvatske seljačke stranke za preustroj države u unutarnjim previranjima za vrijeme ograničenog parlamentarizma 1920-ih godina doveli su do uspona Stjepana Radića. On je kao pučki tribun i hrvatski nacionalni vođa u borbi protiv centralizma i u inozemstvu tražio pomoć za Hrvatsku, koja se našla u položaju »šizmatičke kolonije«, kako se na jednome mjestu izrazio hrvatski književnik Miroslav Krleža.

Produbljivanje političke krize i novi pritisci, izraženi nasuprot traženju putova za suradnju Hrvata i Srba, doveli su do atentata na Stjepana Radića 20. lipnja 1928. u Narodnoj skupštini u Beogradu. »Krv je pala«, pisao je zagrebački Jutarnji list, a u Hrvatskoj je nastalo političko vrenje pa je kralj Aleksandar Karađorđević 6. siječnja 1929. izvršio državni udar i uveo diktaturu. Kraljevina SHS preimenovana je 3. listopada 1929. u Kraljevinu Jugoslaviju, a njezinom podjelom na banovine raskomadani su hrvatski povijesni prostori. Hrvatski otpor otvorenoj monarhističkoj diktaturi i njezino prikrivanje novim ustavom nametnutim 3. rujna 1931. doveli su do osnivanja ustaškog pokreta u Italiji i njegova zahtjeva za Hrvatskom izvan Jugoslavije. S druge strane, pokušaj obnove stranačkoga života nakon atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu 9. listopada 1934. doveo je do popuštanja političke stege i priznanja postojanja neriješenoga hrvatskog pitanja u doba namjesništva kneza Pavla Karađorđevića. Prijedlozi za rješavanje toga pitanja dali su 1930-ih godina novi zamah djelatnosti Hrvatske seljačke stranke, koja je nastupala kao politički predvodnik hrvatskoga naroda, ali su jačale i radikalne tendencije poput fašizma i komunizma, a došlo je i do obnove vladina terora protiv hrvatskoga nacionalnog pokreta. Pale su nove žrtve u Sibinju i drugdje, a zbili su se i krvavi događaji u Senju.

Nakon koncerta hrvatskoga pjevačkog zbora »Trebević« iz Sarajeva u Senju 8. svibnja 1937. i narodnoga zbora 9. svibnja 1937. žandari su bez ikakva povoda zapucali na teretni automobil s hrvatskim mladićima i djevojkama iz Gospića, koji su imali u rukama tambure i svirali. To se dogodilo unatoč činjenici da su nazočni narodni zastupnici HSS-a osobno jamčili za red i disciplinu, tražeći da kotarski načelnik Ante Stalio povuče žandare s gradskih ulica. Umjesto povlačenja, žandari su pod oružjem krenuli prema obali i razvili se u stroju poprijeko ulice tako da su neki naizmjence stajali malo naprijed, a neki malo natrag pa su oni koji su stajali naprijed poklecali tako da je sve to izgledalo kao da su na manevrima. Ususret turneji »Trebevića« po Hrvatskoj pod vodstvom Jurja Šuteja, narodnog zastupnika HSS-a, pisao je Hrvatski dnevnik da oni »dolaze k nama, da nam kažu da su svi Hrvati od Visa do Subotice jednoga osjećaja i da ih vodi jedna misao, a to je misao za čast i sreću hrvatskoga naroda«.

Poginuli hrvatski gospićki omladinci: Tomo Nikšić, Katica Tonković, Nikola Bevandić, Marko Smolčić, Frane Jelača, Jakov Milković, Petar Frković

U starom uskočkom gradu pod Nehajem održan je 9. svibnja 1937. zbor posvećen Matiji Gupcu i braći Radić, u organizaciji HSS-a, pred 6000 nazočnih ljudi iz Senja, Krivog Puta, Podgorja i Like na gradskom trgu, a hrvatski pjevački zbor »Trebević« održao je večer prije svoj koncert. Kobnoga dana, u poslijepodnevnim satima, automobil s razvijenom hrvatskom zastavom i omladincima koji su svirali tambure i pjevali hrvatske narodne pjesme vozio je na odlasku iz grada sasvim polagano. To je iskoristio žandar Makso Besjedić, koji uopće nije dao nalog vozaču da stane, nego je u ulici Potok potrčao za automobilom i ispalio desetak hitaca iz revolvera. Na taj znak je 19 žandara postrojenih kod gostionice »Nehaj« u dva reda, kojima je prišao i žandarmerijski kapetan Koprivica, zapucalo i ispalilo tri plotuna deformiranih kugli iz pušaka, a čulo se i štektanje strojnice u visini slabina omladinaca koji su sjedili u automobilu. Automobil je stao, a žandari su nastavili pucati unutra na mrtve i ranjene vičući: »Evo vam pjesme, majku vam vašu!«. Pet je osoba ostalo na mjestu mrtvo, dok su dva ranjenika ubrzo u senjskoj bolnici podlegla ranama, a zločin je, čini se, bio unaprijed pripremljen i organiziran.

Naslovnica brošure Vladka Mačeka objavljene u Zagrebu 1937.

Očevidci iz naroda tvrdili su da je senjski kotarski načelnik Stalio rekao žandarmerijskom kapetanu Milivoju Koprivici: »Danas će biti krvi!«. I dodao: »Daj mi žandare, da ovu stoku istjeram iz grada«. Nije bilo jasno je li kotarski načelnik, koji je dao nalog da se puca u ljude, u tom trenutku uopće bio priseban ili je dotični žandarmerijski kapetan imao zapovijed da takav nalog bezuvjetno provede. Imenovani predsjednik grada Senja kazao je da nije čuo ni jednog poklika koji bi bio uvredljiv za vlast, a ni kod jednoga od ranjenih nije pronađeno nikakvo oružje. Čak je i nogometna utakmica na senjskom igralištu prekinuta 25 minuta prije regularnog završetka kako bi se izbjegao bilo kakav incident. Čudom spašeni očevidac, koji je bio kraj vozača u nesretnom automobilu, primijetio je da kotarski načelnik i zapovjednik žandarmerije u Senju imaju Ličane posebno na oku. Daljnji iskazi muških i ženskih očevidaca potvrdili su da mladići i djevojke ni prije ni u času paljbe nisu izvikivali nikakve pogrdne povike, nego su pjevali Vilu Velebita i druge hrvatske narodne pjesme, a većina je u rukama držala tambure i kape kojima su odzdravljali na pozdrave građana. Nisu klicali ni protiv kralja i dinastije niti su nazdravljali ustašama i Anti Paveliću u emigraciji, nego su jedino ponavljali: »Živila Sloboda, živio Mir / živio doktor Maček Vladimir!«.

Koliko je vlast bila nervozna, pokazuje primjer nekog Jure Modrića iz Starigrada, koji je prilikom dolaska izletničkog parobroda kobnoga dana u Senju uhićen jer je navodno vikao »Živio prestolonasljednik dr Maček«. Tome uhićenju se nitko nije opirao, a i sama je vlast morala nakon kraćeg vremena pustiti uhićenog Modrića zbog apsurdnosti prijave jer se ustanovilo da je on zapravo vikao: »Živio predsjednik dr. Maček«.

»Hrvati, grozna tragedija i zločin izvršen svibnja 1937. u Senju nad hrvatskim omladincima iz Gospića, potresli su ne samo sav hrvatski narod, nego i čitav kulturni svijet«, napisao je Ivica Murković, narodni zastupnik HSS-a, u prigodnome letku o senjskim žrtvama. Sudbeno je povjerenstvo pronašlo da su ozljede na glavama najvjerojatnije prouzročene hitcima koji su došli otraga, zaključivši po obilježjima rana da su kugle bile deformirane (»dum-dum« metci) jer su čitave lubanje bile razmrskane. Kod nekih rana vidjelo se da su izvedene vatrenim oružjem i to sprijeda prema natrag, a kod nekih da su zadane u leđa i to u prignutom položaju s obzirom na putanju kojom su projektili prošli. »Sad mi je srce na mjestu, makar na vješala«, kazao je nakon senjskog pokolja kapetan Koprivica.

Tragično poginuli hrvatski omladinci iz Gospića bili su Tomo Nikšić, Katica Tonković, Nikola Bevandić, Marko Smolčić, Frane Jelača, Jakov Milković i Petar Frković. Njihova su mrtva tijela prevezena ispred senjske bolnice u crkvu sv. Ivana Nepomuka u Gospiću, a 11. svibnja 1937. pokopana su na gospićkom katoličkom groblju sv. Marije Magdalene. Sprovodnu povorku mnoštva ljudi s vijencima predvodili su svećenici Vladimir Kargačin i Nikola Mašić. Teško ranjenom Zlatku Vlainiću amputirana je desna noga, a među preostalim ranjenicima u teškom su stanju bili Mile Biljan, Vlado Adžija, Tomo Došen, Franko Milinković i drugi. Službena izvješća nastojala su umorene žrtve prikazati kao »ustaše, frankovce i komuniste«, iako su gotovo svi bili križari i nitko od njih nije bilo pristaša komunista.

Tih je dana vlast iz Zagreba službeno priopćila sljedeće: »Dana 8 i 9. o. mj. prilikom boravka Hrvatskog pjevačkog društva ʽTrebevićaʼ u Senju održana je ujedno i proslava dana Matije Gubca i braće Radića. U ovoj proslavi uzelo je učešća nekoliko hiljada ljudi iz susjednih srezova. Već u toku dana neki neodgovorni elementi, koji su takodjer došli na ovu proslavu u namjeri, da istu iskoriste u nedozvoljene svrhe, na raznim mjestima grada proizveli su ispade, za koje su predvidjene u kaznenom zakonu teže kaznene sankcije, tako da su vlasti morale skrenuti pažnju priredjivačima na ove pojave u cilju da se izbjegnu sukobi i incidenti, koji bi se iz toga mogli izroditi. Medjutim istoga dana oko 19 sati nakon završenih priredaba prilikom odlaska učesnika iz Gospića, koji su prolazili gradom u otvorenom kamionu, došlo je ponovno do težih ispada i do pucanja iz kamiona na organe žandarmerije koji su se na putu našli. Ovom prilikom stradalo je životom šest lica i šest je lica ranjeno. Tim povodom odredjena je specijalna istražna upravna i sudska komisija, da na licu mjesta utvrdi činjenično stanje. Medju ubijenim i ranjenim licima ima i takvih koja su osudjena radi učešća u poznatoj ličkoj ustaškoj aferi (Velebitski ustanak 1932. – nap. aut.) i takvih lica, koja su poznata kao komuniste«.

Drugo službeno priopćenje prenijela je beogradska Avala: »Dosadanja policijska istraga povodom događaja kod Senja utvrdila je ove nove činjenice. Medju ranjenim i poginulim nalaze se Jelača Franjo iz Gospića, koji je ranije policijski kažnjavan kao komunista, Smolčić Marko iz Cesarice općine Karlobag, koji je osudjen po čl. 4. zakona o zaštiti države 1934. godine, pa je kao maloljetnik uslovno pušten, Bevandić Nikola iz Gospića, koji je kao komunista isključen iz redova HSS, Nikšić Tomo iz Gospića, koji je osudjen od strane suda za zaštitu države na godinu dana strogog zatvora, Tonković Katica iz Sinca, služavka, vjerenica Bevandića, i najzad Milinković Franko, poljodjelac iz Klaića, koji je umiješan u događaje u Gospiću na dan 3. maja 1935. god. kad je takodjer poginulo šest lica, pa je njegova krivica amnestirana. On je šurjak Jure Rukavine, koji je osudjen na smrt«.

»U dugačkom nizu teških i krvavih zločina, koji se već godinama nekažnjeno vrše nad hrvatskim narodom, dogodio se opet jedan za kojega se može reći, da svojom okrutnošću i divljaštvom nadkriljuje sve dosadašnje, a kojom je prilikom izgubilo život do danas sedam nedužnih hrvatskih mladića«, napisao je Vladko Maček, predsjednik HSS-a, u knjižici Istina o krvavim dogadjajima u Senju dne 9. V. 1937., objavljenoj u tiskari Merkantile u Ilici 35 u Zagrebu. Nitko nikada nije odgovarao za to krvoproliće, ali je zaoštravanje hrvatskoga pitanja, neovisno o sporazumu o Banovini Hrvatskoj uoči Drugoga svjetskog rata, utrlo monarhističkoj Jugoslaviji put prema rasulu.

Citirajući brojne dokumente i pozivajući se na iskaze očevidaca, Vladko Maček je u spomenutoj knjižici o krvavim događajima u Senju napisao: »U medjuvremenu je auto stao jer je bio i zaustavljen po jednom žandaru iz pokrajne ulice sa nataknutim bodom a hitci žandarskih pušaka padali su na auto pun nenaoružanih ljudi od kojih su neki u paničnom strahu poskakali i počeli bježati prema pokrajnjim ulicama, drugi su se bacili na pod, misleći da će se tako moći spasiti, dok su neki već jaukali ogrezli u krvi ili umirali od zadobivenih rana. Prizor je bio tako užasan, da se to jedva može opisati. Samrtni hropac umirućih miješao se je sa očajnim poklicima ranjenih«. I dodao: »Još je jedna činjenica, koja pokazuje posebno divljaštvo, kojim je izveden ovaj krvavi zločin. Ustanovljeno je naime službenim, sudbenim liječničkim nalazom, da su žandarmerijski organi upotrijebili deformirane puščane kugle poznate pod imenom ʽdum-dumʼ naboji, čija je upotreba po medjunarodnim propisima čak i u ratu zabranjena, jer imaju taj učinak, da prouzrokuju strahovite bolove i izazivaju užasne rane i zaraze. Je li moguće da imaju žandari nositi ovakove naboje bez znanja eventualno i upute svoje više vlasti? Baš uslijed upotrebe ovakovih naboja poginuli su neki, koji bi inače možda ostali na životu, a morale su biti izvršene i amputacije. Na šestorici mrtvih pronadjene su liječničkom obdukcijom ništa manje nego 22 rane od kojih su neke zadane iz neposredne blizine u ledja, kada su se već teško ranjeni ili mrtvi nalazili na podu automobila«.

»Kako se iz svega gornjega vidi potpuno je lažno službeno saopćenje vlasti o zločinstvu koje je u Senju izvedeno«, zaključio je Maček dodajući pojašnjenje: »Ne samo da niti jedan od gore navedenih očevidaca ne zna ništa o nekim ispadima bilo kakvih elemenata, nego o tim ispadima ne zna ništa niti sama vlast, koja bi ih bila svakako u saopćenju podrobnije navela da su takovi postojali. O takovim ispadima nisu mogli niti organi vlasti Stalio i Koprivica ništa bliže reći priredjivačima proslave prem su ovi naročito tražili da im pobliže navedu, kakove vrsti su bili ispadi. Kad bi pako takovih ispada i bilo u toku dana od nekih – kako samo vladino saopćenje tvrdi – neodgovornih elemenata, da li bi to bio razlog za umorstvo nevinih ljudi, koji sa takovim eventualnim ispadima nijesu imali ništa zajedničkog. Još više je cinična laž, da je bilo tko iz kamiona pucao na organe žandarmerije. Vrhunac cinizma je završetak saopćenja, kada hoće zločinstvo organa vlasti opravdati time, što ʽmedju ubijenim i ranjenim licima ima i takvih, koja su osudjena radi saučešća u poznatoj ličkoj ustaškoj aferi, i takvih lica, koja su poznata kao komunisteʼ. Ako je medju ubijenim i ranjenim bilo osoba, koje su bile osudjene radi sudjelovanja u ličkoj ustaškoj aferi, to su te osobe za to bile i osudjene i svoju kaznu izdržale. I tko je taj, koji ima pravo, da ih naknadno sudi na kazan ovako okrutne smrti. U ostalom bilo bi svrsi shodnije hrvatskoj javnosti položiti račune za sva ona zločinstva, koja su onda organi vlasti nad jadnom ličkom sirotinjom počinili. Što se tiče pasusa vladinog saopćenja o komunistima, to je već poznata pjesma. Kada god vlast želi nekoga bilo iz kojih razloga staviti izvan zakona, proglasuje ga ʽpoznatim komunistomʼ«.

Povodom tragičnih događaja u Senju spjevane su neke pjesme, među kojima se kao primjer može izdvojiti pjesma »U Senju na pločniku deveti svibnja 1937.« nepoznatog autora:

»Puška puče usred grada, majko Liko rasplakana,
Puška plane na sve strane u pravedne mlade glave.
Omladino naša mila, gdje si oči ti sklopila.
Ranjenici u bolnici, svi su oni već na slici.
                                                           Komad noge u grobnici.

Istra, Bosna, Dalmacija, u crno se zavila,
Velebite mili sine, ti si čuvar domovine,
Jer ti nosiš lijepo ime, hrvatske nam Like divne,
Gospićani i Senjani, tvrdo jesu povezani,
                                                            Ali nijesu pretjerani,

Oni traže svoje pravo, makar s koje strane palo,
Sestro ʽUčkoʼ reci svoje i olakšaj boli moje
Reci gdje je gnijezdo tvoje, Orlovo je – to je moje
I Kvarneru ja ću reći, slavu opet sebi steći.
Orlovo je gnijezdo staro, koje jošte nije propalo
Uskoci su još u njemu, koji brane ovu zemlju,
Ti Kvarneru svijetu reci, Hrvatska će slavu steći.
Tvoji vali, ako mali oceanom putovali, dok ne budu
                                                            sami stali.

Cijelom svijetu ti to reci, ali nemoj se odreći
U blizini i daljini, u tuđini i dubini, da su pale
Muške glave, a i žensko jedno lice, naše mlade Hrvatice.
Da Hrvati traže svoje, makar pali u okove.
Vladimire hrabri sine, Ti si otac domovine.
                                                             Tvoje srce još ne gine.

Dugo nosiš teško brime, za hrvatsko pravo ime,
Ti si vođa našeg broda, koji nosi nama ploda.
Rekao si ti već svoje, da Ti ljubiš sinke svoje,
Osobito svoje Like, jer ti oni srce diče,
Senjski pločnik okrvavljen, nikom pravo nije javljen.
Što već treba svi da znadu, beogradsku gadnu kljaku.
Kada retke ove pišem vrlo teško ja uzdišem,
Već si redom suze brišem
Hrabro gojim svijest u rodu da te laži ne probodu.« 

Literatura

Bićanić, Nikola, Senjske žrtve, Zagreb, 1994.

Horvat, Rudolf, Hrvatska na mučilištu, Zagreb, 1942.

Maček, Vladko, Istina o krvavim događajima u Senju dne 9. V. 1937., Zagreb, 1937.

Manojlović, Koraljka, »Događaji u Senju 9. svibnja 1937. Prilog proučavanju političkog terora u Hrvatskoj«, Senjski zbornik 18 (1991), 237–258.