Senj u srednjem vijeku

Antička Senia postupno se tijekom 4. i 5. stoljeća transformirala u srednjovjekovno naselje. Prema arheološkim istraživanjima, prijelaz iz antike u srednji vijek na području grada Senja nije bio dramatičan. Nalazi svjedoče o očuvanju kontinuiteta naselja do kraja 6. stoljeća. No dio stanovništva se pred opasnostima, izgleda, postupno povlačio na otok Krk. Za Senj, kao uostalom i za većinu ostalih gradova na našoj obali, nema pouzdanih podataka iz pisanih ili materijalnih izvora do kraja 11. stoljeća. Jedini, rijetki podatci povezani su sa senjskom crkvom. Tako je, primjerice, papa Inocent I. (401–417) spomenuo izvjesnog Lovru kao senjskoga biskupa, dok je Kalcedonskom saboru 451. navodno nazočio senjski biskup Maksimin. Prema dijelu autora, senjski su se biskupi spominjali i na crkvenim saborima u Solinu (530. i 532), Splitu (925., 928., 1059. i 1075) i Zadru (1072. i 1111). Drugi istraživači smatrali su, pak, postojanje Senjske biskupije u ranosrednjovjekovno doba malo vjerojatnim, a dio njih je njezin nastanak datirao u sredinu 8. stoljeća. O političkoj pripadnosti senjskoga područja u ranom srednjem vijeku također su u literaturi iznošena različita mišljenja. Prema većini autora, ono je do 12. stoljeća pripadalo ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj državi.

Godine 1116. zabilježeno je da su Senjani, zajedno s Osoranima i Crešanima, neuspješno napali Rab, koji su godinu prije osvojili Mlečani. Senj je tada najvjerojatnije bio u sastavu Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva. Neki autori, poput Luje Margetića, smatrali su da su već do sredine 12. stoljeća knezovi Krčki zavladali gradom. U vrijeme širenja vlasti bizantskoga cara Emanuela Komnena (1143–1180) na hrvatske prostore, senjsko područje najvjerojatnije njime nije bilo zahvaćeno. Ugarsko-hrvatski kralj Bela III. (1172–1196), pak, u prvom je desetljeću vlasti spomenutim knezovima pomogao učvrstiti vlast na senjskom području. Opis Senja sredinom 12. stoljeća očuvan je u tekstu iz 1153. arapskoga geografa i liječnika Abu Abdullah ibn Idrisija, koji je putovao Istrom, Hrvatskim primorjem i Dalmacijom. Opisao je Senj kao lijep i vrlo bogat grad, čiji su slavenski stanovnici bili vlasnici brojnih brodova. Od sredine 12. stoljeća pouzdani su i podatci o Senjskoj biskupiji. Ona je definitivno obnovljena 17. listopada 1154., kada je papa na mletački zahtjev odvojio Krčku biskupiju od Splitske nadbiskupije i pripojio ju novoj, Zadarskoj nadbiskupiji. Dijelovi Krčke biskupije na kopnu sa Senjem, kao zasebna biskupija, ostali su pod Splitskom nadbiskupijom. Ubrzo su se nakon toga u Senju pojavili i vitezovi templari. Kralj Stjepan III. (1163–1172) prihvatio je njihovu pomoć u borbi za očuvanje vlasti, a na svoju stranu privukao je i skradinskoga i senjskoga biskupa. Kralj Bela III. tijesno je surađivao s templarima. Templari su ujedno na senjskom području postali protuteža sve moćnijim Krčkima. Kralj je templarima oko 1180. darovao Senj i time onemogućio knezove u ostvarenju vlasti nad gradom za idućih stotinjak godina.

Belin sin, kralj Andrija II. (1205–1235) potvrdio je 1209. očeva darovanja, a Senj je spomenuo kao grad Senj (civitas Scen). Prema Vjekoslavu Klaiću i Luji Margetiću, templari su u stvarnosti u Senju držali tek utvrdu i teritorij u okolici grada te su ubirali dio gradskih dohodaka, primjerice brodsku taksu arboratikum i carinske dažbine, takozvanu tergovinu. U prosincu 1239. spominje se osvajanje i spaljivanje Senja. U literaturi su iznesene vrlo različite interpretacije o uzrocima i nositeljima te akcije (Babonići, Mlečani, Tatari, templari). Margetić je svoju tezu najdetaljnije elaborirao. On je smatrao da su templari nanijeli štete u Senju prisutnim trgovcima i spalili grad jer su Senjani i strani trgovci odbili plaćati trgovačke namete. O borbi templara za prevlast i prava u Senju svjedoči i isprava s generalnoga kapitula reda u Glogovnici 1240. kojom su templari, na molbu opata cistercitskoga samostana u Topuskom, ustupili cistercitima određena prava. Prepustili su im zemljište za izgradnju kuće u Senju, ali su im ograničili opseg trgovine, oslobodivši ih dažbina jedino na robu za vlastite potrebe. Isto tako, nisu smjeli širiti vlastiti posjed darovanjem ili kupovinom bez dopuštenja templara. No od otprilike sredine 13. stoljeća moć templara na senjskom području počela je opadati, pod kombiniranim pritiskom knezova Krčkih, kralja Bele IV. (1235–1270) i samih Senjana. Isprava iz svibnja 1257. o sporu dubrovačkih pomoraca i templara, koji su od prvih zatražili plaćanje lučke pristojbe – arboratika, svjedoči da je tada stvarnu vlast u gradu imao knez Fridrik, senjski potestat i kraljev predstavnik, uz senjske suce koje je izabrao kralj. Templari su se, iako su otprije pravno imali najbolji položaj, ubrzo morali suočiti s gubitkom Senja i Gacke. Konačno su se 1269. sporazumjeli s Belom IV. i u zamjenu su dobili županiju Dubicu i 1500 srebrnjaka. Tako su templari ostali bez Senja, koji je uskoro došao pod vlast knezova Krčkih.

Plan Senja N. Angielinija iz 1566. godine (izvor: M. Marković, Hrvatski gradovi na starim planovima i vedutama, Zagreb: AGM, 2001., str. 394)

Godine 1271. krčki knez Vid izabran je za nasljednoga potestata Senja. Iako je formalno kralj Bela IV. preuzeo upravu nad Senjem i Gackom, njegova je vlast uglavnom bila nominalna, a stvarnu moć na terenu imali su Krčki. Može se osnovano pretpostaviti iz sačuvanih dokumenata da se potkraj šezdesetih godina 13. stoljeća do 1271. odvijala borba za prevlast nad gradom između kralja Bele IV., knezova Krčkih i senjske općine. Konačno su 20. lipnja 1271., ispred katedrale Blažene Djevice Marije u Senju, suci, vijećnici i svi građani Senja izabrali Vida, kneza Krka, Modruša i Vinodola te njegove nasljednike za nasljedne načelnike Senja, što je iste godine potvrdio kralj Stjepan II., a zatim i kralj Ladislav IV. 1275. i 1279. godine. Knez Dujam nosio je 1302. naslov senjskoga kneza, a 1316. kralj Karlo I. Anžuvinac (1301–1342) darovao mu je i Gacku. Krčki knezovi uspjeli su zatim od istoga kralja ishoditi 1322. čak i potvrdu za lažnu darovnicu Bele IV. za Senj knezovima Fridriku i Bartolu, navodno iz 1260. godine. Od 1271. do sredine 14. stoljeća trajala je borba za prevlast nad gradom između knezova i senjskoga gradskog vijeća. Iako su cijelo vrijeme bili u izrazito inferiornom položaju, gradski su vijećnici ipak do sredine 14. stoljeća koliko-toliko uspijevali suodlučivati i ograničavati kneževsku vlast, priznajući im jedino status i funkciju nasljednih načelnika. No s druge strane, iz kneževskih se isprava već tijekom prve polovice 14. stoljeća jasno naslućuju njihove težnje za potpunom vlašću nad gradom i zemljištem senjskoga distrikta. I zaista, od pedesetih godina 14. stoljeća kraljevske i gradske isprave počele su nazivati knezove Krčke općim, a nešto kasnije i prirodnim gospodarima, što indicira kvalitativnu promjenu njihova položaja u gradu. Smrt kralja Ludovika 1382., posljedične prijestolne borbe u doba takozvanoga protudvorskog pokreta i slabljenje središnje vlasti, omogućili su Krčkima dodatnu autonomiju u obnašanju vlasti nad gradom. Iako su formalno bili u dvostrukom vazalitetu, prema kralju Žigmundu Luksemburgovcu (1387–1437) i Veneciji, svojim su posjedima de facto upravljali sve samostalnije.

Od 12. stoljeća nadalje, kao važno crkveno središte, Senj je zasvjedočen i kao jedan od centara hrvatskoga glagoljaštva. U Senju se bogoslužje od toga vremena najvjerojatnije odvijalo na narodnom jeziku, što potvrđuje i nalaz Senjske ploče, slične Bašćanskoj ploči, vjerojatno nastale početkom 12. stoljeća. Znakovito je i da je u 13. stoljeću upravo senjski biskup Filip zamolio papu Inocenta IV. (1243–1254) za odobrenje korištenja glagoljice i staroslavenskoga jezika u bogoslužju, što je potonji 1248. odobrio na svim područjima na kojima je takav običaj do tada postojao. Za crkvenu, ali i političku povijest grada i regije važna je bila i dodjela patronatskog prava nad Senjskom i Modruškom biskupijom Krčkima, 1289. godine. Godine 1338., za vrijeme avignonskoga papinstva, zabilježen je i prijepor Krčkih s papom oko kandidata za senjski biskupski stolac, da bi na kraju ipak bio prihvaćen papinski kandidat Ivan. Glagoljicom je izvorno bio pisan i statut senjskoga kaptola (kaptol je posvjedočen u izvorima od 1185) iz 14. stoljeća (prema dijelu istraživača iz 1340., a prema drugima iz 1380). Kralj Žigmund potvrdio je senjskom kaptolu i pravo vjerodostojnog mjesta izdavanja isprava (locus credibilis).

Grafika R. Kellera iz 1617. godine (izvor: M. Marković, Hrvatski gradovi na starim planovima i vedutama, Zagreb: AGM, 2001., str. 395)

Senj je Krčkima značio mnogo. Osim strateškog i upravnog značaja grada u cjelini njihovih posjeda, iz njega su stjecali velike prihode od gradske ekonomije, a još više od uvozne i izvozne trgovine, posebice izvoza drva iz senjskoga zaleđa morem u druge jadranske i sredozemne luke. U Senju je tijekom 13., 14. i 15. stoljeća zabilježena značajna prisutnost predstavnika (konzula) stranih pomorskih sila i gradova, primjerice Katalonaca, Dubrovčana i Mlečana. Senjani su u doba Anžuvinaca u 14. stoljeću u više navrata svjedočili i boravku ili prolasku ugarsko-hrvatskih kraljeva i kraljica. Predstavnici Senjana su, na poziv kralja Žigmunda, prisustvovali 1397. i saboru kraljevstva u Temišvaru. Potkraj 14. stoljeća, 1388., donesen je i Senjski statut, vrlo važan spomenik srednjovjekovnoga prava na hrvatskom prostoru. Senj je u razvijenom i kasnom srednjem vijeku imao razgranate trgovačke veze s brojnim gradovima u jadranskom i sredozemnom bazenu, a s nekima od njih sklopio je i trgovačke ugovore, primjerice u dva navrata tijekom 13. stoljeća s Rabom i isto tako u 15. stoljeću s Venecijom. Snažne su bile, primjerice, trgovačke veze s gradom Fanom u Markama na talijanskoj obali Jadrana i s Dubrovnikom. Krčki knezovi brinuli su se i o izgradnji gradskih zidina početkom 15. stoljeća, što je neizravno potvrđeno izuzećem mletačkih trgovaca 1407. iz obveze plaćanja nameta za njihovu izgradnju. Da se radilo o potrebnoj investiciji govori i činjenica da su kraj 14. i početak 15. stoljeća bili obilježeni u Senju s dva teška ratna razaranja. Godine 1380. Mlečani su, tijekom Četvrtoga genoveškog rata u kojem je Ludovik Anžuvinac bio na strani Genove, spalili Senj, a 1402. tijekom prijestolnih borbi između Žigmunda i Ladislava Napuljskog Senj je napala i napuljska mornarica.

Autonomno provedena odluka kneževa Krčkih, tada već Frankapana, koji su u lipnju 1449. u Modrušu na osam dijelova međusobno podijelili posjede roda, istovremeno je označila početak ubrzanja procesa opadanja njihove moći. No znakovito je da je grad Senj, uz Krk kao kolijevku i temelj njihove moći, ostao u zajedničkom posjedu svih knezova. Može se osnovano pretpostaviti da su, posebice u slučaju Senja, uz politički, prometni i strateški značaj grada tomu poglavito pridonijele njegova trgovačka i pomorska uloga te unosni prihodi koje su Frankapani ondje ubirali te ih međusobno dijelili. Slabosti i opadanje moći Frankapana jasno su se iskazali nakon što su se ubrzo promijenile okolnosti u širem regionalnom okruženju. Dolazak kralja Matijaša Korvina (1458–1490) na ugarsko i hrvatsko prijestolje te njegova politika centralizacije nakon krunidbe 1464., zatim sve jači pritisak Mlečana i Habsburgovaca na granicama frankapanskih posjeda, a poglavito neposredno prijeteća osmanska opasnost nakon njihova zauzimanja srednjovjekovne Bosne, 1463., kombiniranim su pritiskom Frankapane i Senj postavili pred do tada najveće izazove. Kralju Matijašu je ubrzo nakon 1463. Senj postao bitan kao moguća, krajnje zapadna točka planiranog obrambenog sustava na južnim granicama kraljevstva, a što bi mu stvorilo preduvjete i za moguće jačanje njegove uloge na Jadranu, posebice povezivanjem s jugom Italije i Napuljem. Senj, kao vodeća tranzitna luka uvozno-izvozne trgovine u kraljevstvu kojoj je, osim Hrvatske, gravitirao i velik dio Slavonije i Ugarske, kralju je mogao omogućiti veću kontrolu nad tim lukrativnim poslom i povećanje prihoda središnje blagajne. Zauzimanjem Senja i susjednog Vinodola Matijaš je, osim toga, mogao značajno smanjiti moć Frankapana te ih praktički odsjeći od mora i znatno im smanjiti vrijednost i važnost preostalih posjeda. Isto tako je moguće da je do kraljeve intervencije u Senju došlo u značajnoj mjeri i zbog straha od nakana cara Fridrika III. i njegova povezivanja s pojedinim Frankapanima, u godinama koje su prethodile osnivanju kapetanije. Nakon pada Bosne 1463., Osmanlije su se iste godine prvi put pojavili pod zidinama Senja. Njihove su se provale ponovile 1468. i 1469. godine. Kako je prostor senjskoga bližeg i daljeg zaleđa od toga vremena, pa sve do Mohačke bitke 1526., postao pozornica čestih upada osmanskih pljačkaških odreda, Frankapani i Senjani učestalo su tražili pomoć s različitih strana, od Venecije, Habsburgovaca i papinstva, dok je usporedo s tim moć Krčkih postupno sve više opadala.

Utvrde grada Senja u 17. stoljeću (izvor: M. Marković, Hrvatski gradovi na starim planovima i vedutama, Zagreb: AGM, 2001., str. 396)

Veduta Senja s kraja 17. stoljeća (izvor: M. Marković, Hrvatski gradovi na starim planovima i vedutama, Zagreb: AGM, 2001., str. 400)

Ponukan spomenutim zbivanjima, promjenama i problemima te potencijalnim opasnostima, kralj Matijaš Korvin stupio je u akciju. U studenom 1469. Blaž Podmanicki (Blaž Majer ili Mađar) preuzeo je u kraljevo ime vlast u gradu. Osnovana je Senjska kapetanija koja je obuhvaćala Senj, Ledenice, Brinje, Otočac, Brlog, Starigrad i Bag, kao vojno-
-teritorijalna organizacija za obranu od Osmanlija koja je ujedno predstavljala preteču i svojevrstan začetak buduće habsburške Vojne krajine. Prvi veliki kapetani Senja bili su Blaž Podmanicki i Ivan Both (1470–1473), zatim Wolffgangus Frodnar (1473–1476) te Maroje Žunjević (1476–1483). Gradom Senjom upravljali su kapetan, vicekapetan te kaštelani ili porkulabi, dok je kralj Matijaš 1471. potvrdio Senjanima njihove prijašnje povlastice. Tijekom cjelokupnoga postojanja Senjske kapetanije kraljevi su za kapetane postavljali kompetentne ljude od vladareva povjerenja koji su se iskazali u organizaciji obrane i u upravljanju kapetanijom. Pri izboru i postavljanju kandidata kralj se oslanjao i na lokalno pučanstvo. Glavni regulator međusobnih odnosa stanovništva, senjskih kapetana i kralja postao je Senjski statut. On je svim stranama služio kao mehanizam međusobne kontrole i ravnoteže utjecaja u procesima odlučivanja. Kapetani su bili ljudi od kraljeva posebnog povjerenja, većinom plemići iz nasljednih austrijskih pokrajina, s jasno definiranim i reguliranim dužnostima. I sami građani Senja počeli su se nakon 1469. sve više i češće osobno angažirati u vojnoj službi, u skladu s rastućom osmanskom opasnošću. Senjskim su kapetanima glavni izvori prihoda za vlastitu funkciju, uspješnu obranu i plaćanje vojnika postali solidni prinosi od tridesetnice i gradskih krčmi. Kapetani su dobivali i godišnje svote za svoju službu iz središnje kraljevske blagajne, a u intervalima do sljedeće godišnje isplate trebali su uzdržavati sebe, vojnike i obranu lokalno prikupljenim sredstvima. Osim lokalnog stanovništva i Vlaha, postrojbe u kapetaniji tvorili su i plaćenici te dio kraljevskih trupa dovedenih iz unutrašnjosti kraljevstva. Poslije, kada su hrvatski banovi preuzeli dužnost senjskih kapetana, važnu su ulogu dobile i banderijalne postrojbe te portalna milicija.

U promijenjenim okolnostima nakon 1490. i smrti kralja Matijaša Korvina, u doba kraljeva iz kuće Jagelovića, čija je moć bila bitno manja, zaslugom poglavito senjskih kapetana definitivno je uobličen sustav utvrda Senjske kapetanije koje su bile pod kraljevom vlašću. Središnja utvrda i dalje je ostao Senj, uz Otočac te utvrde Prozor, Brlog, Starigrad i Bag. Najveći unutarnji izazov opstanku Senjske kapetanije nakon 1490. bili su pokušaji Frankapana u početku, neposredno prije Krbavske bitke, da obnove vlast nad gradom i okolicom. U tim nastojanjima pomagao im je knez Karlo Krbavski Kurjaković, koji je želio osvojiti strateški važan Obrovac na Zrmanji. Senj su, pak, istovremeno pokušavali osvojiti kneževi Anž i Bernardin Frankapani. Prema nekim izvorima, nije isključeno da su Anž Frankapan i Karlo Krbavski računali i na potporu Osmanlija u nastojanjima da zauzmu Senj i Obrovac. Navedeno, pak, nije odgovaralo Mlečanima jer bi to značilo opasnost od mogućeg osmanskog učvršćenja na tom dijelu sjevernojadranske obale. Stoga su početkom srpnja 1493. Mlečani poslali 600 dukata pomoći Senjanima. Izgleda da su Frankapani napad na Senj započeli sredinom srpnja. No gradu je u pomoć krenuo hrvatski ban i senjski kapetan Emerik Derenčin te ban Ivan Bot od Bajne, s 4000 konjanika i 2000 pješaka, a negdje u isto vrijeme umro je i glavni frankapanski saveznik, knez Karlo Krbavski. Stoga se, izbjegavajući otvoren sukob s banskom vojskom, knez Anž povukao u svoj utvrđeni Sokolac kraj Brinja. No dolazak osmanske vojske na povratku iz Kranjske u Hrvatsku ubrzo je naveo i bansku i frankapansku stranu na traženje izmirenja i sklapanje privremenog ad hoc saveza u obrani od Osmanlija. Najskloniji pomirenju bio je modruški knez Bernardin Frankapan zbog očuvanja središta svojih posjeda, ali ga to nije spriječilo zauzeti čitavo preostalo hrvatsko obalno područje od Trsata do Novog (Vinodolskog).

Veduta Senja koju je izradio M. Stier 1660. godine (izvor: M. Marković, Hrvatski gradovi na starim planovima i vedutama,  Zagreb: AGM, 2001., str. 402)

Veduta Senja iz djela J. W. Valvasora Die Ehre dess Hertzogthums Crain, 1689. (ulomak)

Dolaskom na vlast sultana Sulejmana Veličanstvenog 1520. te skorim osmanskim osvajanjem Beograda, 1521., započeo je proces ubrzanog urušavanja obrambenog sustava na južnim granicama Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva, a čiji je Senj bio najzapadniji dio. Do 1527. u osmanske je ruke pao najveći dio srednjovjekovne Hrvatske te konačno 1527. Lika i Krbava. Time je u trećem desetljeću 16. stoljeća Senjska kapetanija sa svojim utvrdama postala prva crta obrane od Osmanlija. Od početka 16. stoljeća, i prvih sačuvanih podataka o proračunima za obrambene svrhe, vidljiva je važna uloga Senjske kapetanije u ukupnim obrambenim naporima, kao i da je broj vojnika u prije navedenim raznovrsnim postrojbama bivao iz godine u godinu prema 1527. sve veći. S obzirom na to da je kapetanija preživjela i nakon Mohačke bitke, poslužila je i budućoj Vojnoj krajini kao model razvoja vojnih struktura i različitih postrojbi. Iz doba Jagelovića zabilježeni su još neki važni podatci o obrani Senja. Tako je papa Aleksandar VI. Borgia (1492–1503) 1494., reagirajući na vijesti o krbavskom porazu godinu prije, poslao novac za učvršćenje senjskih zidina. Isto tako, kralj Vladislav II. Jagelović (1490–1516) dopustio je 1498. privremeno ustupanje na tri godine kraljevskih prihoda od gradske trgovine, namjenski za popravak gradskih zidova i bedema. Godine 1514. isti je kralj naredio Senjanima da novac dobiven od pape iskoriste za popravak zidina, a ne u privatne svrhe. Papa Leon X. Medici (1513–1521) dao je, pak, za vrijeme svoga pontifikata izgraditi po njemu nazvanu Leonovu kulu, s posadom od 25 od papinstva uzdržavanih vojnika.

Izvori i literatura

Barbalić, Radojica F. (1970). »Brodarstvo u Senju i Podgorju kroz prošlost«, Senjski zbornik 4, 1, str. 5–32.

Bartoletti, Mario (1990). Una città Adriatica fra medioevo e rinascimento – Documenti della marineria di Fano nei secoli XIV–XV–XVI, Pesaro.

Bartulović, Željko (1989), »Neka pitanja iz povijesti Senja«, Dometi 22, 12, str. 839–855.

Bartulović, Željko (1992). »Neki organi i službe prema Senjskom statutu iz godine 1388.«, Senjski zbornik 19, 1, str. 125–134.

Bartulović, Željko (1997). Neka pitanja stvarnih i obveznih prava, Vinodolski zakon (1288.), Krčki i Senjski statut (1388.), Rijeka.

Blečić, Martina (2006). »Zaštitna arheološka istraživanja crkve sv. Filipa i Jakova u Svetom Jurju«, Senjski zbornik 33, 1, str. 5–26.

Bogović, Mile (1988). »Crkvene prilike u Senju u 14. st. i Statut senjskog kaptola«, Senjski zbornik 15, 1, str. 15–27.

Bogović, Mile (1990). »Prijelazno stoljeće senjske crkve (1450–1550)«, Senjski zbornik 17, 1, str. 69–92.

Bogović, Mile (1992). »Sveti Juraj i Senj«, Senjski zbornik 19, 1, str. 25–34.

Bogović, Mile (1998). »Hrvatsko glagoljsko tisućljeće«, Senjski zbornik 25, 1, str. 1–139.

Bolonić, Mihovil (1973). »Crkveni patronat na području senjsko-modruške biskupije«, Senjski zbornik 5, 1, str. 219–318.

Bolonić, Mihovil (1982). »Veze grada Senja i otoka Krka«, Senjski zbornik 9, 1, str. 149–162.

Čoralić, Lovorka (1993). »Senjani u Veneciji od 15. do 18. stoljeća«, Senjski zbornik 20, 1, str. 79–102.

Črnčić, Ivan (1867). Najstarija poviest krčkoj, osorskoj, zadarskoj, senjskoj i krbavskoj biskupiji, Rim.

Degmedžić, Ivica (1952). »Arheološka istraživanja u Senju 1949.«, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku LIII, str. 251–262.

Dobronić, Lelja (1984). Viteški redovi templari i ivanovci u Hrvatskoj, Zagreb.

Dobronić, Lelja (2003). »Templari u Senju«, Senjski zbornik 30, 1, str. 191–200.

Dukat, Zdenka – Glavičić, Ante (1975). »Numizmatičke vijesti iz Senja i okolice (I)«, Senjski zbornik 6, 1, str. 167–197.

Glavičić, Ante (1996). »Ostaci crkvica sv. Vida u Senju i Karlobagu, Prilog istraživanju starohrvatskih sakralnih objekata Velebita – II. dio«, Senjski zbornik 23, 1, str. 41–58.

Glavičić, Ante (1999). »Dopunjeno izvješće o otkriću senjske glagoljske ploče u povodu 900. obljetnice njezina postojanja«, Senjski zbornik 26, 1, str. 89–114.

Glavičić, Ante (2001). »Obnova katedrale Blažene Djevice Marije u Senju 2001. Nalaz srednjovjekovne crkve na mjestu sakristije«, Senjski zbornik 28, 1, str. 33–50.

Glavičić, Ante (2003). »Pregled starokršćanske i ranosrednjovjekovne baštine Like, Podgorja i grada Senja«, Senjski zbornik 30, 1, str. 21–82.

Grgin, Borislav (1995). »Senj i Vinodol između kralja Matijaša Korvina, Frankapana i Venecije (1465–1471)«, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 28, str. 61–70.

Grgin, Borislav (2002). Počeci rasapa. Kralj Matijaš Korvin i srednjovjekovna Hrvatska, Zagreb.

Grgin, Borislav (2019). »Preceeding the Triplex Confinium – The Battle of Krbava Field, September 9th, 1493«, u: Zbornik Drage Roksandića, ur. Damir Agičić–Hrvoje Petrić–Filip Šimetin Šegvić, str. 75–87. Zagreb.

Gulin, Ante (1993). »Pečati i grbovi grada Senja«, Senjski zbornik 20, 1, str. 55–78.

Hudec, Mladen (1995). »Rekonstrukcija Papinske kule u Senju«, Senjski zbornik 22, 1, str. 95–110.

Kekez, Hrvoje (2009). »Bernardin Frankapan i Krbavska bitka: je li spasio sebe i malobrojne ili je pobjegao iz boja?«, Modruški zbornik 3, str. 65–101.

Klaić, Nada (1965). »Historijska podloga hrvatskoga glagoljaštva u 10. i 11. stoljeću«, Slovo: časopis Staroslavenskoga instituta u Zagrebu 15–16, str. 225–281.

Klaić, Nada (1971). »Društvena struktura kvarnerske općine u razvijenom srednjem vijeku«, Krčki zbornik 2, str. 111–144.

Klaić, Nada (1971). Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb.

Klaić, Nada (1988). Vinodol od antičkih vremena do knezova krčkih i Vinodolskog zakona, Pazin – Rijeka.

Klaić, Vjekoslav (1899). »Darovnica kralja Bele III. (IV.) krčkim knezovima za Senj je patvorina«, Viestnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva 1, str. 262–274.

Klaić, Vjekoslav (1901). Krčki knezovi Frankopani. Knjiga prva. Od najstarijih vremena do gubitka otoka Krka (od god. 1118. do god. 1480.), Zagreb.

Klaužer, Vedran (2015). Ustrojstvo i djelovanje Senjske kapetanije od njezina osnutka do organizacije Vojne krajine po vrhovnom zapovjedniku Ivanu Lenkoviću (1469.–1563.), doktorska disertacija, Hrvatski studiji, Zagreb.

Kosanović, Ozren (2012). Državina krčkih knezova – Vinodol, Senj i Krk od početka 14. stoljeća do 1420. godine, doktorska disertacija, Filozofski fakultet, Zagreb.

Kosanović, Ozren (2013). »Potknežin i vikar kao službenici knezova Krčkih u Senju (1271.–1469.)«, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 31, str. 1–20.

Kozličić, Mithad (1984). »Stoljetno slobodarstvo senjskih pomoraca«, Senjski zbornik 10–11, 1, str. 264–276.

Krmpotić, Branko (1975). »Maroje Žunjević veliki kapitan Senja (1476.–1483.)«, Senjski zbornik 6, 1, str. 305–314.

Krmpotić, Branko (1981). »Trgovački ugovor Dubrovnika sa Senjom godine 1248.«, Senjski zbornik 8, 1, str. 309–317.

Kraljić, Vladimir (1971). »Sumarni prikaz današnjeg stanja i sadržaja biskupskog i kaptolskog arhiva u Senju«, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci i Pazinu 16, str. 285–291.

Kukuljević-Sakcinski, Ivan (1869). Neke gradine i gradovi u Kraljevini Hrvatskoj, II, grad Senj, Zagreb.

Ljubić, Šime (1868). Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke republike 1, Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium 1, Zagreb.

Ljubović, Enver (2001). »Nekoliko dokumenata o trgovačkim i pomorskim vezama Senja i Fana«, Senjski zbornik 28, 1, str. 51–64.

Margetić, Lujo (1980). Iz vinodolske prošlosti, Pravni izvori i rasprave, Rijeka.

Margetić, Lujo (1985–1987). »Senjski statut iz 1388.«, Senjski zbornik 12–14, 1, str. 19–98.

Margetić, Lujo (1988). »Nekoliko riječi o Senjskom statutu iz 1388.«, Senjski zbornik 15, 1, str. 1–14.

Margetić, Lujo (1988). »Noviji pogledi na stariju povijest Vinodola, Krka i Senja«, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta »Vladimir Bakarić« u Rijeci 9, str. 1–19.

Nekić, Darko (1997). »Senjska biskupija u srednjem vijeku«, Senjski zbornik 24, 1, str. 31–48.

Pavičić, Stjepan (1966). »Prilozi nepoznatoj prošlosti grada Senja i okolice«, Senjski zbornik 2, 1, str. 309–382.

Pavičić, Stjepan (1968). »Senj u svojem naselnom i društvenom razvitku od 10. stoljeća do turskog prodora«, Senjski zbornik 3, 1, str. 324–373.

Peloza, Makso (1975). »Razvoj crkvenopokrajinske pripadnosti senjske i krbavsko-modruške biskupije«, Senjski zbornik 6, 1, str. 219–260.

Rogić, Pavle (1966). »Senj u srednjovjekovnim glagoljskim ispravama«, Senjski zbornik 2, 1, str. 153–166.

Smičiklas, Tadija (1904–1981). Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae) II–XVII, Zagreb.

Strčić, Petar (1987). »Senj u XIII. i XIV. Stoljeću«, Senjski zbornik 12–14, 1, str. 1–18.

Viličić, Melita (1965). »Povijesno-urbanistički razvoj Senja«, Senjski zbornik 1, 1, str. 94–110.

Viličić, Melita (1973). »Građevna povijest senjskog kaštela i grafička rekonstrukcija pojedinih faza izgradnje«, Senjski zbornik 5, 1, str. 153–184.

Viličić, Melita (1975). »Arhitektonska struktura Senja u vrijeme tiskare XV/XVI. stoljeća«, Senjski zbornik 6, 1, str. 9–14.