Priča s dvije strane i jednom, svačijom istinom

O 75. obljetnici rođenja književnik Stjepan Tomaš polako, ali sigurno proživljava i osobnu i stručnu rekapitulaciju životnoga djela. Pomalo i pomiren s »odloženim perom«, iako to u duši književnika nikada ne može biti posve točno i konačno, kratka neobjavljena priča »Zločini i kazna ili Sve je relativno« dolazi pred zainteresirane čitatelje. Zamišljena je kao svojevrsna »skica za portret« još uvijek, spletom okolnosti, neukoričena romana »Ptice«. Kroz pripovijest o perspektivnom ženiku Slavuju i njegovu jednako potencijalnom puncu Gavranu ispripovijedana je sudska kronologija slučaja u kojem će čitatelj lako prepoznati glavnoga i ostale aktere, no, izbjegavanjem stvarnih imena i prezimena (kao i naziva medija) književnik Tomaš pružio je priliku cjelovitosti priče, osobito u surječju s osnovnim novinarskim postulatom, tako često zaboravljenim: neka se čuje i druga strana. Slavuj i Gavran uz zmajevačko vino (mladić petkom željniji intimnosti sa zaručnicom nego političkih nadmudrivanja sa starijim čovjekom) bistre poznate i manje poznate činjenice o Generalu, tako da čitatelj može steći dojam kako se sve možda događalo negdje u Južnoj Americi.

U razgovor su krenuli svatko sa svojim znanjima, ali i predrasudama, kao i unaprijed donesenim sudovima – kako se treba javno misliti o složenom slučaju ratnih događanja u Gradu 1991. godine. To je prednost za književnika Tomaša koji se u karijeri nije ustručavao ići protiv glavne struje, osporavan i kao lektirni pisac, trpan u ladice, nazivan različitim neukusnim epitetima. I ne, nikada nije tražio svojega odvjetnika, pozivajući papir i tintu kao jedine relevantne svjedoke vlastite (samo)obranjivosti. S mjerom se autor potrudio biti neutralan promatrač između možebitne sutrašnje svojte, ne docirajući opisima, puštajući dijalozima da sami vode pripovijest i bistre jučerašnje mutne dravske vode. Tako, valjda, prepušta i mogućnost da svi sudionici imaju pravo – iako je nemoguće. Opet, postoji pravo na sagledavanje događaja iz različitih kutova, ono što nam odavno nedostaje i u novinarstvu i u književnosti, pa zato valjda i nema one »istine među redcima«, nestala u unaprijed pretpostavljenim taborima, kojima nikakav razgovor i nije potreban. Kratka priča Stjepana Tomaša istodobno je i poziv na miran i argumentiran razgovor, sve i ako ne urodi mijenjanjem zauzetih prvotnih stajališta. Nije presudno, ali vrijedi zabilježiti inerciju autora natopljena slavonskim i baranjskim iskustvom, vještina uvođenja čitatelja u vrijeme i prostor, uz to je i pročitao većinu spisa povezanih s Generalovim slučajem. Dubinska analiza prepušta mjesto površnosti dnevnopolitičkih iščitavanja, književnik novinarskoga nerva, u skladu s odabranim pozivom, trudi se otimati »jučerašnjim novinama«, iako su pamćenje i analitičnost sve arhaičnije kategorije u našem, tabloidiziranom svijetu. Prepušteni ili oslonjeni na mišljenje samo jedne »ptice«, ostajemo oskvrnuti za slobodniji let, dopuštajući stvarateljima javnoga mnijenja – jednu i njihovu istinu. S koje god strane političkoga spektra dolazila.

Ova neobjavljena priča također je i najava skorašnjega izlaska novoga izdanja prve Tomaševe zbirke Sveti bunar (1972) u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Bizovcu. Pola stoljeća književnikova bivanja tako će biti zaokruženo djelom satkanim od kratkih priča, kao i posvetom koja dolazi sa zakašnjelih (istih) pedeset godina. Kako i zašto, neka otkriju sami čitatelji, kao i onu (pomalo i ironično stavljenu u naslov) frazu o relativnosti svega. Svega, osim vrsne književne riječi.