Posveta (ne)popustljivim leđima

»Na mjestu u kojem je profesor Brešan vodio sad već antologijske razgovore i okrugle stolove Međunarodnoga dječjega festivala, uspjeli smo za njegov rođendan (27. svibnja) makar prostorno smjestiti dio njegova opusa. Tako s vrata biva jasno da prostor pripada čovjeku čiji se znameniti korak prelomio 3. siječnja 2017. i da danas s dijelom svoje ostavštine trajno stoluje u foajeu Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku. A taj foaje od danas ima i službeno ime: Brešanova soba«, ulomak je iz govora ravnatelja šibenskoga HNK-a Jakova Bilića na otvorenju spomenute spomen-prostorije 27. svibnja 2021. Umjesto predgovora, ravnateljev govor otvara knjigu Grozdane Cvitan Trajni sukob s Nečastivim: Ivo Brešan, putovanje kroz bibliografiju glasovitoga vodičko-šibenskoga književnika i gimnazijskoga profesora hrvatskoga jezika i filozofije (1936–2017). Ono što je trebao biti prigodni tekst knjižice koja bi dočekivala posjetitelje u stoljeće i pol staroj instituciji, na »rukohvatu« obnovljene Poljane Krešimirova grada, pretvorilo se u višemjesečno istraživanje ostavštine Ive Brešana, iščitavanje neobjavljenih rukopisa, kao i pisama razmijenjenih s kolegama po peru i usudu, obiteljskih fotografija Brešanovih sa Šubićevca, uz nezaobilaznu posvetu životnoj mu suputnici Jeli Godlar Brešan. Njezina smrt 2016. godine ubrzala je i suprugov fizički odlazak, a jedincu Vinku u nasljeđe ostavštinu koja je većim dijelom pohranjena na odjelu Državnoga arhiva u Šibeniku. Manji dio dragocjenih rukopisa našao je mjesto u Brešanovoj spomen-sobi, primjerice pisaća mašina »Erika 10 Biser«, popularna »Biserka« svakonoćnoga tipkanja (imao je ritam pisanja do pred zoru, spavanje, ručak, odmor, šetnja, pisanje), noćna lampa, lijekovi, strojopis djela, police iz radne sobe, Brešanov portret rukom Vjekoslava Skledara, ormarić s knjiškim izdanjem drame (originalni, manje poznati naziv Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, općina Blatuša), s prvim izdanjem romana Astaroth i fotografije. Sve je autorica Cvitan precizno zabilježila, kao i plakate kazališnih predstava prema Brešanovim dramama, smještene u kafiću naslonjenom na memorijalni prostor.

»Nije slučajno da nekim piscima popuste leđa. Doslovno i preneseno. Brešan se ugasio kad bol u leđima više nije mogao podnijeti sjedeći za radnim stolom, kad ga je njegova fizička ukupnost dotrajalošću odvajala od njegove umjetnosti. U takvom stanju više ne možeš ni grad gledati ma kako ti balkon ili prozor bili visoko. Pomisao na reducirani život u kojem više nije bilo umjetnosti, koraka, Jele i mnogih prijatelja – pomisao je koja gasi. Slijedi poniranje u bezvoljnost. Bezvoljnost gasi. I on se ugasio«, poetično je naznačila autorica u knjizi koja je na 196 stranica, nakon uvodnih biografija supružnika Brešan i njihova Vinka, podijeljena na bibliografske crtice prema žanrovima Ivinih djela. One su nadopunjene podatcima o izvođenosti u hrvatskim profesionalnim kazalištima od 1971. do 2000. godine (i dalje), kao i na šibenskoj pozornici. Slijede proze, s naglaskom na romanima, ali i pripovijetkama, esejima i scenarijima. Djelo zaokružuju citati samoga Ive Brešana, ali i razmišljanja bližnjih i kolega o pojedinom djelu. Uz već spomenuti sadržaj Brešanove sobe detaljno je naveden popis literature i zahvala autorice. Dragocjenost otkrivena u ostavštini jest drama Čovječja ribica (Proteus anguinus) i otočna farsa Republika Rosamaris, potonja zamišljena kao mjuzikl. Ostaje misterij zasad izgubljene drame Sofist, za koju se iz ranijih razgovora vjeruje da je napisana. Među rukopisima je pronađen i roman od 367 stranica Venera i Proleter, proširena verzija istoimene priče objavljene u zbirci Pukotine & druge priče. Knjiga je obogaćena fotografijama istaknutih majstora fotoaparata Ante Baranića, Matka Biljka, Duška Jaramaza, Nikoline Vuković Stipaničev i ostalih.

»Književni opus Ive Brešana čini dvadeset i sedam drama, dvanaest objavljenih romana, nevelik broj (možda pet-šest) eseja, nekoliko novinskih tekstova (nastalih kao anketna pitanja ili reakcije na dnevno političke događaje) i polemika, dvije zbirke pripovjedaka, osam scenarija za igrane filmove (iako ih je bilo više, ali zbog autorova odnosa prema tom poslu, bilježe se tek oni najvažniji), jedan za televizijsku seriju i poneki za TV filmove. Većina drama objavljena je i izvedena«, zapisala je autorica Cvitan s dodatkom da poseban problem čine ona dramska djela koja su izvedena na sceni ali nije zabilježeno da su objavljena, što je slučaj s dramama Lulin i Starohrvatski triptih.

Knjiga je, uz klasične bibliografske crtice, protkana detaljnom analizom zabrane drame Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, odnosno, njezinom neobičnom kronologijom koja dobro ocrtava vrijeme komunističkih zabluda. »U ideološkim zamjerkama išlo se toliko daleko, da mu se, primjerice zbog ʽMrdušeʼ pripisivala mržnja prema sirotinji izražena kroz likove seljaka, mržnja prema komunistima iako je i sam bio komunist. Te i slične koještarije ne bi trebalo ni spominjati da nisu bile sračunate na ušutkivanje autora i svih onih koji su bili angažirani oko postavljanja njegovih djela na scenu. Naravno, dolazile su s pozicija moći i slijedom toga utjecala na neke živote«, navodi Grozdana Cvitan, podcrtavajući da osim knjiga Brešanov teatar Lade Čale Feldman i zbornika Brešanov svibanj pojedina djela još nisu dočekala svoju kritičku analizu. Složena je priča o Ivi Brešanu, smatra i autorica, jer unatoč brojnim nagradama (u bivšoj kao i samostalnoj hrvatskoj državi) nije ušao u Stoljeće hrvatske književnosti ni postao članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U međuvremenu, Matica hrvatska pokrenula je ediciju izabranih Brešanovih djela, zasad su objavljena dva sveska, izabranih drama (njih šest) te dvaju izabranih romana (Ptice nebeske i Astaroth).

Nema sumnje da je, ovjenčan dvaput Gavellinom nagradom, Sterijinom nagradom, Nagradom »Vladimir Nazor« za životno djelo, vodećom književnom nagradom »Gjalski« za roman Katedrala i drugim priznanjima, Ivo Brešan ostao pomalo marginaliziran, sa svojim stalnim krugom poštovatelja i čitatelja, ali otvarajući bolne teme novije hrvatske povijesti (i društva uopće) kao da nije bio (a nije ni tomu težio) miljenikom prevladavajuće struje. Ono što se pomalo zaboravlja više od tri desetljeća nakon početka Domovinskoga rata jest činjenica da je tada 55-godišnji Brešan (baš kao i autorica Cvitan) bio članom, štoviše zamjenikom zapovjednika Zbora hrvatskih umjetnika, u ključnom trenutku pravednoga i obrambenoga rata spremno je branio svoj Šibenik i domovinu, kako god se dalekim činio Rujanski rat 1991. i opsada najstarijega hrvatskoga samorodnoga grada iz velikosrpskih uporišta, a bilo ih je, od skradinskoga zaleđa do Knina – napretek. Vraćanje duga Ivi Brešanu više je poziv na čitanje njegovih djela, kako drama koje su prevladavale do Republike Hrvatske, tako i romana, osobito trilogije Astaroth, Država božja 2053. i Vražja utroba. Zanimljivo, kako primjećuje i Cvitan, taj »novi medijski muk«, tim više je začudno poimati da unatoč negodovanjima državnih i crkvenih institucija Brešan nikada nije unisono prihvaćen ni s lijeve strane, kojoj je svjetonazorski pripadao. Kao da mu jedni nisu mogli oprostiti što je opleo po direktorima a drugi što je prozivao ravnatelje. Ili je problem Brešanove istine što je smatrao da je riječ uvijek o jednim te istim Bukarama, s uvjerenjem da moć donosi polaganje prava na »bubrig od prasca« i »prkno udovice«, neovisno o državnom uređenju. Ne treba lagati, bilo je onih koji su čekali da Brešanova leđa popuste. »Lakoća« polemiziranja s mrtvima poseban je, ne samo hrvatski fenomen.

Ocrtavajući karaktere dalmatinske čeljadi radio je to s urođenom vodičkom simpatijom prema malom, žuljevitom čovjeku, svjestan njegovih slabosti ali i mukotrpnoga rada, barem onih na nižim pozicijama. Jamačno je njegova otvorenost, voljnost za dijalogom u tom korpulentnom tijelu pjesničke duše, zbunjivala napadače, a opet, neka djelo samo govori za sebe, samo je za upućenost bilo i jest potrebno čitati Brešana, još od Četiri podzemne rijeke, Mrduše i Nečastivoga na Filozofskom fakultetu. Autor je svojim pismom uvijek pokušavao preduhitriti, ako ne povijest, onda suočavanje s posljedicama radi čovjekova pročišćenja, nudeći moguće utočište svakom Ispovijesti nekarakternoga čovjeka u Kockanju sa sudbinom.

»Iz nekoliko kraćih, ali i nezanemarivih primjedbi možda bi se moglo razgovarati i o osobnoj autorovoj razini uvrijeđenosti na stanovite domaće političare koji su mnoge ljude, i njihove dobre namjere, njihovu pozitivnu energiju pretvorili u vlastite poluge zla. Da je i takvo čitanje uputno kao i dio ukupne analize romana ʽVražja utrobaʼ pokazuje cijeli Brešanov opus, temama uvijek u ozračju politike i sudbinom pojedinca koja iz tog ozračja biva osvjetljivana«, stoji u crtici uz posljednji Brešanov roman, ako se izuzme iščekivanje trodijelnoga romana o povijesti dvaju brodova Venera i Proleter.

Knjiga Trajni sukob s Nečastivim: Ivo Brešan bibliografski je spomenar i smjerokaz zainteresiranima za daljnje istraživanje još ne dokraja poznatoga opusa, ona je svjetionik unutarnjoj borbi pojedinca za istjerivanje vlastitih demona i nastojanja da sačuva zdrav razum osnažene savjesti u vremenu sve nenaklonjenijem (kao i svako) razmišljanju svojom glavom. Pokloniti se Brešanovoj sobi u foajeu šibenskoga HNK-a, nasmiješiti se »Biserki« i uzeti u ruke nepročitanu dramu, roman ili zbirku pripovjedaka – dobar je početak šibenskoga dana, popudbina za dulje zimske, sve mračnije i skuplje noći.

O strahu: On je uvijek prisutan tamo gdje ga ima više ili manje u određenim trenucima. Mi smo uvijek bili prestrašen narod. Tome nas je naučila povijest. Naučili smo da je vlast nešto iznad čovjeka i da ti vlast može sve što joj padne na pamet. To je zato što smo kroz povijest uglavnom imali vlasti koje su malo marile za neka ljudska prava i koje su provodile svoje ideje makar trebale gaziti preko ljudi.

Ivo Brešan: Trilogija zla i nade, Zarez, 9. ožujka 2005.