Pavlovo poslanje – o stotoj obljetnici patofiziologije u Hrvatskoj Ono što bi svaka grana medicine trebala napisati o sebi

O stotoj obljetnici patofiziologije u Hrvatskoj (1919/1920–2019/2020) Zdenko Kovač sa suradnicima je uredio knjigu Pavlovo poslanje posvećenu profesoru Pavlu Sokoliću (1907–1977), kako je navedeno i u proslovu, korifeju patofiziologije, »legendarnom liječniku, eruditu i velikom Učitelju brojnih naraštaja liječnika«. Iscrpna knjiga na 932 stranice u 12 poglavlja pruža sadržajan uvid u stoljeće razvoja te znanstvene grane medicine na hrvatskom tlu. Sadržajan je povod za novi razgovor s Kovačem nakon 2013. godine, kada je na ovim stranicama predstavio treći od četiri sveska kapitalnoga udžbenika patofiziologije.

Kako je nastajala knjiga Pavlovo poslanje i što je njezina trajna vrjednota, uz zaokruženost stoljeća iza nas?

Kao grana medicine patofiziologija je stasala s trećom akademskom godinom Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1919/20. godine. Izvorni pregaoci i programeri fakulteta bili su svjesni misije fakulteta u sve tri temeljne funkcije – istraživanjima, primjeni znanja i podučavanju novih naraštaja. U tom su duhu ustanovili fakultet s granskim i s integrativnim cjelovitim strukama. Time je osigurano integrativno razumijevanje procesa zdravlja u bolesti čovjeka. U svom izvornom programu profesor Miroslav Mikuličić, četvrti izabrani profesor Medicinskog fakulteta u Zagrebu, predvidio je do u detalje strukturu Zavoda, potrebnu opremu i uvjete rada, studijske programe, načela izbora i educiranja budućih patofiziologa i budućih farmakologa.

Ovu monografiju sam zamislio kao almanah patofiziologije u Hrvatskoj, koja pokriva raznorodne ulomke profesije, povijesni kontekst i njegove mijene, kurikularne i programske sadržaje i odnose, postignuća, itd. Prikaz stoljeća profesije je, samo po sebi, izazov. Odlučio sam napraviti kimeričnu knjigu od popabirčenih već objavljenih tekstova te pozvanih autorskih priloga, a obilno sam se koristio arhivskom građom (dokumentima, zapisnicima, zanimljivim detaljima, itd.). Pridodani su brojni slikovni prilozi. Potrebno je naglasiti da su brojne priloge pisali, uz patofiziologe, profesionalci drugih grana medicine koji su osjećali potrebu istaknuti važnost patofiziologije u njihovoj struci i razvoju (primjerice, ortoped, neurolog, psihijatar, ginekolog...). Društveni spomenar, detalji Sokolićeva osobnika, te akademsko iverje struke i grane medicine te javna predstavljanja donose kontekst, duh, vrijeme i koordinate vremena.

Almanah je pisalo 58 autora iz 10 zemalja, s tri kontinenta, što, samo po sebi, upućuje na stanoviti širi utjecaj i zanimanje u svjetskim akademskim krugovima. Knjiga je pisana na hrvatskom jeziku (oko 68 %), na engleskom (oko 30 %), ruskom (oko 2 %) te njemačkom jeziku. 14 priloga su napisali studenti i demonstratori patofiziologije. Oni govore o »prvim znanstvenim koracima« na patofiziologiji, o »zadovoljnim i zainteresiranim licima studenata«, »intelektualnom izazovu«, o problemskim seminarima kao »vježbanju misaonih slijedova«, »kako proučavati medicinu iz stvarnih situacija slijedeći etiopatogenetske puteve bolesti« te o svojim akademskim putovanjima. Uz patofiziologe autori su predstavnici drugih 16 grana medicine, koji su aktivni u 22 različite akademske ustanove, što govori o Sokolićevu širem utjecaju u biomedicinskim akademskim i liječničkim krugovima. Na svečanoj akademiji u prigodi stogodišnjice patofiziologije u Hrvatskoj (29. lipnja 2022)^[1] više govornika je istaknulo upravo tu dimenziju Sokolićeva poslanja, a u ovoj knjizi su prepoznali »ono što bi svaka grana medicine trebala napisati o sebi«.

U čemu su najznačajniji doprinosi prof. Sokolića, na tragu one uvodne definicije da je »čovjekovo tijelo otvoren, reaktivno-proaktivan i polivalentan biološki sustav s devet ugrađenih načela djelovanja«?

U načelu, znanost je u svojoj naravi redukcionistička. Isto tako, središnji pristup u znanstvenoj medicini je proučavanje pojava u pojednostavljenim modelima (molekularni, genski, stanični itd.). Objektivnost tumačenja i ponovljivost rezultata postiže se kontroliranim uvjetima, što je osnova prihvaćanja odnosno odbacivanja hipoteze. Takva raščlamba i pristup generira trajna elementarna znanja. Međutim, složenost cjelovitoga fiziološkog reagiranja i međuregulacija u zdravlju i bolesti redukcionističke metode ne uspijevaju integrirati. Taj metodički izazov cjelovitoga reagiranja bio je Sokolićev životni motiv.

Njegova načela otvarala su u studentima medicine potpuno nov horizont tumačenja prijelaza iz zdravlja u bolest, i obrnuto. Koherentnost njegovih načela davala je smislenost i nutarnju logiku biološkoga reagiranja u bolesniku, čime je unaprijedio patofiziologiju. Sokolić se nadahnjivao teorijskim postavkama svojih suvremenika – teoretičara sustava Ludwiga von Bertalanffyja (1901–1972) i kibernetičara Norberta Wienera (1894–1962). Kao liječnik i znanstvenik Sokolić je svojim načelima tumačio pojave patobiologije iz cjelovite perspektive bolesnikovih simptoma, znakova i disfunkcija, a u svjetlu elementarnih znanja o ionskoj, makromolekularnoj, genskoj (itd.) osnovi tih pojava. Ta su načela postala trajna vrijednost. Ona vrijede i koncepcijski nadahnjuju i danas u postgenomsko vrijeme, u vrijeme omics-načina istraživanja te ere kompleksnosti i »big data« suvremene znanosti. Studenti i liječnici su osjećali i naslućivali tu dimenziju Sokolićevih predavanja. Oni u ovoj knjizi opisuju svoje doživljaje Sokolićevih tumačenja kao »svjetlucanje zvjezdanoga neba« te kao »trajno nadahnuće«. Sokolića su glorificirali kao »velikog učitelja« i »korifeja liječničkoga umijeća«; često su ga prizivali i citirali »tako je govorio Učitelj«, a jedinstvena je i alegorija o »nadahnuću graditelja katedrala«.

Nakon Drugoga svjetskoga rata bilo je kočeno znan­stveno napredovanje prof. Sokolića, koji je 1945. degradiran iz statusa docenta u asistenta, što je bio njegov krimen do umirovljenja i smrti, odnosno, kako i uz knjigu koju ste uredili vratiti dug zaslužniku za razvoj patofiziologije?

To razdoblje hrvatske povijesti unijelo je barem dvije destruktivne pojave u akademski život, prvo, sustavnu eliminaciju ili degradaciju profesionalnih elita i profesionalnog elitizma te drugo, političko djelovanje komunističke stranke u životu sveučilišta unatoč proklamiranoj autonomiji. Obje pojave su godinama parazitirale i štetile akademskoj slobodi i sustavu odlučivanja u visokom školstvu. Njihova je izabrana žrtva bio Sokolić. Naime, Sokolić je stršio svojim znanjem, predanošću poslu i liječničkim umijećem. Vrlo rano je stekao ugled neupitnog autoriteta za složena i nerješiva stanja kod bolesnika. Očito je bio jedinstvena elitna pojava u medicini. Unatoč tomu cijelo je vrijeme bio asistent na Medicinskom fakultetu te bio vječiti »vršitelj dužnosti« pročelnika Katedre i Zavoda. Sokolićevi suvremenici, studenti i suradnici, u ovoj knjizi, opisuju zanimljiv paradoks. Kada je trebalo osigurati vrhunsku liječničku dijagnostiku i skrb za nosioce i upravljače tadašnjeg društva, Sokolić je bio nezamjenjiva referentna točka – unatoč sustavnom omalovažavanju od strane ljudi tog istog sustava vlasti. Tako su u njegovu ambulantu po ekspertno mišljenje dolazili prva dama Jugoslavije (gospođa Jovanka Broz), istaknuti revolucionari i onodobni političari (dr. Vladimir Bakarić, gospođa Anka Berus), itd. Ni ta činjenica nije mogla razuvjeriti ono »nevidljivo« dvaju destruktivnih sila u glavama paraakademskih skrbnika u sveučilišnom tijelu. Te i takve skrbnike je anatom Predrag Keros, u svojem eseju u ovoj knjizi, nazvao »čuvarima revolucije i potonjim štetnicima«, a književnik i povjesničar Bogdan Radica (1904–1993) ih je, drugdje, nazvao »korisnim budalama«. Ta destruktivna aktivnost korisnih budala nije štetila samo u visokoškolskoj medicini. Oni su djelovali protiv elitizma općenito, u gospodarstvu, u umjetnosti, u vojsci... Knjiga Pavlovo poslanje bilježi i osvjetljava detalje kao činjenične danosti i kao refleksije kolega i učenika, o jednom vremenu, jednoj struci i jednoj istaknutoj osobi.

Elita Sokolićeve razine bila je omalovažavana i u drugim društvenim područjima, zar ne?

Bez dvojbe, u tom je razdoblju stradala većina vrha akademske elite Hrvatske, jedni – prisilnim odlaskom u inozemstvo, drugi – strogo kontroliranim kvijetizmom u zemlji. Dovoljno je pročitati objavljena sjećanja slikara Joze Kljakovića, kipara Ivana Meštrovića, vidjeti životopis dirigenta Lovre von Matačića, ili sudbinu dugogodišnjeg predsjednika Matice hrvatske Filipa Lukasa te slikarice Alojzije Ulman. Komunistička prokrustracija slobode zdravoga mišljenja i slobodnoga stvaralaštva težila je i provodila zombizaciju i involuciju društva općenito. Posljedično tomu, nakon pola stoljeća autodestruktivnosti nastao je njihov spontani urušaj. Uništavanje i zatomljivanje stvaralačkih snaga društva očito je nazadan i neproduktivan modus operandi. Toga bi trebali biti svjesni i suvremeni čelnici upravljačkih struktura u državi, društvu i akademskim ustanovama.

Kako se unatoč svim promjenama država i svjetskim ratovima, kao i svjesnosti da su akademska pitanja rješavana izvan Hrvatske, do njezine samostalnosti, razvijala patofiziologija i farmakologija, najprije zaslugom profesora Miroslava Mikuličića, a poslije i dr. Sokolića, akademika Stjepana Gamulina s tri komplementarna udžbenika i ostalih kolega? Što je bilo najteže premostiti u prethodnih stotinu godina, a koji izazovi vrijede za godine ispred nas?

Medicinski fakultet i Sveučilište u Zagrebu su državne ustanove, osnivač im je Sabor te je, prema tome, njihov temeljni glavničar država. U stogodišnjem toku patofiziologije izmijenilo se osam država, tri totalitarna režima, tri velika rata i poraća. U takvu stoljeću ni znanost ni visoko školstvo nisu bili prioritet državnoga ulaganja. Stoga su postignuća opisana u ovoj knjizi primarno plod pojedinaca ili malih skupina entuzijasta. Oni su više kao individualni pothvat nego kao strategijski smjer radili na promidžbi patofiziologije.

Profesor Miroslav Mikuličić, s doktoratima iz zoologije i medicine, stvorio je Zavod za farmakologiju i patofiziologiju s jasnom idejom da se program rada i nastavni curriculum moraju bazirati na znanstvenim istraživanjima i kliničkim znanjima. U tadašnjem dvojnom zavodu na Šalati razvila se jaka patofiziološka skupina i postala referentna točka hrvatske i europske medicine. Dovoljno je skrenuti pozornost da je nobelovac Otto Loewy (1873–1961) održao svoje prvo predavanje o mehanizmima neurotransmisije, nakon ina­uguracije u Stockholmu, na Zavodu na Šalati 1936. godine, te da su istraživanje i sistematizacija bakteriofaga dr. Milana Sertića postigla dugoročnu prepoznatljivost. Mikuličić je živio i radio u vremenu koje je povjesničar Rudolf Horvat (1873–1947) naslovio u svojoj knjizi kao Hrvatska na mučilištu. Ni Mikuličić nije prošao neokrznut. Dovoljno je reći da je profesor Mikuličić tri puta umirovljen i dva puta reaktiviran u svojih 35 profesionalnih godina. Slično kao u Sokolićevo vrijeme »čuvara revolucije« postupali su prema eliti i totalitaristički pretorijanci monarhije u Mikuličićevo doba.

Sokolić je pripadao Mikuličićevoj skupini, a ostvario je svoj životni cilj uspostave klinike za patofiziologiju, čime se patofiziologija odvojila od farmakologije i uspostavila svoju aktivnost na Rebru. Bio je to gigantski korak, svim nedaćama unatoč. Napravio je jedinstvenu sintezu kliničkog, istraživačkoga i edukacijskoga rada (s bolničkim odjelom, istraživačkim laboratorijem i nastavnim dijelom). Njegovi su se oponenti opirali takvom pristupu, da je »prezahtjevan za nastavnike i studente«. On je nastavio raditi na »svoj način« do kraja života. Posmrtno je po Pavlu Sokoliću imenovana ulica u Zagrebu u Vrapču 1993. godine, jer je »svojim znanstvenim radom bio priznat i u inozemstvu te ostavio neizbrisiv trag u suvremenoj hrvatskoj medicini«.

Stjepan Gamulin je nastavio Mikuličić-Sokolićevom vizijom i linijom razvoja patofizologije. Sa svojom skupinom uveo je molekularnu metodologiju u kliničku sredinu Rebra (u istraživačke i dijagnostičke svrhe). Pokrenuo je i sa 88 autora napisao veliki udžbenik Patofiziologija, koji je s četiri urednika doživio osam izdanja. Na tom udžbeniku su odstudirali mnogi naraštaji na svim medicinskim fakultetima u Hrvatskoj i šire, ugrubo, više od 15 000 studenata budućih liječnika. Gamulinovi nasljednici su razvili metode algoritamske analize i resinteze, te otkrili etiopatogenetsko čvorenje i mreženje procesa.

Koje su glavne značajke zagrebačke škole patofiziologije u odnosu na ostala europska i svjetska središta?

Prvo, algoritamska raščlamba i resinteza je novum u tumačenju uzroka, razvoja, nutarnje samoregulacije i ishoda procesa bolesti (etiopatogeneza stanja). Grafičkim prikazom, prema načelima Eulerove topografske analize, procesi bolesti su obuhvaćeni u vertikalnom smislu (od gena i iona do simptoma), horizontalnoj dimenziji (istodobni procesi u različitim organskim sustavima) te longitudinalnom smislu (razvoj kroz vrijeme). Za razliku od tradicionalnih dominantno narativnih opisa ovdje su etiopatogenetski procesi »matematizirani« u simbolički sustav algoritma koji vizualizira tokove bolesti, regulatorne petlje, zahvatna mjesta liječenja, itd. Drugo, otkrivena su etiopatogenetska čvorišta (EPČ-ovi) na kojima se slijevaju mnogi putovi bolesti i iz kojih se pokreću novi. Među 91 EPČ-om se spontano stvaraju regulatorne mreže, a svaka bolest ima svoj obrazac mreženja. Posljedično tomu, među različitim bolestima nastaju »nutarnji međuutjecaji« (engl. cross-talks) koji se očituju kao uzajamno pogoršanje ili poboljšanje stanja kao rezultat međudjelovanja dviju bolesti. Treće, veliki izdavački projekt udžbenika, knjiga i priručnika patofiziologije, koji su napisali 118 autora pod ravnanjem 4 urednika, na hrvatskom i engleskom jeziku. Tehnička urednica svih izdanja, Anđa Raič, taj je pothvat opisala u ovoj knjizi u eseju »Mojih 30 godina uređivanja i uredničkih prigovaranja« kao »napisanu Sokolićevu baštinu«. Četvrto, pokretanje molekularne medicine na KBC Rebru, koji danas djeluje kao Nacionalna bolnica, značilo je novu eru u razumijevanju i dijagnostici bolesti. Za tu dimenziju profesije potrebni su trojni uvjeti (laboratorij, podučavanje i liječnici-istraživači) u jednom. Peto, kontinu­irani poticaj produbljivanju razumijevanja fiziologije bolesti i zdravlja posebnim oblicima edukacije (postdoktorski studiji, specijalizacije, napredni tečajevi). Primjerice, u nizu Colloquia pathophysiologica (održanih 1100 u 30 godina) prostudirane su tisuće objavljenih rezultata, modela i tumačenja različitih razina proučavanja (nanomolekularni, makromolekularni, stanični, genomski, termodinamski aspekti itd. te kazuistički primjeri). Šesto, u ovoj knjizi više tekstova opisuje iskustva studenata i demonstratora u odnosu na patofiziološku tematiku, te njihovo uključivanje u međunarodne razmjene. Posebnu je pozornost privukao studentski niz »Seminaria pathophysiologica demonstratorum«, s održanih 150 predavanja s raspravama, u pet godina. Demonstratorska je aktivnost postala i međunarodno prepoznatljiva. U ljeto, na kraju akademske godine 2018/19. sudjelovalo je 28 demonstratora, posredovanjem Katedre za patofiziologiju, na naprednim tečajevima, praksi, natjecanjima i ostalom na sveučilištima u Oxfordu, Kuala Lumpuru, Sankt Peterburgu, Clevelandu, Valenciji, Jakarti, Barceloni i drugdje. Sedmo, škola patofiziologije i kviz u Dubrovniku svojom strukturom privukli su međunarodnu pozornost. Ove godine su sudjelovali predavači i studenti iz 16 zemalja s četiri kontinenta, održana je i ovaj puta u hibridnom, dvoransko/elektroničnom obliku. Kviz znanja iz patofiziologije je pobudio natjecateljski duh studenata. Ladanjsko vrijeme škole u prirodnom rezervatu na Lokrumu, posjet atriju i galeriji s predavanjem o riznici knjiga i hrvatskom jeziku u Dominikanskome samostanu te serpentinski uspon i pogledi na Grad s vrha Srđa – dodatno su obogatili impresije sudionika o kulturnim i civilizacijskim postignućima Dubrovnika kroz povijest. Također, američki časopis The Pathologist donio je četiri priloga o lanjskoj školi u Dubrovniku i naglasio osobitu privlačnost Grada.

Spomenuli ste kako je, unatoč velepošasti korone, iznjedrena Dubrovačka ljetna škola patofiziologije. Koji su njezini ciljevi, odjeci i očekivani rezultati nakon, eto, trećega održanoga izdanja u kolovozu posvećenoga još boljem razumijevanju ljudske patofiziologije? Zanimljivi su navedeni kvizovi »Pavao Sokolić« naslonjeni na Školu.

Smisao i cilj ljetne škole je sučeliti znanstvenike istraživače, sveučilišne nastavnike sa studentima, mladim liječnicima i istraživačima početnicima, oko izabrane tematike. Za razliku od sveučilišne standardne nastave, gdje se gradivo donosi u »kanoniziranoj« formi, u velikoj mjeri kao fiksirana danost, u dubrovačkoj školi njegujemo obrazac »poligona za raspravu«. Predočeni rezultati, tumačenja procesa i vizije autora se preispituju. Studenti otvaraju nove horizonte i sebi i predavačima. Neopterećenim preispitivanjima pokreću raspravu u neočekivanim smjerovima, čime se često otvaraju nova pitanja i novi kontekst za razumijevanje. Škola je ove godine obilježila 40. godišnjicu smrti Hansa Selyea (1907–1982), madžarsko-kanadskog fiziologa/patofiziologa koji je koncipirao stresni odgovor u kompleksnom reagiranju čovjeka na stresore. Kviz smo ove godine bazirali na uzrocima bolesti i procesima koje proizlaze iz naslijeđenoga genoma i genomske interakcije s okolišnim čimbenicima. Pobjednici kviza su nagrađeni vrijednim knjigama te sudjelovanjem na fiziološkom kvizu 18th IMSPQ u Kuala Lumpuru koji se ove godine održava elektroničkim putem.

Naveli ste posvećenost problemu, logičku konzistenciju u interpretaciji i praktičnu primjenu kao važne postulate u sveučilišnom predavanju patofiziologije. Kako se razvija povjerenje između profesora i studenata, odnosno, što je najvažnije prenijeti prije nego radno iskustvo pridonese još boljem upoznavanju materije? Također, istaknuli ste i promjenu u razmišljanju da upornost studenata i nakon što triput padnu ispit može biti vrijedno nagrađena za njihovo dobro.

Medicina je privlačan poziv, per se. Ona novači i provlači studente kroz različite kvalifikativne filtre (kolokviji, ispiti, dnevne obveze itd.). Cilj je osigurati dostatno razumijevanje naravi bolesti i racionalnu liječničku intervenciju za svako stanje. To nije jednostavan ni izravan proces. Medicina je u ovo postgenomsko vrijeme (od 2003. godine naovamo) dodatno opterećena teško sagledivom pletorom podataka. Istodobno, znanstveno se i liječničko poslanje, jezik i ciljevi razlikuju u barem 12 pogleda, zbog čega se studenti, a i njihovi nastavnici, nalaze na stalnom preispitivanju, intelektualno i šire psihološki.

Studentu je potreban pouzdan oslonac i tumač kompleksnih pojava zdravlja i bolesti. To nije samo faktografski opis. Osim činjenica, potrebno je poticati razumijevanje, analizu i sintezu, proceduralnu konceptualizaciju te primjenu znanja. Budući da je edukacijski proces dominantno vođen provjerom znanja, ispitni proces treba mjeriti te aspekte. Isto tako, provjera znanja i vještina treba biti primjerena sadržajima nastavnoga procesa. Kroz godine nastavničkog rada sazrijeva iskustvo da spuštanje ispitnih kriterija izravno devaluira nastavni proces.

Studenti vrlo brzo prepoznaju u nastavnom procesu što im je ponuđeno na primjeren način, ono što inducira njihov interes i obogaćuje razumijevanje. Ciklus učenja redovito uključuje četiri koraka – konkretno iskustvo, reflektivno promatranje, apstraktna konceptualizacija (zaključivanje) te aktivno eksperimentiranje (planiranje) (ie, Kolbov krug). Nastavni proces i nastavnike koji potiču sva četiri koraka studenti prepoznaju kao višu kvalitetu podučavanja. Samo empirijsko podučavanje, preslikavanjem rada uzora (šegrtovanje), kolikogod privlačno i korisno za usvajanje stanovitih vještina, nije potpun ciklus i ne vodi cjelovitom razumijevanju.

I najbolja kvintila studenata u naraštaju i najslabija kvintila znaju razlikovati dobru nastavu od loše nastave. Dok prva skupina nastoji nadoknaditi ono što je bilo ponuđeno kao loša nastava, druga skupina se ne potrudi ni dovoljno elaborirati sadržaje dobre nastave do zadovoljavajuće deklarativne razine. Čini se da je to opće pravilo na populacijskoj razini studenata medicine.

Znatiželja vas vuče i znanstveno još snažnije povezati patofiziologiju s modernom tehnologijom, razvojem mobilnih aplikacija koje bi pomagale u sažimanju znanja, možete li nam detaljno približiti razvoj ideje?

Suvremeni naraštaji studenata rastu i odgajaju se uz računala, u virtualnome svijetu koji je lako dostupan 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu. K tome još sve dostupno u malom, stalno umreženom računalu koje se zove pokretni telefon. Računalna tehnologija obogatila je civilizaciju i medicinu te otvorila potpuno novu perspektivu. Umjetna inteligencija se temelji na brzom procesiranju enormno velikih količina podataka, prepoznavanju obrazaca, gotovo trenutačnom kvantitiziranju međuodnosa različitih parametara, kontinuiranoj aktivnosti, nadzorom i pretraživanjima velikih baza dodataka, omogućuje »vidjeti« ono što se ne uočava prostim okom, itd. Velik doprinos čovjekovu životu i civilizaciji je postignut nekim oblicima računalne inteligencije u području upravljanja energijom, sigurnosnim sustavima i ekonomici prometa, novčarskim poslovima, meteorologiji, proizvodnim tehnologijama... Pozitivni pomaci ostvareni su osobito u odnosu na rutinske poslove i potrebe čovjeka. U nekim dijelovima medicine informatička obrada je već nezamjenljiva pomoć i »produžena ruka« liječniku. Primjerice, u radiologiji, drugim dijagnostičkim slikovnim i funkcijskim metodama, u različitim instrumentima koriste se ugrađeni »prototipovi« ili uprosječeni referentni sustavi, temeljem kojih računalni strojevi generiraju i nude svoje »zaključke«.

U području patofiziologije digitalizacija podataka i uzročno-posljedičnih odnosa nije izravan ni jednoznačan proces. Varijabilnost i plastičnost odgovora tijela, nonlinearnost reagiranja, genomska i transkriptomska kompleksnost i dinamika, epigenetska, kronobiološka promjena kapaciteta reagiranja, obosmjerni utjecaji psihe i tijela obilježja su fiziološkoga reagiranja u zdravlju i bolesti. Stoga se studente tradicionalno poučava da medicina »nije samo znanost nego i umjetnost« koju uspješni liječnici, kao Pavao Sokolić, dovode gotovo do savršenstva. Medicina se bavi i rješava 50–60 tisuća bolesti, kao i njihovim kombinacijama kada se one pojavljuju istodobno. Stoga nema jednoznačnog obrasca koji bi se uvijek pojavljivao u istovjetnom kvantitativnom i kvalitativnom obliku. Proučavajući patofiziologiju razvili smo sustav algoritamske analize i resinteze s pomoću Eulerove grafičke topologije, koja upućuje ne tokove i međuregulacije tjelesnog reagiranja u bolesti. Etiopatogenetski čvorovi (EPČ) su mrežne točke utvrđenih integracija reagiranja. U 91 EPČ-u mnogi putovi se sastaju i pokreću nove slijedove. Primjerice, EPČ-hipoglikemija uzrokuje manjak glukoze u svim stanicama (njih oko 10¹⁴ u tijelu čovjeka), hipoenergozu i pojedinačne disfunkcije. Istodobno hipoglikemija pokreće kompenzacijske alternativne putove metabolizma. Tu nastaju nedorečenosti digitaliziranja temeljne fiziologije. U narativnim opisima, kao u našim udžbenicima patofiziologije, fiziologija bolesti se opisuje iz različitih kutova gledanja, po osnovi uzroka (etiološki), prema pokrenutim procesima (patogeneza), prema različitim bolestima (nozologija), prema tipovima reagiranja (primjerice, upala, autoimunost, imunonedostatnost, hipertermija, krvotočni urušaj, itd). To udžbenički pristup omogućuje, ali je voluminozan. Digitalizacija promjenljivih varijabli zahtijeva »kategorizacije«, definiranje stanovitih intervala i dodatne okvire, za ugradnju načela aproksimative logike (engl. fuzzy logic) i drugih ekvivalenata narativnih opisa. Produbljivanjem patofizioloških i informatičkih znanja vjerujem da ćemo naći zadovoljavajuća rješenja i pojednostavnjenja.

Na tragu Feynmanova poučka o kojem ste također govorili u prijašnjem razgovoru – zašto je važno spoznavati patofiziologiju i dnevno pročitati dva znanstvena istraživanja o njoj, ma što postigle kasnije i profesorske metode poučavanja?

Medicina je »živo tijelo«, neprestano se otkrivaju novi i novi detalji na kliničkoj i bazičnoj razini. Količine znanstvenih i kliničkih podataka brzo se akumuliraju, a neki od njih mogu biti izravno relevantni za kliničku praksu. Najveći dio novih podataka (engl. big data), koji se generira novim slikovnim, molekularnim i funkcijskim metodama, traži svoje mjesto u etiopatogenetskim sljedovima. Prepoznavanje fizioloških zakonitosti i razumijevanje procesnih tokova u zdravlju i bolesti zahtijeva stalnu intelektualnu aktivnost i pravodobnu informiranost. To se postiže na različite načine, pojedinačno i kolektivno. Jedna od tih aktivnosti je dnevno čitanje i evaluacija nečijih drugih pogleda i tumačenja, kao kontinuirani proces i potreba u proučavanju patofiziologije u medicini.

Slično kao Feynman u fizici, govorio je Gjuro Armen Baglivi (1668–1707) svojim učenicima budućim liječnicima da su oni »sluge i tumači prirode« te da »ako ne budu slijedili njene korake – neće nikada moći kontrolirati prirodne tokove«. Proniknuti u zakonitosti tih prirodnih fizioloških tokova i tumačiti ih na visokoškolskoj razini – zahtijeva maksimaliziranje elementarnih znanja i činjenica. One se dnevno stvaraju i objavljuju, a zanemarivanje novih spoznaja vodi u kašnjenja, površnost i degradira sveučilišni proces. Akademska i moralna je dužnost sveučilišnoga nastavnika u biomedicini pravodobno unositi novine i tumačiti ih kritički u surječju prijašnjih znanja, te time osigurati koherentna i na spoznajama fundirana znanja novih naraštaja. U tom smislu smatram da i Feynman i Baglivi imaju pravo.

^[1]  Snimka cijele svečanosti dostupna je na Youtubeu s naslovom Pathophysiology in Croatia – Centennial Anniversary. U prva dva mjeseca prilog je ostvario 208 pregleda.