Osvrt na pandemiju COVID-19 iz sociološkoga kutka

Svjetski poznata slovenska filozofkinja i sociologinja Renata Salecl u knjizi Čovjek je čovjeku virus, u prijevodu Anite Peti-Stantić na hrvatski jezik nakladničke kuće Ljevak, u Biblioteci Posebnih izdanja, na čitljiv, razumljiv i zanimljiv način iznijela je razmišljanja o pandemiji Sars-Cov-2 u vremenu odvijanja pandemije. Bolest je neizostavni dio čovjekova života koja može utjecati na sve njegove aspekte, stoga nije čudno da se autorica zaintrigirala temom pandemije koju je cijeli svijet dočekao nespreman. Knjiga je napisana 2020., prve pandemijske godine, a prevedena na hrvatski jezik 2021. godine te se i dalje čini aktualna, a postavljena pitanja izazivaju jednaku tjeskobu i neizvjesnost. Vjerodostojna ilustracija virusa na koricama knjige podsjeća i vizualno na stalnu prisutnost virusa u životu.

Renata Salecl jedna je od najuspješnijih svjetski priznatih slovenskih intelektualki. Završila je studij filozofije, doktorirala iz sociologije, a tijekom mladosti bila je aktivna u priznatoj ljubljanskoj školi psihoanalize. Gostujuća je profesorica na znamenitoj London School of Economics i profesorica na Birkbeck Collegeu te viša istraživačica na Pravnom fakultetu u Ljubljani. Dobitnica je nacionalnih priznanja za znanstvenicu godine i najuspješniju ženu u Sloveniji. Od 2017. članica je Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Piše na nekoliko jezika, a knjige su joj prevedene na više jezika, od kojih su najistaknutije: O anksioznosti (London – New York: Routledge, 2004), (Per)verzije ljubavi i mržnje (London – New York: Verso, 1998) i Tiranija izbora (London: Profile, 2010).

U knjizi Čovjek je čovjeku virus autorica na 264 stranice donosi zanimljiv prikaz posljedica pandemije na svakodnevni život svakog pojedinca. Knjiga je podijeljena u dva dijela: prvi dio, Trčanje na mjestu, sadrži dvanaest poglavlja, unutar kojih se nalaze naslovljena potpoglavlja. Prvi dio knjige sastoji se od eseja nastalih preradbom kolumni koje je autorica pisala za novine Delo, a drugi dio naslovljen je imenom cijele knjige, Čovjek je čovjeku virus.

Prvo poglavlje čini »Uvod« (str. 11–12), u kojem autorica objašnjava razloge koji su je potaknuli na pisanje knjige. Naime, ističe da se knjiga bavi promišljanjem kamo idemo kao društvo i kao pojedinci u neoliberalnom vremenu, pred kojim problemima zatvaramo oči te zašto razvoj često puta djeluje kao circulus vitiosus.

U drugom poglavlju, naslovljenom »Potrošačko društvo« (str. 13–29), autorica prikazuje razlike između komunizma i kapitalizma, predstavlja prosječnoga njemačkoga građanina kupca, teoretizira o moći emocija i njihovu utjecaju na kupovinu te objašnjava na nizu primjera kako se novcem praktički bilo što danas može kupiti, od preskakanja čekanja u redu do reproduktivnih stanica.

U trećem poglavlju autorica objašnjava paradoks bogatih koji žele iskusiti siromaštvo kao avanturu pa unajmljuju hotele bez struje i vode i pritom naglašavaju kako u tome uživaju. Također, kritizira bogato društvo koje, opet paradoksalno, dodatno zarađuje prikazujući siromaštvo nerazvijenih zemalja u raznim dokumentarcima i filmovima. Obrazlaže i teoriju da postindustrijski kapitalizam znatno utječe na formiranje ličnosti jer uvjerava ljude da su svemogući te da je prevelika samosvijest i iznimno visoko mišljenje o sebi poželjno (»Zatezanje remena«, str. 30–46).

U ovom poglavlju autorica obrazlaže današnju opsjednutost multitaskingom i poželjnost prezaposlenosti. Povezuje odnos vremena i brzine te potrebu da se sve dobije ovdje i sada. Smatra da se u socijalizmu vrijeme promatralo kao čekanje, a u kapitalizmu vrijeme nema granica te nema početak i kraj. Četvrto poglavlje bavi se pitanjem osamljenosti i okretanju sve većem egoizmu i izolacionizmu, autodestruktivnim narcizmom, bavljenjem hranom i poremećajima prehrane te upotrebom preparata za tzv. detoksikaciju organizma koja odražava potrebu modernog čovjeka za stalnim čišćenjem sebe i okoline (»Novi psihološki simptomi«, str. 47–69).

Nadalje, autorica pristupa pitanju vođe u postindustrijskom društvu i propituje ulogu tradicionalnih autoriteta. Smatra da stari autoriteti, poput oca, svećenika ili političkog vođe nemaju istu snagu kao prije, a na njihovo mjesto došli su privremeni autoriteti koje sami biramo, poput životnih coacheva. Smatra da je suvremenom čovjeku lakše prihvatiti teške odluke s pomoću igara slučajnosti pa navodi primjer suca koji je bacao kocku pomoću koje je odredio kaznu zatvoreniku. Osim navedenog, u petom poglavlju autorica promišlja o korištenju tehnologije u svakodnevnom životu do razine paradoksa, zbog koje se stvara iluzija o neprestanom radu te o opsjednutosti učinkovitošću. Kapitalizam se prelio i u privatne sfere, stoga je pristup ljubavi i odabiru partnera znatno drukčiji nego u prošlosti, zbog stavljanja vlastitih interesa u središte te lakše mogućnosti »zamjene« partnera i traženju ljubavi i emotivne potpore umjesto ekonomske stabilnosti ili produžetka obiteljske loze (»Paradoksi suvremenog društva«, str. 70–96).

Iduće poglavlje vezano je uz filozofsku granu etiku, koja je autorici bliska tema. U njemu pristupa pitanju moralnog postupanja u svakodnevnom životu, bavi se pitanjem laganja i osjećaja srama koji se potom javlja, krizom povjerenja i opsjednutosti kontrolom, moralnom osuđivanju drugih pri kršenju zakona, a istovremeno previđanju vlastitog kršenja zakona. Osim navedenog, u šestom poglavlju pristupa i temi klimatskih promjena i suvremenim odnosom prema njima (»Etika«, str. 97–118).

Sedmo poglavlje, »Nasilje« (str. 119–134), bavi se šokantnim slučajevima višegodišnjeg nasilja i zlostavljanja u obitelji, koja su izazvala međunarodno osuđivanje i zgražanje te preispitivanje kako su se takvi monstruozni zločini mogli odvijati u malim zajednicama niz godina, bez ikakvog zamjećivanja od susjeda ili javnih institucija te razlozima pridruživanja mladih ljudi terorističkim organizacijama.

Idućem poglavlju autorica pristupa iznošenjem znanstvenih dostignuća u traženju osobnog identiteta. Predstavlja trenutačno dostupne, znanstveno relevantne mogućnosti koje s pomoću testova genetske analize mogu pomoći pri rješavanju pitanja obiteljske pripadnosti (»Genetika«, str. 135–151). Bavi se traženjem identiteta zbog krize tradicionalnog poimanja obitelji pomoću testova koji se mogu kupiti u ljekarnama te krizom očinstva. Osim toga, u osmom poglavlju bavi se pitanjem nasilja, dostupnosti tehnologije u genetici i moralnim implikacijama koje nove znanstvene mogućnosti donose.

U devetom poglavlju, »Roditelji i djeca« (str. 152–174), autorica se bavi pitanjem problematike majčinstva i roditeljstva. Riječ je o delikatnoj i višeslojnoj problematici ostvarivanja majčinstva potencijalnim korištenjem raznih tehnoloških mogućnosti, promjeni okvira tradicionalnog poimanja obitelji i smanjenoj želji suvremenog čovjeka za ostvarivanjem roditeljstva.

Pitanju medicine u svakodnevnom životu suvremenog čovjeka pristupa prvo obrazlažući suvremenu ulogu i položaj liječnika u društvu. Smatra da su pacijenti izgubili povjerenje u liječnika zbog njegove želje za zaradom, a da je liječnik izgubio empatiju i želju za pomaganjem ljudima zbog mogućnosti zarade. Tehnologizacija medicine dovela je do supspecijalizacije, stoga se danas svaki liječnik bavi svojim uskim područjem i ne promatra pacijenta u cjelini i kao potpuno ljudsko biće. Također, u desetom poglavlju iznosi činjenicu da se danas možda više nego ikad liječnik percipira i kao ljudsko biće, stoga viđenje njegove ranjivosti često ruši autoritet kod pacijenta (»Medicina«, str. 175–187).

Autorica se bavi i delikatnim pitanjem vlastite i kolektivne traume, koju je zbog povijesnih razloga morala proživjeti i na vlastitoj koži. U jedanaestom poglavlju propituje pitanje percepcije traumatičnih događaja kroz vrijeme te navodi da se traumatizirane osobe »zamrznu« u vremenu traume. Navodi i primjer osobe koja je preživjela tsunami te se poslije morala nositi sa životom nakon velikih gubitaka. Točno naglašava da proživljena trauma ima reperkusije na cijeli daljnji život osobe koja je traumu proživjela. Osim tsunamija, tragedije na jednom dijelu svijeta koja je praktički odmah vidljiva diljem zemaljske kugle zbog dostupnosti medija, navodi i ovom geopolitički bliskom prostoru primjer Srebrenice te posljedičnih izbjeglica u SAD koje su svoju utjehu i bijeg od boli našle u radu (»Trauma«, str. 188–202).

U posljednjem, dvanaestom poglavlju prvog dijela knjige, »Kamo idemo« (str. 203–219), pristupa temi budućnosti čovječanstva. Razmatra problem samouništenja koji se javlja u modernom svijetu. Suvremeni čovjek ima problema s depresijom, ovisnostima, suicidalnim mislima i sl. Prosječni čovjek pokušava promijeniti svoje obrasce ponašanja početkom nove kalendarske godine te korištenjem tehnologije i instaliranjem aplikacija koje bi ga poticale na zdravi život i ostvarenje ciljeva. Bavi se pitanjem postistine (post-truth) kao problemom koji se javio zbog opće dostupnosti interneta. Paradoksalno, pristupom velikoj količini informacija, suvremeni čovjek zapravo se zatvara u uski krug vlastitih želja i afiniteta jer mu se pametnom tehnologijom nude personalizirani oglasi i vijesti te mu je time onemogućen pogled na širu sliku svijeta pa se gubi mogućnost objektivnog sagledavanja bilo kojeg događaja.

U drugom dijelu knjige, naslovljenom Čovjek je čovjeku virus (str. 223–259), autorica se bavi pandemijom koja je cijelom čovječanstvu stubokom promijenila život u svim aspektima. Dotiče se naizgled bizarnih i smiješnih situacija kojima smo svi svjedočili, poput gomilanja toaletnog papira ili kupovanja novog auta koji počinje zamjenjivati radni i stambeni prostor, a u čijoj se podlozi psihoanalitički krije normalan način obrane od nepoznatog i neugodnog, a to je mentalna regresija. Pandemija je, kao i sva tektonska društvena previranja, olakšala izlazak na vidjelo moralno neprihvatljivih i ružnih ljudskih osobina, poput pohlepe za zaradom koja se očitovala višestrukim povećanjem cijena maski ili brzih antigenskih testova na COVID-19 ili špijuniranjem poznatih osoba pridržavaju li se propisanih epidemioloških i pravnih mjera. Bavi se pitanjem tanke granice između političkog i zdravstvenog poštivanja osobne slobode, naravne i zakonski zajamčene u demokratskom društvu, te ugrožavanja drugoga štetnim odabirima argumentiranim istom tom slobodom, kao i potencijalne političke zloupotrebe vlasti u obliku nametanja totalitarističkih značajki u društvu. Pandemija je pokazala i fragilnost i nespremnost zdravstvenog sustava na adekvatan odgovor u kriznoj situaciji. Osim toga, otvorila je i etički vrlo delikatno pitanje vrednovanja i kvantifikacije ljudskog i ljudskih života, kada je potreba za respiratorima premašila bolničke kapacitete u nizu država. Završetak knjige ostavlja otvorenim i nedorečenim, kakav je, uostalom, zasad i ishod završetka pandemije.

Na kraju knjige nalazi se »Bilješka o prevoditeljici« (str. 261–262), a na stražnjim koricama biografija autorice.

Pri prezentiranju raznih tema, autorica pri predstavljanju problema čitatelju nudi različite poglede, kojima postiže objektivnost pristupu. Ipak, pri tome katkad implicitno i nesvjesno izražava vlastita vrijednosna stajališta, zasigurno uvjetovana kolektivnom sviješću, ali i vlastitim životnim putem. Autorica jednostavnim rječnikom, transparentnim i čitljivim stilom, prezentira čitatelju univerzalno bliske svakodnevne situacije s kojima se može poistovjetiti te jasno verbalizira pitanja koja muče suvremenog čovjeka, time mu omogućujući i olakšavajući vlastito suočavanje s egistencijalnom krizom i nepoznatim izazovima koje će završetak pandemije donijeti. Simpatično i vrlo pitko štivo, koje se bavi aktualnom i teškom temom, no na nenametljiv način otvara niz pitanja, ali i trenutačno olakšava osobnu tjeskobu.