O unutarhrvatskim migracijama

Josip Fajdić: Ličani i(li) Slavonci: tragovi i poveznice. Ličko zavičajno društvo »Vila Velebita«, Ogranak Matice hrvatske u Požegi; Ogranak Matice hrvatske u Gospiću, Požega – Gospić, 2020.

Josip Fajdić: Ličani u Slavoniji u prošlosti i sadašnjosti. Ličko zavičajno društvo »Vila Velebita«, Požega – Gospić, 2022.

Josip Fajdić, autor dviju gore navedenih monografija, nije povjesničar nego onkolog i sveučilišni profesor u biomedicinskom području, ali se desetljećima zauzeto i istraživački rigorozno bavi istraživanjem ličkih tema, posebice migracijama iz Like u Slavoniju, gdje i sam živi i gdje je ostvario profesionalnu karijeru. Najnoviji rezultati njegovih istraživanja su dvije knjige koje ćemo ovdje prikazati zajedno jer su po mnogočemu komplementarne i međusobno se nadopunjuju.

Prva knjiga koju ovom prilikom prikazujemo nosi naslov Ličani i(li) Slavonci: tragovi i poveznice.

Knjiga započinje jasnim historiografskih uvodom u kojem autor i urednik objašnjavaju koje su to povijesne okolnosti koje su dovele do velikih migracijskih valova iz Like prema Slavoniji još iz vremena Vojne krajine pa sve do početka Drugoga svjetskog rata. Ljudi koji su odlazili u Slavoniju bili su »dobitak« za tu regiju jer su to obično bili radno aktivni ljudi koji su u novoj sredini bili spremni naporno raditi kako bi poboljšali svoje životne prilike. Povijesne poveznice Slavonije i Like očituju su i u djelovanju svećenika ličkog podrijetla u Slavoniji, poznatim Slavoncima koji su pisali o Lici kroz povijest, osobama rođenim u Slavoniji i njihovim poveznicama s Likom, osobama ličkih korijena koje su rođene u Slavoniji i osobama rođenim u Lici koje su ostavile traga u Slavoniji, a nije zanemariv ni doprinos osoba rođenih izvan Like i Slavonije povezivanju tih dviju regija.

Stoga, značajnu pojmovnu i deskriptivnu važnost za razumijevanje prošlosti Like i Slavonije imaju ta uvodna poglavlja u kojima autor i urednik prikazuju povijesne okolnosti koje su na neki način uzrok i posljedica brzim i velikim tzv. unutrašnjim migracijama. Ta je migracija sve do kraja 20. stoljeća mahom bila jednosmjerna, drugim riječima Ličani i Ličanke su bolje sutra tražili u razvijenim slavonskim gradovima kao i u bogatim ruralnim ravničarskim krajevima uz Savu, Dravu i Dunav. Danas je ta migracija uglavnom obrnuta, odnosno Slavonke i Slavonci dolaze u Liku radi zapošljavanja u ličkim turističkim destinacijama.

Nakon uvodnoga povijesnog dijela autor nastavlja u drugačijem obliku razvijati temeljno pitanje za čovjeka: A to je tko je i od kuda dolazi? Pitanje zavičaja i zavičajnosti vrlo je slojevito i zato je to poglavlje gdje autor na primjerima kroz povijest i uzimajući zanimljive opservacije raznih intelektualaca pokušava objasniti tu slojevitost. Ovdje se blago primjećuje autorova dvostruka zavičajnost jer i Liku i Slavoniju smatra prostorom poistovjećivanja i osobnog razvoja. Autor se bavi i pitanjem postojanja zavičaja kao prostora koji je stradao ili je uništen, odnosno kada je to prostor u koji se više čovjek ne može ili ne želi vratiti. Stoga se autor pita što je s jedinkama kojima je zavičaj razoren i uništen, prirodnim ili ratnim kataklizmama, s posljedičnim progonima i preseljenjima? Dakako da tu čovjek još jednom barem u sjećanju »baci pogled« na djedovinu i nekadašnju ostavštinu. Nakon toga odabere drugi »zamjenski zavičaj«, jer je ljudskom biću imanentna temeljna osobnost – kretanje u prostoru.

U četvrtom poglavlju autor minuciozno objašnjava koje su osobe i u kakvim teškim okolnostima svojom angažiranošću uspjele ostvariti velike profesionalne i obiteljske uspjehe i time ojačati snažnu povezanost sa zavičajem iz kojeg su oni i(li) njihovi pretci potekli. Autor ovdje vješto, jer nije imao lak zadatak, klasificira one Ličane i one Slavonce koji su pridonijeli razvoju zajednice u kojoj su djelovali. U ovom prikazu više od 200 osoba autor se oslonio na svoja dosadašnja istraživanja, kao i na postojeće knjige novinara Marka Čuljata i drugih ličkih leksikona.

Iz velikog broja biografija primjećuje se bogata ličko-slavonska veza koja unatoč raznim ratnim, političkim i društvenim poteškoćama kontinuirano traje već više od 300 godina. Ta zavičajna povezanost sjajno se uočava kroz biografske jedinice pojedinih Slavonaca i Ličana odnosno Slavonki i Ličanki. Tako autor u posljednjih stotinjak stranica knjige daje jasan prikaz migracijskih silnica koje su započete još u vremenu Vojne krajine, a traju i danas. Te silnice su vidljivije kroz djelovanje i postojanje brojnih ličkih zajednica u Slavoniji, ali i sve veće današnje prisutnosti Slavonaca u gospodarskom, kulturnom, društvenom i političkom životu Like.

Knjiga završava ilustrativnim i za mnoge potencijalne čitatelje korisnim osobnim kazalom.

Ove je godine dr. Fajdić objavio još jednu vrijednu knjigu koja je svojevrstan nastavak priče oko ličko-slavonskih veza. Knjiga naslova Ličani u Slavoniji u prošlosti i sadašnjosti – 25 godina požeške zajednice Ličana započinje jasnim historiografskim uvodom u kojem autor i urednik objašnjavaju koje su to povijesne okolnosti koje su dovele do velikih migracijskih valova iz Like prema Slavoniji još iz vremena Vojne krajine pa sve do početka Drugoga svjetskog rata. Autor nije slučajno opet izabrao to uvodno poglavlje jer su povijesne okolnosti iseljavanja iz Like ključan element u razumijevanju cjelokupne povijesti Like ali i drugih ruralnih krajeva u Hrvatskoj. Kako i autor često naglašava jednu istinu: »Lika je kraj gdje priroda nije škrtarila darovima, ali ni povijest kaznama«. Važnu ulogu u nastajanju toga prvog dijela knjigu uz autora imao je i iskusni povjesničar Željko Holjevac, koji je ujedno i urednik knjige. A kamo su sve Ličani i Ličanke odlazili napuštajući nakon dvjesto godina svoj zavičaj? Odlazili su kao radna snaga i to u nekoliko atraktivnih područja gdje se je nudilo stalno zapošljavanje. Time su novi stanovnici Slavonije imali određenu sigurnost, za razliku od vojnokrajiškog ozračja koje sredinom 19. stoljeća više ne diše određenim optimizmom i boljom budućnošću.

Ličani tako prvo naseljavaju novogradiško područje i to tako da se Hrvati Ličani naseljavaju na područje gdje uglavnom živi hrvatska etnička zajednica, dok su srpski doseljenici bolje sutra pronalazili na periferiji Nove Gradiške, gdje je uglavnom živjela srpska etnička zajednica. Slične migracijske silnice događale su su i u drugim krajevima koje su Ličani naseljavali, poput onoga vinkovačkoga, brodsko-posavskog i valpovačko-miholjačkog područja. Autor se posebno osvrće na veliko useljavanje u Požešku kotlinu, koju su Ličani naselili u velikom broju.

Ljudi koji su odlazili u Slavoniju bili su dobitak za tu regiju jer su to obično bili radno aktivni ljudi koji su u novoj sredini bili spremni naporno raditi kako bi poboljšali svoje životne prilike. Povijesne poveznice Slavonije i Like očituju su i u djelovanju svećenika ličkog podrijetla u Slavoniji, poznatim Slavoncima koji su pisali o Lici kroz povijest, osobama rođenim u Slavoniji i njihovim poveznicama s Likom, osobama ličkih korijena koje su rođene u Slavoniji i osobama rođenim u Lici koje su ostavile traga u Slavoniji, a nije zanemariv ni doprinos osoba rođenih izvan Like i Slavonije povezivanju tih dviju regija.

Kraj prvog dijela knjige autor posvećuje Vili Velebita, jedan mali ekohistorijski osvrt na ne bilo kakvu pjesmu odnosno budnicu. Objašnjava nam njezin nastanak te upozorava na njezinu aktualnost i danas. U drugom dijelu knjige autor je doslovce secirao rad najznačajnije ličke zavičajne udruge.

Koliko je značajna uloga zavičajne udruge Ličana najbolje je u knjizi opisao njezin urednik prof. Ante Bežen napisavši da je požeška Vila Velebita zapravo primjer zavičajne udruge koja na najbolji način opravdava svoje postojanje s dvjema ključnim funkcijama – njegovanjem zavičajnih osjećaja i baštine Požege i cijele Slavonije.

Ona svojim aktivnostima pokazuje smisao i važnost postojanja zavičajnih udruga ljudi doseljenih iz drugih krajeva i njihovih potomaka u novoj životnoj sredini. Požeška Vila Velebita stoga može poslužiti kao model uspješne organizacije i djelovanja zavičajne udruge pa je korisno uočiti glavne sastavnice tog modela.

Dr. Fajdić je spiritus movens te udruge i dio je ljudi koji uspješno provode sve aktivnosti što ih jedna zavičajna udruga po društvenim pravilima ima za cilj. Aktivnosti Vile Velebita nisu samo deklarativne prirode, da su samo sebi svrha, dapače, aktivnosti koja otvaraju vrata novim projektima, suradnjama i jačanju međuljudskih odnosa. To su one dobre ličke veze, koje pokazuju koliko su Ličani povezani sa zavičajem, a ujedno proaktivni u sredini u kojoj žive. Te su veze posebno žive zbog nedavnih događanja u Domovinskom ratu kada je velik dio Like bio okupiran. U ovih 25 godina uistinu je mnogo aktivnosti te je autor velik broj rezultata predstavio u knjizi. Posebno treba naglasiti Likovnu koloniju u Požegi, gdje se osnažuje jedna posebna veza, a to je ona Gospićanina i Požežanina, jednog od najistaknutijih hrvatskih slikara Miroslava Kraljevića. Uz brojna priznanja koja pokazuju koliko je Vila Velebita značajna za požešku kotlinu, za sve ljude koji ondje žive, važnu aktivnost čine i društveni izleti u zavičaj koji za cilj nemaju samo druženje nego i stvaranje novih ideja i projekata sa zavičajem. Tu je neizostavno glazbeno društvo kao i godišnja velika lička večer.

I mnogo toga što je uz brojne slikovne priloge vrlo dobro ilustrirano, sve govori u prilog kako je ova knjiga o povijesti jedne snažne veze između dviju hrvatskih regija kao i povijesti jedne velike zavičajne udruge, važan znanstveni doprinos cjelokupnoj zainteresiranoj javnosti.

Fajdiću je i u ovoj knjizi fokus na naglašavanju važnosti domoljublja i zavičajnosti, dvaju različitih, a opet isprepletenih doživljaja. I ovdje ima onog nečega autobiografskog jer autor objašnjava osjećaj dvojne zavičajnosti, važne ljudske kategorije koja spaja kraj ili sredinu gdje smo prohodali, odrastali, polazili u školu, pravili prve nestašluke, osjetili čari prvih školskih zaljubljivanja s novom sredinom i okolinom u kojoj smo iz različitih razloga morali nastaviti naš životni put na ovom planetu.

Knjiga završava ilustrativnim i za mnoge potencijalne čitatelje korisnim osobnim kazalom. Josip Fajdić se ovim napisanim djelima, prema riječima urednika Ante Bežena, neupitno uspio potvrditi kao jedna od najznačajnijih osoba u povezivanju tih dviju hrvatskih regija. Opće prihvaćen od svojih slavonskih Ličana, Fajdić se prometnuo u ambasadora Like u Slavoniji i Slavonije u Lici, izgradivši most među njima. Važnost ovih knjiga očituje se ne samo u autorovu kvalitetnom znanstvenom pristupu pisanju nego i u odličnom poznavanja današnjih prilika u Lici. Autor nam progovara i apelira o realnim problemima koji »tište« jednako Liku kao i Slavoniju, ali i nudi određenja rješenja budeći optimizam. Josip Fajdić i dalje vjeruje u Liku prateći stihove Milivoja Vukelića, sina istaknutog pjesnika Lavoslava Vukelića:

Stante, stante misli – stante uspomene!

Lika sad još sniva – al joj srce kuca!

Na osvitu sunce sad će da se prene.

Već se ruji nebo – sjajna zora puca!

Stan na noge, Liko, silo čila živa!

U sebe se uzdaj – sliko gorskog diva!

I mi se uzdamo kako nam autor nije sve kazao o zavičajnosti i ljudima koji su stvarali i jačali odnose između Like i Slavonije – planine i ravnice.