O obrisima senjskoga gradskog identiteta u četiri ulomka

1.

Teško se, pri pomisli na Senj, oduprijeti pomisli na – uskoke. Može se odmah dodati: ma taj Šenoa... Ali nije sve na onim stranicama Senjske ruke, ni u priči o junačkom Juriši i druzima. Dostaje već baciti »neknjiževni« pogled na Nehaj kulu. Na onoj istočnoj padini doima se kao onkrajna zagonetna naprava spuštena »odozgo«, kako i dolikuje tvorevinama svete geometrije. Nije, doduše, trokutna, što bi simbolno snažilo njezin onkrajni autoritet, nego »samo« četverokutna, zemaljska... Riječ: zemaljska, nije ovdje posve prikladna. Po zadaći, svakako: ona je jamcom životne sigurnosti gradske zajednice. Ali po tesanu kamenu kojim je uzidana, i po dosljednoj i strogoj geometriji, lako je zaključiti kako je njezin prirodni položaj: biti gore, ne na tlu, još manje: dolje. U posebnim opažajnim prilikama, kada je svjetlost dobro raspoložena, putniku što joj prilazi s istočne strane, nadaje se u liku gorućega kristala što se ne muči s takvim »sitnicama« kakve su vremenske mijene, još manje, povijesne zastare. Ona je tu bez roka, čisti poziv na prisutnost i trajnost. Pa i nije nužan Šenoa za pomisao na uskoke. Premda se, dakako, bez njega ne može. Ali njegova priča vuče prema zapletima povijesnih mijena, gdje različite predaje nude navodno pouzdane ključeve. (Baš lijepo naliježe na dušu onaj s kraja knjige Bare Popadića: uskoci nisu poraženi, oni su izdani.) No sam Nehaj teško je uvući u tu vrst interpretacijske »loše beskonačnosti«. Njegova sposobnost odgode svakoga kalendara posredno sugerira da je na djelu nešto manje očito a nezanemarivo: Sam grad Senj ovdje je »uskočio« u svoju gradskost. Vjerojatno bi trebala biti slučajna, ali dobro je držati i da nije, činjenica da se u mladenačkim pjesmama Cihlara Nehajeva nalaze dvije (jedna pokraj druge), naslovljene: Jadranskome moru, oda i Kamenu (obje iz 1897. godine). U odi moru doznajemo: »(...) Roda moga kano da ciela duša/ u tebi sniva...« U drugoj, »kamenoj«, govori nam kamena tvarnost »(...) Vjetar me ne bije niti/ Prežarko sunce peče; – ni vremena nije me strah« (str. 45). Nehajev se u njima, očito, nosi s dva elementa, dvije prirodne, bolje reći, kozmogenetične sile. U zagonetnu »pukotinu«, gdje se te sile spajaju i sudaraju, »uskočio« je Senj, u više nego skromni »raspoloživi« teritorij. Kada se s Vratnika putnik spušta onom zmijolikom »jozefinskom« cestom već ga strmine i uski prosjeci pripremaju da ga na kraju, u gradu, ne očekuje prostorna »raskoš«. Premda je Velebit ovdje na zapadnu zalazu, ipak je on – veleban.

Nehaj kula u posebnim opažajnim prilikama, kada je svjetlost dobro raspoložena, putniku što joj prilazi s istočne strane, nadaje se u liku gorućega kristala što se ne muči s takvim »sitnicama« kakve su vremenske mijene, još manje, povijesne zastare.

More je svojevrstnim »arhivom« odvažnosti i snova o sretnim svršetcima. Trajna otvorenost onkraj kalendara. Kamen je »bez straha od vremena«. Grad koji »uskače« između njih baštini i jednu i drugu »imunost« na zaplete i prirodnog i povijesnog vremena. Cilja se biti bez roka: za vavik. Pa su dimenzije područja »uskočenosti«, ma koliko bile životno i tehnički važne, za pravo – sekundarne. One se baštine sa samorazumljivošću s kojom se baštine i spomenuti elementi. Oni su prvi, grad je poslije na redu.

Nije Senj na ovom, primorskom, potezu, jedini komu se može prisnažiti spomenuta »uskočenost« u pukotinu između elemenata. Nešto dalje prema sjeverozapadu isto je pokušao Bakar. Nešto dalje prema sjeveroistoku isto je pokušao Jablanac. Prvi se još može pohvaliti kakvom takvom prisutnošću. Drugi već teže: fizički sklop još stoji, ali živih ljudi je sve manje. Senj se od njih dijeli jasnim sjećanjem na one koji su, i nehotice, pokazali da je »uskočenost« grada predhodila svakoj posebnoj uskočkoj zgodi i predaji. Pa Šenoa opravdano upućuje ne na opasnu uskočku ruku nego na (opasnu) gradsku ruku. U drugoj Uskočkoj elegiji Kranjčević bilježi: »(...) Sred grada u kamenu Senju/ Na glasu je božji hram;// To crkva je svetoga Franje/ I mrtvijeh uskoka stan«. Crkve više nema, a nema ni »mrtvijeh uskoka stana«. Ali je tu grad koji je »uskočio« između elemenata pa može biti »hramom« svakomu tko »uskoči« pognan povijesnom ili kakvom drugom nuždom. Uskočke elegije prožimlje energija odpora spram normalizacije svakodnevna života bez slobode. U njezine unutrašnje »džepove« lako se, stoga, ulijeva sjećanje na (preminule) uskoke. Oni su tu, u gradu, na svomu. Morali su otići, a nisu. I jamci su onih predaja o senjskom gradu koje, doduše, izmiču egzaktnim inventurama, ali grad ovijaju pobjedničkim odsjajima. Sam je grad – uskokom. Njegove posudbe od mora i kamena, odporne na hirove kalendara, isključuju svodnju njegove zbiljnosti tek na dojmljivu scenografiju. »Uskakanje« u polje njihove dramske napetosti i neodvojivosti predpostavlja posebnu životnu volju. Ako se išta može baštiniti od stvarne uskočke ostavštine, bez izlaganja opasnosti od moralističkih prijekora, onda je to volja da se život i sloboda drže skupa, kao izvorni sveti blizanci. Pa koliko košta da košta.

2.

Predaje o Senju u javnom znanju nisu, dakako, samo uskočke. Jedna, nikako zanemariva, govori o »uskoj varoši«, gdje nema dosta zraka za udahnuti »punim plućima«. Obično se ta predaja veže s nekoliko »senjskih« naslova. Tu su, primjerice, Dva svijeta (1901), Posljednji Stipančići (1899) Vjenceslava Novaka, te Bieg, Poviest jednog našeg čovjeka (1909) Cihlara Nehajeva. No nije posve krivo tragove toga senjskog zavičajnog pesimizma potražiti i u nekim pismima/ poslanicama Pavla Rittera Vitezovića. U pismu Vinku Brajkoviću, senjskom prijatelju, primjerice, Vitezović piše: »(...) Građani mrze vrlinu; sada pak Senjani hrabri/ Drže da samo će groš donijeti sreću i spas.« (1676). U poslanici prijatelju Adamu Domjaniću još dodaje: »(...) Nekad se divio svijet plemenitosti Hrvata/ Koji zbog vjere su svi kretali rado u rat/ Sad je ispravnije mnogo da svadljivcima ih zoveš/ Jer ovaj se rod posve izrodio već ...« (1710). U pismu barunu Patačiću vidljiva je i svojevrstna sućut adresirana na zavičaj. »(...) Nije kriva domaja što mrzi žitelja vrsnog/ Nego pohlepa tih što upropastiše nju«. »(...) Stoga domaja je naša u vrlo otužnu stanju/ Gore nego kad rat strašni je bjesnio njome« (1711). Vitezovića, očito, muči moralno propadanje »domaje«, ne samo Senja. Violetta Moretti (2022) sugerira kako se značenje te riječi može adresirati na tadašnju Hrvatsku, ali i na Senj – i on je Vitezovićevom »domajom«.

Vitezovićeva perspektiva je perspektiva »žitelja vrsnog«. Prilike u Senju i Hrvatskoj on procjenjuje mjerilom (ne)mogućnosti prisutnih u »domaji« za valjani napredak i afirmaciju »žitelja vrsnog«. Drugačije rečeno, kakvoća zavičajnih prilika mjeri se mogućnostima djelovanja i napretka – nadarenih pojedinaca. Na tom tragu svoje romane pišu i Vjenceslav Novak i Cihlar Nehajev. Protagonist Novakova Dva svijeta je nadareni glazbenik Senjanin podrijetlom, odrastao u siromaštvu. Sve što je na njegovoj strani je izuzetni glazbeni dar. Protiv njega je, ponajprije, njegovo socijalno podrijetlo, a potom uskogrudnost zavičajnog društva, nesklona nadarenima. Cijene se, a to već i Vitezović sugerira, novac, profit, jeftina zadovoljstva, gdje je nemoguće ukorijeniti pojedinca općenito nadarena, a još manje nadarena specifično, glazbenim darom. Pa čak i kada se, po uspješnu završetku glazbenih studija, Novakov junak vraća u Senj, perspektiva se bitno ne mijenja. Posebno nadareni tu nemaju što tražiti. Osim, dakako, priliku za – ludilo. Premda, dakako, izrazita egzistencijalna krhost nadarena pojedinca dopušta povijest osobnog poraza svezati s tom krhošću, time još nije skinuta sumnja u zloćudnost zavičajnog društva. Ono se nekako pravocrtno na tu krhost – nastavlja. Pa je dopustiv i svojevrsni paradoks po kojemu je ta krhost – njegovim »izvornim« proizvodom. Time se dospijeva, i nehotice, na tlo svojevrstnog zavičajnog – antivitalizma iliti strukturirana osporavanja života.

I roman Bieg leži ne istoj podlozi. No ovdje su prisutne i dvije činjenice koje spomenutu uskogrudnost mjestnog društva uvlače u nešto širi kontekst. Prva činjenica očituje se u »autonomnu« gubitku životne volje glavnog protagonista. Pa se može reći kako je i on »zaslužen« za životnu nizbrdicu na kojoj se našao. Druga činjenica ukazuje na »vampirske« učinke velikoga grada (ovdje Beča) na životni integritet pojedinca. Neobično je (a za pravo dug književnoj modi) što nadareni pojedinac iz vlastite nadarenosti ne crpi životnu energiju za odagnati takve vampirske intencije. Velegrad = (mitski) labirint gdje se sve, predvidljivo i mehanički, okončava u gubitku. Time je, posredno, već pripremljena i pozornica osobnog sloma glavnog junaka u zavičajnom društvu. Financijsko siromaštvo, sitničavost i zloba mjestnog svijeta, te njegova duhovna praznina, oblikuju savršeni okvir egzistencijalnog pesimizma. Ali i svojevrstnu optužnicu toga svijeta.

Vitezovićeva perspektiva je perspektiva »žitelja vrsnog«. Prilike u Senju i Hrvatskoj on procjenjuje mjerilom (ne)mogućnosti prisutnih u »domaji« za valjani napredak i afirmaciju »žitelja vrsnog«. Kakvoća zavičajnih prilika mjeri se mogućnostima djelovanja i napretka – nadarenih pojedinaca.

Zacijelo se kroz lik Stipančićeve kćeri, Lucije (u Novakovu romanu Posljednji Stipančići), najjasnije skicira unutrašnja zatvorenost mjestnog svijeta. Novak ističe tri glavne sastavnice. To su: patrijarhalni sklop s minimalnim mogućnostima individualizacije; kolonizacija »ženske« stvarnosti kao neke vrsti unutrašnje afrike; ograničeno znanje i mogućnosti integracije mjestnog društva prema društvenom »gore«. Usklik Lucije Stipančić: Odgojili su me ovdje kao u tamnici... zorno sažimlje životnu bilancu učinaka spomenutih sastavnica. Mjestno društvo funkcionira kao svojevrstni – »tamničar« ključnih životnih intencija. Takva društva predvidljivo se fosiliziraju i stvaraju arhive sjećanja na događaje koji se nisu dogodili. Nema boljih pomagala od takvih zavičaja na putu u – bezzavičajnost.

U spominjanim tekstovima nema širih potraga za oblicima odpora, ne računaju li se tu ludnica i samoubojstvo. Ali je već i po analitičkoj inerciji dopušteno predpostaviti kako je odpor tu. Koliko je vidljivo njegovi se tragovi jasnije naziru u različitim »anarhoidnim« gestima u pučkoj komunikaciji. Zacijelo i dugu tradiciju satirične/humoristične Metle i škavacere nije pogrešno držati jednim od izdanaka toga odpora. Ruganje sebi ne jamči da će se život nakon toga promijeniti. Ali, ipak – dobro zvuči.

3.

Na prvi pogled zvuči paradoksalno tvrdnja kako Senj zaslužuje naslov posebnoga hrvatskoga intelektualnog žarišta. Po pravilu, takav se naslov od prve priznaje sveučilišnim gradovima, najprije, povijesno gledano, Zadru, pa Zagrebu, potom Splitu, Rijeci, Osijeku. Množenje novih sveučilišta (Zadar, Dubrovnik, Pula, Varaždin, Slavonski Brod...) nakon 1995., te više veleučilišta (Karlovac, Vukovar, Čakovec, Otočac, Sinj...) olakšava isto »priznanje« proširiti na više dodatnih gradskih adresa. Koliko se zna, Senj se nije našao ni na jednom od takvih popisa gradova – sretnika. Pa ipak, spomenuti naslov u Senju nije nezaslužen. Makar je u sadašnjim prilikama teško izbjeći i svojevrstnu sumnjičavost.

U činjeničnoj jezgri, na koju se sam naslov naslanja, dvije su institucijske adrese: Senjska gimnazija (u javnoj sferi) i Senjska biskupija (u religijskoj sferi). Biskup i pripadajuće svećenstvo nisu baš, tehnički promatrano, najpozvaniji stvarati intelektualce. Pa ipak, u senjskom slučaju Biskupija se ne može/ ne smije zanemariti. Ponajprije, od senjskog biskupa potječe više prijedloga osnutka posebna sjemeništa u Senju koji bi pripremao polaznike za viši studij teologije i svećenička zvanja. Neukost nije najbolji suputnik na putu prema nebu, a ona je, po uvidima više senjskih biskupa, bila ovdje, na starom glagoljaškom tlu, nezanemariva. Carskom dopusnicom godine 1804., to je i postignuto (Devčić, 1989., str. 59). Isto tako, ne poticaj senjskog biskupa Mirka Ožegovića, utemeljuje se posebni »zavod«, čitaj: đački dom, godine 1857., gdje su stan i hranu mogli naći siromašni, a nadareni, senjski gimnazijalci. I danas je riječ: Ožegovićianum više od tehničkog naslova (Bogović, 1989., str. 29). Najzad, na temelju zalaganja senjskog biskupa, spomenutog Mirka Ožegovića, godine 1839., obnavlja se rad senjske gimnazije. Prije toga, ona je od 1725., kada je utemeljena, do djelovanja biskupa Ožegovića, bila izložena različitim neslogama između zainteresiranih crkvenih redova (pavlini, franjevci), gradske uprave, vojnokrajiške uprave, i same Biskupije. Pa je bilo razdoblja kada – nije radila. Od obnove biskupa Ožegovića njezin se rad ustalio, a programska prilagodba iz godine 1849. olakšala je njezinu daljnju konsolidaciju (Bogović, 1989., str. 12–25).

S kojim se »nultim« stanjem suočava senjska gimnazija zorno je vidljivo iz jednog (usputnog) zapisa Vinka Kriškovića. On piše: »(...) Samo jedan primjer, kako je tada bilo: Senj je do godine 1872., ʽkrajinska gradska općinaʼ, kad je razvojačen. Gradsku upravu vršili su auditori Nijemci na čelu s jednim majorom, koji redovito nisu znali ni natucati hrvatski. Ali pomorska uprava bila je talijanska a tako i pomorstvo, trgovina, a tako i jezik imućnije čeljadi. Služba božja vršila se je u ʽšćavetskomʼ, starom i pokvarenom hrvatskom jeziku, domaće čakavsko narječje bilo je ʽhrvatskiʼ, a štokavsko ʽbunjevačkiʼ jezik, jer su se krajišnici zvali u gradu ʽbunjevciʼ. Pučka škola bila je dvojezična. Najprije se učio Fibel, a onda Početnica, najprije se pjevao ʽjedan put jedanʼ njemački a onda hrvatski, ali svjedočbe i svi službeni spisi samo njemački. Gimnazij je bio čisto hrvatski, ali i tu svjedočbe i službeni spisi samo njemački. Po tome se vidi, koliki su zadatak imale i sjajno izvršile hrvatske škole.« (Krišković, 2003., str. 269).

Senj je do godine 1872., ʽkrajinska gradska općinaʼ, kad je razvojačen. Gradsku upravu vršili su auditori Nijemci na čelu s jednim majorom, koji redovito nisu znali ni natucati hrvatski. Ali pomorska uprava bila je talijanska a tako i pomorstvo, trgovina, a tako i jezik imućnije čeljadi.

Postupno, prometnula se senjska gimnazija u adresu s kojom su životno povezani brojni hrvatski intelektualci i zaslužnici. Nije po tomu Senjska gimnazija osamljenim slučajem. U dužem razdoblju, kada u Hrvatskoj djeluje samo jedno, Sveučilište u Zagrebu (sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća) i kada se studira ili u Zagrebu ili u Beču, Pragu, Rimu, Mletcima (preskočimo srednjovjekovni primjer Augustina Kažotića koji već tada studira u Parizu, na Sorboni), nekoliko hrvatskih gimnazija su po učinku i važnosti više od samih adresa srednjoškolskog ranga. Osim Senjske, takva aura obvija, primjerice, Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, isto tako Klasičnu u Splitu, gimnaziju u Vinkovcima, Varaždinu, Sušaku... Pohađati te škole već je bilo, samo po sebi, svojevrstnim jamstvom posebne kakvoće stečene naobrazbe. Pavle Tijan, jedan u nizu vrhunskih senjskih enciklopedista (Vitezović – Krišković – Tijan...) u svojim sjećanjima svjedoči kako mu je za uspješno položiti latinski na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, kao dijelu diplomskog ispita, bilo dostatno znanje iz latinskog stečeno u Senjskoj gimnaziji (Nevenka Luetić Tijan, 2014., str. 40).

Ima li se takvo stanje stvari u vidu ne bi trebao iznenađivati uvid u širi popis senjskih gimnazijalaca i maturanata koji su poslije ostavili traga u hrvatskoj kulturi i povijesti, a poneki i u kulturama drugih nacija. Na popisu su, primjerice, Milutin Cihlar Nehajev, Vladimir Ćopić, Aleksandar Flaker, Ante Glavičić, Mihovil Kombol, Silvije Strahimir Kranjčević, Vinko Krišković, Neda Krmpotić, Eugen Kvaternik, Branimir Livadić, Milan Moguš, Vjenceslav Novak, Mirko Ožegović, Janko Polić Kamov, Franjo Rački, Julije Rorauer, Krešo Stanišić, Ante Starčević, Šime Starčević, Pavao Tijan, Lavoslav Vukelić, Stjepan Vukušić... Pretežu, vidljivo je, »starija imena«. Posredno, ta činjenica snaži predpostavku kako su prije spomenute važne hrvatske gimnazije postupno dobivale »konkurenciju« u drugim, novoosnovanim. Pri tomu su gimnazije u većim gradovima, predvidljivo, postajale i privlačnije ne samo po kakvoći nastave i nastavničkog zbora. Ali taloženje institucijske tradicije, i institucijskog sjećanja, ma kako izvanjske prilike bile »oskudne«, ne dopušta toj oskudici nadvladati. Institucije, poznato je, »odozgo« oblikuju društva. I kao što, vidjelo se, Senj odozgo »uskače« u svoju gradsku zbilju, tako i senjska gimnazija, djelujući »odozgo« svojom institucijskom baštinom, ne dopušta te senjske korijene zaboraviti. Pri tomu je i senjska biskupija u okviru svojih ovlasti, uspješno sudjelovala u tom procesu oblikovanja senjskoga grada »odozgo«. Ne podcjenjuju se, dakako, prinosi gospodarstva, trgovine i pomorstva napose, te u današnjim prilikama turizma, gradskoj evoluciji. Ali bez izvornih formativnih silnica prisutnih u gradskom identitetu, te u spomenutim ključnim institucijama, teško da bi se o Senju govorilo kao o posebnu i važnom hrvatskom gradu. Kako će pomodna »tehnifikacija« naobrazbe i selidba sjedišta Biskupije u Gospić djelovati na senjsku gradsku evoluciju tek se ima dokumentirati. Lucidni Pavao Tijan protivio se biskupijskoj selidbi.

4.

Suočavanje s gradskim zbiljama navodi na posebnu vrst znanja koja uspješno izmiče već »klasičnim« odjeljcima u opisu i analizi grada: zemljopis, povijest, ekonomija, demografija, prometne mreže, korištenje zemljišta... O njemu više znaju urbanisti i arhitekti te lucidniji žitelji samih naselja. Po srijedi je znanje gdje je u središtu »paradigme« – mjesto, mjestnost (grada, naselja). Glavni razlog što uspješno izmiče spomenutim analitičkim disciplinama leži u činjenici da mjesto nije ni fizička ni imaginarna zbilja. Ona nastaje kad se određeni odsječak prostora, zagonetnom preobrazbom, prometne u posebni simbolni i doživljajni poredak, ali pri tomu ostaje jednako »fizikalan«. Dva su ključna sudionika u tom procesu. Prvi je lokalna sociokulturna zajednica, njezine intencije, imaginacija, sposobnosti, simboli. Drugi je sudionik onaj što ga, dosta neprecizno, zovemo prostorom; točnije je reći: prirodna baština. U lijepom, na žalost: neobjavljenom, tekstu: Armulin ili Topografija
(o)sjećanja Helena Knifić Schaps, autorica antologijske knjige: Velebit arhitektonski, Pučka gradnja u dijelovima Sjevernog i Srednjeg Velebita (2013), o zagonetnosti mjesta ovako piše: »(...) Opredijelila sam se, izgleda, za mjesto u tom prostoru, mapirajući vlastita sjećanja, osjećaje, nevidljive veze fizičkog prostora i čovjeka kao sastavnice baštine. K tomu, još sasvim namjerno, i za ʽneznanstveni pristup materijiʼ (...) Moja ljubav prema zavičaju ostaje elementarna, a moja mi struka i četiri desetljeća profesionalnog bavljenja prostorom i mjestom daju za pravo da samu sebe okitim titulom kvalificirane nostalgičarke. Sad je pravi trenutak za odmahnuti rukom i reći ono: Ma pusti je ona je Senjkinja«. Mjesto je, dakle, sabiralište svega onoga što je gradska zajednica učinila od prirodne baštine, i što je prirodna baština, povratno, učinila od zajednice i s tom zajednicom. U mjestnosti se najmanje netočno nazire gradski identitet.

Pogledati je sada tko su Senjani, Senkinje. Knifićeva zapisuje: »(...) Biti Senjanin ili Senkinja i dan – danas predstavlja pojam neke postojanosti, oporosti, otpornosti, već prema tvrdoglavosti. Čim se tako deklariraš odmahuje se rukom, prestaje protu-argumentiranje i pušta te se na miru. (...) Moj se zavičaj nikada nikomu nije umiljavao i nudio, potpuno lišen želje da se dopadne.« (str. 19).

Nije Tito Dorčić generaliziranim predloškom senjskoga građanina koji uspijeva jedino kada je u savezu i dosluhu s morem. Ali bez mora Senj nije potpun, pa i nije Senj. Nije teško analogne rečenice premjestiti i na nacionalnu razinu. Treba pozorno čitati mjestne senjske zapise.

Na drugoj je strani prostor i njegova prirodna »zaliha«. Već je upozoreno kako je senjsko »uskakanje« u vlastitu gradskost neodvojivo od prostorne konfiguracije. Knifićeva nabraja: Podbilo, Senjsko bilo, Gačanska dolina, Sjeverni Velebit s Podgorjem, te istočna, stjenovita, gola, i uglavnom nepristupačna, obala najbližih otoka. I, dakako, more. S tom je zbiljom grad u neprekidnu hrvanju. Pa se, stoga, zacijelo i u svakodnevnu jeziku bježi od eventualnih mreškanja nježnosti. Nadmoćni su augmentativi, dočim su umanjenice nerijetko zajedljive i posprdne, posve prilagođene »hrvačkoj« osnovi gradskog identiteta. Nije lako u tim oskudnim »džepovima« bila i podbila razvijati grad »u šir u vis«, da pokrademo Janka Polić Kamova. Pa ipak, Senj se prema unutra uspješno diferencira oblikujući nemalu mrežu posebnih mjesta. Lopica, Varoš, Arbatovo, Gorica, Travica, Mundarićevac, Višala, Dvorac, Cilnica, Fortica, Prva draga, Druga draga, Trbušnjak, Zgon, Kalvarija, Arto, Škver, Velika vrata... Nisu to tek prostorne etikete. Po srijedi su sabirnice u mjestnoj mreži koje teže uspostaviti se kao svojevrstne pomoćne jezgre, mjesta u mjestu. Budući da »uskače« u svoju gradskost Senj se opire silama unutrašnje jednoobraznosti, svojstvene naseljskim potomcima vojnih ili kojih drugih logora. Nekako se samorazumljivo nameće jednostavna identitetska tautologija: Senj = Senj. Utješno je, ako ništa drugo, što se današnje poželjno voće, marelica, ovdje još može nazvati armulinom, i pri tomu vjerovati kako to i nije marelica nego posve drugo voće, koje s njom nema puno veze. Možda je sve to zanemarivo: ne propada samo senjski mjestni govor i riječi. Ali je, ako ništa drugo, iz povijesti zavodništva poznato kako je (zavodničko) voće drugačije zove li se drugačije. Mjesto ima svoje zvukove, mirise, taknuća, tvarnost, sjenovite i sjajne kutove. Svaki takav, jer je takav, valjanom je kotvom nekom sjećanju, zamišljaju, priči, bezobraštini, izmišljotini. Na istoj, premda »pričuvnoj«, strani je i more. U Novakovu romanu Tito Dorčić podsjeća se kako je ono glavnom protagonistu, njegovoj živoj strani, »(...) darivalo radost i slast života«. Treba računati s odplatom duga tim životodajnim silama. Od »uskakanja« u navlastitu gradskost to se očekuje bez posebnih dramskih gesta. Nije Tito Dorčić generaliziranim predloškom senjskoga građanina koji uspijeva jedino kada je u savezu i dosluhu s morem. Ali bez mora Senj nije potpun, pa i nije Senj. Nije teško analogne rečenice premjestiti i na nacionalnu razinu. Treba pozorno čitati mjestne senjske zapise. Tamo se može naći valjana pouka o baštini. Manje kao o profitnom dobru. Ali koliko treba o dobru bez kojega se nikomu ne može priznati valjanost bića s identitetom. Nije to poziv na bosonoge šetnje senjskim ulicama, kakve je volio jedan od zadnjih svjedoka senjske mjestnosti, pjesnik Krešo Stanišić. Ali se preporučuje u odmjerenu dahu prisjetiti se Kranjčevićevih »(...) Ne znam što je ovdje tako slatko meni/ Ožarena oka gledat niz pučinu/ Srebrnu i žarku u sutonskoj sjeni/ Ronit joj u boje pjege i dubinu...!« (Na obali uskočkog grada). U takvim liričnim ovitcima pulsira posebna epska energija, mjestno zatečena tijesnim (gradskim) tijelom, koja uspješno obkoračuje svako senjsko, posebno, vrijeme. Njoj se pripada u svakoj točnijoj inačici senjskog identiteta. Ona se baštini. Ona nas baštini.

Literatura

Mile Bogović, 1989., »Senjska gimnazija od osnutka do smrti biskupa Mirka Ožegovića (1725–1869)«, Senjski zbornik, godina 16., 1989., Senj, str. 3–30.

Milutin Cihlar Nehajev, 1944., Iz mladih dana, Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb.

Milutin Cihlar Nehajev, 1944., Bieg, Povijest jednog našeg čovjeka, Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb.

Ivan Devčić, 1989., »Senjsko bogoslovno učilište«, Senjski zbornik, godina 16., 1989., Senj, str. 55–62.

Helena Knifić Schaps, 2021., Armulin ili Topografija (o)sjećanja, rukopis, Zagreb.

Silvije Strahimir Kranjčević, 1958., Sabrana djela I, Pjesme, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb.

Vinko Krišković, 2003., Izabrani književni i politički eseji, Matica hrvatska, Zagreb.

Nedjeljka Luetić-Tijan, 2014., Život Pavla Tijana, Matica hrvatska, Zagreb.

Krešimir Nemec, 2020., Leksikon likova iz hrvatske književnosti, Naklada Ljevak, Zagreb.

Pavao Ritter Vitezović, 2022., Pjesničke poslanice, Disput, Zagreb, odabrala i priredila Violeta Moretti.