O jednom zaboravljenom savezništvu: senjski uskoci i španjolska politika na Jadranu u početku XVII. stoljeća

Savezništvo senjskih uskoka i španjolske visoke politike kreirane s potkraljevskog dvora Obiju Sicilija u Napulju i – znatno manje – iz Milanskog vojvodstva zadnja je epizoda u vrlo snažnoj, što tajnoj a što javnoj španjolskoj prisutnosti i aktivnosti na istočnoj obali Jadrana koja je intenzivno trajala cijelo XVI. stoljeće.

Posrijedi su događaji s početka XVII. stoljeća, kad je moć španjolske monarhije, najjače i naraširenije sile na svijetu, počela nezaustavljivo opadati, a savezništvo koje ću ovdje ukratko prikazati znakovit je primjer te tendencije.^[1] Senj u tijeku XVI. stoljeća, kad je španjolska dojavljivačka aktivnost na istočnoj obali Jadrana bila uspješna i dobro organizirana, nije bio zastupljen ni kao točka iz koje su dojave dolazile, ni kao predmet posebnog zanimanja tajnih dojavljivača. Ne spominje ga se u mnoštvu dosad objavljenih i obrađenih tajnih dojava španjolskom Dvoru o osmanskim kretanjima i akcijama u našem zaobalju i dublje put istoka i juga koje su slali tajni agenti organizirani iz španjolskog veleposlanstva u Mletcima. U tim dokumentima spominju se, doduše, uskoci i njihov vođa i organizator uskočkog načina ratovanja Petar Kružić, ali samo do trenutka gubitka kliške utvrde i Kružićeva ubojstva. U tim se dojavama govori kako su Mlečani, koji su svesrdno odmagali Petru Kružiću i kliškim uskocima u njihovoj obrani od Osmanlija, nakon Kružićeve smrti bili zdvojni jer su uvidjeli da na kršćanskoj strani na Jadranu nema više nikoga tko bi se ovima znao suprotstavljati pa će i njima, Mlečanima, biti znatno teže voditi uobičajenu dvoličnu politiku. Ali, Senj nalazimo u najstarijim dokumentima koji posredno ili neposredno svjedoče o poznavanju istočne obale Jadrana na istočnim obalama i u kulturnim središtima Iberskog poluotoka pa ću ih ovdje spomenuti.

Prvi spomen Senja je na zemljovidu što ga je godine 1154. za vladara Sicilije, Normana Rutgera II., napravio španjolsko-arapski kartograf Abu Abdullah Muhammad al-Idrisi, koji je obrazovanje stekao u Córdobi, središtu znanja u tadašnjem Al-Andalusu, islamskom dijelu Iberskog poluotoka, odakle je emigrirao na Apeninski poluotok, najvjerojatnije zbog nesigurnosti izazvane ratovima među islamskim dinastijama na Iberskom poluotoku u to vrijeme. Na zemljovidu poznatom kao Tabula Rutgeriana prikazano je Jadransko more s lukama i gradovima – 26 hrvatskih gradova – među kojima je i Senj. Senj je kao važna luka ucrtan i u tzv. Katalonski zemljovid (šp. Carta catalana) nastao na Mallorci 1375. godine; spominje ga kao postaju na putu po »cijeloj« Europi i anonimni autor, vjerojatno seviljski franjevac u Putu oko svijeta s grbovljem svih kraljevstava (vjerojatno iz 1330). Sve to potvrđuje važnu ulogu grada na Jadranu, a posredno i u Sredozemlju, od najstarijih vremena, ali ne govori o bilo kakvim važnim vezama dviju sredozemnih obala.

---

Senj nalazimo u najstarijim dokumentima koji posredno ili neposredno svjedoče o poznavanju istočne obale Jadrana na istočnim obalama i u kulturnim središtima Iberskog poluotoka. To potvrđuje važnu ulogu grada na Jadranu, a time i u Sredozemlju, od najstarijih vremena.

---

Savezništvo španjolskog potkralja Napulja, moćnoga vojvode Osune, uspješnog vojskovođe staroga kova i senjskih uskoka na početku XVII. stoljeća upisano je u kontekst posve različit od navedenih spomena Senja. Spomenula sam da do njega dolazi nakon burnog XVI. stoljeća, u kojem su Španjolci izravno ili preko svojih saveznika na Sredozemlju stalno ratovali s Osmanskim Carstvom, odnosno s njihovim saveznicima. Sredozemlje je u tom stoljeću doista bilo podijeljeno na osmansku i kršćansku stranu, s tim da su potonju predvodili Španjolci. Ta je tema veoma zastupljena u španjolskoj historiografiji, ali i u književnosti i drugim umjetnostima: nakon lansiranja poznate »crne legende« u knjizi History of America Škota lorda Robert­sona Španjolci su se trudili dokazati kako je velik dio zlata i srebra koje su nanijeli iz Novoga svijeta utrošen za financiranje rata protiv Osmanlija, a književnost, iz koje je planetarno poznato Cervantesovo sužanjstvo u osmanskoj Berberiji, u XVI. je stoljeću je i ona, ali i pjesnici na dvoru napuljskog potkralja (na španjolskom ili talijanskom jeziku), slavila španjolsku hrabrost i oružje u borbama s Osmanlijama, posebno španjolsku obranu, ali i gubitak Herceg-Novog (»I neće samo Iberija, što vas rodi / I Dalmacija, što vam grob sad daje / Odjeknut vašom slavom do zenita.«). Moćni Osmanlije su se zalijetali do katalonskih obala (primjerice, Cervantesov brod su zarobili sjeverno od Barcelone nakon Lepantske bitke), a predodžba muslimana kao inovjerca i Drugoga par excellence u društvu i u umjetnosti potisnula je predodžbu američkog Indijanca čije postojanje su Španjolci Europi baš tada otkrili.

U tom su velikom prostoru široko shvaćenog Sredozemlja hrvatske zemlje, s jedne strane svedene na okrajke i granice sebe samih, a s druge utonule u golemo Osmansko Carstvo, španjolskoj politici bile veoma zanimljive. Iz korespondencije između papa i španjolskih vladara, Karla V. i Filipa II., te između dvorske kancelarije i veleposlanika pri Svetoj Stolici vidljiv je, primjerice, stalni zagovor Dubrovačke Republike i briga za opstanak kršćana pod Osmanlijama. Iz izvješća veleposlanika u Mletcima vidljivi su pak rezultati rada guste dojavne mreže koju je to veleposlanstvo splelo po istočnoj obali Jadrana ne bi li španjolski Dvor stalno dobivao informacije o autentičnom stanju u tim rubnim dijelovima Osmanskog Carstva ali i u dubini Balkanskog poluotoka, posebice o stanju i raspoloženju kršćana u porobljenim i vazalnim zemljama. Naime, historiografska obrada tadašnje španjolske vanjske politike otkriva veoma ambiciozne planove Krune za jugoistočnu Europu, posebno nakon Sigetske i Lepantske bitke, koje je razmatrala kao opcije za zaleđe istočnih obala Sredozemlja. Ta »istočna« politika nama ostaje zanimljiv aspekt sveukupne španjolske imperijalne politike, a savezništvo i dobro razumijevanje vojvode Osune, napuljskog potkralja, i senjskih uskoka, kasni je, ako ne i posljednji, dokaz tih (neostvarenih) zamisli o kojima nalazimo spomena kod španjolskih povjesničara ranog XX. stoljeća kao i kod povjesničara mentaliteta, konkretno mentaliteta cara Karla V. i njegova sina, kralja Filipa II., ali i u španjolskom viđenju i ocjeni (osudi) mletačke politike na Jadranu i općenito na istočnom Sredozemlju.

Vratimo se temi uskoka i Jadrana na početku XVII. stoljeća. Po mišljenju španjolskog veleposlanika u Mletcima, (španjolskog) namjesnika Milanskog vojvodstva i samoga napuljskog potkralja, Mlečani su Jadran smatrali svojim lenom. Španjolski je Dvor nakon smrti Filipa II. bitno smanjio i deaktivirao utjecaj svoje politike na Sredozemlju, što njezinim gore spomenutim provoditeljima na Apeninskom poluotoku nije bilo nimalo po volji. Dapače, smatrali su popustljivost prema jednoj trgovačkoj republici koja zbog trgovačkog interesa neprekidno paktira s Osmanlijama nedostojnom ponašanja najjače kršćanske sile u koju su kršćani (i ne samo zapadnog obreda) na istočnim stranama više od stotinu godina polagali sve nade za oslobođenje od osmanskoga gospodstva.

Za prikaz predodžbe koju su Španjolci u Milanu, Mletcima i Napulju tih prvih godina XVII. stoljeća stvorili o uskocima poći ću od izvješća namjesnika Milanskog vojvodstva iz 1607. godine, koje je 1967. objavila Zdenka Reberski Baričević, hrvatska povjesničarka školovana u Argentini i Sjedinjenim Američkim Državama, u časopisu Cuadernos de Historia de España, što je, koliko mi je poznato, prvi spomen i obrada veze o kojoj je ovdje riječ od jednoga hrvatskog istraživača na španjolskim izvorima.

Izvješće je pisano kao da je posrijedi prvo takvo o senjskim uskocima i temelji se na opsežnom izvješću anonimnog dojavljivača s istočnog Jadrana, pa tako grof Fuentes, milanski namjesnik, kaže da su oni »najratoborniji narod na ovim stranama«, da su od svog ustrojavanja bili vjerni saveznici austrijskih Habsburga, da opstaju od ratnih pohoda u osmanski teritorij ali da im je to mirom između Habsburga i Porte 1606. godine zabranjeno, da su prisiljeni tražiti druge izvore prihoda da bi se održali ondje gdje jesu te da ih treba pridobiti prije nego ih to nepovoljno stanje natjera da uđu u mletačku službu. I milanski namjesnik i napuljski potkralj htjeli su ojačati španjolsku prisutnost na Jadranu uspostavom trgovine između Napuljskog Potkraljevstva i »nadvojvodinih zemalja« (zemalja izravno podređenih Dvorskom ratnom vijeću u Grazu), i time se konkretno suprotstaviti drskom mletačkom svojatanju Jadrana, a uskoke angažirati kao njihovo stalno osiguranje i pratnju. Time bi oni bili materijalno zbrinuti, a budući da bi takva trgovina bila suprotna mletačkim interesima, uskoci bi tim angažmanom ostali na istoj, protumletačkoj strani na kojoj su i prije bili, čime ne bi bio narušen njihov idejni integritet. Opisi uskoka i njihova stanja i djelovanja odaju svijest o uskočkim zaslugama u prošlosti i u tom trenutku:

»... (to su ljudi podrijetlom) dijelom iz grada Senja, a dijelom iz obližnjih krajeva u Dalmaciji i Hrvatskoj, osobito iz Vinodola, iz Furlanije, iz Like i iz Poljičke knežije, iz carskih zemalja, iz zemalja grofa Zrinskog i iz turskih zemalja (...) Ti ratnici, raspoređeni u Senju i po drugim krajevima ne samo da su u ovom ratu sačuvali Njegovom Carskom Veličanstvu vlast nad dalmatinskim i hrvatskim kraljevstvima nego su, ploveći Jadranskim morem, upadali u turske zemlje odvlačeći tako dio (turske) vojne sile s ratišta u Ugarskoj.«

Naglašavanje starih zasluga, a posredno i starih vremena kad je Španjolska bila predana održavanju svog statusa braniteljice kršćanskog svijeta na cijelom Sredozemlju, jamačno je trebalo potaknuti neodlučni madridski Dvor, to jest neodlučnog vladara Filipa III., na povratak na takav stav i djelovanje. Uskočke se pljačkaške pohode u izvješću podrazumijeva i tumači kao sastavni dio tadašnjeg oporog života na Sredozemlju što se tada držalo uobičajenim i opravdanim. Njih se gleda kao čuvare granice kršćanskog svijeta, ali se napominje da za to iz Graza dobivaju premalene plaće te da su prisiljeni pljačkati. Anonimni dojavljivač milanskog namjesnika stoga predlaže da se uskoke uzme u stalnu službu i rasporedi po različitim dijelovima Napuljskog Potkraljevstva za obranu »od gusara i neprijatelja« te za napade na turske zemlje s istočne strane Jadrana koje bi oni poduzimali sami ili zajedno sa španjolskim brodovljem, a da dio njih može ostati u Senju i čuvati granicu »Dalmacije i Hrvatske« i biti od koristi u novim pohodima na Turke. Tako bi, drži on, služili i austrijskom caru i španjolskom kralju. On čak navodi kako bi za takvu službu svaki uskok trebao dobivati koliko dobivaju mornari u španjolskoj ratnoj mornarici te kako bi idealan uskočki vođa bio njihov tadašnji zapovjednik, Ivan Vlatković, koji je »iz njihova naroda«. Kao moguće ciljeve napada samih uskoka ili zajedno sa španjolskom ratnom mornaricom i taj dojavljivač, kao i dubrovački dojavljivači u XVI. stoljeću, navlastito Marin Zamanja, navodi Drač i Valonu u Albaniji i Herceg-Novi u Dalmaciji jer su u tim mjestima uskoci dobro znani i respektirani, što jamči uspjeh. Zanimljiv je konačni cilj tajnog dojavljivača: on misli kako bi takvi napadi preplašili autohtono stanovništvo koje bi se razbježalo, zbog čega bi Mlečani ostali bez rezervoara iz kojega su pribavljali veslače na galijama, a to bi pak omogućilo Španjolcima i uskocima puno slobodniju plovidbu i trgovinu Jadranom.

---

Savezništvo španjolskog potkralja Napulja, moćnoga vojvode Osune, uspješnog vojskovođe staroga kova i senjskih uskoka na početku XVII. stoljeća upisano je u kontekst posve različit od navedenih spomena Senja.

---

Iz izvješća je vidljivo dvoje: s jedne strane, da je tajni dojavljivač očito bio »domaći čovjek« s povijesnim i neposrednim iskustvom života u »ostatcima ostataka« i s puno razumijevanja za uskoke koje očito zagovara kod milanskog namjesnika. Naime, kad se gleda cjelina dosad objavljenih tajnih dojava s istočne obale Jadrana i njezina zaleđa (a objavljen je ili ekstenzivno citiran veći broj tog mnoštva dokumenata) lako se mogu razlikovati izvješća dojavljivača poslanih na našu stranu Jadrana uglavnom iz dijelova Italije pod španjolskim gospodstvom od onih naših ljudi, i tu su velikaši poput Zamanje ili dignatari poput stonskog biskupa u osnovnim crtama razmišljanja veoma bliski ljudima nižega društvenog statusa angažiranih na različite načine. Radilo se, na kraju krajeva, o njihovu opstanku i opstanku njihove društvene i narodne zajednice. S druge strane, milanski namjesnik grof Fuentes, citirajući ekstenzivno dojavljivača baš u dijelovima u kojima on ističe uskočke kvalitete i elaborirajući o mogućnostima jačanja španjolskog položaja i utjecaja na Jadranu, zapravo pokazuje da je bliži staroj španjolskoj politici glede Jadrana nego onoj koja mu je dala Milano na upravljanje, a time posredno i razmišljanju ljudi s istočne strane Jadrana.

Događaji su nažalost otišli drugim smjerom, različitim od takva razmišljanja. Španjolska Kruna je, bojeći se daljnjeg pogoršanja odnosa s Mlečanima, koji su se uvijek, pa i tada, protivili ratnim pohodima protiv Osmanlija, a u sve su pregovore i dogovore uključivali i pitanje uskoka, pristala uz tzv. Bečki ugovor koji su 1612. potpisali Dvorsko ratno vijeće, tj. austrijski nadvojvoda koji mu je bio na čelu i Mletačka Republika. Njime su austrijski Habsburzi pristali na djelomično raseljavanje uskoka i na jamčenje da oni neće napadati Mlečane na moru.

To je bilo upravo suprotno od onoga što su zagovarali napuljski potkralj i milanski namjesnik. Ali, tijek događaja nije išao na ruku tom miru: stalne pljačke, palež gradova i mnoge žrtve doveli su do pravog rata, poznatoga kao »uskočki rat« između Austrije i Mletaka. Španjolski kralj je također ušao u rat, na strani svog austrijskog rođaka, i to svojom sredozemnom ratnom mornaricom (jednom od glasovitih španjolskih armada) kojoj je napuljski potkralj, vojvoda Osuna, priključio uskoke i njihove lađe. Istodobno je zabranio izvoz žita, tog (po Braudelu) »gospodara Sredozemlja« iz Potkraljevstva Obiju Sicilija, što je silno naudilo mletačkim trgovcima. Španjolci i uskoci s jedne, a Mlečani s druge strane stalno su jedni drugima blokirali prolaz Jadranom. Rat se je usložnjavao pristupanjem nizozemskih i francuskih plaćenika mletačkoj vojsci, Osmanlije su također pokazivali želju da pomognu Mlečanima i tako naude svojim najvećim protivnicima – Španjolcima, dakle, gubio je lokalni karakter i završio tzv. Madridskim mirom 1617. godine. U sastavljanju toga mirovnog sporazuma Mlečani su po tko zna koji put pokazali umijeće pregovaranja u kojem su se služili iskrivljavanjem činjenica u svoju korist. Tako su uspjeli uvjeriti španjolski Dvor da vojvoda Osuna stalno radi na Jadranu suprotno kraljevskim uputama i zapovijedima zlorabeći okolnost da je daleko od središta monarhije. Prve žrtve te optužbe bili su uskoci, potkraljevi vjerni saveznici: dogovoreno je da ih se protjera iz Senja i da im se spali brodovlje, te da i austrijski car i nadvojvoda moraju jamčiti da uskoci više neće ometati Mlečane na Jadranu.

Stvarnost nakon sklapanja mira bila je drukčija: uskoci su, po zapisniku sjednice Kraljevskog vijeća u Madridu iz studenog 1617., i dalje plovili »s 18 brodova s po 70 ili 80 ljudi na svakome«. Vojvoda Osuna nije zbog mira promijenio stav i nije se mirio s prepuštanjem Jadrana Mlečanima. Madridski je mir doživljavao kao poraz idearija dvojice velikih vladara iz prethodnog stoljeća, Karla V. i Filipa II., u kojima je borba za kršćanstvo bila os i pokretač djelovanja. On je, kao uostalom i svi dotadašnji napuljski potkraljevi, u Mlečanima gledao samo trgovce koji se vode isključivo ekonomskim probitkom. Smatrao je da mu je primarni zadatak bio braniti katoličku stvar općenito, a posebno čast svoga, katoličkog monarha. Međutim, ispalo je da monarha nije mogao obraniti od njega samoga i on mu se usprotivio. Kad mu je bilo zapovjeđeno da temeljem Madridskog mira izmjesti španjolsko ratno brodovlje iz Jadrana, on je kralju, kršeći načelo subordinacije i praktički se rugajući osobi suverena, napisao da Španjolci nikad nisu bili junačniji i mnogobrojniji nego tada, ali da nikad prije nisu imali tako nejunačna vladara. To pismo kralju, pohranjeno u zbirci neizdanih dokumenata za povijest Španjolske, koje navodi Zdenka Reberski Baričević, u kojem Osuna moli kralja da »ne razoružava svoja talijanska kraljevstva« bilo je dodatni dokaz Dvoru da potkralj u tadašnjoj složenoj političkoj situaciji želi rat, koji Dvor nikako nije želio. Zdenka Reberski Baričević na temelju čitanja korespondencije između Osune i kralja naglašava potkraljevu analitičnost i dobro poznavanje »šire slike« u ovom našem dijelu Europe, dočim je Madrid spremno, i rekli bismo nepromišljeno, rezao taj rukavac svoje prevlasti u svijetu. Osuna je u tim okolnostima morao praktički mirno gledati kako Mlečani otimlju njegove podanike, Talijane, za veslanje na galijama ili kako blokiraju izvoz žita iz potkraljevstva ako izvoznici nisu oni. Zato je, praktički vezanih ruku, činio što je mogao da ostatcima uskoka pomogne u njihovu ometanju Mletaka u trgovanju na Jadranu. Ali, Zdenka Reberski Baričević na temelju korespondencije između Napulja i Madrida zaključuje da ni sam Madrid, unatoč klauzulama stipuliranima u Madridskom miru, nije poduzimao ništa da uskocima oteža ionako bezizlaznu situaciju u kojoj su se nalazili.

Njihov saveznik, potkralj, ipak je povučen sa svoje visoke dužnosti 1620. godine kao rezultat mletačkih intriga i kraljeve nevoljkosti za daljnje sukobe s Mlečanima. On se dugo nadao zaštiti, tj. zagovoru Beča, s kojim se bolje slagao u razmišljanju o Jadranu, Mlečanima i uskocima. Pratio je događaje u Osmanskom Carstvu i procjenjivao mogućnosti pobunjivanja stanovništva pod osmanskom vlašću u Bosni, Albaniji i Makedoniji ne bi li Španjolska zauzela već spominjane važne utvrde i predjele na istočnom Jadranu. Današnjim rječnikom bismo rekli da je imao znatno »širu sliku« od kralja i njegovih savjetnika. Za zaključiti je po zapisnicima dvorske kancelarije da su potonji dobro razumjeli stanje na Jadranu, ali da nisu imali volje suprotstavljati se suverenu.

Međutim, Kruna se je vrlo brzo nakon povlačenja Osune sjetila njegove politike i novoga potkralja, kojega je poslala na njegovo mjesto, uputila da ponovno koristi uskoke, koji su u međuvremenu pretrpjeli raseljavanje, stranu upravu nad Senjom i palež brodovlja, te da pritom koristi Osunine obrasce djelovanja. Međutim, nitko nakon vojvode, koji se proslavio u borbama protiv Turaka i Berbera, koji je dvor Napuljskog Potkraljevstva očistio od grozne korupcije koja je u njem vladala i koji je bio na glasu kao jedan od najznačajnijih ljudi u Italiji svoga vremena, nije mogao parirati mletačkoj politici niti je itko imao takvu moć analize i državničkog promišljanja. Zdenka Baričević Reberski se na kraju svog rada pita o svim mogućim španjolskim planovima za zaleđe istočnog Jadrana koji su s Osuninim odlaskom praktički nestali iz španjolske politike, a on je poslan u neku vrstu konfinacije na vlastite posjede daleko od Madrida i Dvora. S njim je iz Napulja povučen i njegov tajnik i miljenik, Francisco de Quevedo y Villegas, jedan od najznačajnijih književnika španjolskoga jezičnog izraza svih vremena, koji je napisao nikad objavljen Osunin životpis a u drugim svojim djelima ga je nazivao »talijanskim risom« (»lince de Italia«).

Ovaj moj »isječak iz prošlih vremena« dotiče se još jednoga španjolskog rata: rata njegove historiografije protiv tumačenja uloge Mletačke Republike kao zaštitnice kršćanstva na Sredozemlju, navlastito na Jadranu. Budući da su, kad je posrijedi Mletačka Republika, uvijek uključeni i hrvatski krajevi koji su bili pod mletačkom vlašću, izvori koje španjolski historiografi navode uvijek su zanimljivi i za našu povijest. O drugim »isječcima«, koji mogu potvrditi navedeno, pisat ću nekom drugom prilikom.

Izbor iz literature

Fernand Braudel: Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II., Antibarbarus, Zagreb, 1997.

Manuel Fernández Álvarez: Carlos V, un hombre para Europa, Espasa-Calpe, Madrid, 1999.

Francisco de Laiglesia: Escritos políticos, Madrid, 1905.

Mirjana Polić Bobić: Među križom i polumjesecom, Ljevak, Zagreb, 2000.

Hrvatska – Španjolska: povijesne i kulturne veze, 2. izdanje, DHK Zagreb, 2018.

Zdenka Reberski Baričević: »El Duque de Osuna y los Uscoques de Senia«, u Cuadernos de la Historia de España, br. 45–46, str. 300–351. Buenos Aires, 1967.

Luciano Serrano: Correspondencia entre España y la Santa Sede durante el Pontificado de Pío V. Madrid, 1918.

^[1]  O savezništvu senjskih uskoka i španjolskoga potkraljevskog dvora u Napulju opširnije sam pisala u svojoj knjizi Hrvatska – Španjolska: povijesne i kulturne veze (2. prošireno i nadopunjeno izdanje DHK, Zagreb, 2018). Ovdje sažimam na temelju istih arhivskih i historiografskih izvora, ali u obliku članka, a ne stručnog ili znanstvenog rada kao u knjizi.