O glagoljašima za glagoljaše

Kao odgovor na sveučilišne nastavne potrebe, a to su ponajprije izrade udžbenikâ i različitih priručnikâ, nedavno je objavljena upravo jedna takva publikacija koju autorski potpisuje Tanja Kuštović, izvanredna profesorica na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Knjiga nosi naslov Istraživači hrvatskoga glagoljaštva I., a zanimljivo je podnaslovljena odrednicom: Priručnik za studente i one koje zanima hrvatsko glagoljaštvo. Nakladnik priručnika je Hrvatska sveučilišna naklada, a urednica Anita Šikić. Grafički i tehnički urednik je Boris Bui, za likovnu opremu odgovara Dubravka Zglavnik Horvat, a recenzije potpisuju profesori i akademici Stjepan Damjanović i Mateo Žagar. Na ukupno 168 stranica teksta autorica nas vodi kroz životne vjekove i okolnosti te znanstvene prinose istraživačâ hrvatskoga glagoljaštva. Knjiga sadrži 20 radova, tj. poglavlja u kojima su predstavljene važne i istaknute osobe za istraživanje i afirmaciju hrvatskoga glagoljaštva od druge polovice 19. pa sve do početka 21. stoljeća. Živući istraživači ovdje s pravom nisu uključeni.

Knjigu otvara autoričin Predgovor (str. 7–9), nakon kojega slijedi na kronološkom principu 20 biografija, a redom to su: Josip Juraj Strossmayer (1815–1905), Franjo Rački (1828–1894), Vatroslav Jagić (1838–1923), Ivan Milčetić (1853–1921), Rudolf Strohal (1856–1936), Josip (Josef) Vajs (1865–1959), Vinko Premuda (1870–1944), Franjo Fancev (1882–1943), Stjepan Ivšić (1884–1962), Vjekoslav Štefanić (1900–1975), Josip Vrana (1903–1991), Josip Hamm (1905–1986), Mladen Bošnjak (1912–1978), Marija Agnezija Pantelić (1915–2008), Branko Fučić (1920–1999), František Václav Mareš (1922–1994), Biserka Grabar (1932–1986), Josip Leonard Tandarić (1935–1986), Petar Runje (1938–2014) i Radoslav Katičić (1930–2019).

Nakon biografije svakog od navedenih podrobno je prikazan jedan ili više njihovih ključnih radova po izboru same autorice ili drugi prigodni spis ili izvor. Svako je poglavlje opremljeno izabranom bibliografijom. Na kraju se priručnika nalazi popis literature, kazalo imena te bilješka o autorici.

Djelo bosansko-đakovačkog i srijemskog biskupa J. J. Strossmayera ugrađeno je u temelje hrvatske kulture, umjetnosti i znanosti, a ogleda se u nizu kapitalnih ostvarenja od kojih je sasvim dovoljno spomenuti Akademiju (1861) i moderno Sveučilište (1874). U ovom se poglavlju posebno ističe Strossmayerov doprinos u brojnim njegovim tekstovima i okružnicama u kojima je tumačio različita zbivanja ili važne ličnosti iz povijesti, napose one vezane uz misiju svete braće Konstantina-Ćirila i Metoda, uopće uz ćirilometodsko-glagoljsku baštinu.

Prvi predsjednik Akademije (JAZU, danas HAZU) bio je svećenik i povjesničar F. Rački, najbliži i najpouzdaniji suradnik biskupa Strossmayera. Što je sve Rački kao hrvatski povjesničar i jezikoslovac učinio na polju glagoljaštva dobro ga opisuje ne samo titula da je »otac hrvatske moderne kritičke historiografije« nego i »otac hrvatske Cyrillo-
-Methodiane« (Ivanka Petrović).

»Patrijarh slavistike« – V. Jagić, zacijelo je osoba o kojoj je iz perspektive slavistike – najviše napisano. Prisjetimo se samo velikoga međunarodnoga znanstvenog skupa, održanog u Beču i Varaždinu 2005. te opsežnog Zbornika o Vatroslavu Jagiću, književnom povjesničaru, kritičaru i filologu, tiskanog u dvije knjige u nizu Hrvatski književni povjesničari. Znanstveni zbornici (2007). I u ovome priručniku dobio je zasluženo mjesto i retkarinu.

U Varaždinu i Malinskoj održan je 2001. znanstveni skup posvećen životu i djelu I. Milčetića, toga znamenitoga Krčanina, rođenog Dubašljanina, koji je brojnim svojim radovima zadužio generacije istraživača – povjesničare književnosti (Hrvati od Gaja do g. 1850., 1878), folkloriste (Koleda u južnih Slavena, 1917) i dakako hrvatsko glagoljaštvo knjigom Hrvatska glagoļska bibliografija (1911). Zbornik o Ivanu Milčetiću – književnom povjesničaru, filologu i etnologu objavljen je 2002. u Zagrebu.

Jedan od onih pojedinaca s kojima je Milčetić polemizirao, ali ne samo on, bio je R. Strohal, hrvatski filolog i književnik. Zbornik radova sa znanstvenoga skupa povodom 150. obljetnice njegova rođenja (održan u Karlovcu 2006. godine) publiciran je pod naslovom Rudolf Strohal i njegovo djelo (2009).

Bliski suradnik krčkog biskupa Antuna Mahnića, a u znanstveno-stručnom pogledu ključna osoba Staroslavenske akademije u Krku bio je češki svećenik i slavist J. Vajs, zaslužni istraživač i popularizator hrvatskoga glagoljaštva. Autor je važnih monografija Nejstarší breviář hrvatsko-hlaholský (1910) i Najstariji hrvatskoglagoļski misal s bibliografskim opisima svih hrvatskoglagoļskih misala (1948) te priručnika Rukověť hlaholské paleo­grafie (1932). Rimski misal slavenskim jezikom tiskan je 1905., nakon smrti D. A. Parčića, u redakciji i s neznatnim Vajsovim dopunama. Godine 1927. objavit će se latinicom transkribiran Vajsov crkvenoslavenski misal koji će biti u uporabi sve do 1965. godine.

Svećenik V. Premuda je zacijelo od svih osoba u ovom priručniku najslabije poznat. Više je razloga tomu. Temeljni rad o Premudi napisala je osoba koja ga je poznavala. Bio je to B. Fučić (»Pop Vinko Premuda«, Slovo – časopis Staroslavenskoga instituta u Zagrebu, br. 44/46–1994/1996. Prilozi: »Staroslavenska akademija i njezino značenje. Prilozi sa znanstvenoga skupa održanog u povodu devedesete obljetnice osnutka Staroslavenske akademije, Zagreb – Krk, 18. – 21. studenoga 1992.«, Zagreb, 1996. [1997], str. 384–393, u prilogu Bibliografija popa Vinka Premude, str. 388–392). No, zato je pohvalno što upravo studenti sada mogu dobiti osnovne informacije o tome istraživaču hrvatskoga glagoljaštva.

Hrvatski knjižničar, filolog i književni povjesničar F. Fancev hrvatsko je glagoljaštvo posebno zadužio temeljitim studijama o jeziku hrvatskih protestantskih pisaca 16. stoljeća. I o njemu je održan skup u nizu Hrvatski književni povjesničari: Franjo Fancev – književni povjesničar i filolog (Zagreb – Zadar, 1997) te objavljen zbornik radova (1998).

Jedan od najznačajnijih hrvatskih jezikoslovaca S. Ivšić, unutar svoga bogatoga istraživačkoga korpusa, dao je nemjerljiv prinos hrvatskom glagoljaštvu kako u studijama Dosad nepoznati hrvatski glagolski prijevodi iz staročeškoga jezika (1922., 1927) ili Sredovječna hrvatska glagolska književnost (1930) tako još više prikupljanjem glagoljskih isprava čije je izdanje tek u naše dane ugledalo svjetlo dana: Hrvatske glagoljične i ćirilične isprave iz zbirke Stjepana Ivšića 1100. – 1527., u latinicu preslovio i bilješke napravio Stjepan Ivšić, transliteraciju osuvremenio, bilješke dopunio i za tisak priredio Josip Bratulić, kazala osobnih imena i mjesta sastavio Zoran Ladić, Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Razred za filološke znanosti (Acta Croatica – Hrvatski spomenici, knj. I.), 2017. Odmah nakon njegove smrti bio je objavljen Ivšićev zbornik. Zbornik u čast Stjepana Ivšića (1963).

Hrvatski filolog, slavist i romanist V. Štefanić dao je iznimno važne istraživačke rezultate na polju glagoljaštva. Svojim kapitalnim djelima Glagoljski rukopisi otoka Krka (1960) i Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije I–II (1969., 1970) te uredničkim radom (antologija Hrvatska srednjovjekovna književnost, 1969; časopis Slovo i Radovi Staroslavenskog instituta) pozicionirao se kao najbolji glagoljski paleograf i osoba koja ide u red najznačajnih istraživača hrvatskoga glagoljaštva u 20. stoljeću.

Hrvatski slavist i bohemist J. Vrana svoje mjesto među istraživačima glagoljaštva zavrijedio je objavom monografije Najstariji hrvatski glagoljski evanđelistar (1975). Osim toga autor je Uvoda u slavensku poredbenu gramatiku (1965), a u suradnji s R. Katičićem priredio je za tisak Ivšićevu Slavensku poredbenu gramatiku (1970).

J. Hamm, istaknuti hrvatski slavist, profesor prvotno zagrebačkog, a potom bečkoga Filozofskog fakulteta, ostao je prisutan među generacijama studenata svojom Staroslavenskom gramatikom i Čitankom starocrkvenoslavenskog jezika s rječnikom (u više izdanja). Uz S. Rittiga te V. Štefanića jedan je od utemeljitelja Staroslavenskoga instituta u Zagrebu (1952).

Bibliotekar i publicist te istaknuti inkunabulist M. Bošnjak posebno se posvetio proučavanju ranoga hrvatskog tiska te objavio zapaženu knjigu A Study of Slavic Incunabula (1968) čiji je hrvatski prijevod objavljen pod naslovom Slavenska inkunabulistika (1968).

Časna sestra i istaknuta hrvatska paleoslavistica M. A. Pantelić cijeli je radni vijek bila znanstvenica u Staroslavenskom institutu u Zagrebu. Njezina doktorska disertacija Hrvatskoglagoljski kodeksi krbavskog područja u 14. i 15. stoljeću (1960) te poslije objavljena knjiga (1964) jedan je od krupnih priloga u razumijevanju i vrjednovanju nastanka glagoljskih rukopisa i skriptorija. Osim toga istaknula se radom na pripremanju za tisak faksimilnih i kritičkih izdanja hrvatskoglagoljskih misala i brevijara. Njezine su studije i članci prikupljeni posmrtno te objavljeni u knjizi Hrvatsko glagoljsko srednjovjekovlje (prir. P. Bašić, 2013).

Malo je pojedinaca u drugoj polovici 20. stoljeća koji su tako snažno obilježili kulturni i znanstveni život Istre, Kvarnera, Hrvatskog primorja i Rijeke kao što je to bio B. Fučić, ugledni hrvatski povjesničar umjetnosti i kulture, stručnjak za srednjovjekovno zidno slikarstvo i hrvatsko glagoljaštvo. Potonje je zaslužio kapitalnom knjigom-katalogom Glagoljski natpisi (1982). Kod Fučića je osim filološkog izrazito zamjetljiv i kulturološki pristup.

Uz već spomenutog J. Vajsa drugi zaslužni češki slavist koji se posvetio temama iz hrvatskoga glagoljaštva jest F. V. Mareš. Taj je ugledni i međunarodno priznati znanstvenik radio u Institutu za slavensku filologiju Sveučilišta u Beču od 1968. do 1992. godine. Svoju suradnju sa Staroslavenskim institutom u Zagrebu okrunio je uredništvom nad Rječnikom crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije.

Uz M. A. Pantelić druga žena istraživačica hrvatskoga glagoljaštva predstavljena u ovom priručniku je B. Grabar, paleoslavistica i leksikografkinja. Kao suradnica, a potom i ravnateljica (direktorica) Staroslavenskog instituta u Zagrebu svojim je radom bitno pridonijela afirmaciji te ustanove pa tako i hrvatskoga glagoljaštva u cjelini.

Franjevac trećoredac glagoljaš, hrvatski teolog i paleoslavist J. L. Tandarić idejni je i stvarni nastavljač starih glagoljaša svoje matične Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša sv. Jeronima. Kao znanstvenik u Staroslavenskom institutu u Zagrebu bio je posvećen temama iz jezikoslovlja, paleografije, liturgike, tekstologije itd. Posmrtno su mu sabrani i objavljeni radovi u knjizi pod naslovom Hrvatskoglagoljska liturgijska književnost (1993).

O činjenici da se autorica nije odlučila uvrstiti samo filologe i jezično formirane istraživače u ovaj priručnik dobro govori primjer redovnika i svećenika P. Runje, franjevca trećoredca glagoljaša – istaknutog povjesničara franjevaštva i istraživača hrvatskoga glagoljaštva. Potonje je zaslužio svojim neumornim radom te publiciranjem brojnih knjiga: Prema izvorima (1990), O knjigama hrvatskih glagoljaša (1998), Pokornički pokret i franjevci trećoredci glagoljaši (2001), Tragom stare ličke povijesti (2001., prošireno izdanje, 2007), Školovanje glagoljaša (2003), Glagoljica u zadarskoj nadbiskupiji u srednjem vijeku (2005), Duhovni život na zadarskim otocima u kasnome srednjem vijeku (2008), Prema izvorima II. Rasprave i članci o hrvatskim franjevcima trećoredcima glagoljašima (2012), Fra Šimun Klimantović u svom vremenu (2015) i Franjevke u srednjovjekovnoj Hrvatskoj (2018).

Kao zadnja osoba u ovome nizu u priručniku je prikazan život i opisano opsežno znanstveno djelo definitivno najutjecajnijeg i najznačajnijega hrvatskog filologa i jezikoslovca u drugoj pol. 20. i poč. 21. stoljeća R. Katičića. Glagoljaštvo je uvijek bilo u misaonom obzorju profesora Katičića. Tomu najbolje svjedoče njegova kapitalna djela od kojih glavno mjesto zauzima knjiga Litterarum studia. Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja (1998., drugo nepromijenjeno izdanje 2007) odnosno u njemačkoj varijanti kao Literatur und Geistesgeschichte des kroatischen Fruhmittelalters (Wien: Österreichische Akademie der Wissenschaften, 1999). No, tu su i brojni drugi radovi koji čine nezaobilazan korpus za razumijevanje i istraživanje hrvatskoga glagoljaštva.

Zaključno možemo reći kako, uza sve drugo, važnost i vrijednost Priručnika za studente i one koje zanima hrvatsko glagoljaštvo – Istraživači hrvatskoga glagoljaštva I. – jest i u tome što je on prošao studentsku ovjeru, tj. rezultat je zajedničkog rada studenata i predmetne nastavnice na kolegiju »Hrvatski paleoslavisti i istraživači hrvatskoga glagolizma«. Studenti su bili ti koji su navedene istraživače i njihova djela imali kao seminarske zadatke. Kako je u samom naslovu naznačeno ovo je prva knjiga, stoga sa zanimanjem očekujemo i njezin nastavak u formi knjige II., ali i III., jer hrvatskih glagoljaša ima puno, ali i njihovih istraživača bio je i jest povelik broj.