Konture hrvatskoglagoljske baštine grada Senja (srednji vijek)

 

Grad Senj u povijesti hrvatskoga glagoljaštva zauzima iznimno mjesto. Nije to samo prigodničarska fraza kako bi se pohvalio neki urbani centar – u skladu s onom srednjovjekovnom laudatio urbis – nego poviše toga čvrsto fundirana činjenica i danost. Naime, upravo je Senj ogledni primjer potpune glagoljaške kulture, a to znači da u tome gradu i okolici pronalazimo i evidentiramo sve oblike jedne kulture kojoj je glavna okosnica uporaba glagoljice kao pisma i staroslavenskoga/(staro)hrvatskoga kao jezika. Tu kulturu jednostavno nazivamo glagoljaškom. Međutim posrijedi je dosta kompleksan fenomen koji se očituje u crkvenoj (hrvatski crkvenoslavenski jezik) i svjetovnoj (hrvatski jezik) uporabi toga pisma kroz stoljeća.

Međutim, valja napose to naglasiti, da to ujedno ne znači kako u gradu nije cvala i razvijala se i kultura latinskoga jezičnog izričaja. Pogriješili bismo kada bi Senj, ali i druga naša središta pismenosti, limitirali na samo jedan od tih oblika kulture.

U ovom radu predstavit ćemo glagoljašku komponentu grada Senja i njegove okolice tijekom srednjeg vijeka – od Senjske ploče preko papinska reskripta iz 1248. godine pa sve do djelatnosti Senjske glagoljske tiskare – i to kroz nekoliko segmenata povijesnih svjedočanstava i arheoloških artefakata.

Na početku

Prvotno, čvrsto i izravno postojanje glagoljice u Senju jest svjedočanstvo poznate Senjske ploče – kako se to voli reći – »mlađe sestre« još glasovitije Bašćanske ploče sa susjednog otoka Krka. Godine 1964. prilikom radova na uređenju i konzerviranju svima poznate senjske tvrđave Nehaj, a koji su izvođeni pod vodstvom Ante Glavičića (1931– 2003), tada ravnatelja Gradskog muzeja Senj, otkriveni su ulomci kamene ploče od bijela vapnenca koja je prozvana Senjskom pločom ili Senjskom glagoljskom pločom.

Senjsku ploču A. Glavičić je držao »svojim najvećim arheološkim nalazom«. No, tek nekoliko godina kasnije Branko Fučić je rekonstrukcijom djelomično uspostavio gornji dio teksta Senjske ploče, odnosno prvi redak u kojem je, kao i na Bašćanskoj ploči, utvrdio invokaciju (zaziv imena Božjega):

[VЪ IME OTЪ]CA I S[I]NA I S(VE)T[OG]A D(U)H[A...]

U paleografsko-epigrafskom smislu pismo je odredio prijelaznim (formativnim) periodom oble glagoljice u uglatu glagoljicu. Zaključio je kako su pojedina slova podudarna sa slovima na Bašćanskoj ploči, te da je kao i ona bila plutej na crkvenim pregradama koji su se »u istoj kulturno-povijesnoj hrvatskoj regiji, u kvarnerskom bazenu, oblikovali prema istome modelu«.

Rekonstrukcija Senjske (glagoljske) ploče (Gradski muzej Senj)

Ovdje bih jedino još primijetio da se B. Fučić odlučio kraticu STA razriješiti kao S(VE)T[OG]A. No, tu bih radije predložio – zbog fragmentarnosti te oštećenosti ploče – i to puno više nego je slučaj kod Bašćanske ploče, da se ta kratica, analogno upravo tekstu na Bašćanskoj ploči, razriješi kao S(VE)TA(GO), tj. SVETAGO DUHA. Naime, SVETAGO je (staro)crkvenoslavenski oblik iz misala »po zakonu Rimskoga dvora« i kao takav nesporan.

Potkraj 2009. godine prilikom radova na obnovi i konzervaciji istočnog plašta tvrđave Nehaj, a koji su obavljeni pod vodstvom Blaženke Ljubović, ravnateljice Gradskog muzeja Senj, na prvom su katu u vanjskom krajnjem dijelu otvora puškarnice pronađena dva nova kamena ulomka s identičnom bordurom, tj. identičnim biljnim ornamentom kao i na onom što se pojavljuje na Senjskoj i Bašćanskoj ploči. Dva novopronađena ulomka nalazila su se ugrađena u kompleksu tvrđave Nehaj (u zid puškarnice), a to se dogodilo prilikom izgradnje tvrđave, dakle u razdoblju od 1551. do 1558. godine. Tada su po zapovijedi senjskoga kapetana Ivana Lenkovića, a za potrebe gradnje tvrđave, razgrađeni svi javni i crkveni objekti izvan zidina grada Senja.

Senjska ploča II. (foto: Blaženka Ljubović, 2009., Gradski muzej Senj)

Kakva je bila prvotna funkcija dvaju pronađenih ulomaka, analogijom prema Bašćanskoj i Senjskoj ploči, možemo bez ustručavanja kazati da su oni izvorno bili dijelovi nekoć jedinstvenog pluteja crkvene ograde. Na prvom ulomku – ispod bordure – posebno je dobro vidljivo polje predviđeno za klesanje natpisa. Ono je u potpunosti prazno i neispisano. Na drugom ulomku natpisno polje je uništeno i vrlo deformirano. Nije se međutim moglo ni na njemu ustanoviti mogući natpis ili pojedine grafeme. Stoga smo skloni jedan i drugi ulomak smatrati cjelinom neispisanoga (ili nedovršenoga) kamenog predloška, tj. pregradne ploče (pluteus) crkvene ograde (saeptum) koja je dijelila prostor za kler (oko oltara) od crkvenog broda namijenjenog vjernicima, a bila je sastavni dio kamenog namještaja nekoga senjskoga crkvenog zdanja lociranog izvan gradskih zidina i iskorištenog u 16. stoljeću za gradnju tvrđave Nehaj. To je moguće pretpostavljena benediktinska crkva/opatija sv. Jurja čiji su temelji iskopani upravo u Nehaju. Kao što je uspostavljen odnos između Bašćanske ploče i Jurandvorskih ulomaka, tako vrijedi postaviti i odnos između Senjske ploče i dvaju novopronađenih odlomaka. Stoga ih i treba datirati kada i Senjsku ploču, tj. u početak 12. stoljeća. Definiranje pak kamenoklesarske radionice i nazovimo to tako Majstora glagoljaških pluteja – u čiji se opus mogu ubrojiti novopronađeni ulomci, potom Senjska ploča, Bašćanska ploča i Jurandvorski ulomci – ostavljamo otvorenim za raspravu. Ulomci su izloženi u zbirci Glagoljska baština Senja u Gradskom muzeju Senj. Iako na sebi nemaju glagoljskih grafema predlažemo njihov naziv Senjska ploča II. jer kronološki pripadaju istom kulturno-intelektualnom krugu kao što je to Senjska ploča, ali i Bašćanska ploča i njezini Jurandvorski ulomci.

Prikaz tvrđave Nehaj, rad Ivana Pieronija iz 1639. godine
(izvor: Mirko Marković, Hrvatski gradovi na starim planovima i vedutama, Zagreb: AGM, 2001., str. 399)

Papinski reskript iz 1248. godine

Nakon Senjske ploče jedno duže vrijeme nema sačuvanih povijesnih svjedočanstava glagoljice u Senju i to sve do sredine 13. stoljeća. Naime, u Tajnom vatikanskom arhivu (Archivio Segreto Vaticano), u registrima pape Inocenta IV. (Reg. Vat., 21, 22), a čiji je pontifikat trajao od 1243. do 1254. godine, čuvaju se za Crkvu u Hrvata i hrvatsku povijest uopće dva iznimno značajna dokumentarna zapisa. Prvi je povlastica glagoljanja koju je papa u svome pismu (reskriptu) od 29. ožujka 1248. dao senjskom biskupu Filipu za njegovu biskupiju, ali i šire. Papinske riječi u prijevodu s latinskoga na hrvatski glase ovako: »Predana nam tvoja molba sadržavala je da u Slavoniji postoji posebno pismo kojim se kler te zemlje, tvrdeći da ga ima od sv. Jeronima, služi u slavljenju bogoslužja. Zbog toga da bi se s njime suobličio i prilagodio se običaju zemlje u kojoj si biskup, ponizno si od nas zatražio dopuštenje da možeš bogoslužje slaviti prema rečenom pismu. Mi dakle, imajući na umu da je govor podložan stvari, a ne stvar govoru, podjeljujemo ti ovim pismom zatraženo dopuštenje, i to u onim krajevima gdje već postoji spomenuti običaj, s time da se različitošću pisma ne povrijedi smisao«.

Papinski reskript iz 1248. godine (izvor: Mile Bogović, Glagoljica u Senju, Senj: Jadranska tiskara, 1994., str. 13)

Mile Bogović, najrevniji istraživač senjske glagoljske baštine i tradicije, puno je pisao o tome papinskom ukazu, a vrlo je zanimljiv njegov tekst pod naslovom »Put glagoljice od redovnika preko seoskih svećenika do biskupskog dvora« objavljen 1998. u časopisu Croatica Christiana periodica ili pak monografski prikaz »Hrvatsko glagoljsko tisućljeće« u Senjskom zborniku (25/1998), gdje ističe sljedeće: »Kada se papinstvu u 13. stoljeću učinilo da bi staroslavensko bogoslužje moglo poslužiti za sjedinjenje pravoslavnih Slavena s Katoličkom crkvom, papa Inocent IV. 29. ožujka 1248. dopušta i senjskom biskupu Filipu da može slaviti Boga na staroslavenskom jeziku svuda gdje postoji taj običaj. Time u krug glagoljaša ulazi i senjski biskup sa svojim kanonicima. Ta podrška glagoljašima vrlo se povoljno odrazila i na vjersku i kulturnu djelatnost hrvatskih glagoljaša i postavila temelje zlatnom vijeku hrvatske glagoljske kulture«.

Taj je dokument – iako kratak i sažet – privukao pozornost mnogobrojnih istraživača, a postao je temelj tzv. jeronimske teorije o postanku glagoljice. Papine riječi upućuju na činjenicu da je sv. Jeronim od glagoljaša smatran tvorcem glagoljice. Tako je sv. Jeronimu uz crkveno naučiteljstvo, prijevod Biblije na latinski jezik (Vulgata), biblijske komentare, prijevode grčkih crkvenih otaca itd., (nekritički!) pridodana činjenica – tvorca, ali i zaštitnika glagoljice (littera Hieronymiana/scriptura Hieronymitana) i glagoljaštva (»dika i poštenje, slava i svitlost, kruna harvackoga jazika«). Tomu se pridružuje i tzv. ilirska teorija o podrijetlu Južnih Slavena.

Glagoljski natpis iz senjske crkve sv. Martina iz 1330. godine
(Hrvatski povijesni muzej, Zagreb)

Biskup Filip je navedeni reskript dobio prilikom posjeta papi, koji se tada nalazio u Lyonu. No, senjski se biskup ondje našao s primarnom zadaćom da splitskom nadbiskupu Ugrinu od pape donese nadbiskupski palij. Međutim, u to je vrijeme bilo vrlo aktualno pitanje Crkve bosanske i njezine pravovjernosti te su bile od strane kaločkog nadbiskupa započete određene pripreme za križarsku vojnu u Bosni. Od potonjeg se bilo odustalo. Senjski biskup i gvardijan splitskoga franjevačkog samostana bivaju poslani u Bosnu da u ime pape ispitaju samu stvar i situaciju na tome prostoru, tj. pravovjernost bosanskog bana Mateja Ninoslava.

Iz spomenutoga papinog reskripta iz 1248. može se zaključiti kako Filip ipak nije izvorno pripadao glagoljašima i kako je upravo »kler te zemlje« – Slavonije, dakle prostora gdje se govori slavenski, tj. hrvatski (u najužem smislu to su Hrvatska, Dalmacija i Bosna) – tvrdio da slavensko bogoslužje, a koje podrazumijeva i posebni jezik i posebno pismo, ima od sv. Jeronima. Zbog toga papa biskupu Filipu dopušta da navedeno bogoslužje može slaviti kako bi se »običaju zemlje« u kojoj vrši biskupsku čast »suobličio i prilagodio«. Dopuštenje vrijedi »u onim krajevima gdje već postoji spomenuti običaj«, ali s oprezom da se ne bi nešto krivovjerno u pogledu crkvene doktrine iz toga izrodilo. Tako staroslavensko bogoslužje – odnosno rimska staroslavenska/hrvatskoglagoljska liturgija – i glagoljica kao pismo tom povlasticom ulaze u sve strukture biskupije. Osim biskupa tu je iznimno važan i Senjski kaptol sa svojim kanonicima te svećenici-popovi koji glagoljaju, a koji će kroz stoljeća biti čvrst oslonac glagoljaštvu u najširem smislu. Kao što je već spomenuto Rimska je kurija u pogledu povlastice glagoljanja imala u primarnom obzorju ekumenska nastojanja između pravoslavnih i katoličkih Slavena, s temeljnim ciljem njihova ujedinjenja pod rimskim papom. U odnosu pak na susjednu Krčku biskupiju, povlastica glagoljanja iz 1252. ondje nije zahvatila katedralu i biskupski dvor – to će se u Krku dogoditi tek u 19. stoljeću!

Romaničko-gotički reljef s likom sv. Martina iz istoimene senjske crkve s glagoljskim natpisom: SVETI MAR’TIN’ (Hrvatski povijesni muzej, Zagreb)

Krčki knezovi kasniji Frankapani

Krčki knezovi kasniji Frankapani bili su vrlo revni promicatelji glagoljaštva u najširem smislu. Imali su (o)vlast ne samo na političkom nego i na crkvenom polju (ius patronatus), tj. patronat nad crkvama, a što je podrazumijevalo skup povlastica s obvezama koje crkva daje utemeljiteljima (fundatorima) pojedine crkve, kapele ili određenog beneficija. Grad Senj (i okolica) došli su pod vlast tih knezova. Prije toga, tim prostorom gospodarili su templari od 80-ih godina 12. st. pa do 1269. godine, a nakon toga Krčki. Ta je činjenica vrla važna u pogledu razumijevanja političkoga konteksta. Naime, pisana baština koja je nastala, bila pribavljena ili se pak čuvala na području državine Frankapana obuhvaća širok prostor: otok Krk, Vinodol, Modruš, Rijeku i dakako Senj, ali i druge prostore. Kako su Krčki širili područje svoje državine tako su se nazivali Vinodolskima, Modruškima, Senjskima i dr. Baština nastala na spomenutom prostoru u cjelini čini vrijedan i važan segment ukupne hrvatske kulturne i intelektualne povijesti. Poveznice između Krčkih knezova Frankapana i Senja je višestruka. Primjerice, Ivan VII. Frankapan daruje 1455. pavlinima iz samostana sv. Spasa u Senju crkvu sv. Kuzme i Damjana kod Baške s njezinim posjedima, gdje oni grade svoj hospicij. Upravo su pavlini uz benediktince i franjevce trećoredce bili poticatelji, a njihovi samostani središta glagoljske pismenosti.

U pogledu pak pragmatične pismenosti važan je Senjski statut. Iako sastavljen na latinskom, te u istoj godini (1388) kada je kodificiran Krčki ili Vrbanski/Vrbnički statut pisan hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom – a oba tek jedno stoljeće mlađa od glasovitoga Vinodolskog zakona iz 1288. godine – statutarni proces u Senju, iznimno važnom lučkom i trgovačkom gradu za knezove Krčke, realiziran je upravo pod njihovom gradskom upravom. To je istaknuto u uvodu Statuta u kojem stoji da je »svojstvo vladajućih da se brinu i da svim snagama nastoje da građanima i svojim podložnicima daju čvrstu pomoć i da im pravedno vladaju te da ih se upravlja načelom pravednosti tako da dobri ostanu u miru, a da loši pretrpe na osnovi odgovarajućih zakona kaznu koju zaslužuju i da je podnesu, zbog toga se zbilo da su velemožna, moćna i snažna gospoda, braća Stjepan i Ivan, sinovi gospodina, kojeg se sretno spominjemo, kneza Bartolomeja, knezovi Krka, Modruša, Gacke i Vinodola, i ujedno prirodni gospodari Senja, brižno uzimajući u obzir naprijed rečeno, u želji da svojem gradu Senju dadu sklad i red uz pomoć statuta i dobrih pravnih običaja ... (...)«. Postoji i hrvatski prijevod Senjskog statuta za koji Lujo Margetić tvrdi da je »bio pripremljen za praksu i u njoj se koristio, a da je latinski original bio samo važan dokument gradskih sloboda i kao takav ljubomorno čuvan u gradskom arhivu«.

Senj je za Krčke knezove kasnije Frankapane bio ključno kopneno mjesto, a u starom izvangradskom franjevačkom samostanu nalazio se njihov mauzolej. Sačuvani su mramorni reljefi koji su sekundarno bili postavljeni na pročelju nove franjevačke crkve u Senju. To je crkveno zdanje stradalo prilikom bombardiranja grada u Drugom svjetskom ratu. Navedeni su reljefi zapravo dijelovi nadgrobnih spomenika knezova Frankapana. Neprijeporno tomu svjedoči lijepo izveden grb knezova Krčkih – Frankapana i to u kombinaciji njihova starog i novoga grba.

Saxa glagolitica loquuntur

Sačuvana epigrafička baština grada Senja bogata je i latinskim i glagoljskim natpisima. Iako latinski natpisi prevladavaju, u Senju i izvan grada poznato je, uz Senjsku ploču (I. i II.), još 10-ak glagoljskih natpisa u rasponu od 14. do 16. stoljeća. Dva natpisa – oba iz 1330. godine – potječu iz crkve sv. Martina koja se nalazi na sjeverozapadnoj strani grada (na Mundarićevcu), a danas su pohranjeni u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu. Na prvom natpisu stoji svjedočanstvo o njezinoj gradnji: V ime Božje, amen. Leta Gospodnja 1330, kada zida Ilija pop tu crikav, Rilača sin, vnuk Tolihi a pravnuk Stavronje kneza, na čast Bogu Gospodinu i svetomu Martinu. Drugi natpis nalazi se na romaničko-gotičkom reljefu s likom sv. Martina (u biskupskom ornatu s knjigom u ruci) iz istoimene crkve, a glasi: SVETI MAR’TIN’. Branko Fučić, zaslužni istraživač hrvatskoga glagoljaštva, upravo je u tom reljefu i njegovu natpisu vidio simboličko prožimanje Istoka i Zapada, odnosno definirao hrvatski glagolizam kao autentični kulturni i duhovni izraz. U konkretnom slučaju reljef s likom sv. Martina i glagoljskim natpisom odražava tri segmenta: ćirilometodsku pisanu baštinu (glagoljicu), potom sv. Martina biskupa »koga smo, Hrvati, primili sa Zapada sa slojem tzv. franačkih svetaca«, te kamen ploče na kojoj je izveden reljef i natpis jest nekadašnja rimska votivna ara, a to je zapravo »živi dio naše zemlje, a to je zemlja koju u vrijeme naše doseobe nismo našli neobrađenom«. Tu je bila »klasična antikna kultura i višetisućljetne kulture Mediterana«. Čak je u svoje vrijeme Fučić zaželio da mu njegova kapitalna knjiga-katalog Glagoljski natpisi (Djela JAZU, knj. 57, Zagreb, 1982) na naslovnici nosi taj reljef s likom sv. Martina. Nažalost, to se nije ostvarilo.

U odnosu na natpis iz crkve sv. Martina, gotovo tek stoljeće i pol kasnije imamo u Senju sačuvan i registriran jedan glagoljski natpis s grbom na njemu. Riječ je o epigrafu iz 1477. godine koji se sad čuva u Gradskom muzeju Senj, a izvorno se nalazio na ploči iznad kućnih vrata u ulici Gorica. Njegov sadržaj glasi: 1477 Ovo je arma gospodina Martina, arhiprvada senjskog, vnuka Sparožića. S jezične strane zanimljiva je uporaba latinske imenice arma u medievističkom značenju grba, te službe arhiprvad u značenju arhiprezbiter.

Prijedlog (neprihvaćene) naslovnice za knjigu-katalog Branka Fučića Glagoljski natpisi (Djela JAZU, knj. 57, Zagreb 1982) (izvor: Josip Bratulić, Aleja glagoljaša. Stoljeća hrvatske glagoljice, 3. dopunjeno i prošireno izd., ur. Boris Drandić s prijateljima, Zagreb: Znamen, 2019., str. 206)

U kronološkom nizu slijedi natpis koji se nalazio na nadvratniku kuće u ulici Široka kuntrada br. 4, a glasi: 1483. Pop Gržan biše pravednik. Iz 15. stoljeća datira natpis iz franjevačkog samostana jednostavne formulacije: To pisa fra Šimun Mečarić, te dva ulomka s mogućom lekcijom »LOV(RIN)AC«. Iz istog je stoljeća i fragment natpisa na nadgrobnoj ploči iz neke senjske crkve (i nega redi, tj. i njegovi nasljednici). Iz 16. stoljeća vrlo je zanimljiv natpis Jurja Blagajića jer je dvopismen i istoznačan (prvi red rimske brojke i latinica, talijanski: »MСССССХХII ZORZI BLAGAICH«; drugi red brojke i slova glagoljicom, hrvatski: »Č • F • I • B • JURAJ BLAGAIĆ«, tj. 1522. godine Juraj Blagajić). Svi spomenuti natpisi i fragmenti danas se čuvaju u Gradskom muzeju Senj.

Iz postojeće literature i arhivskih zapisa poznato je još postojanje jednoga glagoljskog natpisa iz nekoć crkve sv. Jurja. Okvirno je datiran 1540. godinom, a svjedoči o gradnji crkve.

Najzad, posljednji sačuvani glagoljski natpis iz Senja nalazio se izvorno na pročelju senjske katedrale, a glasi: 1543. v to vrime bihu prokuraturi: kanonika 2, vlastelina 2, pučanina 2. Taj se natpis danas nalazi u Zbirci kamenih spomenika Hrvatskoga povijesnog muzeja u Zagrebu.

Zlatno doba hrvatskoga glagoljaštva:
14. i 15. stoljeće

Nakon što je status staroslavenske službe Božje odnosno »rimsko staroslavenske« ili kako se recentno naziva »rimsko hrvatskoglagoljske« liturgije pozitivno bio riješen u 13. stoljeću navedenim papinskim odobrenjem glagoljanja senjskom biskupu Filipu 1248. i krčkom biskupu Fruktuozu 1252. za omišaljske benediktince-glagoljaše, otada otpočinje novo razdoblje u životu crkve, ali i pisane kulture u Hrvata. Napose to vrijedi za senjsko i krčko glagoljaštvo koje dobiva čvrste osnove otvarajući tako jedno novo razvojno doba koje u knjižnom pogledu svoj vrhunac doživljava tijekom 14. i 15. stoljeća. Sve ono prije toga – dakle parcijalno sačuvani pisani spomenici – naziva se razdobljem fragmenta. A taj se vrhunac u Senju očituje na nekoliko razina: preko glagoljskih rukopisa, u djelatnosti Senjskoga kaptola i senjskih javnih bilježnika te u radu Senjske glagoljske tiskare od 1494. do 1508. godine.

Glagoljski natpis: 1477 Ovo je arma gospodina Martina, arhiprvada senjskog, vnuka Sparožića (Gradski muzej Senj)

Natpis Jurja Blagajića iz 16. stoljeća (Gradski muzej Senj)

Glagoljski rukopisi

Iako bi se po svemu sudeći očekivalo suprotno, iz Senja je do danas poznato samo nekoliko glagoljskih rukopisa i fragmenata. Stoga se s pravom u stručnoj literaturi upozorava kako Senj ne bi trebalo samo tako isključivati kao mjesto nastanka do danas ne ubiciranih i(li) nedatiranih glagoljskih rukopisa sa sjevernojadranskog prostora. Naime, ta urbana sredina ima sve karakteristike da bude pogodno mjesto za djelovanje određenoga glagoljskog skriptorija. Tu je i činjenica da je nakon papinskog odobrenja staroslavenskog bogoslužja 1248. godine za to trebalo imati liturgijske knjige i priručnike.

Od glagoljskih rukopisa iz Senja na prvom je mjestu tzv. Lobkovicov psaltir, senjski glagoljski rukopis iz 14. stoljeća. Zapis u kolofonu toga pergamentnoga kodeksa nedvojbeno svjedoči da ga je napisao odnosno sastavio u Senju 1359. glagoljaški pisac imenom Kirin, koji je tada bio žakan, tj. klerik – svećenički pripravnik u senjskoj crkvi sv. Kuzme i Damjana: »Se pisa Kirinь žakanь. B(og)ь mu pomagai i sa vsimi ki budu va nê pêti, am(e)nь. V ime b(o)žie, am(e)nь. Lêtь G(ospod)nihь. č. t. l. z. kada te knigi biše pisani i dopisaše se v s(ve)tom Kuzmi i Domьêni v Seni«. To je naš najstariji glagoljski tekst jednog psaltira, dakle zbirke biblijskih psalama, a danas se čuva u Nacionalnoj knjižnici u Pragu (sign. Ms. XXIII. G 67). Lobkovicov psaltir ime nosi prema knezovima iz češke plemićke obitelji Lobkovic/Lobkowicz koji su ga imali u svom posjedu. Dosta se razložno pretpostavlja da bi iz Senja u Češku taj psaltir prispio u doba poznate praške, tj. emauske epizode naših glagoljaša, kada su na poziv češkoga kralja i rimsko-njemačkog cara Karla IV. Luksemburškog došli u Prag u samostan Emaus (Emauzy) sa zadatkom oživljavanja slavenskog bogoslužja i glagoljske pismenosti. To je bio period od 1347. do zaključno 1430. godine.

Uz Senj se veže i skriptorska djelatnost senjskoga arhiđakona i biskupskog vikara Tome koji 1456. završava Prvi vrbnički misal, inače bogato iluminiran glagoljski rukopis.

Od drugih rukopisa s pravom se pretpostavlja da je Statut senjskoga kaptola iz 1340. godine, u starijoj literaturi pogrješno datiran 1380. godinom, izvorno bio napisan na glagoljici. Naime, u Arhivu HAZU u Zagrebu (sign. II. d 10) sačuvan je u prijepisu na latinicu tekst toga kaptolskog Statuta s kasnijom napomenom kako: »Bi ovo skopiano s glagolskoga na naš Dalmatinski jezik pravo i verno«.

U pogledu pak senjskoga glagoljaškog pjevanja za srednjovjekovno razdoblje izvori (liturgijsko-glazbeni rukopisi) nažalost nisu sačuvani iako je ono sigurno bilo prisutno (pjevani dio sv. mise). Poslije je to posvjedočeno tradicionalnim pjevanjem glagoljaškoga korala kao sastavnog dijela staroslavenskog bogoslužja.

Senjski kaptol i senjski javni bilježnici

Senjski kaptol kao vjerodostojno mjesto (locus credibilis) izdavao je latinske i hrvatskoglagoljske privatne isprave te ih čuvao, također je obavljao prepisivanje postojećih isprava i sudjelovao u drugim poslovima i zadatcima. Tu je povlasticu Senjski kaptol dobio od kralja Žigmunda (Sigismunda) 25. listopada 1392. U tom privilegiju kralj ističe kako Senjskom kaptolu i njegovim nasljednicima trajno daje pečat kao znak vjernosti i dostojanstva. Taj se pečat stavlja na isprave (i druga pisma) te se njime osnažuju isprave bilo na sudovima, u posjedovnim parnicama, te ugovori i svjedočanstva. Kaptolska kancelarija – u kojoj su se prevodile isprave s hrvatskoga na latinski jezik, te s latinskog na hrvatski, odnosno prepisivale postojeće isprave, saslušavali pojedinci tijekom sudskih sporova, uvodilo u posjede itd. – nalazila se u sakristiji senjske katedrale. S druge pak strane u Senju su djelovali i notari – javni bilježnici koji su izdavali latinske i hrvatskoglagoljske privatne isprave. Nažalost malo je izvornih hrvatskoglagoljskih isprava sačuvano iz Senja jer su većinom nastradale tijekom bombardiranja u Drugom svjetskom ratu. Srećom, Stjepan Ivšić ih je obradio, prepisao i dijelom dao fotografirati pa one čine poznatu diplomatičku zbirku hrvatskih listina Acta Croatica. Danas raspolažemo s korpusom senjskih isprava koje su publicirane u nekoliko zbirki gradiva, a to su Acta Croatica – Listine hrvatske (prir. I. Kukuljević Sakcinski, Zagreb, 1863), potom Hrvatski spomenici – Acta Croatica (prir. Đ. Šurmin, Zagreb, 1898) odnosno Hrvatske glagoljične i ćirilične isprave iz zbirke Stjepana Ivšića 1100. – 1527. (prir. J. Bratulić, Zagreb, 2017).

Senjski glagoljski rukopis iz 1359. godine – tzv. Lobkovicov psaltir (izvor: Mile Bogović, Glagoljica u Senju, Senj: Jadranska tiskara, 1994., str. 19)

Senjska glagoljska tiskara (1494–1508)

U Senju 1494. započinje s radom hrvatska glagoljska tiskara koja je djelovala do 1508. godine. Iako taj grad od 1469. nije u rukama Frankapana, bio je pogodno mjesto kao baštinik bogate glagoljaške kulture i tradicije iz prethodnih stoljeća i desetljeća. Među njezinim djelatnicama-tiskarima bili su Vrbenčanin Blaž Baromić, Senjanin Silvestar Bedričić te svećenik i kancelar Krčke biskupije Gašpar Turčić. Iz te je tiskare izišlo ukupno sedam naslova, a sačuvani primjerci pojedinih izdanja danas se čuvaju na različitim mjestima i državama, tj. u baštinskim ustanovama u Budimpešti (Országos Széchényí könyvtár), u Cresu (Knjižnica franjevaca konventualaca), u Londonu (British Library), u Milanu (Biblioteca Nazionale Braidense), u Münchenu (Bayerische Staatsbibliothek), u Odessi (Odesьka deržavna naukova biblioteka im. M. Gorьkogo), u Pragu (Knihovna Národního musea v Praze), u Sankt-Peterburgu (Rossijskaja nacional’naja biblioteka), u Vrbniku (Župni ured), u Beču (Institut für slavische Philologie i Österreichische Nationalbibliothek) te u Zagrebu (Knjižnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Knjižnica franjevaca trećoredaca glagoljaša na Ksaveru i Nacionalna i sveučilišna knjižnica).

Senjska glagoljska isprava iz 1485. godine (izvor: Pavle Rogić, »Senj u srednjovjekovnim glagoljskim ispravama«, Senjski zbornik II/1966., str. 160)

Prva objavljena knjiga u toj tiskari bio je Misal po zakonu Rimskoga dvora i to 7. kolovoza 1494. godine. Sadrži 216 listova koji su tiskani dvobojno i dvostupačno na hrvatsko-crkvenoslavenskom jeziku. Tiskali su ga u Senju (biše početi i s /vršeni v Senji) trojica tiskara Blaž Baromić, Silvestar Bedričić i Gašpar Turčić (A biše / štampani s dopušćen’jem i vo/lju gospodina biskupa. Od domona (!) Blaža B/aromića i domina Salvest/ra Bedričića. i žakna Gašp/ara Turčića. Bog nas spasi / amen). To je, vrijedi naglasiti, prva hrvatskoglagoljska inkunabula pouzdano otisnuta na nekom hrvatskom povijesnom prostoru. Interesantno je za spomenuti i činjenicu kako se za taj misal nije znalo sve dok don Ivan Berčić nije 1849. otkrio u mjestu Ugljanu na otoku Ugljanu fragment Misala (samo pola lista). Poslije su registrirana tri očuvana primjerka pa tako Misal postaje prisutan u znanosti kao predmet proučavanja. Povodom 500. obljetnice tiskanja publiciran je njegov faksimilni pretisak pod naslovom Senjski glagoljski Misal 1494. u nakladi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koji su uredili Milan Moguš i Anica Nazor (1994).

 

Senjski glagoljski misal iz 1494. godine (Samostan sv. Frane u Cresu, o. Cres) (izvor: http://virtualna.nsk.hr/glagoljica/senjski-glagoljski-misal-1494-2/)

Spovid općena. Senj, 25. travnja 1496., kolofon sa znakom Senjske glagoljske tiskare (Knjižnica franjevaca trećoredaca glagoljaša na Ksaveru u Zagrebu) (izvor: Spovid općena, Senj 1496., ur. Anica Nazor i Branko Fučić, Senj: Senjsko muzejsko društvo, 27. listopada 1978)

Druga tiskana knjiga senjske tiskare bio je opsegom manji priručnik namijenjen svećenicima prilikom ispovijedi naslovljen: Spovid općena. Riječ je o prijevodu na hrvatski (čakavštinu) talijanskog djela Confessionale generale glasovitog franjevca bl. Michelea Carcana iz Milana (1427–1484). U kolofonu stoji podatak da je knjižicu Spovid općena tiskao pop Blaž Baromić iz Vrbnika, a da je njezin prijevod učinio Jakov Blažiolović (Ja pop Blaž Baromov sin z Vr/bnika štampah ovu Spovid a st/umači ju s knjig latinskih počtov/ani gospodin Jakov Blažiolović). Bilo je to godine Gospodnje 1496., na dan 25. travnja. Jedini sačuvani primjerak te knjižice danas se čuva u Knjižnici franjevaca trećoredaca glagoljaša na Ksaveru u Zagrebu, a izvorno potječe iz njihova samostana u Glavotoku na otoku Krku. Zbog toga je u izdanju Senjskoga muzejskog društva i pod uredništvom Anice Nazor i Branka Fučića 1978. prvo objavljen pretisak, a godinu dana kasnije priređena je i latinična transkripcija glagoljskog teksta koju je izradila Anica Nazor.

U kolovozu 1507. tiskan je priručnik za dušobrižnike Naručnik plebanušev. Potpun zapis u knjizi glasi: Svrši se tabla ovih knjig ke su djački Manipulus kuratorum a hrvacski Naručnik plebanušev ali popov ki imaju pomnju od duš učinjene od meštra po imeni Gvidona od gore ka se zove Rêkorija (...). Riječ je o prijevodu latinskog djela Manipulus curatorum Guida de Monte Rocherii (Guido de Monte Rotherii), ali bez poimeničnog navoda imena prevoditelja u skladu s onom »za ukloniti se tašće slave«. Knjiga je to koja biše štampane v Senji po narejen’ju počtovanoga gospodina Silvestra Bedričića arhižakna i vikara senjskoga, i to u njegovoj kući.

Korizmenjak, Senj 1508. – pretisak 25. studenoga 1981., fototipsko izdanje, ur. Anica Nazor i Branko Fučić (Senj: Senjsko muzejsko društvo, 1981)

Međutim, godina 1508. bit će zabilježena u povijesti senjske glagoljske tiskare kao najproduktivnija. Tada izlaze čak tri djela: Transit svetoga Jerolima, Mirakuli slavne Dêve Marije i Korizmenjak.

Prvo je u svibnju bio tiskan Transit svetoga Jerolima. To je svojevrsni kompendij različitih tekstova o sv. Jeronimu s glavnim motivom svečeve smrti odnosno »prelaska« (transitus) u nebo. I ovdje je riječ o prijevodu, ovoga puta talijanske inkunabule Transito de s. Girolamo tiskane u Veneciji 1487. godine. U kolofonu među ostalim stoji: v Senji v hiži počtovanoga gospodina Silvestra Bedričića arhižakna senjskoga komponjene i korežene Urbanom i Tomasom kanonicih crikve senjske. štampane po meštru Grguru Senjaninu Miseca maja na 5. dan V letih Gospodnjih 1508. To je najopsežnije djelo o sv. Jeronimu u hrvatskoj književnosti. Ta nas činjenica ne treba nimalo čuditi ako se ima na umu Jeronimov status među hrvatskim glagoljašima – od prvog spomena u papinskom reskriptu 1248. pa do uzimanja njega kao patrona – zaštitnika franjevačkih provincija na našim prostorima.

Druga knjiga iz 1508., Mirakuli slavne Dêve Marije, tiskana je u lipnju. Kao i prethodna knjiga i ona je tiskana u kući senjskog arhiđakona Silvestra Bedričića (v hiži počtovanoga gospodina Silvestra Bedričića arhižakna senjskoga komponjene i korežene Urbanom i Tomasom kanonicih crikve senjske), a štampane »po meštru Grguru Senjaninu«. Mirakuli su prevedeni s talijanskog, na temelju mletačkoga izdanja Li Miracoli della Madonna, Bernardina Benalija i Mattea Capcasa da Parma (1490. ili 1491). Prema ocjeni Ivanke Petrović, naš glagoljaš prevoditelj doslovno je prevodio s predloška, a što je za posljedicu prepuno »jezičnih i stilskih konstrukcija i postupaka tuđih našem jeziku«. Drugim riječima, stariji hrvatski prijevodi Mirakula bili su bolji.

Naslovnica brošure Mile Bogovića Glagoljica u Senju (Senj: Jadranska tiskara, 1994)

Najzad, treća knjiga iz 1508. jest Korizmenjak. Riječ je o zbirci korizmenih propovijedi prevedenih, a izvorno pisanih na talijanskom pod naslovom Quadragesimale volgare. Njezin sastavljač je franjevac konventualac Roberto Caracciolo (1425–1495), a hrvatski prevoditelji Pero Jakovčić i Silvestar Bedričić, koji se ujedno u kolofonu pravdaju povodom obavljena posla jer hrvatski im je materinski, a znanje latinskog, tj. talijanskog elementarno (protomačen z latinskoga jazika na hrvacki po popi Peri Jakovčići i po popi Silvestri Bedričići ki mole vas častni otci ki budete va nje čtali. ako najdete omršnju prez česa ni. vi napravite a nam ne zamirite zač smo rodom Hrvate a naukom latinskim priprosti). Korizmenjak je 1981. objavljen u pretisku Senjskoga muzejskog društva (ur. Anica Nazor i Branko Fučić), a 2019. u izdanju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i Grada Senja latiničnu transkripciju glagoljskog teksta s uvodom i rječnikom priredila je Anica Nazor, najbolja poznavateljica knjiške baštine grada Senja.

Osim prije navedenih naslova u Senju je objavljena, ali bez naznake godine izdanja, knjiga koja se sastoji od dva dijela: Meštrija od dobra umrtija i Ritual. U prvom dijelu riječ je o prijevodu poznatoga srednjovjekovnog djela Ars bene moriendi (»Umijeće dobrog umiranja«), a u drugom o malom crkvenom obredniku vezanom za bolest, smrt i sprovod.

Vrijedi skrenuti pažnju kako se ta tiskarska djelatnost odvija neposredno nakon velikog poraza hrvatskoga plemstva od Turaka-Osmanlija na Krbavskom polju (1493), a koji se naziva i »prvim rasapom Kraljevstva Hrvatskoga« (T. Raukar).

Naslovnica izdanja: Senjski glagoljaški krug 1248. – 1508. Zbornik radova sa znanstvenoga skupa održanoga u Zagrebu 21. i 22. studenog 1994. godine u povodu 500. obljetnice senjskog glagoljskog Misala iz 1494. (ur. Milan Moguš, Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 1998)

Senjski glagoljaški krug – umjesto zaključka

Iako smo početno naglasak stavili na sačuvanu materijalnu pisanu baštinu, nužnu je tu istu – ako je to moguće – povezati s osobama čija su nam imena ostala sačuvana i zabilježena odnosno zajednicama kojima je pripadala. Kada sve njih stavimo na jedan okup pred sobom imamo zapravo senjski glagoljaški krug. Taj krug tako čine: javni bilježnici Ivan Zoičić, Jakov Bajčić, Gajo Turina, Petar Jakovčić; tiskari i priređivači (poneki put i prevoditelji) Blaž Baromić, Silvestar Bedričić, Jakov Blažiolović, Gašpar Turčić, Urban iz Otočca, Toma Katridarić, Grgur Senjanin, potom Grgur Kraljić (knjigoveža iz Senja) i dr. Tu su i Kirin, Radovan, senjski arhiđakon Toma, biskup Filip, itd.

Kada se promotri relativno kratka djelatnost Senjske glagoljske tiskare, a to je samo 15-ak godina, te ocijeni kako je i što je sve tiskara u tom periodu proizvela, tada možemo govoriti o zavidnoj tiskarskoj djelatnosti u gradu Senju. Takvi projekti – kao što je tisak knjige – više nego dostatno govore o snazi i ugledu tadašnje glagoljaške kulture i njezinih dionika glagoljaša – klerika i laika. Poviše toga sve to svjedoči o intelektualnoj spremi svećenika – popova i monaško-redovničkih zajednica (benediktinaca, franjevaca trećoredaca, pavlina) glagoljaša, ali i laika, te o njihovu ekonomskom položaju i gospodarskoj snazi. Naime, vrijedi se toga prisjetiti, sve do 1970-ih bila je u literaturi, historiografiji i književnoj historiografiji izrazito negativna percepcija hrvatskoga glagoljaštva kao zaostalog i provincijalnog te je upozoravano na njegovu nisku kulturnu razinu, a na njegove dionike i predstavnike kao neuke i siromašne. U razdoblju nakon 1970-ih dolazi do znanstvenoprosudbenog pristupa koji se temelji na »kritičkoj prosudbi postojećih i pojedinačnoj, skupinskoj i višedisciplinarnoj obradbi novih spoznaja« (D. Deković). U tome promatranju treba paziti i na činjenicu da je riječ o izvornim tekstovima i prijevodima, a što govori u prilog da je u okrilju tadašnje glagoljaške kulture bilo dovoljno pojedinca koji su bili višejezični i višepismeni, minimalno trojezični (a što podrazumijeva govorenje hrvatskoga, srednjovjekovnoga latinskog i staroslavenskoga/crkvenoslavenskoga) i tropismeni (odnosno uporaba triju pisama: latinice, glagoljice i ćirilice na hrvatskom društvenom i političkom prostoru). Svi glagoljaški prijevodi i adaptacije nisu samo mehaničko prebacivanje iz jednoga u drugi jezični korpus nego svako rukopisno ili tiskano izdanje ima što manje, a što veće posebnosti i razlike. Svemu tome upravo pisana kultura grada Senja daje svoj velik ulog i značajan (do)prinos.

Literatura (izbor)

Bogović, Mile, »Crkvene prilike u Senju u 14. stoljeću i Statut senjskog kaptola«, Senjski zbornik 15 (1988): 15–28.

Bogović, Mile, Glagoljica u Senju, Senj: Jadranska tiskara, 1994.

Bogović, Mile, »Počeci i uspon glagoljice u Senju«, Riječki teološki časopis II (1994) 2: 157–175.

Bogović, Mile, »Hrvatsko glagoljsko tisućljeće«, Senjski zbornik 25 (1998): 1–140.

Bogović, Mile, »Put glagoljice od redovnika preko seoskih svećenika do biskupskog dvora. U povodu 750. obljetnice pisma Inocenta IV. senjskom biskupu Filipu«, Croatica Christiana periodica XXII/41 (1998): 53–70.

Bogović, Mile, »Senjska glagoljska baština«, Senjski zbornik 35 (2008): 11–26.

Bogović, Mile, Glagoljica – bitna odrednica hrvatskog identiteta. Čudesni rast od hrvatskih korijena do svjetskih razmjera, prir. Ante Bežen, Zagreb: Alfa (Duh vremena), 2019.

Deković, Darko, »Historiografijske prijelomnice hrvatskoga glagoljaštva 1850. – 1970.«, Rijeka. Časopis Povijesnog društva Rijeka IX/2 (2004): 15–23.

Džambo Šporec, Mirjana, Kulturna baština Senja i Senjske biskupije. Glagoljska baština, tiskara i Sakralna baština, diplomski rad, mentorica: dr. sc. Ivana Hebrang Grgić, Zagreb: Sveučilište u Zagrebu – Filozofski fakultet, Odsjek za informacijske i komunikacijske znanosti, 2020.

Fajdetić, Vladimir, »Glazbeni izraz Senja«, Senjski zbornik 3/1967–1968 (1969): 94–175.

Fučić, Branko, »Glagoljska epigrafika grada Senja«, Vijesti Društva muzejsko-konzervatorskih radnika NR Hrvatske V (1956) 6: 181–184.

Fučić, Branko, »Senjska ploča«, Senjski zbornik 5 (1973): 121–131.

Fučić, Branko, Glagoljska epigrafika: kulturno-historijski vidovi, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1982.

Fučić, Branko, Glagoljski natpisi, Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu (Djela JAZU, knj. 57), Zagreb, 1982.

Fučić, Branko, Croatian Glagolitic Epigraphy, London: Stephen Osborne, 1999.

Fučić, Branko, Terra incognita, III. izdanje, Zagreb: Kršćanska sadašnjost (Biblioteka Izvan nizova, knj. 30), Zagreb, 2001.

Galović, Tomislav, »Senjska ploča II. (neispisani kameni predložak)«, Senjski zbornik 42–43/2015–2016 (2016): 327–340.

Galović, Tomislav, »Dva papinska reskripta iz 1248. i 1252. godine o hrvatskim glagoljašima i sveti Jeronim«, Bašćina. Glasilo Društva prijatelja glagoljice /Zagreb/ 21 (2020): 11–14.

Galović, Tomislav, »Srednjovjekovna pisana baština državine Frankapana i otok Krk. Pristup«, u: Nova et vetera – Crkva, Kvarner i kultura. Zbornik u čast izv. prof. dr. sc. Franje Velčića u povodu 65. godine života, ur. Marko Medved, Zagreb: Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Biblioteka: Zbornici radova, knj. XV.), 2021., 95–124.

Glavičić, Ante, Vodič po Senju i okolici, 2. izd., Senj: Senjsko muzejsko društvo i Turistički savez općine Senj, 1974.

Glavičić, Ante, »Dopunjeno izvješće o otkriću senjske glagoljske ploče u povodu 900. obljetnice njezina postojanja«, Senjski zbornik 26 (1999): 89–114.

Gulin, Ante, »Javna djelatnost notarske kancelarije i kaptola u Senju tijekom srednjeg vijeka«, Senjski zbornik 15 (1988): 29–40.

Hercigonja, Eduard, Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, II. dopunjeno i izmijenjeno izdanje, Zagreb: Matica hrvatska (Biblioteka Theoria/Θεωρία) – Manualia Universitatis studiorum Zagrabiensis, 2006.

Hercigonja, Eduard, Tisućljeće hrvatskoga glagoljaštva, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2009.

Hrvatska srednjovjekovna proza I. Legende i romani. Priredila i transkribirala, Tumač imena i izraza i Rječnik izradila Vesna Badurina Stipčević, Zagreb: Matica hrvatska (Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 115), 2013.

Hrvatska srednjovjekovna proza II. Apokrifi, vizije, prenja, Marijini mirakuli. Priredila i transkribirala, Tumač imena i izraza i Rječnik izradila Marija-Ana Dürrigl, Zagreb: Matica hrvatska (Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 116), 2013.

Kukuljević Sakcinski, Ivan, Put u Senj / Putne uspomene. Ulomci sa 59 slikovnih priloga, 2. dopunjeno izd., Senj: Ogranak Matice hrvatske u Senju, 2001.

Ljubović, Blaženka, »Doprinos akademika Branka Fučića proučavanju glagoljske baštine grada Senja«, u: »Az grišni diak Branko pridivkom Fučić« – Radovi međunarodnoga znanstvenog skupa o životu i djelu akademika Branka Fučića (1920. – 1999.). Prir. Tomislav Galović, Malinska – Rijeka – Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Institut za povijest umjetnosti, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Staroslavenski institut, Sveučilišna knjižnica Rijeka, Općina Malinska–Dubašnica, 2011., 649–658.

Ljubović, Blaženka; Ljubović, Enver, Grbovi i natpisi na kamenim spomenicima grada Senja, Senj: Senjsko književno ognjište (Biblioteka Usponi), 1996.

Marković, Mirko, Hrvatski gradovi na starim planovima i vedutama, Zagreb: AGM (Posebno izdanje), 2001.

Nazor, Anica, »O glagoljskoj tiskari u Senju i njezinim izdanjima (1494. – 1508.)«, Senjski zbornik 41 (2014): 211–244.

Nazor, Anica (prir.), Lobkovicov psaltir. Senjski glagoljski rukopis iz 1359. godine, Zagreb: Vjera Reiser – vlastita naklada, 2005.

Nekić, Darko, »Senjska biskupija u srednjem vijeku«, Senjski zbornik 24 (1997): 31–48.

Pantelić, Marija Agnezija, »Senjski Lobkovicov psaltir iz 1359. godine«, Senjski zbornik 18 (1991): 109–128.

Pantelić, Marija Agnezija, Hrvatsko glagoljsko srednjovjekovlje (Djela Instituta za ekumensku teologiju i dijalog »Juraj Križanić« Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, knj. 3), prir. Petar Bašić i Roman Turčinović, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, Družba sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskog u Zagrebu, 2013.

Petrović, Ivanka, »Marijini mirakuli u hrvatskim glagoljskim zbirkama i njihovi evropski izvori«, Radovi Staroslavenskog instituta 8 (1977): 3–243 (s tab.). 

Puškarić, Franje, Glagoljica u Gospićko-senjskoj biskupiji, Riječki teološki časopis L/2 (2017): 389-437.

Raukar, Tomislav, Prvi rasap Kraljevstva Hrvatskoga, u: Krbavska bitka i njezine posljedice (Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Novom Vinodolskom, 22. – 24. listopada 1993.), ur. Dragutin Pavličević, Zagreb: Hrvatska matica iseljenika i Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1997., str. 19-21.

Rogić, Pavle, Senj u srednjovjekovnim glagoljskim ispravama, Senjski zbornik II (1966): 153-166.

Runje, Petar, »Senjski kulturni krug i senjska tiskara«, Senjski zbornik 35 (2008): 91–114.

Senj, ur. Artur Schneider, autori: Josip Klemenc, Pavao Tijan, Gjuro Szabo, Mirko Breyer, Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (Hrvatski kulturni spomenici I), 1940.

Senjski glagoljaški krug 1248. – 1508. Zbornik radova sa znanstvenoga skupa održanoga u Zagrebu 21. i 22. studenog 1994. godine u povodu 500. obljetnice senjskog glagoljskog Misala iz 1494., ur. Milan Moguš, Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 1998.

Sladović, Manojlo, Pověsti biskupijah senjske i modruške ili krbavske, Trst: Tiskom Austrianskoga Lloyda, 1856. Faksimilni pretisak izdanja iz 1856. / Gospić – Zagreb: Državni arhiv u Gospiću (Prilozi za povijest Like, sv. 4) i Kršćanska sadašnjost – Zagreb, 2003.

Strčić, Petar, »Senj u XIII i XIV stoljeću«, Senjski zbornik 12–14/1985–1987 /= Senjski statut iz 1388./ (1987): 1–18. 

Strčić, Petar, »Prilog o Senju u 13. i 14. st. za uspona knezova Krčkih, načelnika i knezova Senjskih«, Senjski zbornik 34 (2007): 161–196.

Strohal, Rudolf, Grad Senj, prvo kulturno središte hrvatskoga naroda, Senj: troškom grada, 1918.

Tijan, Pavao, Senj. Kulturno-historijska šetnja gradom po priloženom tlocrtu, Zagreb: »Senjski klub« u Zagrebu, 1931.

Valentić, Mirko – Prister, Lada, Zbirka kamenih spomenika, (II. dopunjeno izdanje), Zagreb: Hrvatski povijesni muzej (Katalog muzejskih zbirki XXXVI.), 2002.