Kauboj najavljenoga odlaska

O prvoj obljetnici iznenadne smrti uglednoga kazališnoga glumca, redatelja i sveučilišnoga profesora Saše Anočića (1958–2021) objavljena je u zagrebačkoj nakladničkoj kući Disput knjiga Trilogija gubitnika, koja objedinjuje glasovite drame: »Smisao života gospodina Lojtrice«, »Kauboji« i »Niko i Ništ/GospOUdin NOUbadi«. Bilo je i svojevrsno umijeće prikupiti tri autorska Anočićeva teksta, razasuta po njegovu kompjutoru i usputnim bilješkama, »transkriptirana« uz pomoć snimki predstava, kako je na predstavljanju, 7. svibnja u Teatru »Exit«, prisnažio Sašin kolega Jasmin Novljaković, autor predgovora.

Vjerojatno je, paradoksalno, zato najbolje krenuti od kraja knjige od 236 stranica, odnosno posljednje napisane i odigrane predstave »GospOUdin NOUbadi«, u kojoj je autor na sceni povezao dvojicu profesora (Novljakovića i sebe) i dvojicu studenata – Karla Bernika i Domagoja Ivankovića. »Sa Sašom smo se slagali u tome kako trebamo pomoći budućim glumcima da uz tehnike zanata prije svega usavršavaju sebe kao ljude, svoju osobnost. Uvijek je uspijevao jednostavnim riječima pobuditi u mladim ljudima ono najljepše, neke njegove naizgled obične rečenice duboko su se urezale u pamćenje studenata, a neke su podijelili s drugima: ʽZnam kako ti je, bio sam na istom mjestu gdje si ti sada. To što te muči je toliko jednostavno, samo moraš donijeti odluku. Samo probaj, makar ispalo i glupo, al probaj. Igraj seʼ«, zapisao je Novljaković, nagovoren na pozornicu nakon niza isključivo redateljskih i profesorskih godina, u suradnji »Exita« i Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje su obojica predavala. Predstava koja je premijeru imala 30. studenoga 2019. u Zagrebu, sa spomenutom glumačkom četvorkom u sijasetu montipajtonovskih uloga, pripovijeda priču o malom čovjeku u vrtlogu besmislenih administrativnih i manje papirnatih začkoljica. »Naš mali, veliki junak ostaje u istom danu i bez posla i bez djevojke, a vrlo brzo će ostati i bez mamine kućice ako ne dostavi potrebnu dokumentaciju da je ta kućica baš njegova. Stisnut je uz rub jer je oko na kućicu bacio lokalni tajfun Grabijel Gramzivić«, kratak je opis radnje, smještene u Hrvatsku danas, s paradoksalnostima, osobito u sudskom postupku. Saša Anočić pisac je hrvatske stvarnosti, tako lake dijagnostike, a teškoga postizanja promjene izvan kazališne scene. Autorsko oko sve vidi, igrajući se riječima kao »krticama sa zeljem«, omiljenim majčinim specijalitetom u predstavi, ono dramsku napetost i zadržava u svako­dnevnim apsurdima nikad dovoljnoga broja dokumenata i pristojnosti pred strogim i »svemoćnim« službenicima. Fizičke predispozicije glumaca, niskoga Bernika i visokoga Ivankovića, pridonose osjećaju nemoći. Za one koji nisu vidjeli predstave »Niko i Ništ« ili »GospOUdin NOUbadi« napisane su obje, isprepletene varijante mogućih redateljskih izbora, s neizbježnom putanjom gubitništva poniženoga pojedinca, osobito u već opjevanom vrtlogu moćnijih magova zakonskih i podzakonskih akata, vrsnih retoričara koji visinu zatvorske kazne izriču obrnuto proporcionalno počinjenju kaznenoga djela. I tu prepoznajemo kroniku naslućene budućnosti, o tome kako bolje prolaze oni koji se teško sjećaju gdje su zaradili svoj prvi milijun (prije konverzije) a lošije oni s nekoliko stotina kuna na računu. Svejedno, nije Anočić svoje retke ispisivao populistički, dodvoravajući se publici, nego iskreno, iz srca koje je prerano napustilo ovaj svijet, nadomak 53. rođendanu, na dovratku obiteljskoga doma u Zaprešiću, vraćajući se s dugih proba kasnije hommage predstave »Kukci« Hrvatskoga narodnoga kazališta u Splitu. Iz tog razloga se dojučerašnja intendantica drame Marina Vujčić također biranim riječima u pogovoru oprostila od neprežaljenoga Anočića: »Još ujutro tog utorka, na posljednjoj svojoj probi u splitskom teatru, dijelio je s nama radost zbog prilike koju je dobio, zbog režijskog angažmana u nacionalnoj kući – kao da mu je ta prilika dodijeljena nekom zabunom. Skromnost koju je tako iskreno živio na svom autsajderskom rubu činila ga je još većim umjetnikom i čovjekom«.

Ako je slutnju sutrašnjice Saša Anočić tako jednostavno opisao »GospOUdinom NOUbadijem«, što zapisati za »Kauboje«, predstavu koja je od premijere 6. ožujka 2008. odigrana petstotinjak puta i osvojila sve relevantne nagrade, a napokon pred čitateljima, tek nakon autorove smrti – stoji ukoričena. Redatelj Saša preselio se na onaj svijet, sve je kao alterego Anloković proživio i Anočić, s glumcima koji svi redom prolaze audiciju za kaubojsku predstavu, slažući nespojive osobnosti u komitragičnu cjelinu. Svima je pozornica bijeg iz učmale svakodnevice, nekomu zbog financijskih dugova, zdravstvenih problema, Edipova kompleksa ili opterećujuće malograđanštine, sve ih povezuje redatelj koji iskreno vjeruje u svoju kompoziciju, izvlačeći iz njihovih površnosti onaj najdublji sloj osobnosti – e, taj je najpogodniji za masku. »Toga, toga, a ne rata«, kako bi se u Anočićevu rodnom osječkom (i ladimirevačkom) kraju reklo za svaku važniju poduzetu akciju, radni projekt, neovisno o tome je li riječ o vatrogasnoj zabavi, natjecanju u kuhanju fiš-paprikaša ili kazališnoj predstavi. »Kauboji« su preslika svih zabluda djetinjstva u kojem su Indijanci nepravedno postavljeni kao negativci, a onda, kako vlak života odmiče, postajemo svjesni mučeničke povijesti i otimačine domorodačkih hektara, konkistadorskim terorizmom koji je mijenjao imena i stil, ne i konačni cilj. Proživljavamo uz napisane stranice rađajuće simpatije, jednom priznate uz Miodragov posmrtni govor na redateljevu grobu, u predstavi i javi, postaje stapajuće za vječnost. Kao i prigodne kaubojske pjesme na engleskom jeziku, otpjevane carterskim glasom Ivane Rushaidat uz klavirsku pratnju glumačkoga joj braceka Matije Antolića, toga remetskoga zanesenjaka, trajno u sjeni pokojnoga oca Čede, a opet dovoljno slobodnoga iskazati ljepotu duhovnosti countryja, ako čitatelj (i gledatelj) umije pažljivo slušati. S književne strane, apsurdno je (ali i točno, neka se povjeruje na riječ) znati da Trilogija gubitnika, vjerojatno je najočitije na »Kaubojima«, nije bila objavljena upravo zbog Anočićeva perfekcionizma, stalnoga dotjerivanja scene, opravdavanja njezine duljine višim, nama smrtnicima nedokučivim razlozima. Ako su gdjekad i rokovi tjerali na posljednju scenu, točku posljednje rečenice Saša nije želio olako potpisati, dopuštajući razigranost tekstu dok sam ne kaže (nikad) da je to verzija dovoljno dobra i snažna za tisak. Izdavaču Josipu Panduriću i uredniku Novljakoviću zato i jest ostalo jedino kompilirati naizgled napisano i u stvarnosti odigrano, trajno mijenjajuće kao recept idealnih oblatnih.

»Smisao života gospodina Lojtrice«, kao početak na kraju, s ironijom samoga naslova, nešto kao predigra »Nikom i Ništa«, sa svinjskim imenima i prezimenima na nominalnoj nomenklaturi prevrtljivih vrjednota licemjernoga svijeta, otvara Trilogiju gubitnika, kao što je i 8. prosinca 2006. godine u KNAP-u (Centru kulture na Peščenici) i premijerno izvedena s budućim »Kaubojima«: Rakanom Rushaidatom, Radovanom Ruždjakom i Živkom Anočićem, jedinstvenim svjedokom bratove neponovljive stvaralačke energije. Pripovijest o još jednom malom čovjeku kojemu na medicini rada dijagnosticiraju tešku bolest, a on se unatoč nepovoljnim prognozama odluči boriti – divna je posveta bešćutnosti bliskoga radnoga (pa i bračnoga) okruženja, napisana kao groteska bez pjevanja i pucanja, ali s jednako snažnim poentiranjem u onom Kunderinu »Život je negdje drugdje« – a zapravo je ovdje i sada. »Ovdje je riječ o nadilaženju političke i ljudske nemoći, o borbi protiv vjetrenjača s kojom se svaki običan čovjek barem jednom u životu susretne. Saša stvara izuzetno živopisnu galeriju likova koji prelaze iz brutalno iskrenih u izuzetno empatične osobnosti. Ljudi koji su socijalno nevidljivi, koji su ʽnitko i ništaʼ, upravo su ti i takvi ljudi glavni likovi ove trilogije. Njima je Saša Anočić dao glavnu ulogu jer je osjećao da smo svi ʽmiʼ zapravo ʽoniʼ u nekom trenutku svoga života«, riječi su Margarete Zdelar na koricama Trilogije gubitnika. I što ostane kad odzum krene polako s naslova knjige na fotografiju Sandre Šimunović, na razmeđu bjeline papira, crne veste i pepeljare ispunjene čikovima. Fotografija Saše Anočića u trenutku pisanja – režiranja predstave. Kemijska olovka u ruci, pogled lagano podignut prema sljedećem kandidatu, nezadovoljstvo napisanim, baš onim nikad dovršenim rečenicama. Gusta brada i nešto rjeđa kosa, s mislima o pecanju s očevim kederima na Karašici i Dravi, jednom kada sve prođe, a »mi« ostanemo živi i zdravi. Jednom kada papiri budu pristojno složeni u logičnu cjelinu nelogičnoga bivanja. Neka bude oprošteno ponoviti, jednako besmrtne kao i Trilogija gubitnika, stihove poljskoga nobelovca Czesława Miłosza, izgovorene i zapisane po želji Jasmina Novljakovića:

Tako sretan dan.

Magla se rano spustila, radio sam u vrtu.

Kolibrići su se zaustavljali nad cvijetom kozje krvi.

Na zemlji nije bilo stvari koju bih želio imati.

Nikoga nisam poznavao komu bi vrijedilo zavidjeti.

Što se zla dogodilo, zaboravio sam.

Nisam se sramio misliti da sam bio ono što jesam.

Nisam osjećao u tijelu nikakva bola.

Uspravljajući se, vidio sam modro more i jedra.

(prijevod Zdravka Malića)