Heraldička baština grada Senja

Uvod

Početkom 13. sto Tema broja: Senj ljeća u srednjovjekovnoj Hrvatskoj dolazi do pojave prvih plemićkih grbova. Na početku se ti grbovi nalaze uglavnom na mnogobrojnim pečatima različitih povijesnih dokumenata i drugim službenim ispravama. No, grbovi se ponajprije javljaju u sjevernim dijelovima Hrvatske, gdje nastaju pod jakim utjecajem Ugarske. Sredinom 13. stoljeća primorski gradovi i Istra bilježe pojavu najranijih grbova na različitim kamenim spomenicima, što preuzimaju od Italije i Slovenije, odnosno Austrije. Vjerojatno su se grbovi već prije koristili kod starohrvatskih plemićkih obitelji, npr. Šubića, Gusića i Mogorovića te Karinjana-Lapčana. Obiteljski grbovi u Hrvatskoj počinju se snažno širiti pod vodstvom ugarske kraljevske dinastije Arpadovića, a posebno nakon sudjelovanja hrvatskih plemića u križarskom ratu s kraljem Andrijom II. godine 1217. Rod plemića Babonića iz Slavonije bio je jedan od najstarijih hrvatskih rodova koji se može pohvaliti svojim grbom. Pavao Bribirski u drugoj polovici 13. stoljeća posjeduje prvi pravi grb na pečatu, a potkraj istog stoljeća u kapelici sv. Martina u Zagrebu grb Radoslava Gorjanskog krasi njegov nadgrobni spomenik. Najstariji opis grba s opisom boja pripada knezovima Krčkim, a datira u 1330. godinu. Za njegov nastanak zaslužan je jedan španjolski fratar, čije ime nam je do danas ostalo nepoznato.

Gradovi s najstarijim gradskim grbovima bili su Senj i Rab. Potječu iz druge polovice 13. stoljeća, a oba sadrže prikaze gradskih zaštitnika. Grbovi su se također često nalazili u obliku pečata na poveljama iz 1268. godine, a iz tih se prikaza razvijaju novi gradski grbovi. Senjski pečat iz kojeg se poslije razvija grb Senja prikazuje zaštitnika grada, sveca i viteza, sv. Jurja na svim varijantama grba kroz povijest. Zaštitnik je prikazan obvezatno s aureolom. Godina 1527. bila je prijelomna za hrvatsku heraldiku. Dolaskom Hrvatske pod vlast Habsburgovaca uvode se dodatni i novi stupnjevi plemstva, a to su barunstvo i grofovstvo. Ta je promjena dosta utjecala na promjene u općoj strukturi hrvatskoga grbovnog znakovlja te likovima u štitu grbova...

Tvrđava Nehaj – simbol obrane Senja

Stoljećima, dakle, živi Senj, grad uskoka, bure i glagoljice te kolijevka hrvatskoga tiskarstva. Izniknuo je na kamenu i sagrađen je od kamena, ovdje saxa loquuntur o tim prohujalim vremenima. Senj pamti Ilire, Rimljane, Bizant, Franke, hrvatske narodne vladare, Austriju, Mađare i Francuze. Za Senj se bore templari, Frankopani, Mlečani i hrvatsko-
-ugarski kraljevi. Dugo je bio vojnički grad gdje se vojničko umijeće dosta cijenilo, a senjski uskoci bili su čvrst bedem, koji je branio te stoljetne hrvatske nacionalne prostore od različitih osvajača.

Barunski grb Senjanina Nikole Jurišića

Nikola Jurišić prvi je Hrvat kojemu je dodijeljen barunski naslov i proširen postojeći grb i to 1533. godine. Senj je grad koji je u srednjem vijeku obilovao bogatom heraldičkom baštinom, a dolazak Osmanlija na te prostore uništio je heraldičko nasljedstvo toga grada i njegove šire okolice. Osmanlije su spalili staru crkvu sv. Franje, izvan gradskih zidina, u kojoj je bila sačuvana većina nadgrobnih kamenih ploča koje su sadržavale obiteljske grbove senjskih plemićkih uskočkih obitelji te članova obitelji knezova Krčkih koji su bili jedno vrijeme gospodari Senja. Dodatan udarac crkvi sv. Franje zadao je senjski kapetan Ivan Lenković, kada je ruši do temelja, a također je porušio sve sakralne i profane objekte izvan zidina grada Senja, kako Osmanlije ne bi našli utočište u njima i pripremali se za napade na Senj. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata u listopadu 1943. bombardiran je Senj, a nova franjevačka crkva, unutar zidina, u koju su bili premješteni ostatci grbova iz stare franjevačke crkve, koja je bila frankopanska zadužbina, do temelja je porušena. Tako je nastradala te gotovo uništena i bogata senjska heraldička baština u mnogim dijelovima grada. Senjski kameni grbovi bili su u mnogobrojnim senjskim crkvama, a ponajviše u crkvi sv. Franje i senjskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije, ulaznim portalima kuća bogatih Senjana i na grlima cisterni u samome gradu. Tako je stradao velik broj nadgrobnih kamenih ploča velikaškog roda knezova Krčkih, poslije poznatih kao Frankapana, pa je situacija s rekonstrukcijom bogate heraldičke ostavštine grada Senja time u cjelini otežana.

Senjsko plemstvo i njihovi grbovi

Senjsko je plemstvo po svom podrijetlu različito, a među plemićkim obiteljima ima autohtonih obitelji iz Senja ili bliže okolice, s Krka, iz Hreljina, Bakra, Modruša, Like ili dalje iz Dalmacije s teritorija pod upravom Venecije, gdje su mnogi imali titulu conta i nobila, a bili su upisani u »Libro aureo dei veri titolati« ili »Zlatnu knjigu plemića«.

Nekoliko plemićkih obitelji doselilo se iz Bosne i Hercegovine, bježeći pred Turcima-Osmanlijama, pa dosta plemića vodi podrijetlo iz staroga »bosanskoga hrvatskog plemstva«. Neki su došli kao plemići ili su kao trgovci, pomorci ili vojnici časnici zbog posebnih zasluga uzdignuti u plemićki stalež i promaknuti u vitezove i knezove.

Unutrašnjost tvrđave Nehaj sa stalnom izložbom »Gradski i plemićki grbovi Senja« (autora Envera Ljubovića, prof.) i top Fratar ili Samson

Dosta je bilo plemićkih obitelji iz Italije, Njemačke, Austrije, Kranjske i Madžarske koje su zbog različitih poslova ostale u Senju duže vrijeme. Domaće hrvatsko plemstvo iz svih hrvatskih krajeva, a ponajviše iz Bosne i Hercegovine, živjelo je u Senju tijekom različitih povijesnih razdoblja. U Senju su živjele sljedeće plemićke i patricijske obitelji:  Simić, Smoljan, Kuhačević, Kukuljević, Radojević, Heraković, Radić, Rubčić-Rupčić, Miletić, Lenković, Radibratović, Mikulanić, Milašin, Mudrovčić, Stipanović, Celović, Čidinović, Vukasović, Vukelić, Stipšić, Tomljanović, Geržani-
-Kranjac, Ježić, Brajković, Bogut, Buhovatz, Hreljanović, Vukotić, Baljardić, Vlatković, Suminić, Živković, Margetić-Margitić, Gojčić, Domazetović, Desantić, Kružić, Lukinić, Lasinović, Vraniczany, Matijašević, Perović, Čolić, Daničić, Homolić, Jurić, Jurišić, Jurjević, Jurković, Kolaković, Konjiković, Bastašić, Marinković, Mirković, Batalović, Kukuljević, Vranjanin, Vučetić, Rajković, Rožanić, Skradinjanin, Bačić, Krivošić, Lalić, Vudragović-Udragović, Dragančić, Ručić, Novaković, Ugarković, Radaković, Poličanin, Blažiolović, Rožanić, Batalović, Vukšić, Tvrdislavić, Miovčić, Marković, Posedarski i Malagrudić.

Grb senjske uskočke plemićke obitelji Desantić-Desanti-De Santi, podrijetlom iz Baške s otoka Krka

Kameni reljefni grb Martina Posedarskog s pročelja njegove obiteljske kuće u Senju u ulici Potok (danas kuća Bezjak-Mrakovčić)

 U 17. st. dolaze Bunjevci, koji se uključuje u razne vojne posade pa u vrijeme djelovanja Vojne krajine mnogi pripadnici bunjevačkog roda zbog vojničkih zasluga bivaju promaknuti u plemićki stalež s pravom na uporabu grba u svim prigodama.

Grad Senj imao je ustrojstvo vlasti po uzoru na velike gradove u Hrvatskoj. Senj i područje okolice Senjske župe imali su od starine velik broj plemenitaških porodica iz kojih su mogli izići visoki časnici, suci ili crkveni velikodostojnici. Senjsko plemstvo uglavnom se formiralo prije dolaska Osmanlija-Turaka u zaleđe Senja, tj. u Liku. U Hrvatskoj se plemićki naslov stjecao na dva načina, carskom ili kraljevskom darovnicom ili plemićkom poveljom, tzv. grbovnicom koja se podjeljivala za različite doprinose nositelja grba ili cijele obitelji. U svezi sa senjskim plemićkim obiteljskim grbovima, treba istaknuti pitanje nastanka senjskog plemstva. Dakako, o tome imamo najranije potvrde već potkraj 15. st., a na to nas upućuju mnogi heraldički kameni spomenici iz Senja, koji kazuju o starijem postojanju plemstva u Senju i njegovoj bližoj okolici. Izvore za postojanje pojedinih obiteljskih grbova treba potražiti izvan ovoga područja, uglavnom u različitim arhivima i muzejima ili privatnim obiteljskim fondovima.

Grb senjskih plemića Kukuljević-Basan de Sachi ili Sakcinski

Grb senjske i bakarske plemićke obitelji Carina (Karina). Grb je dizajnirao Mladen Stojić iz Rijeke

Mnogi su bili upisani u patricijat grada Senja, kao istaknuti plemići, a narodnim knezovima bila su priznata stečena prava. Plemići su upravljali gradom, a zvali su se patriciji senjski i bili su udruženi u Gradsko vijeće (senatus urbis). Postojala su tri vijeća u ranijem razdoblju, Malo općinsko vijeće, Veliko općinsko vijeće i Vijeće plemića. Veliko vijeće bilo je sastavljeno od plemića i pučana, a općinski sudac i kancelar bili su plemići pa su po Statutu iz 1388. bili najvažniji službenici općine – grada.

U gradu Senju bilo je nekoliko plemićkih obitelji iz Njemačke, Austrije, Kranjske i Madžarske: Ritter-Vitezović, Portner, Edling, Lamberg, Stauber, Wernegg, Pauss de Rosenfeld, Aichlenburg, Marburg, Lang i Helmen. Neke od tih doseljenih obitelji pripadale su plemstvu grada i države odakle su se doselile ili su im habsburški vladari podijelili plemstvo i grb za različite zasluge, ponajviše vojničke, pa je vojničkog plemstva bilo ponajviše.

Kameni grb obitelji Domazetović s njihove obiteljske kuće u Senju (danas na tvrđavi Nehaj u Senju)

Članovi nekih plemićkih obitelji dospjeli su do neposredne blizine habsburških nadvojvoda i careva. Kranjske i štajerske plemićke loze nosile su srednjovjekovnu kolonizaciju unutaraustrijskih zemalja. Te su plemićke obitelji pripadale starim plemićkim lozama Svetoga Rimskog Carstva. Svi su oni došli u Senj zbog trgovačkih ili vojničkih poslova te se prilagodili novoj sredini i isticali kao vrsni trgovci, pomorci, ratnici, državni službenici ili crkveni velikodostojnici. Bili su vjerni vladaru koji ih je uzvisio u plemićki stalež i dodijelio im grb. Plemićke obitelji davale su biljeg gospodarskom, političkom i kulturnom životu grada kroz dugi niz godina. Plemići su isticali svoje grbove na pročeljima obiteljskih kuća, na obiteljskim grobnicama, u mnogim poveljama i potvrdama, pa čak i na grlima cisterni iz dvorišta svojih obiteljskih kuća. Zato su senjski plemići i po tome bili posebni u odnosu na druge plemiće.

Dva popisa senjske vojne posade iz 1540. i 1551. godine daju nam puno podataka o tome tko su bili pravi Senjani, a tko doseljenici te koji su rodovi bili pučki, a koji plemićki jer su časničke položaje mogli obnašati jedino plemići. Posebna privilegija bila je dodjela gradskog patricijata, koji je bio časno odlikovanje, a posebice se dodjeljivao kapetanima, vojvodama i drugim odličnicima grada za različite zasluge. U zapovjedništvu vojne posade, dakle, služili su plemići koji su zauzimali dočasničke i časničke položaje, a iznos mjesečnih plaća govori nam o tome koje su bile časničke i dočasničke plemićke obitelji u stalnoj vojnoj posadi.

Grb i lik kliškog i senjskoga kapetana Petra Kružića i slika iz crkve Gospe Trsatske u kojoj je kapetan Petar Kružić pokopan

Prelaskom grada Senja pod habsburšku vlast priznaje se gradski Statut, stare povlastice i gradsko plemstvo. Zasigurno je veći rang imalo ono plemstvo koje je priznanje dobilo od Austro-Ugarske, a manji ono plemstvo koje je imalo samo gradski plemićki status. Plemstvo u zemljama pod austrougarskom vlašću dodjeljuje vladar na temelju grbovnice, a potvrđuje Hrvatski sabor na svojim sjednicama, dok su u Veneciji grbove birali sami pojedinci, nositelji pojedinih titula, jer mletački duždevi svojim poveljama nisu dodjeljivali grbove. Heraldika se u Veneciji, dakle, razvijala slobodnije, bez nekih strogih pravila kao u Austro-Ugarskoj.

Tri kamena reljefna grba s tvrđave Nehaj u Senju
(grb kapetana Senja Ivana Lenkovića, Habsburški grb i grb austrijskog plemića Herbarta VIII. Auspergera Turjaškog)

U drugoj verziji Statuta iz 1640. kralj Ferdinand III. potvrđuje stare povlastice i privilegije građana Senja. Po tom statutu stanovništvo Senja dijelilo se na plemiće (nobiles), građane (cives) i stanare (incolae) koji nisu bili Senjani, a među njima bilo je dosta trgovaca i obrtnika. Na čelu grada bila su dva suca, jedan plemićki, a drugi pučki (građanski), koji su birani svake godine. Sve općinske časti obnašalo je nekoliko obitelji koje su činile gradski patricijat. Pridošlice svojim obrazovanjem, dobrim imovinskim stanjem, obnašanjem različitih vojnih dužnosti ili ženidbenim vezama stječu velik ugled u novoj sredini. Oni ističu svoj stari grb ili daju izraditi novi. Ženidbene veze, kao i sporovi oko pojedinih posjeda, povezivali su pojedine plemićke obitelji. Neke od tih pridošlih obitelji pripadale su, dakle, plemićima još u svojoj staroj domovini pa su tražili priznavanje plemićkih povelja.

Zanimljiv je bio položaj doseljenih uskoka, koji su mogli sudjelovati u životu grada Senja jedino ako ih je Vijeće plemića proglasilo plemićima ili građanima Senja. Uskoci koji su došli s plemićkim titulama nisu još imali plemićke povlastice jer nisu bili na hijerarhijskoj ljestvici tadašnjega senjskoga društva. Senjski plemići i građani zadržali su različite povlastice, koje vojnici koji su služili u posadama nisu imali. Civilna i vojna uprava u gradu Senju, koji je još od rimskog razdoblja imao dugu tradiciju gradskog života, bile su integrirane u jednu cjelinu, jer grad Senj nije bio nikada isključivo vojni grad. Civilni dio života, dakako, odvijao se po kodeksima Statuta iz 1388., kada je grad priznavao vlast krčkih knezova Frankopana. Između domaćih senjskih obitelji i novopridošlih uskoka često su sklapani brakovi pa se i na taj način jedan dio doseljenog življa inkorporirao u grad i gradski život.

Grb senjskih plemića i uskoka Rittera-Vitezovića s grbovnice o dodjeli plemstva i grba (HDA Zagreb)

Daničići, jedna od najslavnijih uskočkih obitelji podrijetlom iz Bosne, ženidbenim vezama bili su povezani s plemićkom obitelji Verones, Mikulanić, Blagajić, Hreljanović i Homolić. Prema jednom rodoslovlju obitelji Daničić iz 18. st., Juraj Daničić mlađi, uskočki vojvoda, oženio se oko 1580. Helenom Verones, koja je pripadala starom senjskom plemstvu obitelji Verones. Obitelj Verones doselila se u Senj iz Italije, iz grada Verone. Njegov brat Matija bio je oženjen Katarinom Mikulanić, koja je bila kći uskoka građanskog podrijetla iz obitelji Mikulanić, koja će poslije od cara Rudolfa II. dobiti plemstvo i grb.

Nekoliko plemićkih obitelji vodi podrijetlo iz Italije, a to su: Milanes, Marchioli, Verones, Carina, Bassan-Sacchi, Demelli, Sussani, Benzoni, Strozzi, Marotti, Petazzi, De Ponte, Della Rovere, Barbo, Cardinalibus, Locatelli, De Spalatin, Zandonati, Caballini, Palegriani, Tausani, Rubelli, Moretto, Desanti, Scarpa, Costtelioni, Benzoni, Gismano i Minoli. Većina talijanskih plemićkih obitelji bila je ženidbenim vezama povezana s mnogim hrvatskim plemićkim obiteljima i te su obitelji uglavnom bile pohrvaćene.

U popisu koji je objavio Mile Magdić nalazi se i popis građanskih porodica senjskih (familie cittadine di Segna). Većina tih građanskih obitelji dobila je plemstvo zbog različitih doprinosa, a to su uglavnom bile domaće i doseljene obitelji koje su branile grad i čiji su članovi bili u vojnim posadama ne samo Senja nego i drugih gradova na prostoru Senjske kapetanije. Te građanske obitelji uzdignute su u rang senjskih plemića, a neke su kao znak plemićke časti imale i kamene grbove na ulaznim portalima svojih kuća. Bilo je primjera da su istaknuti pojedinci kako bi podignuli svoj ugled sami uzimali grb, npr. trgovačka obitelj Bobuš. Grb je za njih bio znak časti i dostojanstva u gradu Senju jer su oni bili imućni trgovci i bogati građani.

Neki plemići zadržali su se u Senju duže vrijeme, neki su napustili grad u drugoj polovici 19. st., kada Senj gospodarski slabi nakon izgradnje pruge Zagreb–Rijeka i uvođenja parobroda u pomorski promet, tako da su se sva trgovina i promet prebacili u Rijeku. Grad Senj i grad Bakar gospodarski slabe, smanjuje se broj stanovnika, a mnoge plemićke obitelji napuštaju Senj i odlaze u prosperitetnije gradove, u Rijeku, Karlovac i Zagreb.

Plemstvo grada Senja bilo je hrvatsko-ugarsko (Nobilis Hungariae, Croatiae ac Slavoniae) te plemstvo Svetoga Rimskog Carstva (Nobilis Sacri Romani Imperii), plemstvo austrijskih nasljednih zemalja (Regnorumque Dominiorum haereditariorum), austrijsko carsko plemstvo, ugarsko i kranjsko plemstvo, dok papinskog plemstva nije bilo u gradu Senju. Mnogi plemići pripadali su plemstvu grada Senja i bili su uneseni u protokol senjskih plemića – patricija, tj. senjskoga gradskog patricijata.

Grb senjske uskočke i plemićke obitelji Daničić

Mnogi dobivaju austrijsko ili ugarsko grofovstvo i barunat, kao i pravo na proširenje svoga plemićkoga grba novim pridjevcima. Nekima je dodijeljeno Odlikovanje viteza, Carskog ili zlatom ovjenčanog viteza (eques aureatus), zatim Red anđeoske zlatne Konstantinove vojske sv. Jurja, Orden podvezica, utemeljen 1439., Orden zlatno runo Habsburgovaca kao nagrada za zasluge i vjernost vladaru, utemeljen 1429., Red željezne krune III. razreda i Red Franje Josipa. Vitezovi Reda željezne krune III. razreda imali su pravo zatražiti od vladara nasljedno viteštvo, koje se uglavnom i dobivalo. Priznavanjem i dodjeljivanjem plemstva od Austro-Ugarske pojedine plemićke obitelji dobivaju nove pridjevke koji postaju sastavni dio njihova imena kod tituliranja. Austrijsko plemićko viteštvo i barunat dobivao se promaknućem u plemićki stalež i dodjeljivanjem plemićke diplome, odnosno grbovnice. Bilo je dosta senjskih plemića i plemićkih obitelji koji su odlikovani Redom željezne krune ili Redom Franje Josipa, a svako od tih navedenih odlikovanja nosilo je viteški naslov.

Grbovi senjskih plemića uglavnom pripadaju tzv. razdoblju mrtve heraldike (16–18. st.), a nekoliko grbova je iz razdoblja 19. stoljeća. U stilskom pogledu grbovi uglavnom nose osobine razdoblja u kojem su nastali te su renesansne i barokne izvedbe, a odlikuju se bogatim dekorativnim elementima i različitim ukrasima.

Nekoliko kamenih grbova iz grada Senja pripada razdoblju gotike i renesanse. Iz 20. st. nema grbova jer se nakon propasti Austro-Ugarske 1918. grbovi nisu dodjeljivali. Najviše je plemićkih naslova i grbova dodijeljeno u 18. st., kada je plemstvo gospodarski ojačalo svoj položaj i ugled na ljestvici senjskog društva i pripadnosti nobilima. Raspon starosti senjskih plemićkih grbova ide od 14. st., a obuhvaća vladavinu krčkih knezova Frankopana, hrvatsko-ugarsko razdoblje i austrijsko, odnosno razdoblje vladavine loze Habsburgovaca.

Simbolika u grbovima
senjskih plemića

Kada je riječ o simbolici i likovima na senjskim grbovima, s pravom se može reći da su senjski plemićki grbovi puni različite simbolike, koja se odražava kroz uporabu različitih likova u štitovima pojedinih grbova.

Zanimljiva je kombinacija simbola, ali ipak u grbovima dominira uglavnom životinjski svijet: lavovi, kune, kozorog, vuk, orlovi, grifoni, jednorog, zatim oružje: sablje, buzdovani, mačevi, puške, bradve, koplja i vojnici s kalpacima. Često su na grbovima kao likovi kule, tvrđave, zvonici, cisterne, ključevi i drugi dijelovi arhitekture. Na nekoliko grbova imamo i dijelove ljudskog tijela: glave, ruke ili čitavo tijelo. Na nekoliko grbova prikazane su zastave i kugle. Posebice su u grbovima zastupljene turske glave s turbanima koje su nabijene na sablju, a taj lik i motiv je simbolizirao stoljetnu borbu ovih prostora protiv Osmanlija. Čest je lik u senjskim plemićkim grbovima oklopljena ili obučena ruka desnica u kojoj je uglavnom sablja ili mač. Dosta je zastupljen i biljni svijet u senjskim obiteljskim grbovima: ruža, ljiljan, tulipan, stablo drveta, zeleni ili osušeni list i drugi različiti cvjetovi. Česti su likovi i vojnici u ratnim odorama, likovi nebeskih pojava, najčešće zvijezda, polumjesec, trobrijeg, a na dvama grbovima nalazi se rijeka kao nebeska pojava. S pravom možemo reći da je jako malo, gotovo nikako, zastupljena pomorska simbolika u grbovima iako je Senj bio pomorski i trgovački grad tijekom cijeloga svoga povijesnog razdoblja. Brod kao heraldički lik nalazi se na grbovima senjskih plemićkih i trgovačkih obitelji Sussani (Suzan ili Suzanić), Krajač i Rubelli.

Heraldički štitovi u grbovima senjskih plemićkih obitelji su razdijeljeni, raskoljeni, raščetvoreni te su različita oblika, od polukružnih, jajolikih, konkavnih ili štitova u obliku konjske glave (testa di cavallo).

Kacige su najviše turnirske i na kopču, s otvorenim i zatvorenim vizirom. Ukrasi na kacigama obično imaju neke zajedničke nazivnike, a ukras je neka životinja, dijelovi ljudskog tijela, dijelovi životinje ili perje, zastave ili neka od nebeskih pojava. Na nekoliko kaciga nalaze se krune kao znak ranga i povlastice plemstva, a to su uglavnom barunske i grofovske krune. Danas se povelje o dodjeli plemstva i rodoslovlja koja su se prilagala u svrhu dobivanja plemstva i grba čuvaju u arhivima, knjižnicama i privatnim zbirkama diljem Hrvatske.

Kao izvor za poznavanje i izučavanje grbova danas nam služe i stare feudalne i akademske diplome, koje su katkad bile ukrašene grbom vlasnika diplome. Do vrijednih podataka o pojedinim plemićkim obiteljima može se doći izučavanjem nekih vrijednih fondova koji se danas čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu. To je prije svega fond Hrvatske plemićke obitelji i vlastelinstva poznat pod nazivom N. R. A. (Neoregestrata acta) i Zbirka srednjovjekovnih isprava do 1526. god. poznata kao D. M. V. (Documenta mediaevalia varia).

Mnogobrojni reljefni kameni, uglavnom nadgrobni spomenici, pronađeni su u senjskim crkvama u kojima su pokopani mnogi senjski odličnici.

Ludovik Perović bio je poznati kastald (čuvar crkvenih imanja) i senjski plemić, a zanimljivo je da je u štitu njegova grba isklesan hrvatski grb, pa bi taj grb mogao biti i najstarija varijanta hrvatskoga povijesnog i državnoga grba na kamenim spomenicima. Grb se s različitim brojem romboidnih pačetvorinastih i kvadratnih polja javlja od druge polovice 15. st. i na kovanom srebrnom novcu Nikole Iločkoga (1471–1477), koji je bio nominalni kralj Bosne, ban Slavonije te vojvoda Transilvanije i ban Mačve. Elementi hrvatskoga povijesnoga grba nalaze se na ranim kamenim spomenicima u Hrvatskom primorju i u Dalmaciji. To su samo elementi grba, a ne potpun heraldički grb. Obitelj Perović stara je senjska plemićka porodica. Kameni grb u obliku hrvatskoga povijesnoga grba s pet polja u vodoravnom i okomitom polju (ukupno 25 četvorina ili polja) iz 1491. godine senjskog plemića i kastalda Ludovika Perovića nalazi se isklesan na reljefu Sv. Trojstva, danas u desnoj lađi senjske katedrale. To je do sada najstarija poznata varijanta hrvatskoga povijesnog i državnoga grba, koji se službeno upotrebljava od 1527. godine, tj. od Cetinskog sabora.

Crkva sv. Franje u Senju

Mnogobrojni reljefni kameni, uglavnom nadgrobni spomenici, pronađeni su u senjskim crkvama u kojima su pokopani mnogi odličnici Senja, uglavnom plemeniti Senjani, npr. plemeniti knezovi Krčki Frankopani, uskoci, vojvode uskočke i obični građani senjski, pokapani su u crkvi franjevaca izvan zidina i unutar zidina u crkvi sv. Franje, koju je 1558. izgradio kapetan Ivan Lenković, kao nadoknadu senjskim franjevcima za razrušenu franjevačku crkva izvan zidina grada. Također su mnogi ugledni Senjani pokapani i u pavlinskoj crkvi sv. Nikole te u senjskoj katedrali.

Ulomci svih nadgrobnih spomenika te grbova i natpisa i drugoga kamenog inventara iz crkve sv. Franje, a cjelokupnu inventarizaciju inventara obavila je Blaženka Ljubović, prof. Sav inventar i kamene nadgrobne ploče s isklesanim grbovima i natpisima na kamenim spomenicima pohranjeni su u dvorištu Župnog ureda i u dvorištu Sakralne baštine Senj. Crkva je doista bila panteon senjskih uskoka, koji su punih 80 godina bili simbol i ponos uskočkoga grada Senja. U njoj je bio svojevrstan lapidarij srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika renesansno-baroknog stila.

Kameni grb senjskog plemića i kastalda Ludovika Perovića s reljefa Sv. Trojstva u katedrali Blažene Djevice Marije (BDM) u Senju (najstarija varijanta hrvatskoga povijesnog i državnoga grba na kamenim spomenicima iz 1491)

Sve su nadgrobne ploče iznimni likovni reljefi i važni epigrafski spomenici, koji nam otkrivaju različite povijesne podatke i sudbine mnogih uskoka koji su pokopani u toj crkvi.

Nadgrobne ploče s grbovima i natpisima na latinskom jeziku su zasigurno radili domaći majstori-klesari, koji su izvanredno poznavali tehniku obrade kamena i izradu reljefnih prikaza grbova, ukrasa i natpisa.

Spomenici su bili ugrađeni u glavnoj lađi i pobočnim lađama, a posebno su bile impozantne nadgrobne ploče senjskih uskočkih vojvoda: Jurja Hreljanovića, Ragnaca Geržanića, Antuna Stipšića, Mateja de Blasiolisa, Jurja Desantića, Vida Čidinovića, Franje Mudrovčića, Matije Gojčića-Mogoroevića, Skradinjanina, Grgura Pariževića, Vinka Smoljana i Mateja Tvrdislavića i drugih.

Kameni nadgrobni spomenici s grbovima i natpisima iz razrušene crkve sv. Franje u Senju (fotografirano prije rušenja crkve 1943., još dok su nadgrobni spomenici s grbovima i natpisima bili cijeli (foto: Đuro Griesbach, Fototeka HAZU, Zagreb)

Mnoge nadgrobne ploče s isklesanim reljefnim grbovima i natpisima uništene su ili oštećene, nedostaju dijelovi grbova i natpisa pa je teško ustvrditi komu pripadaju. Sve nadgrobne ploče koje su opisane i inventarizirane danas su pohranjene u dvorištu Župnog ureda u Senju. Među nadgrobnim spomenicima nalazi se, dakle, i nadgrobna ploča Jurja Hreljanovića »Sfende«, vojvode senjskih uskoka, koji je pokopan u crkvi 1587. godine, samo nekoliko godina nakon izgradnje crkve, građene kada i tvrđava Nehaj, godine 1558. Nadgrobni spomenik svjedoči o prisutnosti te plemićke obitelji u Senju već u drugoj polovici 16. st., a natpis je najstariji spomen obitelji Hreljanović u Senju. Dakako, taj je epigrafički spomenik originalan te najvjerodostojniji podatak o postojanju te plemićke obitelji u gradu Senju. Taj nadgrobni spomenik s grbom i natpisom na latinskom jeziku svojevrsna je osobna iskaznica o prisutnosti uskočke obitelji Hreljanović u Senju. Sama činjenica da je Juraj Hreljanović »Sfenda« pokopan u toj crkvi potvrđuje važnost i ugled te plemićke obitelji u gradu Senju i njezino mjesto među najuglednijim uskočkim i plemićkim obiteljima u gradu. Mnogima je služilo na čast, i u tome se ogledao njihov društveni status i ugled, da budu pokopani u crkvi sv. Franje, a time je i značaj te crkve u povijesti i kulturi grada Senja izniman, važan i znakovit.

Sred grada u kamenu Senju
Na glasu je božiji hram:
To crkva je svetoga Franje
i mrtvijeh Uskoka stan.
Tu dolje pod pločama teškim
Kroz stoljeća snivaju svi,
A bura nad krovom im pjeva:
O mletačkoj galiji.

O Zmaju i Markovu lavu,
O šajci ko galebu
Kroz lubanje šuplje im šapće
U dugijeh stoljeća snu.

                   S. S. Kranjčević, Uskočke elegije, Sijelo

Crkva sv. Franje u Senju bila je tijekom svoje povijesti panteon senjskih uskoka jer su u toj franjevačkoj crkvi bili pokopani najugledniji uskoci i njihove obitelji te drugi odličnici grada Senja. Crkva je bila simbol grada Senja, a uskoci koji su našli svoje vječno počivalište u njoj bili su simbol stoljetne borbe protiv različitih neprijatelja. Ivan Kukuljević Sakcinski opisuje ovim riječima crkvu sv. Franje unutar zidina Senja: Ima sliku basilike, i krasno pročelje s okruglim prozorom (oknom), liepom rezarijom urešenim. Među grbovi, koji rese pročelje ima i jedan frankapanski. Zvonik s lieve strane sagrađen je kasnije. Glavna vrata crkve urešena su stupovi iz izdjelana kamena. Unutra ima crkva tri broda, od kojih je srjednji višji i širji, poput stolne crkve. I tu diele brodove sa svake strane obli lukovi, koji počivaju na dvostrukih polupilovih. Nad lukovi ima u srjednjem brodu sa svake strane šest četverouglastih prozora, što su po svojoj prilici kasnije načinjeni radi veće svjetlosti. Pobočni brodovi imadu po tri obla prozora. Svetilišće šestokutno diela od srjednjega broda obli luk, počivajući na polupilovih. Ova crkva ima njekoliko krasnih slika talijanske škole, i mnogo grobnih ploča s grbovi i napisi iz XVI. i XVIII. stoljeća.

Crkva sv. Franje u Senju, glavno pročelje, i reljefi iz stare crkve izvan zidina – frankopanski grb i nadgrobna ploča princeze Ižote Frankopanske
(foto: Đuro Griesbach, Fototeka HAZU, Zagreb)

Aragonski grb iz 1490. iz razrušene nove crkve sv. Franje unutar zidina koja je srušena u bombardiranju Senja 1943., fotografirao Đuro Griesbah 1934. prije rušenja crkve, novija fotografija, autor Dunja Kolar. Ovaj grb je nekada bio u staroj frankopanskoj crkvi sv. Franje izvan zidina Senja, predjel Sveti Petar-Travica

Najstarija vijest o nazočnosti franjevaca u Senju je iz 1272., prema kojoj su se njihova crkva i samostan nalazili u blizini velikog bunara prope puteum magnum, pa se pretpostavlja da su se crkva i samostan nalazili na predjelu Travici ili kraju koji se zvao Sveti Petar, a taj bunar je doista postojao i ostao je u sjećanju mnogih ljudi, starih Senjana, dok je on danas potpuno devastiran i zatrpan. Iz svega ovoga može se zaključiti da je prvobitni prostor franjevačke crkve bio izvan zidina, koje s kopnene strane još u potpunosti nisu bile izgrađene. Franjevački samostan u Senju osnovan je u 13. stoljeću, kada upravitelji grada postaju knezovi Krčki, kasnije od 1430. Frankopani. Franjevci su u to vrijeme nositelji obnove Crkve i njihova prisutnost u gradovima pokazuje da je određena sredina došla do određenog stupnja urbaniteta. S druge strane, franjevci u gradovima predstavljaju element koji pridonosi razvoju gradskog života u svim sferama življenja u jednom gradu. Franjevački samostan i crkva sv. Franje izvan zidina bila je zadužbina krčkih knezova Frankopana, a podignuli su je knezovi Krčki Dujam II. i Leonardo 1297. te su u njoj imali i svoju obiteljsku grobnicu. U obiteljskoj grobnici uza staru crkvu sv. Franje i franjevački samostan izvan zidina Krčki su se knezovi pokapali tijekom 14. i 15. stoljeća. Poslije, kada je kralj Matija Korvin 1469. godine oduzeo knezovima Krčkim grad Senj, članovi obitelji Frankopana pokapaju se u novoj dinastičkoj grobnici franjevačkoga svetišta na Trsatu, što ga je 1453. godine utemeljio Martin V. Frankopan. Krčki knezovi, poslije Frankopani, su se brinuli za njeno uzdržavanje, a ovdje mislimo na tu staru franjevačku crkvu i samostan na Travici, a kako je izgrađeni Kaštel bio rezidencija krčkih knezova Frankopana, možda su neki od njih i pokapani u tu crkvu, no za taj podatak nemamo relevantnih izvora koji bi sve to dokumentirali i potvrdili. Kada je gradu Senju zaprijetila velika opasnost od Turaka-Osmanlija, naredio je general i senjski kapetan Ivan Lenković da se poruše sve zgrade izvan gradskih zidina, da se u njima ne bi sakrivao neprijatelj, a razgrađeni materijal od srušenih sakralnih i profanih objekata izvan zidina iskorišten je za gradnju tvrđave Nehaj 1558. te nove franjevačke crkve i samostana unutar zidina grada, koju je također dao izgraditi Ivan Lenković, kao nadoknadu za staru srušenu franjevačku crkvu i samostan na Travici ili predjelu Sv. Petar, izvan zidina grada. Na tome prostoru bilo je gradsko groblje sve do tridesetih godina 19. st., kada je prestalo pokapanje umrlih na starom groblju Sv. Petar izvan zidina grada na Travici te započelo pokapanje u novom groblju, Sv. Vidu, udaljenom oko 2 km od grada, a pokapanje umrlih započelo je oko 1830. godine, te su najprije prenesene kosti iz bivšega groblja Sv. Petar na predjelu Travica.

Senj zauzima značajno mjesto u povijesti hrvatskog naroda i kulture zbog svoje bogate i osebujne kulturno-povijesne baštine. Sa svojom bogatom kulturnom i spomeničkom baštinom dao je također neizmjerni doprinos u heraldičkom, urbanističkom i likovnom izražaju. Malo je gradova u nas koji se mogu pohvaliti tako bogatom heraldičkom baštinom s različitim sadržajima. Senj je grad koji je sa svojom bogatom kulturnopovijesnom baštinom različitih sadržaja postao svojevrstan muzej na otvorenom.

Literatura (izbor)

Bojničić, Ivan. Der Adel von Kroatien und Slavonien (pretisak). Zagreb: Golden Marketing, 1995.

Boranić, Dragutin (ur.). Zbornik za narodni život i običaje. Knj. 27. Sv. 1. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1929.

Boranić, Dragutin (ur.). Zbornik za narodni život i običaje. Knj. 30., sv. 2. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1936.

Brajković, Vlasta. Grbovi, grbovnice, rodoslovlja: Katalog zbirke grbova, grbovnica i rodoslovlja. Zagreb: Hrvatski povijesni muzej, 1995.

Ćosić, Stjepan. Ideologija rodoslovlja: Korjenić-Neorićev grbovnik iz 1595. Dubrovnik–Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku i Nacionalna i sveučilišna knjižnica, 2015.

Heyer von Rosenfeld, Carl Georg Friedrich. Der Adel des Königreichs Dalmatien: nach archivalischen und anderen authendischen Quellen (pretisak). Zagreb: Golden marketing, 1995.

Klaić, Vjekoslav. Krčki knezovi Frankapani. Knjiga prva. Od najstarijih vremena do gubitka Krka. (Od god 1118. do god. 1480.). Zagreb: Matica hrvatska, 1901.

Kolumbić, Nikica (ur.). Hrvatski biografski leksikon. Sv. I. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod, 1983.

Kosanović, Ozren. Državina krčkih knezova: Vinodol, Senj i Krk od početka 14. stoljeća do 1420. godine. Doktorski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2012.

Kukuljević Sakcinski, Ivan. Nadpisi sredovječni i novovjeki na crkvah, javnih i privatnih sgradah. i.t.d. u Hrvatskoj i Slavoniji. Zagreb: Knjižara Jugoslavenske akademije, Knjižara dioničke tiskare, 1899.

Kukuljević Sakcinski, Ivan. Acta Croatica / Hrvatske Listine. Monumenta historica Slavorum meridionalium / Povjestni spomenici južnih Slavenah. Knj. 1. Zagreb: Brzotiskom Narodne tiskarnice dra. Ljudevita Gaja, 1863.

Ljubović, Enver. Grbovnik plemstva Gacke, Krbave, Like, Senja i Vinodola, Senj: Senjsko književno ognjište, 2007.

Ljubović, Blaženka i Enver Ljubović. Grbovi i natpisi na kamenim spomenicima Senja. Senj: Senjsko književno ognjište, 1996.

Ljubović, Enver. Gradski i plemićki grbovi Senja. Senj: Jadranska tiskara Senj, 1998.

Ljubović, Enver. Grbovi plemstva Gacke i Like. Rijeka: IK Adamić, 2001.

Macan, Trpimir (ur.). Hrvatski biografski leksikon. Sv. III. Zagreb: Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, 1993.

Macan, Trpimir (ur.). Hrvatski biografski leksikon. Sv. IV. Zagreb: Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, 1998.

Oštrić, Goroslav (i dr.). Monumenta heraldica. Izbor iz heraldičke baštine Primorsko-goranske županije. Rijeka: Primorski i povijesni muzej hrvatskog Primorja Rijeka, 2002.

Schneider, Artur (ur.). Senj. Hrvatski kulturni spomenici. Knjiga I. Zagreb: JAZU, 1940.

Smičiklas, Tadija (ur. i prir.). Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Sv. 3: Listine godina 1201–1235. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1905.

Stipčević, Aleksandar (ur.). Hrvatski biografski leksikon. Sv. II. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, 1989.

Stipišić, Jakov. Pomoćne povijesne znanosti u teoriji i praksi: latinska paleo­grafija, opća diplomatika, kronologija, rječnik kratica (2. dopunjeno izdanje). Zagreb: Školska knjiga, 1985.

Zjačić, Mirko, »Statut grada Senja iz 1388 godine«. Rad JAZU 369 (1975): 59–76.

Zmajić, Bartol. Heraldika, sfragistika, genealogija, veksilologija. Rječnik heraldičkog nazivlja. Zagreb: Golden marketing, 1996.