Govor grada Senja u 20. stoljeću

 

Senjski je govor u dijalektološkoj literaturi dobro poznat. Najvažniju je studiju o tome govoru Današnji senjski govor (1966) objelodanio Milan Moguš, a poslije je izdao i Senjski rječnik (2002). Nekim su se aspektima senjskoga govora bavili i drugi ili su obrađivali senjski govor u okviru širih pitanja, npr. Jelka Ivšić, Aleksandar Belić, Pavle Ivić, Mate Hraste, Iva Lukežić, Vesna Zečević, Boris Kuzmić, Martina Bašić i drugi.

Premda se o strukturi senjskoga govora pisalo, valja navesti da je senjska čakavština do Prvoga svjetskoga rata »živjela kao suveren domaći izraz«, ali je ona poljuljana s dvama svjetskim ratovima (Moguš 1966: 23) tako što se podosta »izmijenilo senjsko stanovništvo da je od starih Senjana sada u Senju samo neznatan dio...« (Tijan 1939: 78), pa je uz jak štokavski utjecaj, migracije, mobilnost, urbanizaciju stanovništva i novi način života senjski govor osobito nakon Drugoga svjetskoga rata uzdrman i sve je više preplavljen štokavskim nanosima (Moguš 1966: 23; Bašić 2016: 4). Novija su terenska istraživanja senjskoga govora izostala, pa je teško govoriti o današnjem govornome stanju, stoga se ovdje podastiru obilježja govora grada Senja na temelju prošlostoljetnoga materijala.

Iz fonologije

Govor je grada Senja dijelom srednjočakavskoga dijalekta, njegova rubnoga poddijalekta. Senjski je govor, dakle, ikavsko-ekavski prema poznatomu pravilu Jakubinskoga i Meyera, no nađe se i pokoja iznimka (brist, cipat, divojka, sime, vrime; cel, cvet, koleno, suseda). Veoma je bitno spomenuti stari prijelaz ‘jata’ u a (jadro ‘jedro’, njadra ‘njedra’, njazlo ‘gnijezdo’).

Samoglasnik a dolazi na mjestu nekadanjega ‘šwa’ (danas, daska, laž, magla), a dobro je podvući da su čakavskim govorima, uz pokoju ovjeru u štokavskim i kajkavskim, svojstveni primjeri tzv. jake vokalnosti, što je registrirano i u govoru Senja (kadi ‘gdje’, malin ‘mlin’, malinar ‘mlinar’, maša ‘misa’ itd.).

Stožernim se čakavskim odlikama pripaja dvojaki odraz prednjega nazala. U senjskome je govoru tako *ę iza palatala j, č, ž zamijenjen samoglasnikom a (jatra ‘jetra’, jačmik ‘1. jačmenac; 2. ječam’, ali uz noviju zamjenu s e u jezik, načet, počet, žedan), a iza nepalatala očekivanim e (greda, meso, pamet).

Prema nekadanjemu stražnjemu nazalu i sonantnomu l dolazi uobičajeno u (golub, pupak, udica; sunce, žuč).

Razvoj je staroga slijeda v+’šwa’ dao trojake rezultate: 1.) u (udovac, unuk, utorak), 2.) va (Vazan ‘Uskrs’, važgat ‘užgati’), 3.) ø (nutra ‘unutra’, šenac ‘uš’).

Susreće se poznata imenica rebac ‘vrabac’, dakle s prijelazom sekvence ra > re, kao obično u čakavaca i zapadnih štokavaca, no nema drugih dvaju primjera poput rest, krest.

Govor Senja ne zna za fonem dž, što je jedna od temeljnih čakavskih vlastitosti. Prazno je mjesto u kojem se nije razvio dž zaposjeo ž (svedožba, žep, žigerica).

U čakavskim se govorima fonem h najčešće vlada kao stabilan, a tako je u mnoštvu nalaza i u senjskome (hiljada, grihota, mahnut, ohladit, ohol, grih, mih) premda je pod utjecajem štokavskoga susjedstva njegova pozicija u stanovitoj mjeri uzdrmana (kuvar, kruva G jd., tit ‘htjeti’).

Fonem f uglavnom stoji u riječima stranoga postanja (barufant ‘svadljivac’, feta ‘kriška’, fit ‘stanarina, najam’, fumat ‘pušiti’, kavodefer ‘žičani konop’, šufit ‘tavan’), a dolazi i na mjesto staroga skupa *pv (ufat se), kao i skupa hv u većinskim nalazima (fala, pofalit se, zafalit se, ali uvatit). Prilika je zabilježiti i zamjenu sonanta v šumnikom f u pokojemu primjeru (ćorafca G jd. ‘slabovidan čovjek’, ofca, olofka).

Poznatom je činjenicom da je stari senjski govor bio cakavski, tj. govorilo se c (umjesto č), s, z, i umekšani ś, ź (Moguš 1966: 38). Već je za Moguševa istraživanja cakavizam bio potisnut, tj. ostali su samo tragovi u nekim umanjenicama (npr. truncić, prema -čić) ili starim nadimcima (Jacmik, Prc).

Primarnom i sekundarnom jotacijom dentala *d u mnogih čakavaca u načelu dolazi j, tako i u Senju (mejaš, mlaj ‘mladi mjesec’, saja/šaja ‘čađa’, pošajavit ‘počađaviti’, tujica ‘pčela koja dolazi u tuđu košnicu’), ali sve češće prodire i đ (kolovođa, svađa, vriđat) uz niz naporednih oblika (meja i međa, tuji i tuđi, rojen i rođen). Tada je već Moguš evidentirao da se riječi s čakavskim odrazom osjećaju kao starinske. Među odrazima *zgj i *zdj i njihovih sekundarnih varijanti treba upozoriti da se govori možjani ‘mozak’, a za ‘grožđe’ grozje uz već tada mnogo uobičajenije grožđe.

Fonem se ć u Senju, sudeći prema zapisima na temelju starije građe (Miloš 2015: 192), izgovara kao umekšano »čakavsko ť« (noť, sviťa, lišťe, braťa) iako se u ovome tekstu on bilježi kao (ć).

Oblici su sa skupom šć u starih Senjana prisutni u velikome broju (dvorišće, kršćen, namešćat, natašće, prišć, šćipat), dakle vlada šćakavizam kao u pravih čakavaca, kajkavaca i dijela štokavaca.

U golemoj je većini čakavskih i kajkavskih govora danas barem u ponekome nalazu živ skup čr (npr. črnilo, črv, črip/črep itd.), koji je u Senju prometnut u cr (crivo, crljen, crljiv, crn, crv).

Kao u svim hrvatskim narječjima, skupovi su šk, šp, št razvijeni u primljenica (ješka ‘mamac’, /ob. za ribu/, poškurit ‘potamniti’, škatula ‘kutija’; rašpa ‘strugalica, turpija’, španjulet ‘cigareta’, špicijar ‘apotekar’; kaštigat ‘kazniti’, štikadent ‘čačkalica’, štramac ‘madrac’). Skup št, osim u primljenih riječi, rezultat je izmjene staroga skupa čt (pošten, poštenje, poštivat).

U prezentskoj osnovi prefigiranih oblika glagola *iti nastupa skup jd (dojdedu, izajdemo, obajdete, projdi 2. jd. imp!), kao u čakavskome, kajkavskome i dijelu štokavskoga narječja.

Zamjena je dočetnoga -m s -n u nastavcima i nepromjenjivim riječima svojstvena ovomu govoru (gren, zaspen, š njin, mladon ženon I jd., sedan, osan), a specifična je za govore duž jadranske obale, bez obzira na to kojemu narječju ili jeziku pripadaju.

Krajnji je slogovni l sustavno zadržan, i to: a) na dočetku riječi u imenica, pridjeva i priloga (čaval, kabal, pakal, posal, svrdal, uzal; cel, obal, tepal; pol (kila)); b) na dočetku unutarnjega sloga (cidilce, kadilnica ‘kadionica’, kolca G jd., palca G jd., selski, telci N mn.); c) u jednini muškoga roda glagolskoga pridjeva radnoga (mogal, opalil, počel, podapel, poslal, prekinul).

U skupovima se gl, kl, ml drugi član može zamijeniti palatalom (gljedat, gljista, kljet, mljak).

Prisutna je tendencija za uklanjanjem netipičnih konsonantskih skupina na način da se prvi član skupine likvidira (ćer, čela, šenica, tica).

Sonant v u okruženju sa sonantom r ili slogotvornim r u istome ili sljedećemu slogu može biti eliminiran (četrtak, četrti, srab, srbit, ali mrtvac, stvrdnut se, tvrdoća).

Rotacizam je poznat svima trima narječjima, pa je zamjena međusamoglasničkoga ž s r u prezentskoj osnovi glagola ‘moći’ (< *mogti) i prilogu ‘možda’ zastupljena i u senjskome govoru (moren, moreš, moremo; morda).

U nekim su slučajevima zabilježene kontaktne i distant­ne asimilacije (š njin, š njon, iž njega, brež nje; pašuš, šuša), kao i disimilacije (guvno, sedavnajst, osavnajst, dimljak, sumljiv; slebro, lebro, lezerva).

Iz morfologije

Premda pojedini govori srednjočakavskoga dijalekta u genitivu jednine imenica ženskoga roda e-vrste imaju nastavak -i, pojedini čuvaju razliku po palatalnosti pa dolazi -i u nepalatalnih i -e u palatalnih osnova, u Senju je, kao i u ostalih govora, redovito ovjeren nastavak -e (od daske, duše, gušćerice, žene).

U vokativu jednine imenica muškoga roda dominira nastavak -u (mužu, galebu, junaku, hladu, obrazu) premda se javlja i -e (striče, vraže) ili pak dvojake mogućnosti (golube i golubu).

Lokativ jednine imenica muškoga i srednjega roda ima nastavak -u (na krovu, u moru). Taj je nastavak evidentiran u većini govora srednjočakavskoga prostora iako postoje neki govori s nastavkom -i (u mesti, na vetri), a u nekima je potvrđeno -i i -u (na muli, na tlohu).

Instrumental jednine imenica muškoga i srednjega roda u Senju obično ima nastavak -on (ključon, kraljon, popon, smećon, vinon). Iako je u srednjočakavskim govorima u imenica ženskoga roda e-vrste evidentirano više nastavaka (npr. -un, -om, -um, -u, -ov, -o), senjski govor, kao i neki drugi, ima nastavak -on (bradon, sestron, vrićon), koji su preuzele i imenice i-vrste (bolešćon, košćon, mašćon).

Kratka je množina imenica jednosložnih i dijela dvosložnih imenica muškoga roda sustavno zastupljena, dakle nema proširenja s -ov-/-ev- (gradi, klipi, raki, šćapi, žepi).

U genitivu množine imenice muškoga roda najčešći su nastavci -ov i -i (gospodinov, možjanov, starcov; brodi, dinari, prasci), a može se javiti i nulti nastavak (jarbul, jezik), kao i različite mogućnosti (majstori i majstorov). Jednako je i u imenica srednjega roda (dnov, ognjišćov; mesti, slovi; polj). U ženskome je rodu najčešći nulti nastavak (bačav, besed, crikav, kuć, let, škrap), no javlja se i -ov (birtijov, gajbov ‘krletka’) te neke alternativne mogućnosti (butig i butigov ‘prodavaonica’). Približno je tako i u drugim govorima (npr. u Grižanama konop, kolci, korakih, brajad, gajbi; u Jezeranama prasac, zubuov, medvidov, sati, ovac, gusak).

Dativ, lokativ i instrumental imenica svih triju rodova u stanovitu se broju govora srednjočakavskoga dijalekta razlikuju (npr. Novi Vinodolski sinon, ženan D mn.; zubih, ustih, nogah L mn.; sini, vrati, ženami I mn.), dok je senjski govor podlegao ujednačavanju. U muškome je i srednjemu rodu najčešći nastavak -in (golubin, sinin, volin; jajin, ognjišćin), no prodro je i štokavizirani dvojinski nastavak -iman (brodin i brodiman, prstin i prstiman; jatin i jatiman). Imenice su ženskoga roda e-vrste ovjerene sa starim nastavkom -an (divojkan, iglan, šibican).

Nastavci u deklinaciji pridjeva muškoga i srednjega roda obično jesu -og(a), -on/-omu (lošog(a) čovika, lošon/lošomu čoviku; starog(a) sela, staron/staromu selu). Komparativi se tvore pomoću triju nastavaka: -ši, -ji, -iji (lipši; jači, kraći, tanji; bogatiji, čistiji, grubiji).

Među ličnim je zamjenicama važan instrumentalni oblik manon, s odrazom vokaliziranoga jera (Delala je s manon). U instrumentalu je jednine lične zamjenice ti i povratne zamjenice najčešće posvjedočeno tebon, sebon, dakle s osnovama teb- i seb-, dobivenima prema genitivu jednine. U dativu, lokativu i instrumentalu ličnih zamjenica mi i vi dolaze likovi nami(n), vami(n), prema starim instrumentalnim množinskim oblicima (To su dali namin, a ne vamin).

Zabilježene su upitne i odnosne zamjenice ki ‘tko’ (Ki bi svakon ugodil?) i ča ‘što’ (Ča gljedaš?; Farba, ča je na barki). Prema ča dolazi genitivni oblik česa ‘čega’ (Česa se bojiš?). Izrazito su čakavske boje kompoziti nastali od prijedloga i zamjenice ča (zač, poč, nač, uč, npr. Uč san ja utukal vrime?).

Za značenje ‘čiji’ evidentiran je čakavski lik čigov (Čigova je vo barka?).

Posvojne zamjenice imaju uglavnom uobičajene oblike: moj (mojeg(a)/mog(a), mojemu/mojen i momu/mon), tvoj, njegov itd.

Oblik niki pokriva značenje ‘nitko’ (A tringelte svi obećivadu, a niki ne vadi) i značenje ‘netko’ (Niki je došal), ništo je ‘nešto’ (Vajk mu ništo fali), a niš je ‘ništa’ (Kapo niš ne dela).

Glavni su brojevi od 1 do 10 uobičajenih oblika, osim što se za značenje ‘četiri’ govori četire. Brojevi od 11 do 19 dolaze s nastavkom -najst (jedanajst, dvanajst... šešnajst, sedavnajst itd.). U značenju se ‘dvadeset’ i ‘trideset’ govori dvajset i trajset, a dalje uobičajeno četrdeset, pedeset itd. Stotice glase sto, dvisto, tristo itd. Redni su brojevi prvi, drugi, treti/treći, četrti... jedanajsti, dvanajsti... dvajseti, trajseti, pedeseti, šeždeseti itd. Govore se brojevne imenice poput dvojica, trojica, četvorica..., odnosno dvoje, troje, četvero, petero itd. Posljednji su oblici važni upravo zbog morfa -er-.

U infinitivu je redovito nestalo krajnje i, kao kod mnogih čakavaca (sest, verovat, reć, teć).

Glagoli II. vrste u infinitivu i oblicima tvorenima od infinitivne osnove pretežito imaju morfem -nu- (bocnut, okrenut, pomaknut) premda se kadšto čuju i oblici s -ni- (dignit i dignut, odahnit i odahnut).

U 3. licu množine prezenta u srednjočakavskomu su dijalektu različiti nastavci (npr. dobivadu, mažeju, voze, završu), a u Senju je generaliziran nastavak -du (napunidu, padadu, prodajedu, sedidu, zabijadu).

Od nekih specifičnijih oblika valja navesti: zanijekani prezent glagola ‘imati’ (niman, nimaš, nima...) i glagola ‘biti’ (nisan, nisi, ni...). Govore se oblici gren, greš, gre, gremo, grete, gredu u značenju ‘ići’. Interesantan je glagol spat ‘spavati’ (spin, spiš, spi...).

Perfekt se često rabi (Kupil san to za bagatelu; Ostal je brez oca i matere), pluskvamperfekt razmjerno rijetko (Oni su bili ništo uvatili a mi niš), a važno je spomenuti da Senjani poznaju tzv. »vjerojatni pefekt« (Bićete siguro bili u Otošcu; U Zagrebu si bićeš bil kod njega).

Za tvorbu se kondicionala koriste posebni oblici glagola ‘biti’, kakvi se javljaju jedino u govorima čakavskoga narječja (bin, biš, bi, bimo, bite, bidu, npr. Ženili bidu se u crikvi, a nisu iste vere).

U tvorbi se futura I. ako je infinitiv ispred pomoćnoga glagola, oni redovito spajaju (pokazaće, trebaćete, govorićedu).

Glagolski je prilog sadašnji okrnjena dočetka (pivajuć, stojeć), a glagolski se prilog prošli izgubio.

Izdvajaju se neki prilozi koji se ističu svojim osobitim likom (prolitos ‘proljetos’, valje ‘odmah’, iznutran, izdol ‘odozdo’, izgor ‘odozgo’, jušto ‘točno’, nikud ‘1. nekud; 2. nikud’, svagdir ‘svagdje’, zad(a) ‘otraga’, zokud(a) ‘otkud’, natašće, svedno ‘svejedno’, zaspravlje ‘zapravo, zaista’, žveljto ‘brzo, hitro, okretno’, trun ‘malo’).

Među prijedlozima ističu se oblici brez/bez te med ‘između, među’.

Iz sintakse

Mjesto posvojnih, odnosnih i gradivnih pridjeva rado dolazi konstrukcija prijedloga ‘od’ i imenice u genitivu (gaće od fuštanja; Niki bacadu glavu od ribe; manina od slebra; škrge od šaranja), ali cirkuliraju i potvrde tipa gumene čižme, a ne ‘čižme od gume’ i sl.

Tipična je upotreba konstrukcije za + infinitiv (Balote su za igrat se; Daj mi fildicu za zamotat španjulet; Donila san za prodat trun zelenja; Šušanj je dobar za podložit oganj; Tipka na makini za pisat).

Infinitivne su konstrukcije omiljele (Cela kunpanija je išla u Spasovac na balote igrat; Gren popit trun beloga vina; Moran zakrpat staro jadro; Ni znal plivat pa se udavil).

Nisu rijetke bezlične konstrukcije (Sićan se kad ih je bilo otpeljalo zavezane; Ubilo ga je na pravdi Boga; Ukralo mi je solde iz takujina; U prvon ratu zarobilo me dva put).

Ponekada se pojavljuju elipse jer se elidirani dijelovi mogu razumjeti iz konteksta (On spi, a mi po njemu bujol vode).

Mjesto uzročne sintagme može stajati prijedlog ‘od’ s genitivom (Ruke su joj ispucane od vode; Umiren od glada; Usral san se od straha).

Posvojne su zamjenice u upotrebi (Njegov otac bil je žandar; Tvoja sestra rodila je dvojke; Vaš zet je mornar), no posvojnost se može izražavati i dativom lične zamjenice (Jedva joj je dite ostalo živo u smislu ‘njezino dijete’; Otac mu je bil financ u smislu ‘njegov otac’; Uzoholili su se otkad in je sin postal doktur u smislu ‘njihov sin’).

Interesantno je da instrumental sredstva redovito nema s(a) (Brijen se žileton; Kračunon zakračunaj; Na Badnjak kitimo borić balotican; Pokrivadu se biljcon; Samo se igraj životon).

Prijedlog ‘po’ čest je u vremenskoj službi (po obedu, po blagdanin, po večeri).

Datumi se često izriču posebnim konstrukcijama (Otišal je na Riku na dva agusta; Vratil se iz soldačije na deset marča).

Prije neka može stajati da (Doktur mu kaže da neka zame dva-tri aspirina; Reci materi da neka ne misli na solde).

Iz leksika

Leksik je čakavskoga narječja s jedne strane obilježen čuvanjem starine, a s druge je strane obilježen tuđim utjecajima, osobito romanskim. Hrvatski se govori dalmatinskoga mediteranskoga prostora, i čakavski i štokavski, ističu trima posebnostima: 1. brojnim romanizmima (zbog dodira s romanskim govorima i kulturom); 2. slavenskim arhaizmima (zbog perifernoga položaja u slavenskome svijetu); 3. leksičkim lokalizmima (zbog specifičnosti podneblja) (Finka 1997: 130).

Leksik je govora grada Senja interesantan i bogat, pa je pored leksema naslijeđenih iz praslavenskoga leksičkoga inventara prisutna manja skupina leksema orijentalnoga postanja, ponešto germanizama, a obilato su potvrđeni leksemi romanske provenijencije.

Iz praslavenskoga *mǫka potječe senjski oblik muka, a dolazi u značenju ‘brašno’, kao u mnogim govorima čakavskoga narječja. U različitim je fonološkim varijatama u čakavštini živa riječ oganj ‘vatra, oganj’, koja se čuje u Senju, a poznaju je i kajkavci i neki štokavci. Ovamo idu i važni oblici glagola *gręsti: gren, greš, gre... Imenicu vlas ‘nit kose, vlas’ u različitim oblicima poznaju čakavci, kajkavci i neki štokavci, a u Senju je muškoga roda (Ni mu ni vlas pal iz glave). Prema prasl. *kǫsъ registrirana je senjska imenica kus u značenju ‘komad, dio’, no ne govori se često, obično u svezi kus od mriže. Sasvim je obična riječ opanak (prasl. *opьnъkъ). U značenju se ‘znoj’ često u čakavskome, gdje-
gdje i u štokavštini, rabi leksem pot. Senjski govor zna za pot, ali i za glagol potit se ‘znojiti se’. Važna je riječ šaja ‘čađa’ koja se u različitim varijantama govori po cijelome čakavskome prostoru, a nije rijetka ni kod zapadnih štokavaca i kajkavaca. Senjani poznaju stari glagol iskat (išćen, išće, išćedu...) koji povezuje sva tri hrvatska narječja. Na čitavome se čakavskome teritoriju govori beseda, odnosno besida, a taj je nalaz u ekavskoj formi u značenju ‘riječ, besjeda’ ovjeren i u Senju. Pridjev grub (prasl. *grǫbъ/*grubъ) zastupa značenje ‘hrapav, grub’, a u nekim čakavskim govorima ima i više drugih značenja. Pridjev tust pokriva značenje ‘gojazan, debeo, tust’. Senjski je glagol pitat ‘hraniti’ također praslavenskoga postanja. Senjsko jelito ‘crijevo’ iz prasl. *olito ulazi u arhaične riječi, a čuje se na Susku, Rabu, Pagu, u Hrvatskome primorju i u gradišćanskih Hrvata, a oblik olito po Kvarnerskome arhipelagu, Hrvatskome primorju i u nekim istarskim govorima (Borys 2007: 137). U arhaizme idu oblici huzati, fuzati u značenju ‘klizati’, pa ovamo pripadaju i senjske potvrde fuzit se ‘klizati se’, fuzaljka ‘klizalište; saonik navoza na koji se isteže brodove’, a riječ je o oblicima karakterističnima za sjeverozapadni dio čakavskoga prostora (Borys 2007: 168–175, 259).

Germanizama nije velik broj, no ipak se tu i tamo poneki susreće. Senjani kažu škoda, škodan, naškodit. Imenica je štruca sa značenjem ‘kruh duguljasta oblika’ također dijelom senjskoga leksika. Glagol trefit nastupa u značenju ‘sresti, slučajno naići’, a glagol orbat u značenju ‘teško raditi’. Melšpajz je u Senju ‘kolač, slastica’. Senjsko tišljar odnosi se na ‘stolara’, a mežnjar na ‘sakristana’. U porabi je leksem kiklja koji pokriva značenje ‘suknja’. Dosta je proširena riječ feder sa značenjem ‘opruga’. Zanimljiv je oblik fajtnina u značenju ‘vlaga’, a takve varijante nisu rijetke ni u kajkavskim krajevima. Značenje ‘hodnik’ u senjskome pokriva imenica ganjak. Novijega je postanja imenica fajercag koja je nosilac značenja ‘upaljač’. Interesantno je da Senjani za ‘mrlju’ kažu germanizam fleka, ali i romanizam maća.

Leksemi orijentalnoga postanja također nisu veoma frekventni. Ovamo se priključuju poneki uobičajeniji tipa ćorav, bubrig, kajiš, rakija, žigerica, čižme. Upada u oči orijentalizam ćulum koji je registriran u značenju ‘budala’. Za značenje ‘obrtnički pomoćnik’ ovjerena je riječ orijentalnoga postanja kalfa. Dobro je podvući i leksem kanžija u značenju ‘bič’, poznat mnogim govorima štokavskoga prostora.

Razumije se, prevlast imaju riječi romanskoga postanja: fundamenat ‘temelj’, fuštanj ‘flanel’, goba ‘grba’, grišpa ‘bora’, infašan ‘zavijen, obavit, umotan’, ješka ‘mamac’, kamara ‘soba’, karijola ‘ručna građevinska kolica s dvjema ručkama i jednim kotačem’, kogo ‘kuhar na brodu’, korba ‘drveno rebro na brodu’, korniž ‘rub, ivica’, koštat ‘pristati (o brodu)’, largo ‘daleko, udaljeno’, mac ‘svežanj, snop’, madir ‘oplatna daska’, panjoka ‘vojnički kruh’, peškat ‘uzeti kartu iz svežnja pri igri’, reful ‘udar vjetra’, ruvinat ‘uništiti’, šijun ‘vijavica, vihor’, štranbo ‘ukrivo, ukoso’, tabar ‘vrsta starinskoga zimskoga ogrtača’, žvelat ‘hitar, brz, okretan’.

Leksik određenoga mjesnoga govora nosi izvanjezičnu zbilju, tj. preslikava život onoga koji se njime služi, kako često navodi kolegica dijalektologinja Ljiljana Kolenić, pa je vrijedno promotriti lekseme iz pojedinih semantičkih polja u govoru Senja:

– kuća, dijelovi kuće i okućnica: balatura ‘izvanjsko stubište za kuću’, balustrada ‘ograda oko balkona’, dimljak/fumar ‘dimnjak’, dvor/dvorišće, fuga, fundamenat/fundamenat ‘temelj’, ganjak ‘hodnik’, greda, kamara ‘soba’, kantun ‘ugao’, kljuka ‘kvaka’, krov, kuća, kujna ‘kuhinja’, kupa ‘crijep’, laštra ‘prozorska oplata’, ognjišće, poneštra/puneštra ‘prozor’, portun ‘ulaz i ulazni hodnik u kuću’, prag, šakret ‘zahod’, špiraj ‘prozorčić na krovu’, šufit ‘tavan’, talar ‘okvir za prozor’, vrata, žljib ‘žlijeb’;

– (stara) kuhinja, predmeti u kuhinji i pripremanje jela: alešo/lešo ‘kuhano’, bićerin ‘čašica’, bocun ‘velika opletena boca’, broštulat ‘pržiti kavu u broštulinu’, bujol ‘drvena ili limena kanta’, ćikara ‘šalica’, frigat ‘pržiti’, iskra, jacera ‘hladionik’, kanavaca ‘krpa za brisanje’, kantrida ‘stolica’, kaštrola ‘tiganj, tava’, komoštre ‘lanci nad ognjištem’, kuvat, lonac, nož, padela ‘posuda s ručkama za kuhanje jela, zdjela’, palentar ‘drvena žlica kojom se miješa palenta’, peštarol ‘veliki nož’, pijat ‘tanjur’, pirun ‘vilica’, popećak ‘žarač’, pošada ‘pribor za jelo’, pršura ‘tava’, rešeto, ribež, sito, soljenka, stol, sud ‘posuda’, špina ‘slavina’, tratur ‘lijevak’, žlica, žmulj ‘čaša’, žrvanj;

– namirnice, jela, dodatci jelima i pića: baškot ‘dvopek u obliku koluta’, bevanda ‘razvodnjeno vino’, bira ‘pivo’, bravetina, bražolica ‘pržolica’, brokuli ‘sarma’, brudit ‘vrsta jela od ribe’, cukar ‘šećer’, ćikulata, feta ‘kriška’, frita ‘uštipak’, govedina, ilo ‘jelo’, jaje, kifljin ‘vrsta peciva’, kilica ‘vrsta peciva’, klobasica, kruh, kvas, makarun ‘vrsta tjestenine’, maraškina ‘liker od maraske’, mast, melšpajz ‘kolač, slatkiš’, meso, muka ‘brašno’, njok ‘valjušak’, oriži ‘riža’, ostika ‘ocat’, palenta ‘žganci’, panceta, papar, pršut, salsa ‘umak od rajčice’, sir, teletina, ulje, vino;

– drugi predmeti u kući: biljac ‘vuneni pokrivač’, bjankarija ‘bijelo rublje i posteljina’, kasun ‘sanduk’, koltrina ‘zavjesa’, krpatur ‘poplun, perina’, kušunel ‘jastuk’, kušunelnica ‘jastučnica’, kvadar ‘slika s okvirom’, lavandin ‘sudoper’, maštel ‘čabar, kotao’, metla, mobilja ‘pokućstvo’, ormar, svića, škavacera ‘lopatica za smeće’, štramac ‘madrac’, šugaman ‘ručnik’, šušta ‘donji dio kreveta s oprugama’, tigla ‘glačalo’, žveljarin ‘budilica’;

– odjeća, obuća, tkanine i modni dodatci: borša ‘torba’, bunbak ‘pamuk’, bušt ‘prsluk (ženski)’, fibija ‘ukosnica’, flajda ‘radni ogrtač’, fudra ‘podstava’, fuštanj ‘flanel’, galoše ‘kaljače’, gurta ‘pojas, opasač’, halja ‘suknja’, inlet ‘vrsta guste pamučne tkanine’, intima ‘vrsta debeloga platna’, jaketa ‘kratki muški kaputić’, kajiš ‘pojas’, kanavina ‘rešetkasta tkanina od konoplje’, konbine, kožidura ‘šav’, kurdela ‘vrpca’, lača ‘čarapa’, luštrin ‘ogrlica’, manina ‘narukvica’, opanak, plet ‘veliki vuneni (svileni) šal s resama’, postol ‘cipela’, puntapet ‘broš’, rabot ‘stražnji dio cipele’, rećine ‘naušnice’, sandala, sukno, šjarpica ‘kravata’, tabar ‘vrsta starinskoga zimskoga ogrtača’;

– zanimanja, zvanja i službe: abukat ‘odvjetnik’, artižan ‘zanatlija, obrtnik’, babica ‘primalja’, bikar ‘mesar’, biškup, butigir ‘vlasnik dućana’, divica ‘služavka’, fakin ‘nosač’, fugista ‘ložač (na brodu)’, furman ‘kočijaš’, kalafat ‘brodogradilišni radnik’, kapitan, keljnerica ‘konobarica’, koludrica ‘redovnica’, kuvar, kuvarica, lovac, mariner ‘mornar ratne mornarice’, meštromo ‘vođa palube’, mežnjar ‘sakristan’, mornar, pacakamin ‘dimnjačar’, plovan ‘župnik’, ribar, sluga, sudac, šegrt, špicijar ‘ljekarnik’;

– zanati i narodne radinosti: blanja ‘stolarska gladilica’, čaval, gargaše ‘naprava za čupanje vune’, gvardižan ‘pocinčani čavao’, igla, kanjola ‘klin’, kavodefer ‘žičani konop’, klupko, kljišća/klišća, kudilja, leto ‘dlijeto’, lopata, macola ‘čekić’, martelina ‘zidarski čekić’, mavez ‘svileni konac’, melta ‘žbuka’, motika, pila, pinel ‘kist’, pletivo, rašketa ‘žičana četka’, rašpa ‘strugalica, turpija’, rokel ‘kalem (za konac)’, sikira, šegun ‘velika pila (šumska)’, toporišće ‘držalo’, vida ‘vijak’, vreteno, vuna;

– brod, oprema i dijelovi broda: barbeštija ‘brod s trima jarbolima’, barka ‘čamac’, batana ‘barka s ravnim dnom’, bita ‘stup na brodu za vezivanje konopa’, bokaporta ‘otvor na palubi’, bragoc ‘ribarski brod’, cima ‘konop za privezivanje broda’, gindac ‘konop za dizanje jedra’, goleta ‘vrsta broda’, gumina ‘brodski debeli konop’, jadrenjak, jadro, jelica ‘propeler’, kaldaja ‘parni kotao na brodu’, kolunba ‘kobilica broda’, krma ‘stražnji dio broda’, lancana ‘brodski konop’, maješta ‘drugo jedro na brodu’, mankul ‘udubina na bokovima lađe u koju se stavlja konop’, pašara ‘barka s tupom krmom’, štiva ‘brodsko skladište’, veslo;

– ribe i morski mekušci: arbun ‘vrsta morske ribe, bugva ‘vrsta morske ribe’, crnjakul ‘vrsta morske ribe’, ćifal ‘vrsta morske ribe’, datula ‘vrsta školjke’, golac ‘vrsta morske ribe’, inćun ‘vrsta morske ribe’, kopito ‘vrsta školjke’, kovač ‘vrsta morske ribe’, lokarda ‘vrsta morske ribe’, lubin ‘vrsta morske ribe’, pagar ‘vrsta morske ribe’, prelipka ‘priljepak’, sipa, špar ‘vrsta morske ribe’, ušata ‘vrsta morske ribe’;

– ribolovni pribor: iglara ‘mreža kojom se love iglice’, jastogera ‘ribarska mreža za hvatanje jastoga’, kavical ‘plivajuće pluto kojim se označuje mjesto gdje je mreža ili sidro’, koća ‘mreža za dubinski lov’, krok ‘pojas kojim se ribari opašu kad potežu mrežu’, olovo, panel ‘povraz s više trakova na kojima je mnogo udica’, sak ‘mreža u obliku vreće nataknuta na rašljasti štap’, trakmar ‘skup povezanih udica’, udica;

– drveće i voće: angurija ‘lubenica’, armulin ‘kajsija’, črišnja, drenjula ‘dren’, grozje, jabuka, jela, kostanj ‘kesten’, lemuncin ‘limun’, mendula ‘badem’, murva ‘murva, dud’, olišnjak ‘lješnjak’, orih, ulika ‘maslina’;

– cvijeće, grmlje i drugo raslinje: bršljan, ditelina, garoful ‘karanfil’, javorika ‘lovor’, kamamilica ‘kamilica’, kuš ‘kadulja’, olijander ‘oleandar’, rožica ‘cvijet’;

– povrće: blitva, češanj ‘bijeli luk’, fažol ‘grah’, kapula ‘crveni luk’, kumar ‘krastavac’, kunpir, merlin ‘mrkva’, paprika, pomidor ‘rajčica’, ripa ‘repa’, škanjola ‘mladi luk’, zelje ‘kupus’;

– domaće životinje: brav, jarac, kobila, konj, koza, krava, kulinić ‘kunić’, mačak, magarac, pas, prase, vol;

– ptice i perad: cajzinac ‘vrsta ptice, čižak’, faganelac ‘konopljarka’, galeb, gardelac ‘vrsta ptice, češljugar’, kokoš, kokošica ‘mala kokoš’, papagalo ‘papiga’, pilić, rebac ‘vrabac’, sokol;

– divlje životinje, kukci, nametnici i ostali: čanža ‘stjenica’, crv, gljista, gušćerica, jež, kebar ‘hrušt’, kumarac, lisica, medvid, miš, mrav, muha, pantigan ‘štakor’, pauk, puž, šenac ‘uš’, tarac ‘moljac’, zmija, žaba;

– ustanove, institucije, uređenje i okruženje: bikarija ‘mesnica’, birtija ‘gostionica’, brijačija ‘brijačnica’, butiga ‘trgovina’, cesta, crikva ‘crkva’, feral ‘svjetionik u luci’, funtana ‘česma, zdenac’, groblje, kadilnica ‘kadionica’, kapetanija ‘lučki ured’, kasarna ‘kasarna, vojarna’, kažin ‘javna kuća’, kovačija ‘kovačnica’, krojačija ‘krojačka radionica’, kuntrada ‘gradska ulica’, lager ‘skladište’, macel ‘klaonica’, mirina ‘ruševina’, muntanja ‘brdo’, porat ‘luka’, put, rešt ‘zatvor’, riva ‘obala’, sud, špicijarija ‘ljekarna’, špital ‘bolnica’, šterna ‘bunar’, vala ‘uvala’, volta ‘svod, presvođeno mjesto’;

– crkva, vjera, crkvene pobožnosti i blagdani: anđel ‘anđeo’, apoštol, Badnjak, baldakin ‘nebnica’, berma ‘krizma’, biškupija, blagdan, blagosov, bogomoljac, brencat ‘udarati klatnom o zvono’, grih, hostija, Kandalora ‘Svijećnica’, kapelica, katulik, kloštar ‘samostan’, korizma, križ, krst ‘krštenje’, krunica, kvatre, lemozina ‘milodar (u crkvi)’, maša ‘misa’, molitva, oltar, pakal, polnoćka, predika ‘propovijed’, predikalnica ‘propovjedaonica’, prošešija ‘procesija’, raj, Sisveti, svetac ‘svetac’, svetak ‘blagdan’, tamljan, Telova ‘Tijelovo’, Trojstvo, Vazan ‘Uskrs’, vrag, zornica, zvonik;

– društveni život, događaji, razonoda:  akuža ‘najava u kartanju’, armunika ‘harmonika’, bal ‘maskirani ples’, balat ‘plesati’, balin ‘manja, glavna kugla u boćanju’, balun ‘lopta’, barufa ‘svađa, tučnjava’, bauta ‘maska, krinka’, berda ‘kontrabas’, biljet ‘ulaznica’, buća ‘boća’, bugarija ‘vrsta tambure’, citara ‘vrsta glazbenoga instrumenta’, ćakula ‘priča’, dota ‘miraz’, fešta ‘praznik, slavlje’, kantat ‘pjevati’, kaval ‘dečko (u kartama)’, kunpanija ‘društvo’, mesopust ‘poklade’, partida ‘igra, partija’, tanac ‘ples’, trešeta ‘vrsta kartaške igre’, trunbeta ‘vrsta glazbenoga instrumenta’;

– novac: cekin ‘zlatni venecijanski novac’, groš ‘vrsta starinskoga novca’, kuna, sold (ob. mn. soldi) ‘novac’;

– vremenske prilike i prirodne pojave: bonaca ‘mirno more’, bura, gregal ‘sjeveroistočni vjetar’, jugo ‘južni vjetar’, kiša, korenat ‘morska struja’, krupa ‘tuča’, lanpat ‘sijevati’, led, magla, mareta ‘lako talasanje mora’, misec, mlaj ‘mladi mjesec’, nevera ‘nevrijeme’, oblak, pijavica, pulent ‘zapadnjak’, raganj ‘oluja’, rosa, sunce, snig, šijun ‘vihor’, škurina ‘tama’, užba ‘uštap’, zvezda;

– zemljište i teren: blato, brig, brdo, bušket ‘šumica’, gromača ‘kamenje koje služi kao ograda između dvije njive’, grota ‘stijena, oveći kamen’, gruhlje ‘sitno kamenje’, ilovača, janka ‘jamica’, kamen, lokva, meladura ‘morski pijesak’, melo ‘fini pijesak’, nižina, pesak, polje, potok, vrh, zemlja;

– čovjek i dijelovi tijela: brada, bradavica, brk, bubrig, crivo, čir, glava, grišpa ‘bora’, grkljan, jatra ‘jetra’, jezik, kapak, kažiprst, koleno, koža, krasta, krv, lebro, možjani ‘mozak’, njadra ‘njedra’, noga, nos, obraz, obrva, očenaši ‘kralježnica’, oko, palac, pamet, peta, pluća, prst, rame, ruka, suza, telo, time, uho, usnica, usta, vrat, zub, žila, žuč;

– psihičke i fizičke osobine i karakteristike: benast ‘budalast, lud’, bisan, bogat, bolestan, brkat, cotav ‘šepav’, crven/crljen, ćelav, ćorav, debel, dešpetljiv ‘inatljiv’, dobar, glavat, grišan, jadan ‘bijedan’, kapac ‘kadar, sposoban’, krastav, lajav, lažljiv, len, mutav ‘nijem’, nagal, pametan, pijan, plećat, runjav ‘dlakav’, smrdljiv, strašljiv, šenšljiv ‘ušljiv’, vindrijast ‘nepromišljen, nestašan’, visok, zdrav, žalostan;

– obitelj, rodbina, rodbinske veze i odnosi: brat, cura, ćer, dite, divojka, familija ‘obitelj’, kuma, kunjada ‘muževa ili ženina sestra’, kunjado ‘mužev ili ženin brat’, mater, mulo ‘vanbračno dijete’, muž, praunuk, rod, sestra, sin, snaha, teta, udovica, ujac, vršnjak;

– bolesti: gripa, griža ‘srdobolja, dizenterija’, guba, kašalj, kila, kolap ‘srčani udar’, kozice ‘vrsta dječje bolesti, kozice’, škrofule ‘oteklina vratnih žlijezda’, šušica, žutica.

Literatura

Bašić, Martina. 2016. »Čakavski markeri senjskoga govora«. Hrvatski dijalektološki zbornik 20: 1–12.

Boryś, Wiesłav. 2007. Čakavske leksičke studije. Praslavensko naslijeđe u čakavskome leksičkom fondu. Zagreb: Matica hrvatska.

Derksen, Rick. 2008. Etymological Dictionary of the Slavic Inherited Lexicon. Leiden – Boston: Brill.

Finka, Božidar. 1971. »Čakavsko narječje«. Čakavska rič 1/11–71.

Finka, Božidar. 1997. »Prigodna razmišljanja o međudijalekatskim dodirima i prožimanjima«.

Hrvatski dijalektološki zbornik 10: 129–133.

Galović, Filip. 2019. »O leksiku svetojurskoga govora«. Senjski zbornik 46: 325–336.

Lisac, Josip. 2009. Hrvatska dijalektologija 2: Čakavsko narječje. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.

Lukežić, Iva. 1990. Čakavski ikavsko-ekavski dijalekt. Rijeka: ICR.

Miloš, Irena. 2015. »Fonološki opis govora Senja«. Hrvatski dijalektološki zbornik 19: 189–197.

Moguš, Milan. 1966. »Današnji senjski govor«. Senjski zbornik 2/1: 5–152.

Moguš, Milan. 2002. Senjski rječnik. Zagreb – Senj: HAZU – Matica hrvatska Senj.

Tijan, Pavao. 1939. »Senjske štorije i ćakule«. Zbornik za narodni život i običaje 32/1: 77–156.

Zečević, Vesna. 2000. Hrvatski dijalekti u kontaktu. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.