Distopijska saga Paule Rem

Živeći u vremenu kasnog i liberalnoga kapitalizma želimo predvidjeti u kojem će se pravcu on razvijati. Specifičan odgovor nudi roman mlade spisateljice Paule Rem U ime kapitala. Roman je to o distopijskom dobu kapitalizma, o svojevrsnom totalitarnom društvu koje se oblikuje pod okriljem krilatica o demokraciji i liberalizmu. Tako autorica brižljivo istražuje paradoks nastao u mogućem sučeljavanju oksimoronskih postavki. U ime kapitala sve je dopušteno pa tako i zatvori za nezaposlene u privatnom aranžmanu velikih kompanija i zatvori za druge i drugačije kao što su Židovi, kojima se u totalitarnom društvu negira holokaust. Paradoksi se slažu na paradokse i tvore distopijsko tkivo romana.

Roman ima tri dijela, a svaki je vezan uz jednu junakinju naslijeđenu iz autoričinih prijašnjih djela. To su Čuvarica, Umjetnica i Komunikologinja. Tri su junakinje bile prijateljice u djetinjstvu. Ujedno, to su tri perspektive sagledavanja distopijskog društva i statusa pojedinca u njemu. Čuvarica je građanka koja se prema kapitalu odnosi vrlo lojalno. Ona si je dopustila i svojevrsno programiranje mozga fizičkim zahvatom. Pronalazi se u ulozi čuvarice u privatnom zatvoru za nezaposlene. Potpuno je podređena kapitalističkoj totalitarnoj ideologiji. Umjetnica pliva kroz Kapitaličku Republiku tako da postaje ovisnica, zbog čega ima velikih problema i biva uhićena kao nezaposlena te odvedena u zatvor. Komunikologinja se priklanja ideji stvaranja novog društva na ruševinama kapitalizma.

Kapitalička Republika i Ujedinjena Europa su distopijska mizanscena. Sve je u njima isključivo i birokratizirano. Ujedinjena Europa donosi Direktive. Pojedinac je samo kotačić velikoga kapitalističkog zamašnjaka. Autorica prikazuje likove koji gube osobnost i prilagođuju se okvirima društva. Ironični Oče Naš u Kapitaličkoj Republici glasi: »U ime Kapitala, Profita i Poduzetništva svetog. Kapitalu naš, koji si na Tržištu, neka se sveti ime tvoje, neka sloboda tvoja dođe, neka bude volje tvoja, u trgovinama Consoom i na Tržištu. Daj nam danas našu dnevnu inflaciju i oprosti nam dugove kao što i mi opraštamo onima koji nam duguju novac i ne vodi nas u recesiju, već nas izbavi iz krize«. Vjerom u kapital i ponavljanjem fraza pojedincu se ispire mozak, a ako to nije dovoljno treba se podvrgnuti i svojevrsnom lobotomijskom procesu, koji se neprestano reklamira kao poželjan u medijima.

Odmatanjem tkiva romana iznjedruju se ironija i satira kao česte tehnike pisanja s obzirom na autorski odnos prema građi. Tako se glavno i najjače poduzeće naziva Consoom, pisano engleskom grafijom. Kapital je postavljen na mjesto boga i u njegovo ime stvara se religiozni odnos. Kapital je obožavani bog i zlatno tele kojemu se ljudi klanjaju ne razmišljajući o pravoj prirodi te vrijednosti koja nije humanistička. Tako Čuvarica još u djetinjstvu uči da se sve događa s razlogom i da je »Kapital vladar neba i zemlje«. S obzirom na to da kapital nije prava humana vrijednost svaka njegova idolatrija postaje apsurdna i smiješna.

Distopijsko društvo dovedeno je do ruba apsurda tako da u njemu vlada direktna demokracija, nema političkog zastupništva, sve se izglasava na referendumima. Tijekom razvoja fabule ne naslućuje se kraj takvoga društva kao spoja totalitarizma i svojevrsnog terora većine, koja ne mora birati uvijek i ne bira inteligentna rješenja. Sve je podređeno bogu kapitalu. Ipak u trećem dijelu romana naslovljenom Crvena zora kroz sudbinu Komunikologinje naslućuje se rasplet svih tih apsurdnih ispada totalitarnog društva. Bijeg iz distopije moguć je jedino u utopiju, tj. iz totalitarnoga kapitalizma u socijalističku demokraciju gdje se država brine o građanima. U napetoj, gotovo krimi priči o Komunikologinji ona se susreće s tajanstvenom osobom za koju će se otkriti da je njen bivši partner i bivši premijer. U vlaku koji vozi u utopističku državu naći će se i Umjetnica s Činovnikom, ali Čuvarica će odustati od odlaska u novu zemlju. Rješenje o odlasku u potpuno novo društvo naprasno prekida kapitalističko totalitarno bezizlazje. Rješenje toga bezizlazja vidi se u ab ovo početku novog poretka jer je u kapitalističkom totalitarnom društvu nemoguće započeti bilo što novo što bi promijenilo status pojedinca. Primjer takvog stava potvrđuje epizoda raspuštanja zatvora za nezaposlene gdje neki od njih nemaju kamo i nisu sposobni snaći se na slobodi pa im se nudi mogućnost da još ostanu u zatvoru. Te i takve situacije postaju rubne igre jednog ekscentričnog i neslobodnog poretka, koji ubija svaku inicijativu iako se predstavlja kao društvo liberalnog tržišta koje forsira uspjeh pojedinca. Začkoljica je sadržana u naslovnoj sintagmi koja kazuje da je sve dopušteno ali u ime kapitala. Sve je podređeno stjecanju profita.

Pitanja koja postavlja ovaj roman tiču se budućnosti razvoja ekonomskog i političkog sustava u kojem danas živimo. Što nas čeka u budućnosti, recimo oko 2100. godine? Stižu li neke odrednice do svojih krajnjih granica? Vizija nije svijetla, pogotovo s obzirom na slobode pojedinaca. Važnu ulogu u razvoju totalitarizma Kapitaličke Republike imaju i moderni mediji te snažna marketinška mašinerija. Iako Ujedinjena Europa donosi direktive koje bi trebale poboljšati humane vrijednosti poput ravnopravnosti i sloboda pojedinaca, oni su potpuno ovisni o medijima, koji su otrov društva. Tako zatvorenici opsesivno gledaju televiziju, sudjeluju na društvenim mrežama i natječu se za najbolji selfie, tj. sebić. Njihov interes je upravljen propagandnim i zabavnim sadržajima i nema mogućnosti za ozbiljnije i svrhovitije stvari. Autorica provlači romanom kritičku nit takve uporabe medija, koja je razvijena već danas, a u njenoj viziji distopijskog društva dovedena do krajnjih granica porobljavanja ljudskih umova i osobnosti. Društvo u kojem je bog kapital gubi svoje humanističke vrijednosti i svodi pojedinca na kotačić u stroju za stvaranje profita. Krhki i ranjivi pojedinci poput Umjetnice ne prilagođuju se takvom društvu i stradavaju. Umjetnica postaje dugogodišnja ovisnica o drogama jer se nigdje ne može zaposliti i iskazati. Ona je takvom društvu beskoristan član. Tijekom dugogodišnjeg drogiranja razvija halucinantne svjetove, a jedna od njezinih zastrašujućih vizija je i kingovski groteskni i zastrašujući klaun Tugi. Umjetnicu nastoji spasiti Činovnik, koji ju uz pomoć Doktora želi osloboditi strašnih halucinacija i ovisnosti pa će skupa s njom poći u Premijerovu novu državu, gdje će, pretpostaviti je, Umjetnica započeti novi i dostojanstveniji život. Kreirajući lik Umjetnice autorica otvara i pitanje mjesta umjetnosti i kreativnosti u totalitarnom distopijskom režimu. Sve što ne pridonosi razvoju kapitala smatra se suvišnim, čak štetnim i omalovažava se. Zato Umjetnica na može u takvom društvu ništa započeti i zato i završava u zatvoru za nezaposlene, koji se smatraju društvenim parazitima, nazivaju ološem, a Čuvarica ih čak i fizički kažnjava i ponižava na razne načine, uživajući sadistički u svojim okrutnostima.

Naposljetku konstatirati je da svijet u kojem se samo materijalno smatra vrijednošću nije održiv svijet, nego politička i ekonomska groteska. Tom nakaznom i iskrivljenom slikom stvarnosti autorica daje kritičku poruku. Svijet isključivo materijalnih vrijednosti unakažuje međuljudske odnose i uništava nesnalažljive, osjetljive, kreativne pojedince. Takav svijet nema budućnosti jer se razvija u pravcu krajnjeg i nehumanog totalitarizma, stvara birokratiziranu državu, nehumane institucije i jednoumlje. Iako pravo rješenje možda i nije utopijska nova država, ono je radikalno jer drugačije ne može biti zbog krajnjeg apsurda Kapitaličke Republike na čijim se bedemima ne može započeti ništa novo. Korekcije jednostavno nisu moguće. Jedino rješenje je potpuno novi i potpuno drugačiji svijet.

Ovaj roman nastao u postpostmoderno doba oslanja se i na neke postmoderne stilske igre. Citatnost je nazočna u naslovima poglavlja, ali i u samom tekstu. Tako autorica pokazuje sklonost ludističkom iskazu. Ujedno, tako se očekuje i od u književnost i kulturu upućenog recipijenta. Povratak Umjetnice je npr. sav u znaku i referiranju na Krležin Povratak Filipa Latinovicza: »Svitalo je, kada je Umjetnica sletjela na novi aerodrom Sela. Deset je godina zapravo nije bilo u ovome zakutku, a znala je još uvijek sve kako dolazi«. Autorica se poigrava slavnim naslovima i tekstovima, tako da parafrazira i kombinira. Čitamo naslove »Sjećanja iz mrtvog doma«, »Činovnikov proces«, »Životinjska farma«, ali i one koji se odnose na glazbu kao »The Clash«, »Should I stay or should I go« i druga područja. Stilskoj bravuroznosti pridružuju se i britke i kauzalne rečenice, koje nemilosrdno razobličuju sve mane kapitalizma i poigravaju se s administrativnim stilom. Stilsko obilje ostvaruje se referiranjima na različite funkcionalne stilove i njihovo kombiniranje i amalgamiranje.