Znanstveni floridus

-

Iz opjevanoga grada pod Marjanom uplovio je u hrvatski znanstveni i kulturološki prostor zbornik radova Između Srednje Europe i Mediterana: Glazba, književnost i izvedbene umjetnosti, tematskom okviru kojega je nadahnuće bila, prema riječima istaknute muzikologinje Ivane Tomić Ferić iznesenima u predgovoru što ga je napisala, izreka hrvatskog jezikoslovca, književnog povjesničara i intelektualca širokog spektra Radoslava Katičića, da »nigdje Mediteran nije tako srednjoeuropski i nigdje srednja Europa tako mediteranska kao u Hrvatskoj«. Njegovoj su pojavi nažalost prethodili burni pandemijski vjetrovi. Zborniku je, na­ime, u izvornoj zamisli, kako je već bilo najavljeno i s odrađenim svim organizacijskim radovima, trebao prethoditi simpozij. A taj je simpozij trebao biti »točka na i«, odnosno velika završnica četverogodišnjega muzikološkoga znanstvenog projekta Glazbeni izvori Dalmacije u kontekstu srednjoeuropske i mediteranske glazbene kulture od 18. do 20. stoljeća (GIDAL), koji je pod okriljem Hrvatske zaklade za znanost vodila Tomić Ferić. Međunarodnim muzikološkim i interdisciplinarnim znanstvenim skupom željelo se rasvijetliti, kako je istaknula Tomić Ferić, »pitanja u vezi s fenomenologijom drugosti, kulturnim imperijalizmom i postkolonijalnom kritikom, poimanjem kulturnog identiteta i sličnim tematskim odrednicama«. Među impozantnim rezultatima rada na projektu ističe se i pokretanje notnih i audio izdanja dotad pokrivenih »divotama arhivske prašine« (Nikša Gligo) u seriji Musica nova ex antiqua Umjetničke akademije u Splitu, koja su u okviru simpozijskih događanja napokon trebala doživjeti svoje suvremene premijerne izvedbe. Ostvarenje svih tih planova onemogućio je danas već svima znan kobni virus, ali ne i objavljivanje odgovarajućeg zbornika s priloženim kompaktnim diskom, koji svjedoči o nepokolebivoj znanstvenoj i umjetničkoj odgovornosti i vitalnosti.

Pod uzornim uredničkim kormilom usklađenog dua Ivane Tomić Ferić i Antonele Marić u ovom se zborniku, koji obaseže 759 stranica, niže 38 radova uglednih autora iz Austrije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Češke, Hrvatske, Irske, Italije, Mađarske, Njemačke, Poljske, Kosova i Srbije. Zbornik je podijeljen na tri cjeline. Otvaraju ga teme vezane uz glazbu, kojih je najviše (22), zatim slijede radovi iz područja književnosti i izvedbenih umjetnosti (11) te se zaključno izlažu intermedijalne studije (5). Tekstovi su pisani na hrvatskom, engleskom ili talijanskom jeziku sa sažetcima na hrvatskom ili engleskom jeziku, odnosno na obama jezicima u slučaju izvornika pisanog na talijanskom. Radovi u zborniku opremljeni su znanstvenim aparatom te mnoštvom fotografija, faksimila, notnih primjera, transkripcija, reprodukcija. Na kraju su priložene biografije autora, potom kazalo imena i naposljetku kompaktni disk s popratnim tekstom na hrvatskom i engleskom jeziku o zastupljenim skladateljima i interpretima.

***

Zbornik se otvara iscrpnom raspravom Stanislava Tuksara o povijesnim glazbenim arhivima u Dalmaciji kao točkama zbližavanja srednjoeuropske i mediteranske glazbe, propitkujući pritom jesu li to mjesta kulturnih miješanja ili susreta. Kao studije slučaja posebno se analiziraju glazbeni arhivi Franjevačkog samostana u Dubrovniku, splitske katedrale i Muzeja grada Splita, analiza kojih dovodi do zaključka o različitim težnjama svjetovnih i crkvenih krugova; prvi su naginjali procesima miješanja, a drugi ‒ skloniji lokalnim i rigoroznijim regionalnim tradicijama ‒ različitim vrstama susreta. Sljedeći rad također se zasniva na arhivskom istraživanju koje je rezultiralo otkrićem dosad nepoznate zbirke Kyriale. Pronađena je u samostanu sv. Ante na Poljudu u Splitu, pripada fenomenu napjeva u stilu cantus fractusa a njezin preliminarni prikaz s transkripcijama odabranih napjeva iznose Hana Breko Kustura i Vito Balić. Kako sami ističu, »cilj ovakvoga preliminarnog istraživanja... bio je ukazati na važnost suvremene interpretacije ovoga dijela hrvatskoga glazbenog baroka koji nam svjedoči o tradiciji koja je u repertoarno-izvedbenom smislu potpuno zanemarena« (str. 74). Crkvenom glazbom bavi se i prilog Mirka Jankova i Maje Milošević Carić koji je na trima studijama slučaja ‒ katedrale sv. Stjepana I. (pape i mučenika) u Hvaru, crkve dominikanskog samostana sv. Petra Mučenika u Starome Gradu i župne crkve sv. Martina biskupa u Vranjicu ‒ upozorio na utjecaj sjevernotalijanskoga cecilijanskog repertoara u Dalmaciji te na njegovu implementaciju u lokalni izričaj. O tom procesu, kako ističe autorski tandem, svjedoči i suvremena glazbena praksa. Talijanska glazbena tradicija razvidna je i u djelovanju Tomasa Cecchinija u gradu Hvaru. Njegova zbirka Psalmi, missa, et ali cantica quinque vocibus, op. 14, skladana u Hvaru i objavljena u Veneciji 1619. godine te napose njezino posvetno pismo privukli su pozornost Gabriele Taschetti. To je pismo potpisao hvarski kanonik Nicolaus De Vivisa i upućeno je mađarskom biskupu Janosu Erdődyju te »premrežuje priče i igre moći raznih aspiranata između mletačke Dalmacije, Kraljevine Ugarske i Rima«, pomažući pritom u rekonstrukciji milieua u kojem je nastalo glazbeno djelo i posveta. O umrežavanju glazbom svjedoči i tekst Vjere Katalinić o zadarskom dirigentu Petru Strmiću (1863–1935), čije glazbeno putovanje počinje u Zadru a završava u Berlinu. Između tih dvaju odredišta nizali su se gradovi i države od srednje do istočne Europe. Na temelju sustavno provođenih istraživanja Katalinić propitkuje i ispravlja neke faktografske podatke, počevši od datuma rođenja, studija, profesionalnog puta, vjenčanja s pjevačicom Jadwigom Dębickom (1888–1970) do pitanja recepcije i društvenog aspekta njegova djelovanja. U Zadru je rođen i Antonio Pini-Corsi (1858–1918), »najbolji svjetski buffo pjevač u razdoblju fin-de-
-siècla«, kako ga je opisala Katica Burić Ćenan, te se na temelju građe sačuvane u Državnom arhivu u Zadru usredotočila na prikaz njegove biografije, kulturnih i društvenih prilika odrastanja, ranih glazbenih nastupa u Zadarskoj filharmoniji (Società Filarmonica di Zara) i na njegov nevelik skladateljski opus. Glazba u čast svjetovnih i crkvenih dostojanstvenika u Dubrovniku u prvoj polovici 19. stoljeća i njezini kulturno-povijesni, književni i glazbeni aspekti tema je rada Jelice Valjalo Kaporelo, u kojem se poglavito istražuje kontekst nastanka takvih skladbi Tom(m)asa Restija (1765?–1830) i Giuseppea [Josipa] Zabolija (1796–1851). Između 1554. i 1570. djelovao je također u Dubrovniku franko-flamanski skladatelj Lambert Courtoys stariji. Upravo njegova zbirka peteroglasnih svjetovnih madrigala iz 1580. godine (Madrigali a cinque) poslužila je Ivani Petravić kao primjer rekonstrukcije nedostajućih glasova polifone glazbe renesanse. U konkretnom slučaju sačuvani su donji glasovi (Tenore, Quinto i Basso) te je valjalo rekonstruirati dva gornja glasa (Cantus i Alto) i u konačnici ponuditi prijedlog cjelovitog djela. O temama vezanim uz Dalmaciju u glasovitoj korespondenciji utemeljitelja hrvatske muzikologije, etnomuzikologije i glazbene his­to­ri­ografije Franje Ksavera Kuhača (1834–1911) izvijestila je Sara Ries. Počevši od 1869. godine, kada je Kuhač poslao prvo pismo u Dalmaciju Medi Puciću, do posljednjega upućenog Gjuri Nazoru 1910., autorica komentira adresate, opise Kuhačevih putovanja u Dalmaciju, njegove ocjene radova dalmatinskih skladatelja i glazbenika kao i radove o glazbi u Dalmaciji koje je sam pisao. O češkim glazbenim migracijama, poglavito o kapelnicima u Dalmaciji i u Primorju tijekom razdoblja austrijske vladavine (1867–1918), tradiciji gradskih limenih glazbi i usporedbi između razvoja onodobnih gradskih glazbi u Češkoj i u Dalmaciji piše Tomáš Slavický. Vilena Vrbanić je podastrijela prvu sustavnu analizu glazbala s tipkama u dalmatinskim muzejima s muzikološkog i kulturološkog motrišta. Hrvatski ranobarokni skladatelj, rodom iz Šibenika i djelujući u Splitu, Ivan Lukačić (1575?–1648) i njegovi moteti u zbirci Sacrae cantiones (1620) dobro su znani hrvatskoj muzikološkoj i široj kulturnoj javnosti. Dosadašnjim analizama njegova opusa ovdje se pridružuje i ona digitalne muzikologije, koju je provela Lucija Konfic, služeći se u analizi njegovih skladbi zastupljenih u dvjema onodobnim glazbenim antologijama objavljenim u Ingolstadtu (1626) i Strasbourgu 1627), alatom music21. Pritom upozorava da takve analize »nisu dovoljne same po sebi, nego bi uz adekvatnu interpretaciju trebale služiti kao nadopuna klasičnoj analizi glazbenih značajki« (str. 260). Na primjeru dnevnika putovanja po Bosni (Diario di un a gita in Bossina) splitskog liječnika, skladatelja, polihistora Julija Bajamontija (1744–1800), u kojem je uz ostalo prepisao stihove sedam morlačkih (narodnih) pjesama te glazbu bez teksta triju turskih napjeva (dakle, nije umio zapisati note morlačkih pjesama ni turske tekstove) Ivano Cavallini ingeniozno uspoređuje sliku drugosti u Bajamontija, gdje »morlačka figura simbolizira istinsku južnoslavensku kulturu«, odnosno vlastiti prototip ili sebstvo, a turska kultura drugost, s talijanskom i francuskom književnosti, gdje »Morlak predstavlja pozitivnu drugost« (str. 299). Johann Joseph Fux i njegov zamjenik Kapellmeister Antonio Caldara te stvaranje »dinastičkog stila« u glazbi habsburškog Beča (1700–1740) tema je o kojoj inventivno promišlja Harry White i filigranski nijansirano objašnjava »kako je zahtjevni odnos između liturgijskog i glazbenog iskaza na carskom dvoru imao prednost nad bilo kojim drugim razmatranjem, što je rezultiralo time da su pojedinačno glazbeno djelo ili samosvojna snaga, odnosno sposobnost pojedinih skladatelja, bili daleko manje važni od nepokolebljive predanosti propisima talijanske crkvene glazbe onako kako su se ti propisi shvaćali u Beču početkom osamnaestog stoljeća« (str. 315). I rad Marine Toffetti bavi se ulogom glazbene kulture i terminologije talijanske provenijencije u širem kontekstu stvaranja paneuropske kulture. Očaranost i zanesenost mediteranskim krajolikom i kulturom potka su mnogim djelima poljskoga glazbenog migranta, skladatelja, dirigenta, teoretičara, organizatora glazbenog života, glazbenoga kritičara i pisca Ludomira Michała Rogowskog (1881–1954), koji je nakon boravka u Vilniusu, Leipzigu, Münchenu, Rimu, Parizu i Villefranche-sur-Meru kraj Nice stigao 1926. u Dubrovnik, gdje je ostao do smrti. O mediteranskoj kulturi koja je, uz poljsku narodnu glazbu, bila izvorom njegova glazbenoga stvaralačkog nadahnuća piše Jolanta Guzy-Pasiak. Legendarni Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca i njegovo prvo i dosad jedino uprizorenje u Sofiji 1940. godine predstavila je vrijedna istraživačica hrvatsko-bugarskih glazbenih veza i susreta Stefanka Georgieva, zaključivši da ono označava najviši domet dotadašnjih bugarsko-hrvatskih kontakata, s jedne strane, ali i prijelomnu točku u njihovim daljnjim odnosima, »koja se oblikovala novim geopolitičkim stvarnostima u drugoj polovici 20. stoljeća«, s druge strane. Sredinom 19. stoljeća došlo je u srpskoj i grčkoj dijaspori u Habsburškoj Monarhiji do pojave crkvene četveroglasne zborske glazbe umjesto tradicionalne monofone, što poglavito s društveno-političkog i teološkog motrišta kritički analiziraju Vesna Sara Peno i Ivana Vesić. Pregled djelovanja nekih glazbenika albanskog podrijetla u mediteranskim zemljama i kulturne transfere migracijama u razdoblju od 14. do 19. stoljeća donosi Kristina Perkola. O kapelnicima Mornaričkog orkestra u Puli od 1872. do pada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine i njihovoj istaknutoj ulozi u glazbenom životu grada uopće pišu Lada Duraković i Marijana Kokanović Marković, ističući pritom da je taj orkestar sa svojim kapelnicima do danas ostao »jedini profesionalni simfonijski orkestar u povijesti Pule« (str. 398). Istraživačku metodu analize urbanih toponima nazvanih prema zaslužnim glazbenicima primijenila je Ana Popović u svojoj komparativnoj studiji urbane toponimije Osijeka i Rijeke u lokalnom, regionalnom, nacionalnom i europskom kontekstu, zaključujući pritom da se Rijeka razotkriva više kao srednjoeuropski nego kao mediteranski grad s – za razliku od Osijeka gdje se apostrofira nacionalni identitet – naglašenijim isticanjem lokalnog identiteta. U zadnjem prilogu u bloku posvećenom glazbi Domagoj Marić se bavi hrvatskim temama u korespondenciji Helene i Albana Berga, kojih je samo pet u njihovu zamalo tridesetogodišnjem dopisivanju, a u sadržajnom pogledu bismo ih prije mogli nazvati usputnim napomenama perifernog značenja.

U inauguralnoj studiji druge skupine radova kojoj je zajednički nazivnik Književnost i izvedbene umjetnosti Paolo Puppa promatra Ibsena između Italije i Europe, baveći se ponajprije talijanskom kazališnom scenom nakon ujedinjenja Italije. Ona se, kako zaključuje, pokazala spremnom uprizoriti društvene sukobe, poglavito aristokratske i građanske. Na primjeru teatra Itala Sveva, u kojem prevladava tema građanskog braka, talijanskim građanskim teatrom bavi se također Mirza Mejdanija, upućujući pritom na njegovu povezanost s Ibsenom, Strindbergom, Schizlerom, Pirandellom, Joyceom. Žensku perspektivu pruske barunice Ide von Düringsfeld u njezinu putopisu Aus Dalmatien (Iz Dalmacije) Eldi Grubišić Pulišelić pronalazi »u brojnim pričama o ženama koje su umetnute u integralni tekst, kao i u posebnom zanimanju za položaj i način života žena u promatranoj stranoj kulturi« (str. 478). A ta kultura i društvo sjecište su Istoka i Zapada s utjecajima talijanske, slavenske i turske, odnosno orijentalne kulture. Pod intrigantnim naslovom »Dubrovnik intermedijalno: između idile i pogibije« krije se analitička studija Marijane Erstić o percepciji Dubrovnika u književnosti od Držića, Shakespearea i Gundulića, koji ga vide kao idilično mjesto, do devetnaestostoljetnih autora iz njemačkoga govornog područja, koji ga doživljavaju kao mjesto katastrofe. Rad je ponajprije usredotočen na usporedbu novele Der Findling (Nahoče) iz 1811. Heinricha von Kleista (1888–1811) i dramatske pripovijesti Marino Caboga iz 1814. Achima von Arnima (1781–1831). Ivan Bošković, kako sam navodi, ispisuje osobnu varijaciju na mediteranstvo kao hrvatsku književnu temu, u kojoj piše o temama i motivima u hrvatskoj književnosti vezanim uz autohtoni mediteranski krajolik u najširem smislu, a poglavito u poetskom izričaju Petra Gudelja. To mediteranstvo svjedoči o pripadnosti civilizaciji »kojom legitimiramo svoju književnu i nacionalnu pripadnost, svoje književno i svoje nacionalno biće, poglavito u vremenu civilizacijskih prijepora i opterećenja. Možda stoga, zaključuje Bošković, »u priči o mediteranstvu u našoj književnosti ne treba razumijevati samo produktivnu književnu temu već, ponajprije, mogući zalog budućih trajanja« (str. 509). Mediteranska trilogija, odnosno Mediteranski brevijar, Druga Venecija i Kruh naš Predraga Matvejevića predmet su sintaktostilističke interpretacije što ju je, skromno je nazvavši tek nacrtom, prvi u Hrvatskoj proveo Joško Božanić, pružajući uvid u osebujni pripovjedački Matvejevićev stil zastupljen u toj trilogiji. Prikazom Mediterana kao mjesta »avanture i neočekivanih zapleta«, ali i kao »prostora koji povezuje scenarije i tijek naracije« (str. 536) u Boccacciovoj zbirci novela Dekameron pozabavila se Angela Fabris. Drukčiji Mediteran, kojim vladaju okrutne, surove i nemilosrdne sile napuljske kriminalne organizacije Gomorrah, prikazan je u istoimenom filmu Mattea Garronea iz 2008. godine. Svojom interpretacijom toga filmskoga »krvožednog metasvijeta« Antonela Marić otvara pitanja o nestajanju humanosti i nastajanju mita. Nakon analize filma slijedi povratak analizi u književnosti u radu Sare Izzo. Ovaj put je riječ o posljednjem pustolovnom romanu Julesa Vernea Lʼinvasion de la mer (1905) u kontekstu preporoda saint-simonijanskog diskursa, odnosno u kontekstu francuskoga kolonijalnog diskursa o Sredozemnome moru. U naslovu sažetka došlo je do omaške pa je djelo navedeno kao film, što je možda dovelo do njegova uvrštavanja između dvaju radova filmske problematike. Slijedi, naime, studija Srećka i Paule Jurišić o filmskom subjektu između teme i tematske pozadine. Analizi se podvrgavaju dva filma slične tematike (oba se bave problematikom izbjeglištva): Styx Wolfganga Fischera (2018) i Mediterranea Jonasa Carpignana (2015). Značajkama izvedbene heterotopije, odnosno mogućim heterotopijskim čitanjem teatra, bavi se Katja Grcić u zadnjem članku drugog dijela zbornika koji je okupio teme vezane uz književnost i izvedbene umjetnosti. Učinila je to na primjeru komada Rad panike, što ga je 2020. izveo izvedbeni kolektiv BADco. na prostoru remetinečkog Blata.

Intermedijalne studije čine završni, treći dio zbornika. U prvoj među njima Ivana Tomić Ferić i Dalibor Prančević ingeniozno progovaraju o sponama Ivana Meštrovića i glazbe, od prezentacije oblikovanih ili asocijativnih glazbenih elemenata u Meštrovićevim skulpturama do skladbi i glazbenih projekata inspiriranih Meštrovićevim kiparstvom. Tako taj »tekst zaviruje u ʽodnosʼ glazbe i skulpture ne samo na razini teorijskog, povijesnog i estetičkog promišljanja o ʽlijepimʼ umjetnostima nego i na razini konkretnih dodira, pretakanja i prožimanja među dvjema umjetničkim sferama koje su oprimjerene u djelima velikana (inter)nacionalne (s)kul(p)ture 20. stoljeća« (str. 622). U sljedećem članku Elis Degheneghi Olujić traga za rafiniranim odnosom između glazbe, napose Debussyjeve, i poezije talijanskog nobelovca Eugenija Montalea. Taj suptilan pjesnički izričaj Degheneghi Olujić analizira u njegovoj prvoj zbirci poezije Ossi di seppia (Sipine kosti) iz 1946., u prvom redu u ciklusu Mediterraneo (Mediteran), gdje se krajolik opisuje bogatim »specijalističkim« leksikom a more doživljava »kao iskonski arhetip« (str. 643). Endre Szkárosi se bavi osebujnim grčko-talijanskim liričarom, multiinstrumentalistom, istraživačem vokalnosti u pjesničko-glazbenim strukturama, suosnivačem i vodećim pjevačem talijanskoga progresivnog rock-sastava Area Demetriom Stratosom, čija stvaralačka ostavština ocrtava način »na koji se lokalna, regionalna i globalna dimenzija mogu međusobno oblikovati kontinuiranim ispreplitanjima, tzv. ʽkrosfertilizacijamaʼ« (str. 659). Umjetnički putovi židovskih slikarica Eve Fischer (1920–2015), Lotte Frumi (1899–1986), Antoniette Raphael Mafai (1895–1975), Paole Consolo (1908–1933), Adriane Pincherle (1905–1996), Silvane Weiller (1922), Alise Levi (1884–1982) i Gabrielle Oreffice (1893–1984) i njihov slikarski izričaj zasnovan na povezivanju slikarskoga mediteranskoga kolorita sa srednjoeuropskom pripadnošću i životom u talijanskom kulturnom i umjetničkom okružju predstavljeni su u studiji Rosine Martucci dok se Nebojša Lujanović i Anamarija Tadijanović u zadnjem radu ovog impresivnog zbornika bave intrigantnim odnosom donacija kao muzejskog postava i pitanja moći u kontekstu kulturalnih studija na dvama primjerima. Odabran je Zavičajni muzej Stjepana Grubera u Županji i njegove dvije izložbe Zaljubi se u muzej i Ima jedan Graničar, boja mu je plava te Muzej Slavonije u Osijeku s izložbom Donacije – izbor iz zbirki Muzeja Slavonije 1994.–2019.

Kako je već istaknuto, zbornik je, ovog puta pod uredničkim triom Ivane Tomić Ferić, Maje Milošević Carić i Katice Burić Ćenan, opremljen i kompaktnim diskom te popratnim tekstovima o zastupljenim skladateljima i interpretima na hrvatskom i engleskom jeziku. Arhivska prašina ovdje je otpuhnuta s dvaju glazbenih djela: violinist Valter Lovričević i klavirist Ante Vetma praizvode Sonatu za violinu i klavir u F-duru Zadranina Nikole Strmića (1839–1896), op. 24, a sopranistica Branka Pleština Stanić uz klavirsku pratnju Tomija Domančića i Petre Filimonović, izvodi ciklus pjesama za sopran i klavir pod nazivom Ašikovanje Ambra (Ambroza) Novaka (1899–1947).

***

Kako pokazuje ovaj skicozni prikaz zborničkih priloga riječ je o, govoreći glazbenim rječnikom, pravom znanstvenom floridusu tema, kojima je zajednički cantus firmus razvidan iz naslova. U formi studija, rasprava, znanstvenih i stručnih članaka, od znanstvenog do esejističkog diskursa, od otkrića do teorijskih promišljanja, pred čitateljem se otvara bogata paleta ideja o vrstama susreta, prostornim i duhovnim dodirima i razmjenama različitih kultura, šireći gdjekad zadane okvire takvih odnosa između Mediterana i srednje Europe do sjeverni(ji)h istočnih i jugoistočnih europskih prostora. Impozantan, kako brojem tekstova tako i dojmljivim sadržajnim kvalitetama, kojima valja pribrojiti i vizualnu atraktivnost, zbornik Između Srednje Europe i Mediterana: Glazba, književnost i izvedbene umjetnosti na najizravniji način u širokom spektru svjedoči o postignućima relevantnih znanstvenih disciplina, s jedne, i o visokom stupnju respektabilnosti i digniteta Splitskog sveučilišta, s druge strane.