U potrazi za ishodištima hrvatskoga književnog jezika

-

U suizdanju zagrebačke Hrvatske sve­učilišne naklade i Staroslavenskog instituta objavljena je 2021. godine knjiga U potrazi za književnim jezikom s podnaslovom Iz povijesti hrvatskoga jezika i filologije, jednog od vodećih hrvatskih paleoslavista/kroatista, filologa i jezikoslovca, akademika i sveučilišnog profesora u miru, Stjepana Damjanovića.

Ovom knjigom profesor Damjanović nastavlja dobru praksu unutar hrvatske filologije da se nakon nekog vremena u jednoj knjizi saberu višegodišnji istraživački rezultati. Prisjetimo se samo njegovih vrijednih knjiga u kojima su ukoričeni brojni istraživački rezultati. Iz profesorove bogate bibliografije možemo na taj način izdvojiti sljedeće naslove: Jedanaest stoljeća nezaborava (Osijek – Zagreb: Izdavački centar »Revija« i Međunarodni slavistički centar Republike Hrvatske, 1991), Jazik otačaski (Zagreb: Matica hrvatska, 1995), Filološki razgovori (Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2000), Slavonske teme (Zagreb: Pergamena, 2006), Jezik hrvatskih glagoljaša (Zagreb: Matica hrvatska, 2008), Novi filološki prinosi (Zagreb: Matica hrvatska, 2014), Izvori i rukavci (Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2016) i Izabrani filološki radovi (Cetinje: Fakulteta za crnogorski jezik i književnost − Cetinje, 2019).

Knjiga U potrazi za književnim jezikom. Iz povijesti hrvatskoga jezika i filologije na 259 stranica teksta donosi mnoštvo podataka i vrijednih konstatacija te zapažanja o hrvatskom jeziku u velikom vremenskom luku od srednjega vijeka, tj. njegovih početaka, pa sve do naših današnjih dana. Knjiga sadrži četiri cjeline: 1. Glagoljična tradicija (str. 5–138), 2. Protestantski hrvatski tekstovi (str. 139–186), 3. Iz povijesti hrvatskoga jezičnoga standarda (str. 187–228), 4. Oproštaji (str. 229–242). Na kraju se nalazi bilješka o tekstovima predstavljenim u ovoj knjizi (str. 243–245), imensko kazalo (str. 247–250) te bilješka o autoru (str. 251–252). Poglavlja su opremljena bibliografijom te (u pravilu) bilješkama bilo u fusnotama, bilo u samome tekstu te sažetcima na engleskom ili ruskom jeziku. Urednica knjige je Anita Šikić, a recenzenti Tanja Kuštović i Mateo Žagar, profesori Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i nasljednici profesora Damjanovića na tamošnjoj Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo na Odsjeku za kro­atistiku.

Prvu cjelinu koja je u potpunosti posvećena glagoljičnoj tradiciji i koja obaseže više od polovice knjige otvara tekst posvećen problematici prijenosa Baščanske ploče iz Jurandvora kod Baške na otoku Krku u Zagreb (»Kako je dragi kamen hrvatskoga jezika s Krka dospio u Zagreb«, str. 7–17) i sve peripetije koje su pratile tu – na kraju će nadolazeće doba pokazati – potpuno opravdanu i ispravnu odluku. Slijede članci posvećeni dvojici istraživača glagoljaštva te jednom piscu. Potonje se odnosi na Ivana Raosa i njegov prikaz glagoljaša u jednom njegovu književnom djelu (»Glagoljaši u Raosovu romanu Kraljičin vitez«, str. 18–29). Autor potom piše o Marku Japundžiću, franjevcu trećoredcu glagoljašu i istaknutom orijentalistu (»Marko Japundžić o postanku glagoljice«, str. 30–40) te o Mili Bogoviću, glagoljašu-biskupu i hrvatskom povjesničaru (»Bogovićevi prinosi proučavanju hrvatskoga glagoljaštva«, str. 41–50). Najstarijem sloju glagoljske baštine posvećen je tekst pod naslovom »Opet o počecima slavenske pismenosti« (str. 51–61) kao prikaz i odgovor na neke teze i hipoteze M. Bogovića iznesene u njegovoj knjizi Glagoljica – bitna odrednica hrvatskog identiteta. Čudesni rast od hrvatskih korijena do svjetskih razmjera (2019). Potom slijedi niz tekstova u kojima se raspravlja o pojedinim segmentima jezika hrvatskog prvotiska – Misala po zakonu Rimskoga dvora iz 1483 (»Bilješke o sklonidbi imenica u najstarijoj hrvatskoj tiskanoj knjizi«, str. 62–79; »O nekim jezičnim osobinama kalendara u hrvatskom prvotisku iz 1483. godine«, str. 80–88; »O jeziku rubrika u Prvotisku Misala iz 1483. godine«, str. 89–106; »Zapažanja o izražavanju prošlosti u najstarijoj hrvatskoj tiskanoj knjizi«, str. 107–119). Na kraju ove cjeline nalaze se i »Bilješke o jeziku Senjskog misala iz 1494. godine« (str. 120–138) sa zasebnim komparativnim dijelom u kojem se analizira Muka po Ivanu u Prvotisku iz 1483. i u Senjskom misalu iz 1494. godine.

Drugi dio knjige čine članci i studije u kojima se analiziraju hrvatski tekstovi proizišli iz rada i nastojanja hrvatskih protestanata, a koji su pak svoje jezične koncepcije odnosno jezična smjeranja temeljili na glagoljaškoj tradiciji. S pravom autor ističe jezične specifičnosti određenih hrvatskih protestantskih knjiga. Te jezične segmente autor promatra na temelju Postila, Novog testamenta, Artikula i Spovidi (»Jezična smjeranja hrvatskih protestanata«, str. 141–152; »Zapažanja o jezičnim razlikama između glagoljičnoga i ćiriličnoga izdanja Novoga testamenta (1562/3) s osobitim obzirom na refleks jata«, str. 153–160; »Jezične osobine Postile u kontekstu književnojezičnih smjeranja hrvatskih protestanata«, str. 161–170; »Uvod u filološku analizu protestantskih Artikula (1562)«, str. 171–179; »Zapažanja o jeziku protestantske Spovidi«, str. 180–186).

Treći dio knjige sabranim člancima tematizira pojedina pitanja iz povijesti hrvatskoga jezičnoga standarda dakle izabranim problemima postanka hrvatskog modernog i suvremenoga jezičnog standarda. Otvara ga tekst »Libro od mnozijeh razloga« (str. 189–196) s napomenom kako je prošlo pet stoljeća otkako je u Dubrovniku napisan taj znameniti ćirilični zbornik. Autor prikazuje taj važni rukopis kroz nekoliko potpoglavlja: Kako je i gdje zbornik nastao?, Što se u zborniku nalazi?, Prvi dio zbornika: Cvijet od kreposti i još ponešto, Drugi dio zbornika: vjerni, ali ne i lijepi prijevodi s talijanskoga, Treći, četvrti i peti dio: raznolike teme. Zadnji pasus ovoga teksta je u formi najave kako Matica hrvatska priprema objaviti preslik i latiničnu transliteraciju Libra, a što je najzad i reali­zirano 2020. godine.

U ovoj cjelini slijede korisne napomene o hrvatskom jeziku u 17. stoljeću pod naslovom »Približavanje standardu« (str. 197–206). Riječ je o ključnim formativnim i razvojnim momentima hrvatskoga jezika toga doba. Autor je tu ne samo ponudio određene odgovore nego je poviše toga u predmetnom tekstu postavio niz pitanja i otvorio prostor za diskusiju bez koje pak nema napretka u znanosti.

U nastavku knjige slijede zapažanja – »Berba grozdja i beritba kukuruza« (str. 207–217) – o jeziku učitelja Mijata Stojanovića (1818–1881), hrvatskoga pučkog pisca i zapisivača usmene književnosti, rođenog u Babinoj Gredi. Ta se jezična analiza temelji na Stojanovićevu djelu Slike iz života hrvatskoga naroda po Slavoniji i Sriemu (1881).

O hrvatskom jeziku u prvoj polovici 20. stoljeća autor progovara temeljitim prikazom knjige jednoga od najboljih znalaca te tematike i problematike. Riječ je dakako o Marku Samardžiji (1947–2019) i njegovu kapitalnom djelu Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918. – 1941.) u nakladi Školske knjige (Biblioteka Lucius, knj. 9, Zagreb, 2012).

Zadnja dva poglavlja ove knjige čine dva oproštaja. Prvi je posvećen profesoru i akademiku, hrvatskom filologu i jezikoslovcu Radoslavu Katičiću (1930–2019) pod naslovom »Otišao je veliki meštar« (str. 231–238), dok je drug tekst napisan u čast sveučilišnog profesora Jevgenija Paščenka (ukr. Євге́н Микола́йович Па́щенко, Evgen Mykolajovič Paščenko, 1950–2021), a prvotno je bio namijenjen kao predgovor njegovoj novoj knjizi, koja je inače još u rukopisu, Ukrajinistički smjer hrvatske slavistike. Tako se tekst »Slapovi ljubavi, snopovi znanja« (str. 239–242) iz predgovora pretvorio u spomen-tekst (in memoriam).

Knjiga U potrazi za književnim jezikom. Iz povijesti hrvatskoga jezika i filologije koja je pred nama – zbirka studija i članaka – ogledalo je razvoja hrvatskoga jezika od srednjovjekovlja do suverenosti iz pera jednoga autora. Na jednostavan, a opet u potpunosti instruktivan i znanstven način predstavlja se povijest razvoja hrvatskoga jezika, ali i brojnih problema kroz koje je taj jezik prolazio. Pokušavaju se odgonetnuti sustavi i norme toga jezika u vremenu i prostoru. Tek razumijevanjem takvoga pristupa, ponuđenog od strane profesora Damjanovića, možemo ispravno shvatiti ili se približiti odgovorima jezične naravi – od narječjâ/jezikâ pa do standarda. Važno je pritom skrenuti pozornost da se u prikazanim raspravama – uz temeljnu filološku i jezikoslovnu polaznu točku – nikada ne gubi s uma povijesni i društveni kontekst te položaj naroda koji taj jezik u danom trenutku govori/piše.

Na kraju spomenimo kako je Hrvatska sveučilišna naklada još 2011. godine objavila Bibliografiju Stjepana Damjanovića. U povodu 65. godišnjice života i 40. obljetnice rada. Tu je zgodnu knjižicu, koja obaseže osamdesetak stranica, uredila Anita Šikić, a bibliografiju priredila Dubravka Luić-Vudrag. Urednica u uvodnom obraćanju »Umjesto predgovora« (str. 5) naglašava povezanost profesora Damjanovića s Hrvatskom sveučilišnom nakladom, ne samo kao člana Nadzornog odbora nego poviše toga kao urednika, priređivača i recenzenta. U knjižici se nalazi i prilog Matea Žagara posvećen slavljeniku pod simboličkim naslovom: »Između slavonskih korijena i slavističkih obzora – Opus akademika Stjepana Damjanovića« (str. 7–21).

S istom je pak nakanom 2021. Hrvatska sve­uči­lišna naklada učinila isto te publicirala dopunjenu Bibliografiju Stjepana Damjanovića, koju sad priređivački potpisuju Anita Šikić i Mateo Žagar. Bibliografiju su zajednički sastavili Dubravka Luić-Vudrag i Pavao Damjanović. Na ukupno 104 stranice teksta malog formata uz bibliografiju nalazi se kraće obraćanje Anite Šikić i Matea Žagara »Umjesto predgovora« (str. 5) te prigodni tekst Matea Žagara »Slavonski korijeni, slavistički obzori (Opus akademika Stjepana Damjanovića)« (str. 7–20). Priređivači te zgodne publikacije profesoru Damjanoviću žele dug i plodan život, a čemu se pridružuje i pisac ovih redaka.