Tri mita o ukrajinskoj umjetnosti

Kako ispričati priču o ukrajinskoj umjetnosti u samo nekoliko stranica? Jedan od načina bio bi sastaviti prikaz prema imenima svjetski poznatih ukrajinskih umjetnika. No koliko je takvih imena doista poznato široj javnosti? Problem s ukrajinskom umjetnošću sličan je kao i za bilo koju drugu umjetnost koju su stoljećima ugnjetavali kolonizatori – ili ostaje nepoznata svijetu ili je gledana kao dio druge kulture, u ovom slučaju dakako – ruske. Mnogi svjetski muzeji još uvijek predstavljaju umjetnička djela ukrajinskih umjetnika kao ruska oslanjajući se na mišljenje isključivo ruskih povjesničara umjetnosti. Takvo stanje stvari nije iznenađujuće s obzirom na uspješno djelovanje ruske ideologije, koja ne štedi truda na promicanju ruske kulture, mali broj znanstvenih radova ukrajinskih povjesničara umjetnosti na stranim jezicima i nedostatak ukrajinskih državnih sredstava za kulturne projekte diljem svijeta. Imajući na umu sve te činjenice došla sam do zaključka da upoznavanje hrvatskog čitatelja s ukrajinskom umjetnošću mora početi upravo s razotkrivanjem mitova ili mogućih zabluda stvorenih pod ruskim i proruskim informacijskim utjecajem. Bitno je reći da danas ti mitovi funkcioniraju u svijetu ne kao svjesno poricanje ukrajinske kulturne baštine, nego kao usađeno u svijest unakaženo viđenje iz kojeg je ukrajinska kultura jednostavno odsutna. Za ovaj sam prikaz odabrala tri takva mita.

Prvi mit: Ukrajinska povijest, a tako i umjetnost su nove, dok Rusija vodi početak svoje povijesti još od Kijevske Rusije, što pokazuje i sam naziv te drevne države.

Međutim, to nije tako, počevši od samog naziva države. U hrvatskoj literaturi često se susreće tradicionalan, ali ne­ispravan termin Kijevska Rusija koji dovodi do brkanja dvaju pojmova – drevne države Rusj s prijestolnicom u Kijivu, čiji centralni dio poslije dobiva naziv Ukrajina, i sadašnje Rusije, koja je puno kasnije nastala na sjeveroistoku na temelju Moskovske Kneževine. Međutim, ukrajinski i ruski jezici jasno razlikuju te pojmove: Русь і Росiя (Rusj i Rosija). Osim toga i naziv glavnoga grada drevne Rusji i sadašnje Ukrajine ispravno je koristiti u ukrajinskom, a ne ruskom fonetskom obliku – Kijiv, kijivski (ne Kijev, kijevski), što je dopušteno u zadnjem izdanju Hrvatskog pravopisa.¹ Kad već govorimo o zbrci s nazivima potrebno je spomenuti da su sam pojam Kijevska Rusija umjetno skovali ruski znanstvenici tek u 19. stoljeću.

Bogorodica Oranta, 11. stoljeće, mozaik, apsida katedrale sv. Sofije, Kijiv

Zašto je došlo do te zbrke s nazivima, i kada se to dogodilo? Za to postoji ne samo godina nego i datum – 22. listopada 1721. godine, dakle prije 301 godine, kada je car Petar I. proglasio Moskovsko Carstvo Ruskim Imperijem, a Moskovite – Rusima. Novi je naziv predstavljao novi imperij kao nasljednika drevne države Rusj. Time je Moskva, koja je bila osnovana 1147. godine, ujedno prisvajala i cijelu povijest Kijiva i države Rusj, koja je postojala od 9. stoljeća. Svakako, novi naziv utvrđivao je i pravo Moskve na teritorij Rusji, dakle Ukrajine. Stoga je i sadašnji rat Rusije protiv Ukrajine samo još jedan pokušaj ostvarenja te 300 godina stare pretenzije. Međutim, za ovaj je prikaz najvažnije to da je Rusija prisvojila i kulturu Kijiva i Rusji, dakle drevne Ukrajine, od najdavnijih vremena i nadalje.

Povijest Ukrajine i njezine umjetnosti počinje, dakle, s pojavljivanjem u 9. stoljeću države pod nazivom Rusj, koja je svoj vrhunac dosegnula u 10. i 11. stoljeću. Kada je 988. godine kijivski knez Volodimir Veliki prihvatio kršćansku vjeru Bizantskog Carstva kao službenu religiju Rusji, to je postalo presudno za daljnji povijesni i kulturni razvoj zemlje. Uz kršćanstvo je Rusj prihvatila i umjetnički jezik Bizanta s njegovom estetikom, što se ogledalo u izgradnji i dekoraciji hramova, ikonama, iluminacijama itd. Katedrala svete Sofije Kijivske je jedan od najstarijih i najznačajnijih arhitektonskih spomenika iz razdoblja Rusji. Gradnja katedrale svete Sofije Kijivske započeta je 1011. tijekom vladavine kneza Volodimira Velikog, a završena nakon 1037. godine, kada je na vlasti bio Volodimirov sin, kijivski knez Jaroslav Mudri. Zajedno s izgradnjom katedrale odvijalo se i njezino dekoriranje, za što su specijalno bili pozvani grčki umjetnici iz Bizantskog Carstva. Uz grčke majstore radili su i domaći rusjki, koji su tako naučili nove umjetničke vještine. Izvorni mozaici katedrale su se sačuvali in situ do današnjeg dana. Čak 260 m² mozaika i 3 tisuće m² fresco oslika iz 11. stoljeća čine Sofiju Kijivsku jednim od najistaknutijih primjera umjetnosti tog razdoblja, zbog čega je katedrala upisana na UNESCO-ov Popis svjetske prirodne i kulturne baštine u Europi. Apsidu krasi veliki mozaik Orante Sofije Kijivske – Bogorodice zaštitnice, koja već 11. stoljeće po redu čuva grad Kijiv i njegove stanovnike.

Raspeće s portretom kozaka Leontija Svičke (?). Poltavska regija. Kraj 17. stoljeća. Kolekcija Nacionalnog umjetničkog muzeja Ukrajine u Kijivu.

Bogojavljenska katedrala Bratskog samostana

Razumije se da je Sveta Sofija još u 19. stoljeću ušla u svjetsku znanost i kulturnu svijest kao remek-djelo ruske umjetnosti, a ruski znanstvenici i dandanas smatraju je svojom. To je jasan primjer svojatanja ukrajinske baštine od strane Rusije. Podsjećam, to je bila sudbina cjelokupne kulture drevne Rusji.

Drugi mit: Ukrajina je imala samo srednjovjekovnu umjetnost, umjetnost 20. stoljeća i suvremenu umjetnost, a svi drugi smjerovi, žanrovi i tendencije u umjetnosti koje je svijet razvijao od 13. do 19. stoljeća nisu bili realizirani zbog nedostatka državnosti.

Gledajući povijest teško je naći vrijeme koje bi se za Ukrajince moglo nazvati mirnim. Rusj je postojala do 1240. godine, kada je bila uništena mongolskom navalom, što je doista izbacilo državu iz kontinuiteta razvoja zajedno s ostalim europskim zemljama za duga stoljeća. Nakon toga Ukrajina je postojala samo kao dio mnogih drugih državnih tvorevina, kao što je to na primjer bila Velika Kneževina Litva, ili Poljsko-Litavska Unija, Austro-Ugarska Monarhija ili Moskovsko Carstvo (poslije Ruski Imperij, Sovjetski Savez) etc. Bez obzira na teške povijesne okolnosti umjetnici nisu prekidali s radom. Gotovo još četiri stotine godina umjetnici su bili zapravo slikari ikona iz radionica koje su djelovale u lavrama i hramovima. To je trajalo sve do sredine 17. stoljeća, kada u povijesti Ukrajine dolazi do velikih promjena: kozački vođa Bohdan Hmeljnicki uspijeva osloboditi Ukrajinu od poljske vladavine i pripaja ju Moskovskom Carstvu, vjerujući u poštenje te pravoslavne države. O poštenju svakako nije bilo ni riječi – Moskva je na kraju krajeva potpuno uništila ukrajinsku slobodu, ali ipak Ukrajina je tijekom gotovo stoljeća funkcionirala kao autonomna kozačka država sa svojom administracijom, socijalnom strukturom i vladajućom elitom. Tako se pojavljuje i potreba za svjetovnim portretima posvećenima istaknutim državnicima, vojskovođama. Slikari prvih svjetovnih portreta su bili isto tako slikari ikona pa ti portreti imaju puno sličnosti s ikonama. U portretnom slikarstvu na terenima Ukrajine tog doba pojavljuje se jedan zanimljiv novitet: naručitelja ikone se prikazivalo na samoj ikoni pokraj svetaca. Jedan je od najpoznatijih takvih primjera ikona Isusova raspeća s portretom kozačkog zapovjednika, najvjerojatnije Leontija Svičke, datirana potkraj 17. stoljeća. Prema katoličkoj tradiciji donatori su slikani kako kleče ispred križa, dok su ukrajinski slikari ikona obično prikazivali donatore u punoj visini s rukama sklopljenim u molitvi.

Tako se nastankom kozačke države pojavio i glavni umjetnički stil, koji je danas poznat kao ukrajinski barok ili kozački barok. Ukrajinski barok jedinstvena je mješavina bizantskih tradicija ikonopisa, zapadnih utjecaja i narodne ukrajinske dekorativne umjetnosti, koji je dosegnuo vrhunac za vrijeme hetjmana Ivana Mazepe, koji je vladao od 1687. do 1709. Ivan Mazepa bio je jedan od najvećih mecena ukrajinske kulture zahvaljujući kojem je među ostalim i Kijiv dobio prepoznatljivu sliku grada kakvu poznajemo danas. To su ponajprije obnovljeni hramovi sv. Sofije Kijivske, Vidubickog manastira, Zlatovršnog manastira sv. Mihovila, Kijivsko-pečerske lavre etc. Ukrajinski barok prodire u sve kulturne sfere, ne samo u arhitekturu nego i u ikonopis, slikarstvo, kiparstvo, graviranje, umjetničko lijevanje, zlatovez. Za vrijeme hetjmana Mazepe izgrađene su ukupno čak 43 crkve i katedrale po cijeloj državi. Mnogo tih građevina neprocjenjivih za ukrajinsku povijest boljševici su nažalost uništili u 30-im godinama 20. stoljeća. Takvu je sudbinu na primjer doživjela Mikiljska vojna i Bogojavljenska katedrala u Kijivu, ali i Zlatovršni manastir sv. Mihovila (izgrađen iznova u 1997–98. godinama).

Obje katedrale na gornjim fotografijama izgrađene su o trošku hetjmana Ivana Mazepe 1690-ih, obje su građene u stilu ukrajinskog baroka, obje je projektirao arhitekt Josip Startsev. Nažalost, ti arhitektonski spomenici nisu preživjeli boljševičku protuvjersku kampanju. Katedrale su uništene 1935. godine. Od Bogojavljenske katedrale ostao je samo mali broj artefakata, uključujući čudotvornu ikonu Bogorodice Bratske, primjer majstorstva kijivske ikonopisne škole kraja 17. stoljeća. Od Mikiljske vojne katedrale nisu sačuvani ni najmanji detalji dekoracija. Obje su fotografije iz arhiva Nacionalnog umjetničkog muzeja Ukrajine u Kijivu.

Deisis. Centralna ikona apostolskog nivoa ikonostasa crkve Uzašašća u selu Berezna Černihivske regije (1760).

Mikiljska vojna katedrala

Bitno je naglasiti da ukrajinski barok nije samo stil prošlosti. To je odlučujući »vizualni kod« države na koji su se oslanjali ne samo majstori 18. stoljeća nego i sve sljedeće generacije ukrajinskih umjetnika. Primjerice, ukrajinski grafičar Heorhij Narbut u stvaranju projekta Državnoga grba i pečata za ukrajinsku državu 1917. godine, a također novih banknota hrivnje, poštanskih maraka, oslanjao se upravo na estetiku ukrajinskog baroka. I u suvremeno doba za Ukrajinu to je odlučujući stil, koji umjetnici neumorno preispituju, jer kako je u svojoj pjesmi točno rekao poznati ukrajinski pisac Jurij Andrukhovič: »Ukrajina pak – je država baroka«.

Ikonostas crkve Uzašašća u selu Berezna smatra se jednim od najboljih primjera ukrajinskog baroka. Nažalost, sovjetski je režim 1920-ih i 1930-ih godina uništio ikonostas zajedno s crkvom Uzašašća. Sveukupno se sačuvala oko trećina ikona iz ikonostasa. U Nacionalnom umjetničkom muzeju Ukrajine u Kijivu (NAMU) nalazi se 12 jedinstvenih ikona. Ikona Deisisa je bila najveća u centralnom dijelu ikonostasa.

Dakle, za razliku od prvog mita u kojem je posrijedi bilo prisvajanje, ovaj drugi nastao je kao plod ignoriranja i prešućivanja, a i djelomičnog uništavanja. Ni u carskoj Rusiji ni u Sovjetskom Savezu znanost, a posebno popularna znanost i prosvjeta jednostavno nisu primjećivale ukrajinski barok kao posebnu nacionalnu pojavu, a kamoli kao povod za nacionalni ponos. Stoga nije čudno da su o njemu u inozemstvu znali samo pojedini istraživači.

Treći mit: Ukrajina nema svoju avangardu. Ukrajinska umjetnost je provincijalna i drugorazredna u odnosu na umjetnost Rusije.

Ne samo što Ukrajina ima svoju avangardu nego će vjerojatno za velik broj čitatelja biti iznenađenje da su se upravo za ukrajinsku avangardu među prvima zainteresirali Hrvati, konkretno hrvatski povjesničari umjetnosti Branka Stipančić i Tihomir Milovac. Kako se to točno dogodilo znamo iz priče Dmitra Gorbačova², ukrajinskog povjesničara umjetnosti, koji je za vrijeme posjeta hrvatskih znanstvenika Kijivu radio kao istraživač u Državnom muzeju ukrajinske umjetnosti (danas Nacionalni umjetnički muzej Ukrajine). Upoznali su se 1989. godine, kada su istraživači već pregledali prilično skromnu ekspoziciju muzeja. Skromnu ne zato što je muzeju nedostajalo eksponata, nego zato što su muzeji u sovjetsko doba korišteni kao partijski izlozi za veličanje sovjetske vlasti. Među eksponatima posjetitelj je mogao naći poprsje Lenjina, slike sa sretnim sovjetskim poljoprivrednicima i pionirima, ali vrlo malo eksponata nerežimske umjetnosti. Prema riječima Dmitra Gorbačova 1989. godine u stalnom se postavu muzeja nalazilo samo nekoliko radova avangardnih umjetnika Viktora Paljmova i Oleksandra Bogomazova, koji su privukli pozornost hrvatskih istraživača. Pitali su tadašnjeg direktora muzeja ima li zbirka još sličnih djela, na što su dobili odgovor da u muzeju nema avangarde. To su Branka i Tihomir sa žaljenjem prepričali zamjenici direktora, sestri Dmitra Gorbačova, Irini, koja ih je upoznala s bratom, a on je hrvatskim gostima oduševljeno govorio o desetcima predstavnika ukrajinske avangarde, od svjetski poznatog Kazimira Maleviča do manje znanog Anatolija Petrickoga. Mogu pretpostaviti da je Gorbačov svojim kolegama iz Hrvatske u isto vrijeme pokazao i dio blaga muzejskog fundusa, gdje se čuvaju mnoga istaknuta djela ukrajinske avangarde. Kako god bilo, hrvatski su istraživači bili duboko impresionirani i ponudili da se sljedeće godine održi izložba ukrajinske avangarde u Zagrebu. Izložba ukrajinske avangarde u doba Sovjetskog Saveza! Čak je i pomisao na to bila nezamisliva. Dmitro Gorbačov do kraja nije vjerovao da će se takva izložba održati. No, unatoč svim zaprekama izložbi je bilo suđeno da se ostvari. Branka i Tihomir ponovno su došli u Kijiv i zajedno s Dmitrom obišli sve muzeje i privatne zbirke da bi skupili potrebne radove za buduću izložbu. Istraživači su se svaki put iznova čudili kada su se iz fundusa vadila nova i nova remek-djela autora koja nisu bila predstavljena u stalnom (ili bilo kakvom drugom) postavu. »I to sve leži nepomično? Kao mrtvi kapital?« – iznenadili su se opet kada su im u Državnom muzeju donijeli mapu s dizajnerskim projektima Vasilja Jermilova. »Pa ovo je na razini Oscara Schlemmera!« – uzviknuli su ushićeno kada su u fundusima kazališnog muzeja prvi put vidjeli djela Anatolija Petrickog. Napokon, zagrebačka publika je vidjela izložbu »Ukrajinska avangarda, 1910.–1930.«, koja se održala u Muzeju suvremene umjetnosti od 16. prosinca 1990. do 24. veljače 1991. godine. To je bila prva izložba ukrajinske avangarde u svijetu prije proglašenja neovisnosti Ukrajine. Prisjećajući se tih dana provedenih u Zagrebu, Dmitro Gorbačov govori kako su hrvatske umjetnike koji su posjetili izložbu osobito oduševili konstruktivistički radovi Vasilja Jermilova, njegove grafike 1920-ih stvorene za novi koncept industrijske umjetnosti u Ukrajini i za novu proletersku kulturu.

Vasilj Jermilov. Projekt reklame »Cigarete ʽUkrajinkaʼ«, 1925. godine.  Umjetnički muzej Harkiva.

To je oduševljenje razumljivo, jer, kako je točno rekla povjesničarka umjetnosti Dijana Kločko, Jermilov se u svojoj estetizaciji industrijskog i kućanskog dizajna lako mogao smatrati potencijalnim učiteljem iz Bauhausa. Samo što je Bauhaus imao za cilj stvoriti univerzalni dizajn bez znakova nacionalnog, dok je svaki rad Jermilova na ovaj ili onaj način bio o preosmišljavanju nacionalne umjetničke baštine³. Nažalost, taj kreativni polet umjetnika poput Vasilja Jermilova bio je potisnut 1930-ih, kada je svaku kreativnu inovaciju nasilno zamijenio socijalistički realizam. U ovome kontekstu bitno je reći da je umjetnost ukrajinskih avangardnih umjetnika prvo bila žigosana i zabranjena kao »formalizam«, mnogi su umjetnici bili proganjani, a mnogo kasnije, u »demokratskija« vremena, sve što je preživjelo zaborav bilo je svrstano u danas svima poznatu rusku avangardu. To se dogodilo s Vasiljem Jermilovim, koji se i danas često s ponosom prikazuje kao ruski avangardni umjetnik. Među avangardnim umjetnicima prisvojenim od Rusa bezbroj je slavnih imena: Kazimir Malevič, Oleksandra Ekster, Volodimir Tatljin, Oleksandr Arhipenko, David Burljuk i mnogo drugih.

Ovaj treći mit nastao je kao rezultat više zločinačkih čimbenika – represija, prešućivanja i na kraju opet prisvajanja.

To su samo tri mita s posljedicama kojih se i danas suočava ukrajinska umjetnost i koje tek ukratko ocrtavam u ovome prikazu. Taras Ševčenko kao slikar i pjesnik, čije je djelovanje odlučujuće za ukrajinsku neovisnost, ukrajinsko avangardno kazalište Lesja Kurbasa, ukrajinska naiva, uspjeh na Venecijanskom bijenalu 1928. godine Fedora Kričevskoga s triptihom »Život«, ukrajinska secesija i utjecaj engleskoga grafičara Aubreyja Beardsleyja na umjetnost ukrajinskog slikara Vsevoloda Maksimoviča, Kazimir Malevič kao ukrajinski avangardni umjetnik i njegovi ukrajinski motivi i teme u stvaralaštvu, odlike impresionizma u ukrajinskom slikarstvu, djelovanje ukrajinskih umjetnika u inozemstvu i njihov doprinos razvoju umjetnosti – sve u svemu, ukrajinska umjetnost nudi beskraj tema, koje su ne samo zanimljive nego predstavljaju i bitan dio svjetske povijesti umjetnosti. Međutim, razotkrivanje osnovnih mitova možda je jedan od najlogičnijih prvih koraka u upoznavanju umjetnosti jedne zemlje čiju je povijest, pa i povijest umjetnosti, protiv njezine volje stoljećima pisala druga država.

Bilješke

    O razlikovanju pojmova Kijivska Rusj i Kijevska Rusija vidjeti knjigu Darije Lysenko i Ane Munk Nasljeđe Bizanta: Ruske ikone iz Muzeja Mimara, 2020.

    Dmitro Gorbačov. Moji susreti s genijem dizajna/Дмитро Горбачов. Мої зустрічі з генієм дизайну. Članak 14. 6. 2011 na stranici online-časopisa ART UKRAINE >https://artukraine.com.ua/ukr/a/moi-vstrechi-s-geniem-dizayna/#.Yq8MLuxBzrA<

   Dijana Kločko. 65 ukrajinskih remek-djela. Prepoznati i neočigledni/Діана Клочко. 65 українських шедеврів. Визнані й неявні. Київ: ArtHuss, 2019.