Prvotisak Gusićeva Novog zavjeta

U Matici hrvatskoj predstavljen je 15. studenoga 2021. prvotisak Gusićeva prijevoda Svetoga pisma Novoga zakona. Knjigu su predstavili emeritus prof. dr. Alojz Jembrih i tajnik ogranka Matice hrvatske u Ozlju Bogdan Bošnjak, mag. paed. et mag. bibl. Djelo je objavljeno 2018. u izdanju Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima i u sunakladništvu ozaljskog ogranka Matice hrvatske, a o četiristotoj obljetnici dolaska franjevaca kapucina u Zagreb i 150-oj obljetnici utemeljenja društva Sv. Jeronima. Autor mu je Ivan Gusić, benediktinac pa potom svjetovni svećenik. To je prvi cjeloviti prijevod Gusićeva djela na kajkavskome književnom jeziku 19. stoljeća. Tekst je pisan ustaljenim morfonološkim kajkavskim pravopisom kakav je u Naputčenju za horvatski prav čteti i pisati iz 1808.

Djelo su za tisak priredili Alojz Jembrih i Zvonimir Kurečić. Jembrih je bio potaknut podatkom koji 1913. donosi Vatroslav Jagić da se u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu nalaze neki rukopisi za koje se nitko nije zanimao. To je pobudilo Jembrihovu urođenu istraživačku znatiželju. Otkrio je da je jedan od rukopisa upravo Gusićev prijevod Novoga zavjeta na kajkavski. Smatrao je da to djelo treba objaviti i učiniti ga napokon dostupnim javnosti kojoj je i bilo namijenjeno u 19. stoljeću. Pobrinuo se za suglasnost bibličara i potencijalnih izdavača i znao da djelo treba iz rukopisa prepisati i grafijski urediti, a u skladu s kajkavskim izgovorom puka u Zagrebačkoj (nad)biskupiji s kraja 19. st., pa tek onda objaviti. Za takav posao zahtijeva se gotovo redovnička strpljivost, mirnoća, sabranost i posvećenost jer u takvu poslu nema brzih ni olako postignutih rezultata.

Knjiga s uvodom obuhvaća ukupno 727 stranica, a od toga je 596 stranica sam prijevod Novoga zavjeta. Slijede Glosarij uz kajkavski Novi zakon s popisom manje poznatih riječi (npr. almuštvo – milostinja; paščiti se – žuriti se, hitati; rugani lasi – kovrčava kosa; vudaravec – nasilnik itd.), potom su na 17 stranica preslike Gusićeva rukopisa, Jembrihov Pogovor s osvrtom na važnost prijevoda Biblije za nastanak i razvoj književnih jezika, tekst o Jeziku i slovopisu Novoga Zakona i o zagrebačkom biskupu Maksimilijanu Vrhovcu, kojemu je djelo posvećeno, zatim Literatura o kajkavskim djelima. U opsežnom tekstu dr. sc. Zvonimira Kurečića riječ je o Kajkavskom jeziku u liturgiji Zagrebačke nadbiskupije. Tu se donose podaci ne samo o obrednicima i drugim liturgijskim knjigama nego se govori, što je inače rijetko, i o osobnoj pobožnosti – o molitvenicima. Na kraju knjige je Kazitelj štejenja – poslanica i čitanja na svece i nedjelje – te Kazalo.

Prijevod počinje Matejevim evanđeljem naslovljenim Knjiga pokolenja Jezuša Kristuša sina Davidovoga, sina Abrahamovoga. Tu je i svevremenska molitva: Otec naš! Koj si na nebeseh: sveti se ime tvoje. Dojdi kraljestvo tvoje. Budi volja tvoja kak na nebu, tak i na zemlji... (str. 28), te Gospodarov poziv na pripravljenu gozbu, za koju neki nisu marali neg odišli jesu, nekoji na selišče svoje, nekoji pak za terštvom svojem (str. 68). Odziv je gotovo kao i danas: poslovi su čest izgovor da se ne odazove na Gospodinovu gozbu.

U Markovu evanđelju slijedi se tekst proroka Izaije: Ivan krsti vodom i propovijeda kako treba pripraviti put Gospodinu: Bil je Ivan vu pustčini, i nazvestajuči kerst pokore na odpustčenje grehov... Jakši od mene, dojde za menum, kojega ja vreden nisem, poklekši razvezati remence obutelje njegove (str. 91). Gospodin doista dolazi, Ivan ga krsti kao i ostalo mnoštvo. Duh Sveti u liku goluba je iznad Isusa dok se iz otvorenih nebesa ori Božji glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni...!

Evangelium Jezuša Kristuša popisan od Svetoga Lukača počinje s danima židovskoga kralja Heroda, najavom da će ostarjela Elizabeta roditi sina i objavom anđela Gabriela Mariji da će začeti i roditi Sina Božjega. Ona uz dragovoljnu privolu izriče svoj zahvalni hvalospjev Veliči duša moja Gospona i juhčeč poskakiva duh moj vu Bogu Zveličitelu mojemu (str. 139). Tu je i poznata prispodoba o ranjenom čovjeku i Smarijancu s pitanjem: Gdo je moj bližnji? (str. 171).

Ivanovo evanđelje počinje od početka svijeta: Na početku bila je reč; i reč je bila pri Bogu, i Bog bil je reč ova bila je na početku pri Bogu (str. 215). Boga nigdo videl je kada. Jedinorođeni Sin, koj je vu naručaju Otca, on nam je nazvestil (str. 217). Koj vidi mene, vidi i Otca... (str. 255). Ivan donosi i najveću, svevremensku Isusovu zapovijed: Zapoved novu dajem vam, da ljubite se med vami; kak ja ljubil jesem vas, da i vi ljubite se med vami (str. 254). Ta se ljubav očituje i prema grešnici – osuđuje se grijeh, ali ne i grešnik: Koj zmed vas prez greha je, pervi naj hiti na nju kamen (str. 237) te prema gladnima: S petemi hlebi, i z dvemi ribami nahranjuje pet jezer ljudih... (str. 229). Ivan, među ostalim, donosi poznate slike izgona trgovaca iz Hrama te Isusovo »prvo čudo« u Kani Galilejskoj.

U Činima apostolskim (Djelima apostolskim) nalazimo poznate tekstove o učenicima koji su nakon Isusove smrti u strahu, a ohrabreni izlijevanjem snage Duha Svetoga kreću navješćivati evanđelje po svem svijetu i u Isusovo ime činiti čuda. Da bi se mogli posve posvetiti navješćivanju riječi Božje i krštavanju, izabrali su si pomoćnike: Mi pak vu molitvi, ter vu službi prodekuvanja obstajali budemo (str. 287).

Donose se sve Pavlove, Petrove i Ivanove poslanice (Listi) te Jakovljeva i Judina poslanica. Prijevod završava Otkrivenjem – Očituvanjem Svetoga Ivana Apostola (str. 559 i d.) i Ivanovim svjedočanstvom: I ja Ivan koj čul, ter videl jesem ova (595). U kraljevstvo nebesko neće ući mnogi, navodi Ivan, među njima oni nesramežljivi, ljudomorci, i bolvančari, ter svaki koj ljubi, ter čini laž (str. 595).

Zanimljivo je istaknuti da tekst obiluje nizom riječi i izraza koji su i danas u kajkavskom u optjecaju: (vnožina, seno, falat, varaš, blaznost, prodekuvat, najmenši, vučenik, temjan, mirha, steze, pleva, dvorišče, stanuval, zbantuvanja, kotrig, Glas kričečega vu pustčini, akoprem, rastolnači, oprava, kupica, Vuzem, den svetečni Židovov, dopeljal, sim, zaufajuči se, Jezuš, Kristuš, žitek vekivečni...).

Jembrih je otvorio i pitanje relativno kasnog prevođenja cjelovitog Svetog pisma na kajkavski. Znano je da je prvi put Novi zavjet objavljen 1562/63. u Urachu na glagoljici, da je Kašićev prijevod Biblije na štokavski s elementima čakavštine ostao u rukopisu 1626. i objavljen tek 1999., a da je Matija Petar Katančić preveo cijelu Bibliju – Stari i Novi zavjet – na (ikavski) štokavski i da je djelo objavljeno 1831. Nedostatku cjelovita prijevoda Svetog pisma na kajkavski možda su pridonijeli na kajkavskom objavljeni dijelovi Svetog pisma u lekcionarima i evanđelistarima koji su već služili u liturgiji, npr. Vramčeva Postila iz 1586., Petretićevi Sveti evangeliomi iz 1561. i dr., smatra Jembrih. Od tri grane hrvatskoga jezika kajkavština je u 19. st. imala sve preduvjete za pothvat prevođenja Biblije. Imala je rječnike, gramatike, pravopise, bogatu svjetovnu i nabožnu literaturu, djela praktične naravi... Jembrih je spomenuo kao zanimljivost da se malo zna kako je već 1745. u priručniku za đake istaknuto načelo »hrvatske riječi treba pisati kako se izgovaraju«, što je poslije kao načelo prisvojio Vuk Stefanović Karadžić.

Kajkavsko jezično blago sabrano mukotrpnim prevoditeljevim poslom i naporom sada je postalo dostupno današnjim čitateljima i istraživačima – doduše, prekasno jer kajkavski više nema onu ulogu koju je mogao imati u vrijeme kad je nastajao spomenuti prijevod, naime ulogu općehrvatskoga jezika. Tu je ulogu od tridesetih godina do kraja 19. stoljeća preuzela štokavska ijekavština, a kajkavski je donedavna bio uglavnom sveden na lokalnu uporabu. Danas Gusićevo djelo ima općekulturnu, književnojezičnu i biblijsku vrijednost kao dragocjen spomenik o živosti kajkavštine u naviještanju Božje riječi u Zagrebačkoj (nad)biskupiji i o učenosti nekadašnjih redovnika ili svećenika koji su se bili u stanju uhvatiti u koštac s tako zahtjevnim poslom kakav je prevođenje Svetog pisma s latinskoga.