Pogled u ukrajinsku književnost

Ukrajina je danas, nažalost, u fokusu gotovo cijeloga svijeta zbog strašnih razaranja i ratnih strahota koje su je zadesile, no intencija ovog teksta jest pokazati drugo lice ukrajinske nacije, osvrnuvši se tek na neka od književnih djela ukrajinskih književnika i književnica. Nemoguće je, dakako, u jednom prilogu prikazati cjelokupni povijesni proces ukrajinske književnosti, govoriti o poetici ukrajinskih književnika, stoga je namjera autora ponuditi kratak presjek kako se ukrajinska književnosti razvijala od početaka pa sve do naših dana.

Ukrajinci imaju iznimno bogatu usmenoknjiževnu tradiciju, posebno su ponosni na svoje dume, narodne pjesme lirsko-epskoga karaktera, kao i na druge usmenoknjiževne žanrove iz kojih možemo izdvojiti fascinantnu sintezu narodnog i književnog stvaralaštva u tradiciji suvremene lirske pjesme. No svoje prve pisane tragove srednjovjekovne baštine Ukrajinci vežu uz Kijev, svoju današnju prijestolnicu, a nekoć bogato, moćno i prije svega kulturno središte Kijevske Rusi, goleme zemlje na istoku Europe koja je po njemu i dobila ime.

Upravo iz razdoblja Kijevske Rusi potječu i prvi autori, često nepoznati, skriveni iza vela toposa skromnosti čija nam se imena nisu sačuvala tijekom stoljeća, no u tom razdoblju nastaju glavni književni spomenici starokijevske pismene kulture: Slovo o zakonu i milosti, Povijest minulih ljeta te mnogi drugi, među kojima neizostavno mjesto zauzima i Slovo o vojni Igorevoj.

Jednom od najpoznatijih vladara Kijevske Rusi, knezu Volodimiru, pošlo je za rukom ustoličiti kršćanstvo na Rusi. Taj moćni vladar Kijevske Rusi i prvotno gorljivi poganin, kršćanstvo je prihvatio na Krimu, a nakon povratka u stolni grad svrgnuo je kijevske poganske idole te pokrstio Kijevljane, natjeravši ih u Dnjepar. Tako je 988. godine simbolično otpočeo proces pokrštavanja Rusi. Nakon prihvaćanja kršćanstva na područje današnje Ukrajine prodire ćirilometodska tradicija koja sa sobom donosi i staro(crkveno)slavenski jezik u koji s vremenom sve više prodiru obilježja narodnoga govora. Štoviše, ukrajinska će književnost tijekom idućih stoljeća biti pisana upravo mješavinom staro(crkveno)slavenskog i narodnoga staroukrajinskog jezika u koji će prodirati i mnogi drugi jezični utjecaji. Takvim staroukrajinskim književnim jezikom stvarana su književna djela od srednjovjekovlja, preko barokne ukrajinske književnosti pa sve do samoga kraja XVIII. stoljeća.

Nakon ustoličenja Kijeva kao kulturnog i vjerskog središta istočne Europe pišu se znameniti ljetopisi (Povijest minulih ljeta, Kijevski ljetopis, Galičko-volinjski ljetopis), nastaje Kijevskopečerski paterik, razvija se oratorsko-propovjednička proza te žanr hagiografije, a nakon prvoga kijevskog procvata, nastupa zlatno doba starije književnosti (Gruševski), čiji je vrhunac zasigurno znamenito djelo Slovo o vojni Igorevoj.

Od XIII. stoljeća, usporedo s nastavkom razvoja ukrajinske književnosti, javljaju se vjerska i politička nastojanja da se moć iz Kijeva prebaci u Moskvu, oko koje će se poslije formirati Moskovska kneževina. Valja naglasiti kako je Kijev, posebice nakon XIII. stoljeća, imao vlastiti povijesni razvoj, umnogome drugačiji od razvoja Moskve, štoviše, taj je razvoj tekao na području koje je bilo odvojeno od Moskovske kneževine, međutim, upravo su ukrajinski učenjaci i poglavito književnici u mnogočemu imali presudan utjecaj na oblikovanje i daljnji razvoj buduće ruske kulture. Nadalje možemo istaknuti ulogu ukrajinskog baroka u barokiziranju drugih književnosti bizantske tradicije, a slobodu nastupa kao jednu od središnjih ideja tog razdoblja. Ukrajinski književni barok razvija se na plodnome znanstvenom i umjetničkom tlu Ostroške i Kijevsko-mogiljanske akademije koje su postale središtem književnoga baroka. Javljaju se vrsni primjeri polemičkih žanrova, kozački barok i kozački ljetopisi te iznimno bogata kultura smijeha, vertep, iza kojeg se krije narodno lutkarsko kazalište, preobrazba drame i intermedija te veliki zaokret u pjesništvu kada poezija prelazi na silabički stih. Vrhuncem ukrajinskoga baroknog stvaralaštva s pravom se smatraju djela ukrajinskog filozofa, pjesnika i glazbenika Grigorija Skovorode. Za toga gorljivog vjernika neupitna je bila vječnost i beskonačnost materije, a glavni preduvjet ljudske sreće bila je sloboda stvaralaštva i života bez nametnutih konvencija. Upravo je stoga taj mislilac dvadeset pet godina proveo u lutanjima diljem Ukrajine u potrazi za samospoznajom i spoznajom božanskoga u čovjeku.

Međutim, promjena nastupa 1798. godine u Petrogradu kada je objavljeno djelo (točnije prva tri pjevanja djela) koje će iz temelja promijeniti ukrajinsku književnost. Ime je tog djela Eneida, a napisao ju je plemić iz Poltave, Ivan Kotljarevski.

Što je to toliko revolucionarno učinio Kotljarevski da je otpočelo jedno novo razdoblje ukrajinske književnosti? Ivan Kotljarevski počeo je pisati na narodnom jeziku, dakle, približno na onom jeziku kojim i danas govore Ukrajinci. Njegova je Eneida, u žanrovskom smislu, burleskno-travestijska poema. Kotljarevski je gotovo u potpunosti preuzeo narativnu liniju od Vergilija, s tom razlikom što je Vergilijeve Trojance u svojoj inačici preobukao u ukrajinske plemiće i Kozake, te slavne ukrajinske ratnike koji su se tijekom mnogih stoljeća borili za ukrajinsku samostalnost. Motiv kozaštva, posebice tijekom XIX. stoljeća, postaje i ostaje simbol izgubljene ukrajinske slobode, tim više u kontekstu velikog dijela Ukrajine koja se sve više pretvarala u provinciju unutar Carske Rusije.

Ivan Kotljarevski na sebi svojstven i vrlo komičan način prikazuje život ukrajinskih Kozaka, pa u njegovoj inačici njegovi Trojanci, lutajući morem, na brodovima pripremaju ukrajinska narodna jela, mnogi drugi likovi, poput rimskih božica i bogova, odjeveni su u ukrajinske narodne nošnje, vrlo detaljno se opisuju njezini dijelovi, jezik je iznimno bogat narodnom frazeologijom, sinonimijom (primjerice, mnoštvo izraza za mnoga žestoka pića koja su pili Kozaci), nađe se i pokoji vulgarizam... Obično se kaže da je tekst toliko bogat i raskošan da se u neku ruku može spoznati i mentalitet onodobnoga prosječnog Ukrajinca. Iz svih navedenih razloga povjesničari književnosti to djelo vrlo često nazivaju enciklopedijom ukrajinoznavstva, odnosno ukrajinske stvarnosti onoga vremena. Tako je u ukrajinsku književnost klasicizma, uz odu i druge visoke žanrove, utkana i razigrana polifonija travestija, komedija, burleski i basna.

Devetnaesto je stoljeće, stoljeće u kojem se javlja ideja nacije, u kojem se rađa nacionalna svijest »malih europskih naroda«, i nije slučajno da se Kotljarevski odlučio upravo za narodni jezik i kozačku temu koju je tako vješto ukomponirao u književnu potku klasičnog djela svjetske književnosti kakvim je bila Vergilijeva Eneida. On je na tragu ideje o buđenju nacija nastojao probuditi nacionalnu svijest Ukrajinaca u doba kad je kozaštvo, kao simbol izgubljene ukrajinske slobode, bilo već iscrpljeno u borbi s ruskim carizmom i poljskim utjecajem, kad su već sami nekoć slobodni Kozaci dijelili sudbinu s velikim dijelom Ukrajinca koji su živjeli teškim životom kmetova na imanjima koja su pripadala mahom stranim zemljoposjednicima.

U tom se kontekstu valja osvrnuti na još jednu bitnu okolnost, a to je odnos prema ukrajinskom jeziku kojim je prvi počeo pisati Kotljarevski. Ukrajina se u okviru Carske Rusije često nazivala Malorusijom, Ukrajinci su se tako nazivali Malorusi, a njihov je jezik u skladu s time nazivan maloruskim. Službena carska vlast, štoviše, negirala je postojanje zasebnog ukrajinskog jezika, smatrajući ga tek dijalektom, jezikom seljaka i kmetova na kojem se ne može stvarati književnost. Ne bi li njegov utjecaj još dodatno minorizirala, službeni je stav potkrijepljen i mnoštvom zabrana tiskanja knjiga, pisanja, izvođenja predstava na ukrajinskom jeziku (čak je bilo zabranjeno nadijevati djeci ukrajinska imena). Kad je Kotljarevski, napisavši Eneidu, pokazao da se i na narodnom ukrajinskom jeziku može stvarati književno djelo, javlja se novi narativ po kojem se takvim jezikom mogu pisati tek komična, humoristična, burleskna, priprosta djela poput Eneide, ali ne i neko umjetničko djelo visokog stila, djelo koje je imalo čitatelja ganuti.

Upravo iz tog razloga, u prvoj polovici XIX. stoljeća, ukrajinska se književnost našla u nezavidnom položaju. Neki mladi ukrajinski intelektualci, upravo zbog pejorativnog odnosa prema ukrajinskom jeziku i pod pritiskom brojnih zabrana, sve se više okreću stvaralaštvu na ruskom jeziku, napuštaju Ukrajinu i odlaze u Petrograd ne bi li ondje izgradili svoju karijeru. Primjer jednoga takvoga književnika jest Jevgen Grebinka, rodom iz iste one Poltave odakle je i Ivan Kotljarevski. Nedovoljno je poznat podatak da je tekst svjetski poznate romanse na ruskom jeziku – Oči čornije, napisao upravo Ukrajinac Jevgen Grebinka.

Ivan Kotljarevski na sebi svojstven i vrlo komičan način prikazuje život ukrajinskih Kozaka, pa u njegovoj inačici njegovi Trojanci, lutajući morem, na brodovima pripremaju ukrajinska narodna jela, mnogi drugi likovi, poput rimskih božica i bogova, odjeveni su u ukrajinske narodne nošnje...

Drugi, još poznatiji Ukrajinac koji se iz Ukrajine uputio u Petrograd bio je sin sitnog ukrajinskog plemića – Mikola Gogolj, koji je poznatiji pod ruskom inačicom svoga imena – Nikolaj. Gogoljev otac također je bio ukrajinski književnik, konkretnije dramatičar. Gogolj je znao ukrajinski jezik, ali iz spomenutog razloga počinje pisati na ruskom, odlazi u Petrograd i postaje velikim ruskim piscem. Međutim, osvrnuvši se posebice na prvo razdoblje njegova stvaralaštva, Gogolj svoju slavu stječe pišući upravo o Ukrajini i na ukrajinske teme: Taras Buljba, Večeri na majuru kraj Dіkanke, Mіrgorod. Premda se htio vratiti u Ukrajinu i predavati na novo­otvorenom Kijevskom sveučilištu, to mu se nikada nije ostvarilo.

Međutim, nisu svi otišli u Petrograd, nego su upravo svojim stvaralaštvom htjeli dokazati da se ukrajinskim jezikom može stvarati književnost. Nakon Kotljarevskog u ukrajinskoj se književnosti javlja Grіgorij Kvitka Osnovjanenko, glavni predstavnik ukrajinskog sentimentalizma, koji je u predgovoru svojega najpoznatijega proznog djela, pripovijetke Marusje, napisao sljedeće: »Svoju sam Marusju napisao upravo kako bih dokazao da se maloruskim jezikom može napisati nešto nježno i dirljivo«. Kvitka Osnovjanenko, dakle, namjeravao je napisati takvo djelo, koje je po stilskim obilježjima tadašnjeg sentimentalizma nastojalo ganuti, pa i rasplakati čitatelja. Taj književnik, rodom iz istočne Ukrajine (iz okolice Harkiva), u ukrajinskoj se književnosti smatra utemeljiteljem ukrajinske proze.

Upravo će spomenuti istočnoukrajinski grad Harkiv odigrati važnu ulogu i u sljedećoj stilskoj formaciji koja se razvija u ukrajinskoj književnosti, a riječ je o romantizmu. Oko tamošnjega novoosnovanoga harkivskog sveučilišta nastaje jedna generacijski mlada skupina pjesnika koja intenzivira književni proces, odnosno počinje stvarati svoja djela na ukrajinskom jeziku u duhu romantizma. Kao i mnogi romantičari diljem Europe i oni se zanose usmenoknjiževnom tradicijom, ljepotom prirode, folklornim elementima, pesimističkim i sjetnim svjetonazorom te posebice nacionalom poviješću... Kozačkoj temi koju je Kotljarevski u svojoj Eneidi obradio na duhovit, burleskan način (ali ipak poslavši jasnu poruku potrebe buđenja nacionalne svijesti), romantičari u svojim djelima pristupaju vrlo ozbiljno i s jednom uzvišenom tonalnošću. Uz tzv. harkivsku romantičarsku školu, koju su činili mahom mladi studenti vezani uz tamošnje sveučilište, ukrajinska se romantičarska književnost najviše razvija u još dva danas velika ukrajinska grada. Uz harkivsku školu možemo govoriti i o kijevskoj školi romantike koju su također činili mladi književnici vezani uz kijevsko sveučilište. Treće je središte, uz Harkiv i Kijev – Lavov, glavno ukrajinsko središte na zapadu današnje Ukrajine.

U Lavovu su djelovala tri poznata ukrajinska romantičara (Šaškevič, Vagilevič i Golovacki), koji su u ukrajinskoj književnosti poznati kao ruska trijcja¹.

Kao glavni predstavnik kijevske škole romantike ističe se središnje ime ukrajinske književnosti, najveći ukrajinski klasik, Taras Grigorovič Ševčenko. Vrlo je nezahvalno i teško u samo nekoliko redaka ispričati priču o Ševčenku i njegovu stvaralaštvu te objasniti zašto je upravo on mitska figura i kultna ličnost za svakog Ukrajinca. Možda da se krene od toga da je on za razliku od svih spomenutih književnika – koji su bili slobodni ljudi (a neki od njih i plemići) – rođen kao kmet. Često se spominje podatak da je živio 47 godina, od čega 34 godine nije bio slobodan: 24 je godine bio kmet, a 10 je proveo u progonstvu. Uz pomoć ukrajinskih i ruskih intelektualaca otkupljen je iz kmetstva kao talentirani mladi slikar kojeg čeka sjajna budućnost slobodnog umjetnika. Njegov gospodar tražio je za ono vrijeme nevjerojatan iznos od 2500 rubalja. No, bez obzira na golem iznos, novac je skupljen i u svojoj 24. godini života Ševčenko postaje slobodan čovjek i student znamenitoga ruskog slikara Karla Brjullova na petrogradskoj Akademiji.

Da je htio, u tom je trenutku Ševčenko mogao postati cijenjeni pjesnik i slikar ruske kulture kao što je to u književnom smislu postao Mikola (Nikolaj) Gogolj. Međutim, ljubav prema Ukrajini i spoznaja da njegov narod pati i živi teškim životom kmetova, to mu nisu dopustili. Do svoga posljednjeg dana svojim stvaralaštvom nastojao je probuditi svijest o neuništivosti kozačkoga duha među Ukrajincima koje je iznova i iznova podsjećao da oni, kao potomci slavnih Kozaka, imaju pravo biti slobodni i živjeti u slobodnoj Ukrajini. Zbog takvih je stavova sjedio u samici, mnoge godine provevši u progonstvu.

Njegovo je stvaralaštvo objedinjeno u zbirci pod nazivom Kobzar². Ta je pjesnička zbirka postala prekretnicom u ukrajinskoj književnosti, a u svijesti običnog puka poimala se kao ukrajinska narodna Biblija. U Ševčenkovim poemama prikazani su likovi buntovnih povijesnih ličnosti, prikazano je izrabljivanje kmetova, napadana je kolonijalna i osvajačka politika i nacionalno ugnjetavanje za vladavine cara Nikolaja I. U nekim pjesmama Ševčenko dopire do egzistencijalnog dijaloga s Bogom, čak i do bogoborstva. U njegovu stvaralaštvu isprepleću se dvije vizije: Ukrajina kao raj, kao mitsko mjesto za život slobodnog čovjeka, te stvarnost kao pakao na koji se može osvrnuti samo kroz gorku ironiju i sarkazam očaja. U cjelokupnom je opusu ženi, osobito majci, posvetio najnježniju liriku, stvorivši sakralizirani lik majke, žene pokritke. Ukrajina kao žena stalan je motiv Ševčenkova pjesništva (Paščenko), što je u kasnijoj interpretaciji dovelo do viktimizacije lika Ukrajine, što nije jedini slučaj uskog tumačenja Ševčenkove poruke. Kompleksnost ideja, sadržanih u djelima Tarasa Ševčenka u sovjetsko je doba postala temelj za klišeiziranje lika samoga autora.

Tri je puta tijekom svoga života bio uhićivan, kad je posljednji put bio oslobođen, car mu nije dopustio da se vrati u Ukrajinu te je do svoje smrti živio u Petrogradu, gdje je isprva i pokopan. Međutim, poštujući njegovu želju da ga se pokopa u Ukrajini, na visokom humku s pogledom na Dnjepar, njegovi su sunarodnjaci uspjeli ishoditi dopuštenje da se njegovi posmrtni ostaci iz Petrograda presele u Ukrajinu gdje i pokopan na jednom humku s istim onim pogledom na Dnjepar koji opisuje u pjesmi Oporuka.

Vovčok je u svojim realističkim djelima opisivala prije svega život ukrajinskih seljaka, ali što je posebno bitno i položaj žene u tadašnjem društvu. Upravo su njezina djela pridonijela prodoru ukrajinske književnosti u svijet, posebice u Francuskoj.

Ševčenko umire 1861. godine, dvije godine poslije August Šenoa preveo je njegovu pjesmu Rasuta mogila, što se smatra prvim prijevodom neke Ševčenkove pjesme na neki od južnoslavenskih jezika. Dvadesetak godina poslije August Harambašić objavit će Pjesničke pripoviesti Tarasa Ševčenka u Matici hrvatskoj 1887. godine. U kontekstu rečenog, valja se prisjetiti i akademkinje Antice Menac, koja je također prevela odabrane dijelove iz Kobzara na hrvatski jezik, koji su u izdanju Matice hrvatske objavljeni 2014. godine.

Svojim je djelima Ševčenko napravio revolucionarni iskorak u evoluciji književne poetike, transformirao je i razvio ukrajinski jezik, s jedne strane približavajući ga narodnom govoru, s druge, utkavši u njegovu srž spoj složenih visokih konstrukcija i leksika, otvorivši put novijoj ukrajinskoj poeziji. Fenomen Ševčenkova stvaralaštva jest i u tome što je pjesnik stvaranjem mitologema Ukrajine, nacionalnih arhetipova, objedinio sve što se u narodnoj i nacionalnoj svijesti danas zamišlja kao Ukrajina te je i sam umjetnik na čudesan način postao dio tog arhetipa. Za Ukrajince Ševčenko je nacionalni pjesnik, poeta vates, neporecivo središte nacionalnoga književnoga kanona, duhovni otac čijom je riječju preporođeno ukrajinstvo, najzaslužniji je za oblikovanje ukrajinskog identiteta, suvremenoga ukrajinskoga književnog jezika i novije ukrajinske književnosti.

U drugoj polovici XIX. stoljeća iznimno važna ličnost za tadašnju ukrajinsku književnost pojava je književnice pod imenom Marko Vovčok. Premda ne­uobičajeno, zaista, u drugoj polovici XIX. stoljeća i ukrajinska književnost imala je svoju George Sand koja je svjesno za jezik svog umjetničkog izričaja odabrala ukrajinski. Bila je ruska plemkinja, pravoga imena Marija Vilinska, a nakon udaje za poznatog ukrajinskog etnografa О. Markoviča (i to u 17. godini života), dolazi u Ukrajinu, počinje se zanimati za ukrajinski folklor, uči ukrajinski jezik te na njemu piše svoje poznate Pučke pripovijesti.

Vovčok je u svojim realističkim djelima opisivala prije svega život ukrajinskih seljaka, ali što je posebno bitno i položaj žene u tadašnjem društvu. Upravo su njezina djela pridonijela prodoru ukrajinske književnosti u svijet, posebice u Francuskoj.³ S njezinim djelima bila je upoznata i hrvatska književna publika jer su prijevodi njezinih djela bili objavljivani u Viencu, dok je njezino najpoznatije ukrajinsko djelo – Pučke pripovijetke, upravo pod tim nazivom, na hrvatski preveo August Harambašić, a Matica hrvatska objavila 1899. godine u Zagrebu.

U desetljećima koja će uslijediti, bez obzira na mnogobrojne zabrane ukrajinskoga jezika, ukrajinska će se književnost ipak othrvati mnogim izazovima i slijediti laganim korakom europske književne tendencije.

U drugoj polovici XIX. st. neizmjeran utjecaj na razvoj ukrajinske znanosti o književnosti, ali i jezikoslovlja, imao je vrsni stilist, poliglot, izniman pjesnik (spomenimo zbirke Uvelo lišće, Moj smaragd, Semper tiro, poemu Mojsije) i dramatičar (Ukradena sreća i dr.), intelektualac svjetskih razmjera – Ivan Franko. Doktorirao je u Beču pod mentorstvom Vatroslava Jagića te nastavio širiti obzore ukrajinske kulture brojnim vlastitim znanstvenim radovima, proznim djelima i prijevodima. U njegovim se djelima isprepleću elementi realizma, ideali ukrajinske narodnjačke tradicije i početci modernizma, prkos i žar galicijskog Ukrajinca za vrijeme poljske i austrougarske vladavine, a istraživanje njegova opusa (do danas su objavljena 52 sveska sabranih djela) nastavlja se i danas.

Na prijelazu stoljeća valja skrenuti pozornost na još jednu književnicu, dramatičarku i pjesnikinju koja je svojim umijećem zasjenila brojna imena ukrajinske književnosti. Često se u kontekstu ukrajinske klasične književnosti s prijelaza iz XIX. u XX. stoljeće izdvajaju upravo tri velika imena: Taras Ševčenko, Ivan Franko i ono Lesje Ukrajinke. Taras Ševčenko bio je kmet koji je zagovarao kozačku slobodu kakvu je Ukrajina spoznala u vremenima kozačke države, Ivan Franko potekao je iz obitelji galicijskoga kovača, zagovarajući razvoj svoje zemlje, no obojica su svojim gorljivim pjesmama i intelektualnim žarom budili ukrajinsku svijest i stvarali tradiciju. Lesja Ukrajinka, pravoga imena Larisa Kosač, s druge strane predstavlja najbolji primjer aristokratske filozofsko-umjetničke misli; u ukrajinsku književnost unijela je istinski žar preporoda. Poznavala je gotovo dvadeset jezika te je prevodila s ukrajinskog i na ukrajinski. U poeziji njezin se izričaj neoromantizma može usporediti s proznim stvaralaštvom feministice Olge Kobiljanske, dok se u književnosti najčešće smatra začetnicom ukrajinskog modernizma. Njezine drame (Kameni gospodar, Šumska pjesma, Orgija, Kasandra, U katakombama, Obuzeta i dr.) nisu ni mogle biti prepoznate jer je književnica svojim djelima bila daleko ispred drugih. Tek potkraj XX. stoljeća otpočinje prava analiza njezina modernističkog i psihološkog stvaralaštva, njezinih propitkivanja prirode i traganja za smislom umjetnosti te fantastičnih interpretacija mitoloških sižea, predstavljenih sa ženskoga gledišta.

Kraj XIX. stoljeća za ukrajinsku književnost bio je toliko umjetnički snažno i polifono razdoblje da ni burni događaji i prevrati s početka XX. stoljeća – kao ni nastanak i naprasni gubitak ukrajinske neovisnosti početkom dvadesetih godina XX. stoljeća, pa naposljetku ni nasilan dolazak boljševika i zauzimanje Kijeva – nisu mogli umanjiti vrijednost književnih djela toga razdoblja.

Spomenimo tek ukratko kako je prije pripajanja istočnih i središnjih dijelova Ukrajine u sastav Sovjetskoga Saveza, ukrajinska književnost zablistala u vrhuncima impresionističke proze u djelima Mihajla Kocjubinskog, u ekspresionističkim novelama Vasilja Stefanika, modernističkim traganjima književne skupine Moloda muza te vrsnim pjesmama Bogdana Igora Antoniča (u zapadnoj Ukrajini). S druge strane, ne može se zaobići ni provokativna proza, konkordizam i kršenje tabua u djelima Volodimira Vinničenka, kao ni nova psihološka drama Mikole Kuliša, egzistencijalni roman Valerjana Pidmogiljnog ili intelektualna proza Viktora Domontoviča (Petrova). Javljaju se novi smjerovi, pjesnici se okupljaju unutar pjesničkih skupina, nastaje i ponajveća književna diskusija koju je potaknuo Mikola Hviljovi... Taj burni razvoj, istinski preporod, trajao je sve do tridesetih godina XX. stoljeća.

Zbog staljinističkih represija ukrajinska književnost dobila je i svoju crnu stranicu, poznatu kao streljani preporod. Riječ je o likvidaciji predstavnika ukrajinske modernističke i avangardne književnosti. Svjesno je uništavana umjetnička elita onoga vremena (više od tisuću umjetnika završilo je u koncentracijskim logorima ili je bilo streljano; samo povodom dvadesete godišnjice Oktobarske revolucije 1937. godine, u Sandarmohu u ruskoj Kareliji, ubijeno je više od 1000 ukrajinskih književnika).

Kraj XIX. stoljeća za ukrajinsku književnost bio je toliko umjetnički snažno i polifono razdoblje da ni burni događaji i prevrati s početka XX. stoljeća nisu mogli umanjiti vrijednost književnih djela toga razdoblja.

Nakon uspostavljanja socrealizma kao jedinoga mogućeg načina stvaranja, nestaju i simbolička traganja glavnoga klarinetista poezije, Pavla Tičine, kao i neoklasična i impresionistička poezija majstora soneta, Maksima Riljskog, nestaju novo filozofsko-psihološko kazalište, futurizam i imaginizam kod onih autora koji su preživjeli, književnici novoga kova nastavljaju svoje književno djelovanje u novim okvirima i prema novim pravilima.

Međutim, to nikako ne znači kraj ukrajinske književnosti, upravo suprotno, bio je to njezin nov i neočekivan početak, književni proces nastavio se u dva usporedna smjera. Unutar sovjetske ukrajinske književnosti nastaju djela Oleksandra Dovženka, Jurija Janovskog, Pavla Zagrebeljnog, Olesja Gončara i mnogih drugih. No, izvan granica sovjetske Ukrajine nastaje mnoštvo književnih fenomena koji su itekako obogatili paletu umjetničkih traganja, iznalazeći odgovore na onodobne književne izazove. Ukrajinski pjesnici stvaraju u Poljskoj (Bogdan Lepkyj i dr.), javlja se plejada praške škole u Čehoslovačkoj, monumentalna književna skupina MUR u Zapadnoj Njemačkoj (Ivan Bagrjani, Vasilj Barka, Ulas Samčuk) i modernistička njujorška grupa u Americi (Bogdan Bojčuk, Patricia Kilina, Jurij Tarnavski, Bogdan Rubčak, Emma Andijevska i dr.).

Općenito, ono što s današnjega gledišta smatramo književnošću dijaspore, izbjeglištva ili progonstva, danas čini srž ukrajinske književnosti. Istovremeno dok u sovjetskoj Ukrajini književna generacija šezdesetih, tzv. šezdesetnici, kao što su Vasilj Stus, Dmitro Pavličko i Lina Kostenko, zajedno s drugim šezdesetnicima pružaju otpor sovjetskoj masovnoj književnosti, vraćajući se u svojim djelima estetskim vrijednostima i biranim autohtonim ukrajinskim izričajima, ističući metafizički aspekt jezika te nastupajući kao plemenita opreka monstrumu homo sovieticusa i internacionalizaciji (a zapravo rusifikaciji) ukrajinskog društva (Ivan Dzjuba), na drugom kraju svijeta, njujorška grupa zatvara poglavlje ukrajinskih modernističkih traganja. Te dvije književne struje zajednički predstavljaju dva fenomena unutar jedne žive, pulsirajuće književnosti.

Kao izdanci takvih fenomena mogu se sagledati književne pojave poput himerične proze i fantastičnoga romana sedamdesetih, kijevske ironične poezije osamdesetih, stanislavivskog fenomena i lavovske pjesničke skupine Bu-
-Ba-Bu tijekom devedesetih godina XX. stoljeća. Svi navedeni fenomeni obogatili su polifono književno lice Ukrajine.

Sredinom osamdesetih godina XX. stoljeća umjetnički proces pretvara se u spontani pokret kojim se više ne može manipulirati, bio je pokret slavlja, festivala, čitanja poezije koja izlazi izvan okvira partijskog socrealizma ili stihova na koje nisu susretljivo gledali članovi Društva sovjetskih književnika. Glavnu ulogu u tom pokretu ne vode »sovjetski i ukrajinski klasici«, nego novi, nepoznati i drski mladi pjesnici i književnici. Njihovo je glavno obilježje bio smijeh, toliko stran ukrajinskoj književnosti prethodnog stoljeća.

S jedne je strane socrealizam bio krajnje ideologiziran, vrlo ozbiljan, junački, borben i patetičan književni smjer, a samim time nevjerojatno jednoličan i dosadan u svojim podvarijantama proizvodnih romana, s pozitivnim junakom koji je trebao gorljivo raditi za dobrobit sovjetskog društva i postajati još boljim. S druge strane, nova pojava ukrajinske kulture samizdata i retorika šezdesetnika pre­uzela je ulogu oporbe, borbe protiv istoga toga vodećeg, a zapravo jedinoga dopuštenog i mogućega književnog izraza; šezdesetnici su preuzeli ulogu očuvanja ukrajinskog identiteta, vodili su strastvenu i uzvišenu, požrtvovnu borbu za najveću im svetinju – materinski ukrajinski jezik. U toj su borbi opet odzvanjali junački i tragični motivi, preuzeti još iz stvaralaštva Tarasa Ševčenka. Skretala se pozornost na pojedinca, ne na masu, na dostojanstvo čovjeka i njegovo pravo na slobodan život u svojoj zemlji. Tako je fenomen šezdesetništva bio najveći književni izraz humanizma, bila je to borba za opstanak ukrajinske književnosti i duhovnosti u širem smislu, stoga ni u ovoj književnoj pojavi nije bilo mjesta za smijeh.

Sredinom osamdesetih godina pojavljuje se mlada skupina književnika s komičnim i zaigranim nazivom Bu-Ba-Bu i počinju se iskreno, neusiljeno i otvoreno smijati, zbijati šale i ironizirati u svome stvaralaštvu. Smijeh je postao najne­očekivanija reakcija i najsnažnije oružje u kulturnoj situaciji sredinom osamdesetih. To je zaprepastilo, iznenadilo, zateklo i zgrozilo ili pak oduševilo čitavo ukrajinsko društvo. Istodobno, književnost postaje dijaloška, pa čak i poliloška. Ona sadrži različite diskurse, jezične oblike i žargone, razgovorni jezik ima ulogu neposrednog svjedočanstva, a jezični tijek poprima tjelesne oblike.

Tako se ukrajinska književnosti stoljećima razvija, obogaćuje, širi kako zemljopisno tako i stilski i jezično da bi poslije razdoblja šezdesetništva, samizdata, kasnije dekonstrukcije socrealizma i postmodernističkih preobrazbi, novog definiranja identiteta u XXI. stoljeću pred nama zablistala kao multilingvalno, polinacionalno i bogato ostvarenje neovisne književnosti. Književnost dekonstruira svoje stare komplekse i predrasude, modernizira, širi kulturni diskurs. Zaista, ukrajinski su književnici i intelektualci tijekom samo tri desetljeća stvorili nekoliko temeljno različitih diskursa, mnogo različitih koncepata kulture i načina transformacije kulturnog identiteta.

Među glasovima nakon raspada sovjetskog imperija javljaju se toliko jedinstveni glasovi Ukrajine u suvremenoj književnosti (intelektualna feministička proza Oksane Zabužko, buntovna silovitost industrijske psihoterapije progovara iz pjesništva i proze Sergija Žadana, autoironična i refleksivna djela Jurija Andruhoviča plijene virtuoznošću jezičnih igara i pjesničkih figura, junak Andreja Kurkova izgubljeni je promatrač koji pokušava preživjeti neshvatljive za njega promjene, odjekuje satirična i sjetna proza Andrija Ljubke, nastavlja se rad sa sjećanjem, mitom i traumom kod Sofije Andruhovič).

A trenutačno, počevši od 2014. godine i hibridnog rata, te od 2022. i s otvorenom agresijom Rusije na Ukrajinu, suvremena ukrajinska književnost traži novi jezik ne bi li posvjedočila o stravičnoj stvarnosti, o boli, o onome neizrecivom. Književnici postaju volonteri, ukrajinski kulturni agenti u svijetu, glasnogovornici ukrajinskog društva, borci. Po tko zna koji put ponovno progovaraju o traumi, ovaj put iz perspektive slobodnih umjetnika koji su svjesni svoga identiteta, koji ne ograničava, nego daje pravo na samosvojnost, novu snagu za borbu i krik, pravo na mržnju, očaj i ljubav... Svjedočimo otvaranju novog poglavlja vrsne ukrajinske proze i poezije. 

Bilješke

Sam pojam trijcja jasan je hrvatskom recipijentu, riječ je o trojcu, triju, ali postavlja se pitanje zašto se predstavnici ukrajinske književnosti na području Galicije nazivaju upravo ruskom (ukr. руськом), a ne primjerice ukrajinskom trijcjom. Naime, tadašnji su se Ukrajinci, koji su živjeli u današnjoj zapadnoj Ukrajini, koja je u XIX. stoljeću bila sastavni dio Habsburške Monarhije, nazivali Rusinima, svoj jezik nazivali su ruska mova (ukr. руська мова), а samu Ukrajinu uvriježilo se nazivati Rusʼ-Ukrajina (ukr. Русь-Україна). Hrvatski jezik, kao i mnogi drugi jezici, nažalost, ne poznaje tu razliku između ukrajinskog pridjeva rus’kyj (ukr. руський), koji u zapadnoj Ukrajini i danas ima značenje – ukrajinski te rosijs’kyj (ukr. російський) koji se veže uz Rusiju u hrvatskom značenju.

Kobzari su bili umjetnici, svirači koji su svirali na narodni ukrajinski žičani instrument kobzu, stvarali su dume, već spomenute epske pjesme u kojima su opjevavali slavnu ukrajinsku prošlost.

Kao svojevrsni kuriozitet spomenimo kako je Ivan Turgenjev bio jedan od njezinih poznatih udvarača, štoviše, s njime je nakon rastave otputovala u Francusku, on je bio taj koji ju je uveo u književne krugove tadašnjeg Pariza i upoznao s izdavačima. Izvrsno je govorila francuski jezik, a njezina pripovijetka Marusja, u kojoj se i dotiče kozačke teme, prevedena je na francuski jezik i postala klasikom francuske dječje književnosti. Uz to, veliku popularnost stekla je prevodeći na ruski romane Julesa Vernea, kojeg je također očarala svojim šarmom.