Početak rata u Hrvatskoj i Ukrajini – komparativna analiza

Poštovanom čitatelju Hrvatske revije u prvom redu moram iskreno priznati da pripadam onom većinskom dijelu pratitelja ukrajinskih zbivanja koji nisu očekivali sveobuhvatni napad Rusije na Ukrajinu 24. veljače 2022. Procjenjivao sam da će ruske snage napraviti ograničenu vojnu intervenciju na jugoistoku zemlje, tj. području Donbasa, uz eventualni prodor prema Krimu i stvaranju kopnenoga koridora. Razlog pogrešne procjene bile su predočene brojke. Prema izvješćima Pentagona koja su se pokazala točnim, Rusija je prikupila oko 190 tisuća vojnika, pri čemu je u samim napadnim akcijama sudjelovalo oko 150 tisuća ruskih vojnika. Ideja da se može pokoriti Ukrajina, najveća zemlja po površini u Europi, s tako malenim snagama činila mi se nevjerojatnom. Svatko tko je iole bio upućen u vojne procese nakon 2014. na ukrajinskom tlu bio je, tj. morao je biti, svjestan da je ukrajinska vojska iz početnog stanja poluraspada napredovala, osposobljavala i jačala se. Usporedbe radi, kada su Amerikanci napali Irak 2003. imali su dva puta više pripremljenih vojnika, njih oko 315 tisuća. Potpuno mi je i danas nejasno kako su ruske tajne službe pogrešno procjenjivale mogući odgovor ukrajinskog naroda na rusku invaziju. Dovoljno je bilo pratiti rezultate izbora za ukrajinsku Vrhovnu Radu kao i lokalne izbore da se jasno shvati javno mnijenje. Unatoč (polu)pogrešnim predodžbama, pa i u hrvatskoj javnosti, da je ukrajinska demokracija defektna, nitko relevantan zadnjih 8 godina nije osporavao rezultate izbora jer su se smatrali poštenim, barem u području prebrojavanja glasovanja. Na državnim izborima većinu su dobivale prozapadne stranke, a na regionalnim izborima bio je vidljiv trend jačanja prozapadnih snaga na štetu proruskih stranaka. Ruske tajne službe u procjeni situacije u potpunosti su previdjele dinamiku nacionalnointegracijskih procesa ukrajinske nacije u zadnjih 8 godina od ruske intervencije kroz zauzeće Krima i rat u Donbasu. I zato je nevjerojatno da je FSB (ruska tajna služba), koji je »uspješno« fizički eliminirao protivnike ruskog režima po Europi, pa i u samoj Ukrajini, tako pogrešno procijenio stanje stvari na terenu. Jednog dana kad se otvore ruski arhivi bit ćemo (valjda) pametniji zašto je to bilo tako.

Donji tekst obrađuje sličnosti ali i razlike u hrvatskom i ukrajinskom primjeru, zadržavajući se na razdoblju do sredine 2015., tj. potpisivanja sporazuma o obustavi neprijateljstava i stvaranja mirovnog plana za Ukrajinu, tzv. Minska II.

Prije rata

Komparativna analiza dvaju kompleksnih društvenih procesa kao što su ratovi u Hrvatskoj i Ukrajini zahtijeva određen stupanj simplifikacije, što treba uzeti u obzir prigodom ovog teksta. Prije negoli se krene na sama ratna zbivanja, pokušat će se prikazati neke sličnosti u društvenom razvoju dviju nacija.

Proces nacionalne integracije

Hrvatska i Ukrajina imale su usporen proces nacionalne integracije. U oba primjera može se koristiti Hrochov model nacionalnih integracija »potlačenih« nacija za objašnjenje tog procesa. Najvažnija je odlika Hrochova modela da je on uspoređujući procese nacionalne integracije kod dominantnih i potlačenih nacija otkrio bitnu razliku u ulozi elita u tim procesima. Dok kod »gospodujućih« nacija elita vodi nacionalnointegracijske procese, kod potlačenih nacija malobrojna se elita asimilira unutar dominantne nacije, a nacionalne procese vode neke druge grupacije. Hroch je otkrio da u početnim razdobljima nacionalne integracije golemu ulogu ima svećenstvo, studenti i dio slabije imućnih trgovaca i obrtnika.

U integraciji hrvatske nacije taj proces započeo je u drugoj četvrtini 19. stoljeća i trajao je do kraja 20-ih godina 20. stoljeća. Međutim, taj proces nije završen na krajnjim točkama etničkog prostora kao što je područje Istre na zapadu i Vojvodine (Republika Srbija) na istoku. Na tim područjima i danas postoje društvene okolnosti koji negiraju integrativne procese hrvatske nacije kao što su »istrijanstvo« i »bunjevaštvo«. Proces nacionalne integracije ukrajinske nacije nije do kraja dovršen (2014), uzimajući pitanje jezika, vanjskopolitičke orijentacije i identiteta, što je posebno izraženo na ratom pogođenom istoku zemlje, a osobito vidljivo na jugu i jugoistoku zemlje. U prvom redu, bitna je pozicija ruskog jezika, koji je dominirao u tim krajevima, a do 2014. ruski je jezik bio dominantan u urbanim sredinama gotovo svih dijelova Ukrajine, osim na području zapadnih oblasti. Prema popisu stanovništva iz 2001. ukrajinski govor kao materinski iskazalo je 67 % stanovnika Ukrajine a ruski 29,6 %. Međutim, sva relevantna lingvistička istraživanja prije početka ratnih zbivanja 2014. pokazuju da je ruski jezik kao govorni, svakodnevni jezik bio bitno jače zastupljen i postotak se kreće između 43 i 46 %. Prema tim istraživanjima na području potencijalnoga neposrednoga ruskog zauzimanja teritorija, na Krimu se 97 % stanovništva služilo ruskim kao jezikom svakodnevnoga govora, u Doneckoj oblasti 93 %, Luhanskoj 89 %, Odeskoj 85 %, Zaporiškoj 81 %, Dnipropetrovskoj 72 i Mikolajivskoj 66 % stanovništva. Stupanj rusifikacije javnog života u Ukrajini bio je toliko visok da je čak i 20 godina nakon samostalnosti (2012) i slobodne uporabe ukrajinskog jezika u službenom i obrazovnom području na području medija stanje za ukrajinski jezik bilo katastrofalno. Na ukrajinskom radijskom prostoru 60 % produciranih pjesama bilo je na ruskom, a samo 3,4 % na ukrajinskom. Što se tiče tiskovina na ruskom se tiskalo 60 % dnevnih novina, 83 % časopisa i 87 % knjiga. U televizijskim programima samo 28 % sadržaja bilo je na ukrajinskom jeziku. Kod jezika traženih web-stranica 80,1 % bilo je na ruskom, 10,1 % na engleskom a tek je 9,5 % bilo na ukrajinskom jeziku. Ta se situacija stubokom mijenja nakon početka rata 2014. i jezičnih zakona iz 2016. i 2017., kada su određene kvote (npr. 75 % za televizijske programe) za ukrajinski jezik u medijskom prostoru.

Na području Donbasa, koji obuhvaća jako industrijalizirano područje Donecke i Luhanske oblasti, tijekom 30. godina 20. stoljeća zbog procesa sovjetske industrijalizacije, uz istovremeni proces uništenja ukrajinskog sela kroz najdrastičniji primjer holodomora (gladomora) došlo je do stvaranja složene etničke »mješavine« kojom dominira ruski jezik u svakom pogledu. Temelj industrije čine teška metalurška poduzeća i rudnici ugljena s nevjerojatno velikim brojem zaposlenih. Čak i nakon privatizacije, dvije metalurške tvrtke u Mariupolju koje su u vlasništvu Rinata Ahmetova, najbogatijeg ukrajinskog oligarha, zapošljavale su 40 tisuća radnika. Svi ti golemi, ekonomski neefikasni mastodonti brinuli su se o svim aspektima života radnika, od sigurnog zaposlenja, školovanja, stanovanja, ljetovanja sve do sportskih aktivnosti, pri čemu se osiguravala potpuna socijalna sigurnost, doduše na niskoj kvalitativnoj razini. Takav neefikasan sustav doveo je do sloma socijalističkog sustava, a nakon toga u procesu privatizacije socijalni status radnika se radikalno pogoršao. Dok je u Rusiji, nakon dolaska Putina na vlast, uspostavljena državna autokratska vlast koja je mogla jamčiti neku razinu socijalne sigurnosti, to se nije dogodilo u Ukrajini. Kao posljedica toga u području Donbasa razvija se zasebna regionalna svijest s jakim naglaskom na ruski jezik i nostalgiju prema »zlatnim« sovjetskim vremenima. Smatralo se da granica između Ukrajine i Rusije i dalje ima samo administrativni karakter. Međutim, treba jasno naglasiti da uz uporabu ruskog jezika i sovjetonostalgiju to nije automatski značilo i pripadnost ruskom nacionalnom identitetu, nego je taj identitet kao i lojalnost ukrajinskoj državi bio u priličnoj mjeri fluidan i višedimenzionalan. Na zapadu Ukrajine situacija je bila poprilično drugačija. Tu je započeo privredni razvoj na temelju srednjeg i manjeg poduzetništva, čemu je velik doprinos dao turizam, a pogled na sovjetsku prošlost dijametralno je različit nego u Donbasu. Ipak jasno treba naglasiti da su Rusi, uključujući i Krim, gdje čine većinu, prije rata činili samo 17 % stanovništva Ukrajine.

Iskustvo socijalističke/komunističke višenacionalne zajednice

Komunistička Jugoslavija preuzela je od Sovjetskog Saveza model organiziranja višenacionalne zajednice koji se temeljio na formalnom federalizmu nacionalnih jedinica. Iako su, na papiru, federalne jedinice imale velike ovlasti, u stvarnosti se najveći dio moći nalazio u centru federacije. U jugoslavenskom slučaju centar je imao izrazitu dominaciju sve dok je državom upravljao Josip Broz Tito, tj. do njegove smrti 1980., a nakon toga započeli su procesi dezintegracije. U sovjetskom slučaju procesi dezintegracije započeli su perestrojkom i glasnošću 1985. godine. Ukrajina i Hrvatska bile su druge po veličini i brojnosti stanovnika republike unutar državne zajednice i upravo su se zbog toga ukrajinski i hrvatski nacionalizam smatrali izrazito opasnim za održanje Jugoslavije/Sovjetskog Saveza.

»Problematični« Drugi svjetski rat i poraće

Nezadovoljstvo položajem unutar Sovjetskog Saveza za Ukrajince i Kraljevine Jugoslavije za Hrvate potaknulo je obje nacije da surađuju s nacističkom Njemačkom u nadi da će dobiti nacionalnu slobodu. Suradnja s nacističkom Njemačkom imala je svoje naličje kao što su bili zločini protiv Židova, te Poljaka u ukrajinskom slučaju i Srba u hrvatskom slučaju. Navedeni zločini bili su (zlo)upotrebljavani kao razlog da se uskrati pravo Hrvatima i Ukrajincima na vlastitu državu. Na kraju Drugoga svjetskog rata dogodili su se masovni zločini protiv »poraženih« snaga i »neprijateljskih« civila. Svi navedeni događaji ideološki duboko dijele ukrajinsko i hrvatsko društvo.

»Neprijateljska« emigracija

Ukrajinci i Hrvati, zbog povijesnih uzroka, imaju brojnu dijasporu. Jedan od uzroka iseljavanja bio je političke naravi, budući da su protivnici sovjetskog/jugoslavenskog režima morali napustiti zemlju zbog straha od represije. U zemljama Zapada takva emigracija razvila je široku aktivnost protiv sovjetskog/jugoslavenskog modela vladanja nad Ukrajinom/Hrvatskom. U tom kontekstu ukrajinska i hrvatska emigracija dobivale su status »neprijateljske« emigracije i bile podvrgnute osobitoj pozornosti sigurnosnih službi. Upravo će ta »neprijateljska« emigracija postati najveći zagovornik državne samostalnosti Ukrajine/Hrvatske.

»Fašistička« područja Ukrajine i Hrvatske

Među protivnicima hrvatske i ukrajinske samostalnosti osobit je fokus posvećen krajevima koji većinski nisu podupirali stvaranje komunističke Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. U hrvatskom slučaju imamo povijesni paradoks da se »najsumnjivijim« područjem smatra Zapadna Hercegovina, koja se nalazi unutar Bosne i Hercegovine. Taj kraj koji se naslanja na Dalmaciju jedan je od nacionalno najhomogenijih hrvatskih krajeva. Na području Zapadne Hercegovine komunistička je represija bila najžešća, što je dovelo do najveće stope iseljavanja stanovništva kako u druge hrvatske krajeve tako i u inozemstvo. U ukrajinskom primjeru to je područje zapadne Ukrajine, što je povezano s činjenicom da to područje nije pripadalo carskoj Rusiji i najkasnije je pripojeno Sovjetskom Savezu (1939/1945). Upravo su ta područja etiketirana kao fašistička i na njih je prebacivana odgovornost za sve »loše« što se događalo u procesu državnog osamostaljivanja.

»Neprijateljske« religijske zajednice

Hrvati su najvećim dijelom rimokatolici, dok su Ukrajinci pravoslavci, ali postoji i znatna grkokatolička vjerska zajednica. Rimokatolička crkva u bivšoj Jugoslaviji bila je tretirana kao neprijateljska jer komunistička vlast nije uspostavila kontrolu nad djelovanjem crkvene hijerarhije za razliku od pravoslavne i islamske zajednice. Ta se kontrola nije mogla uspostaviti zbog internacionalne organizacije Katoličke crkve i tvrdoglavog otpora katoličkoga klera. Kao posljedica tog otpora više od 400 katoličkih svećenika, bogoslova, redovnika i redovnica bilo je ubijeno tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća od strane komunističkih vlasti. U ukrajinskom slučaju osobita represija bila je okrenuta prema grkokatoličkoj vjerskoj zajednici. Ona je bila formalno zabranjena i integrirana unutar Ruske pravoslavne crkve, a njena hijerarhija i svećenstvo bili su podvrgnuti žestokom progonu. Upravo je Rimokatolička crkva u Hrvata postala najveća paralelna i oporbena društvena organizacija spram komunističkog sustava (slično poljskom primjeru), dok će Grkokatolička crkva u Ukrajini postati najjači stup u borbi za ukrajinsku nezavisnost.

Što se tiče pravoslavnog stanovništva, ono je do sloma komunizma bilo dio Ruske pravoslavne crkve koja se naziva Ukrajinska pravoslavna crkva – moskovskog patrijarhata. Nakon toga formiraju se dvije ukrajinske pravoslavne crkve odvojene od ruskog pravoslavlja. Najveći dio pravoslavaca ostao je i dalje vjeran Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi – moskovskog patrijarhata, koju od 2014. vodi Onufrije, sve do najnovijih zbivanja. Preokret se dogodio 6. siječnja 2019., kada je Bartolomej, ekumenski carigradski patrijarh, potvrdio tomosom autokefalnost Pravoslavne crkve u Ukrajini na čelu s Epifanijem i time je »legalizirao« njezin status. Započeo je intenzivan proces prelaska pravoslavnih vjernika prema autokefalnoj crkvi koji je ubrzan najnovijim ratnim zbivanjima. Također unutar Ukrajinske pravoslavne crkve – moskovskog patrijarhata događaju se ovih dana (proljeće 2022) turbulentni procesi odvajanja od ruskog pravoslavlja kada je dio parohijalnog svećenstva i crkvene hijerarhije prestao spominjati moskovskog patrijarha Kirila u liturgiji, te je proglašena »administrativna« neovisnost od Moskve – što god to značilo.

Početak rata u Ukrajini i Hrvatskoj

Ukrajinska kriza koja će kasnije prerasti u rat započela je potkraj 2013., kada je ukrajinski predsjednik proruske orijentacije Viktor Janukovič pod ruskim pritiskom odustao od već dogovorenog potpisivanja sporazuma između Ukrajine i EU-a o međusobnoj slobodnoj trgovini. Formalni razlog za ruski pritisak bio je da ugovor s Europskom unijom ugrožava već postojeći ugovor o Euroazijskom području slobodne trgovine. Nakon masovnih demonstracija na Trgu nezavisnosti (ukr. Maidan, iz toga je proizišao pojam Euromajdan) došlo je do zbacivanja Janukoviča uz priličnu pomoć SAD-a. Na vlast dolazi prozapadna vlast koja nastavlja proces potpisivanja sporazuma s EU-om. Mogućnost da Ukrajina bude izvan ruske dominacije ili kako se to u ruskoj terminologiji naziva izvan »bližeg susjedstva« izazvala je oštru reakciju. Rusija je pokrenula proces pripajanja poluotoka Krima uz pomoć famoznih »pristojnih ljudi u zelenom«, tj. ruskih postrojbi bez vojnog znakovlja, koji su zauzeli ključne točke na poluotoku i tako osigurali uspješan proces pripajanja Krima Ruskoj Federaciji. Nakon toga, tijekom ožujka 2014. diljem jugoistočne i južne Ukrajine organiziraju se demonstracije protiv novih vlasti u Kijevu i traži se nezavisnost od središnjih vlasti. U ruskoj retorici nanovo se javlja pojam »Mala Rusija« iz carskih vremena koji je obuhvaćao prostor istočno od rijeke Dnjepar i koji bi se trebao ili pripojiti Rusiji ili barem odvojiti od državnog ukrajinskog područja. Izbijaju demonstracije u Donecku, Luhansku, Harkivu, Odesi i nizu drugih manjih mjesta. Nakon početnog raspada sustava ukrajinskoga sigurnosnog sustava, Ukrajina uspijeva organizirati kakve-takve represivne snage i preuzima u potpunosti nadzor nad oblasti Odese i Harkiva. Međutim, u toj inicijalnoj fazi nije uspjela preuzeti vlast u Doneckoj i Luhanskoj oblasti. Zbog toga potkraj travnja 2014. započinje vojno-policijska operacija (Antiteroristička operacija – ATO) protiv pobunjenika. Tijekom lipnja i srpnja 2014. ukrajinske snage ostvaruju znatne uspjehe a borbe se vode na prilazima Donecka i Luhanska. Cijelo vrijeme ruske sigurnosne službe i vojska daju jedva prikrivenu potporu pobunjenicima slanjem »dobrovoljaca« i naoružanja. Međutim, u dva navrata ruska vojska je čitavim postrojbama ušla u vojne sukobe. Potkraj kolovoza 2014. ruska vojska teško je porazila ukrajinske snage kod Ilovjanska (»Ilovjanski kotao«), kada je poginulo više stotina ukrajinskih vojnika te ponovno u siječnju i veljači 2015. u bitki za Delbačevo, kada je ponovno porazila ukrajinske snage. Kao posljedica prve intervencije došlo je do mirovnog sporazuma u Minsku, glavnom gradu Bjelorusije, tzv. Minsk I., između Ukrajine i Rusije uz potporu Francuske i Njemačke prema kojem je Ukrajina trebala dati autonomiju dvjema pobunjenim pokrajinama, trebalo je razoružati pobunjeničke snage a ukrajinske granične službe trebale su doći na rusko-ukrajinsku granicu. Nakon poraza kod Delbačeva u veljači 2015. sklopljen je Minsk II., u kojem su precizirane neke odredbe Minska I., što uključuje i dolazak promatrača OESS-a na liniju razdvajanja. Međutim, tumačenje o razini autonomiji Donecka i Luhanska bilo je kamen spoticanja između ukrajinske i ruske strane. Ruska strana to je tumačila na način da bi te autonomne republike trebale imati moć u definiranju, među ostalim, ukrajinske vanjskopolitičke orijentacije, što ukrajinska strana nikako nije prihvaćala. U svakom slučaju, nakon veljače 2015. intenzitet sukoba na jugoistoku Ukrajine se smanjio, ali nikada tako da je situacija na bojišnici bila u potpunosti mirna.

Izbijanjem ukrajinske krize 2013/2014. u dijelu međunarodne javnosti i ukrajinskoga političkog miljea počeo se pojavljivati »hrvatski primjer« za (vojno) rješenje pobune u Donbasu. Jurij Lucenko, bliski suradnik bivšeg ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka, izjavio je: »Kao primjer [za Ukrajinu] može poslužiti primjer Hrvatske. Poslije zauzeća Vukovara od strane Jugoslavenske armije, kada je na tisuće [hrvatskih] branitelja nezavisnosti herojski poginulo, Hrvati su bili prisiljeni prihvatiti postojanje ʽRepublike Srpske Krajineʼ. Sljedeće tri godine oni nisu samo tolerirali privremeni gubitak teritorija nego su razvili gospodarstvo i vojsku. I tada u nekoliko sati, tenkovskim napadom [izbrisali] su [srpske] separatiste s lica zemlje« (Facebook, September 9; 24tv.ua, September 7).¹ Isto je, ali u negativnom smislu, komentirao Nebojša Malić, komentator RT (ex-Russia Today): »Prošlog rujna (misli se na 2014., op. a.), nakon što su snage Kijeva pretrpjele ogroman poraz u pokušaju da nadvladaju pobunjenike, jedan ukrajinski zakonodavac sugerirao je da se treba slijediti hrvatski primjer. Dok su tolerirali postojanje Krajine za tri godine, pisao je Jurij Lucenko, Hrvati su ojačali svoju vojsku i ekonomiju.« O hrvatskom primjeru govorio je američki general i zapovjednik NATO-a Wesly Clark, koji je preporučio da se ukrajinska vojska obuči po uzoru na hrvatsku prije akcije »Oluja«.²

Međutim, vidljivo je da »hrvatski primjer« dio javnosti shvaća relativno jednostrano i površno, te se uzima samo vojni aspekt priče, bez kompleksnosti koja je pratila hrvatski put prema pobjedi u ratu 1995. godine. John R. Schindler u članku »Why is Ukraine Losing« (17. siječnja 2015) piše: »Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, imao je mnoge mane, ali on je bio vojnik s vojničkim znanjem i razumio je strateške imperative. Za sljedeće tri godine (od 1992. do 1995), Hrvatska je metodički gradila novu vojsku prema NATO-ovim smjernicama, s diskretnom pomoću Zapada, dok je polagala temelje diplomatskim osnovama za buduću pobjedu u onome što oni zovu Domovinski rat... Petro Porošenko (ukrajinski predsjednik 2015., op. a.) je čovjek s dobrim namjerama ali nije ratni vođa. Ako on ne može voditi rat, trebao bi odstupiti u korist onoga koji može.«³

Istina jest da je Hrvatska u te tri godine izgradila respektabilnu vojnu silu, međutim tijekom tog razdoblja bilo je mnoštvo drugih poteza koji su to omogućili. Često puta se predbacivalo ukrajinskom predsjedniku Porošenku potpisivanje dvaju primirja u Minsku, a pri tome se zaboravlja da je Franjo Tuđman potpisao višestruko više primirja od Porošenka, dapače 2. siječnja 1992. potpisao je Sarajevsko primirje koje je omogućilo hrvatskim Srbima da kontroliraju 26 % okupiranoga hrvatskog teritorija dovodeći mirovne snage UN-a koje su trebale zadržati postojeće stanje na terenu. Tijekom rata sastao se na različite načine 48 puta sa Slobodanom Miloševićem i stalno je pregovarao i predlagao mirovna rješenja. Hrvatska nije odbacila ni plan Z-4 koji je predviđao stvaranje srpske države unutar Republike Hrvatske. Zaboravlja se napomenuti da je tijekom rata Hrvatska provela proces privatizacije, financijske konsolidacije, uvođenje hrvatske konvertibilne valute (kuna) i to sve bez financijske pomoći sa Zapada. Kroz cijelo vrijeme rata Hrvatska se brinula o golemom broju izbjeglica kako iz okupiranih dijelova Hrvatske tako iz ratom pogođene Bosne i Hercegovine. Taj broj je dosegnuo vrhunac 1992., kada je u Hrvatskoj bilo oko 700 tisuća izbjeglica, što je činilo oko 15 % ukupnog stanovništva. Također, često puta se prenaglašava vojna pomoć SAD-a u izgradnji Hrvatske vojske. SAD je počeo pomagati Hrvatsku vojsku tek od 1994. godine nakon sklopljenih Washingtonskih sporazuma, koji su omogućili prekid ratnih djelovanja između Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Prije toga Hrvatska je povela nekoliko ograničenih i uspješnih vojnih akcija. Bez hrvatske pomoći, osobito 1992., ne bi bila moguća obrana Bosne i Hercegovine od srpske agresije.

Sličnosti u ratnim zbivanjima: Slabost vojne obrambene sile na početku rata

Hrvatska kao dio Jugoslavije nije imala samostalnu vojnu silu. Dapače, oružje Teritorijalne obrane koje su platili hrvatski građani uzela je savezna vojska (JNA) 1990. prije dolaska novih demokratskih vlasti. Unutar policijskih snaga, srpska manjina bila je nadzastupljena.⁴ Hrvatska jedva da je imala represivni aparat sredinom 1990. godine. Srpska strana bila je višestruko jača u vojnom smislu budući da je pod njenom kontrolom bila savezna vojska JNA i imala je obilje oružja.

Ukrajina je bila samostalna država od 1991. godine i imala je svoju vojsku. Vojni proračun za 2014. trebao je iznositi 1,6 milijardi dolara, što je činilo samo 0,9 % ukrajinskog BDP-a. Međutim, dugogodišnja nebriga, korupcija i zapuštanje oružanih snaga doveli su do toga da je početkom ratnih zbivanja u travnju 2014. Ukrajina imala jedva 6000 vojnika od 90 tisuća zaposlenoga vojnog osoblja koji su bili spremni za borbu. Dapače, čak nije bilo ni goriva za pokretanje zapuštene vojne tehnike. Policijski sastav na istoku Ukrajine dobrim se dijelom priključio pobuni, dok je obavještajni sustav bio premrežen suradnicima ruskih sigurnosnih službi. O stanju borbenog morala unutar ukrajinske mornarice znakovito govori činjenica da se čak polovica časnika na Krimu priključila ruskoj vojsci, jedna četvrtina je prihvatila umirovljenja a samo je jedna četvrtina otišla na ukrajinsku stranu. Ukrajina se našla sučeljena s Rusijom, daleko nadmoćnijim protivnikom u vojnom smislu. Usporedbe radi predviđeni vojni proračun Ukrajine 2014. trebao je iznositi 1,6 milijardi dolara dok je ruski vojni proračun iznosio 75 milijardi dolara.

Uloga dobrovoljaca u organiziranju obrane

Hrvatska nije imala vojsku, a svjetske sile su preko UN-a nametnule embargo na nabavu oružja. U trenutku kad je s jedne strane bila dobro naoružana JNA, a s druge strane neopremljene hrvatske snage takav je embargo koristio srpskoj strani. Hrvatska je na početku vojsku opremala krijumčarskim putovima iz niza zemalja: Mađarske, Ukrajine, Slovačke, Argentine itd. Zbog toga su se diljem zemlje i dijaspore skupljala materijalna sredstva za obranu zemlje. U ratom ugroženim područjima organizirane su bile lokalne dobrovoljačke jedinice koje su čuvale svoja naselja. Međutim, slabo naoružane i nekoordinirane seoske trupe često puta su bile lak plijen dobro naoružanih srpskih jedinica i JNA. Hrvatske vlasti pristupile su formiranju posebnih oružanih jedinica – gardijskih brigada, koje će s vremenom postati najbolje postrojbe Hrvatske vojske. Hrvatska je imala kratkotrajno iskustvo (1991) i stranačke vojske nazvane Hrvatske oružane snage (HOS) koju je osnovala desničarska Stranka prava. Pripadnici HOS-a sudjelovali su, u pravilu, u najtežim borbenim misijama.

Kao odgovor na loše stanje ukrajinske vojske 2014. pokrenut je masovni pokret skupljanja materijalnih dobara za opremanje vojske i to od bazičnih potreba kao što su uniforme, pancirke, hrana, noćni dalekozori sve do nabave oružja. Prvi u obrani ukrajinskog suvereniteta bili su razni dobrovoljci koji su bili organizirani u samostalne jedinice, često puta povezani sa stranačkim organizacijama (Pravi sektor). Da bi prevladala tromost vojnog sustava, ukrajinska je vlast pristupila osnivanju Nacionalne garde, što odgovara hrvatskom primjeru.

Međutim postoje bitne razlike u ratu u Hrvatskoj i Ukrajini. Za potrebe ovog članka istaknut će se dvije razlike.

Stupanj nacionalne integracije u ratom zahvaćenom području

U hrvatskom primjeru, proces nacionalne integracije u ratom zahvaćenom području bio je završen, a nacionalna diferencijacija bila je jasno izražena. Na prvim demokratskim izborima 1990. hrvatsko stanovništvo u tim područjima mahom je glasovalo za Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), čiji je glavni program bio ostvarivanje hrvatske državne samostalnosti. Prve dobrovoljačke jedinice niknule su upravo na tim područjima.

U ukrajinskom primjeru, stanje je bilo obrnuto. Proces nacionalne diferencijacije bio je najslabiji na ratom zahvaćenom području. Pitanje odnosa prema prošlosti, vanjskopolitička orijentacija i pitanje jezika odvaja to područje od ostatka Ukrajine.

Međunarodna potpora Hrvatskoj i Ukrajini

Što se međunarodne potpore tiče postoji golema razlika. Prigodom raspada Jugoslavije i to u početnom razdoblju (1990–1991) zapadne zemlje su se držale načela očuvanja države. Sve velike europske zemlje, SAD, Sovjetski Savez podupirali su to načelo i u sklopu toga treba gledati uvođenje embarga na uvoz oružja. Dapače, uoči proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske u lipnju 1991. godine James Baker, američki državni tajnik, posjetio je Beograd i dao je punu potporu reformama i teritorijalnom integritetu Jugoslavije. SAD je procjenjivao da će srpske snage relativno brzo pokoriti Hrvatsku. Promjena politike kod zapadnih saveznika dogodila se je zbog eskalacije ratnih djelovanja, razine počinjenih zločina (Dubrovnik, Vukovar) i sposobnosti Hrvatske da se obrani od agresije, što je sve pokazalo neodrživost jugoslavenske federacije. Od kraja ljeta 1991. Hrvatska je počela dobivati međunarodnu potporu od Vatikana i Njemačke kao i susjednih zemalja (Mađarske i Austrije), te »novih« država: Slovenije, Ukrajine, Litve, Latvije, Estonije.

Kroz cijelo vrijeme rata u Hrvatskoj Velika Britanija i Francuska za vrijeme Françoisa Mitteranda bile su oštri protivnici hrvatske samostalnosti. Završetak rata između Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, u čemu je veliku ulogu imao SAD, doveo je do promjene politike prema Hrvatskoj. Od 1994. SAD aktivno pomaže hrvatsku stranu, a to će dovesti do pobjedonosnih hrvatskih vojnih operacija »Bljesak« (svibanj 1995) i »Oluja« (kolovoz 1995).

Ukrajina, s druge strane, ima potporu zapadnih zemalja i to na diplomatskom, financijskom i dijelom vojnom području. Razlika se najbolje vidi kod dvije zemlje: Kanade i Vatikana. Tijekom rata Kanada je slijedeći britansku politiku bila nesklona Hrvatskoj, dok je Vatikan pod papom Ivanom Pavlom II. pružao punu potporu Hrvatskoj. U ukrajinskom slučaju situacija je obrnuta: Kanada pripada zemljama koje pružaju najveću potporu Ukrajini, što je zasigurno dijelom i posljedica djelovanja ukrajinske dijaspore, dok Vatikan pod papom Franjom provodi politiku političkog neangažiranja u ukrajinskom slučaju. Politika pape Franje izaziva duboko ogorčenje ukrajinskih grkokatolika u toj mjeri da je Svjatoslav Ševčuk, glavni nadbiskup Kijeva i Haliča, u pismu papi od 14. veljače 2016. napisao da se ukrajinski grkokatolici osjećaju »izdani« od papine strane. Pismo se referira na sastanak pape Franje i ruskog patrijarha Kirila u Havani (Kuba), gdje se poziva na mir »zaraćene strane« ali se ne osuđuje ona strana koja je započela agresiju. Glavni nadbiskup Svjatoslav smatra da je riječ »konflikt« neprikladna i da sugerira na građanski sukob, »a ne na agresiju susjedne države«.⁵

Odnosi papinstva i ukrajinskih grkokatolika i dalje su opterećeni međusobnim nerazumijevanjem jer je nanovo izbio sukob oko »križnog puta« u Koloseju ove godine. Naime, ove godine križ na jednoj od postaja (13) križnog puta u Koloseju nosile su ukrajinska i ruska zdravstvena radnica koje rade u jednoj od papinskih bolnica. Sam tekst na toj križnoj postaji trebao se referirati na užase rata a da se ne spominje ime Ukrajine. Takav je pristup ogorčio ukrajinske grkokatolike i rimokatolike pa je došlo do poziva da se napusti katoličanstvo i da se prijeđe na pravoslavlje u sklopu autokefalne ukrajinske pravoslavne crkve. Glavni nadbiskup Svjatoslav je u izjavi naglasio: »Za grkokatolike Ukrajine, tekst i simbolika 13. postaje križnog puta je nekoherentan pa čak i uvredljiv, posebno u kontekstu očekivanja drugog, još krvavijeg napada ruskih trupa na naše gradove i sela«.

Vitalij, latinski katolički biskup Kijeva i Žitomira, smatra »da je sama po sebi gesta pomirenja dobra, ali u svojim detaljima može biti neshvatljiva i neprihvatljiva onima koji pate od agresora. To je razlog zašto su se podigle tako jake reakcije«. Nakon toga tekst je promijenjen na način da se naglasila tišina pred zlom rata bez većih komentara.

Treba naglasiti da je 7. travnja 2022. državni tajnik Pietro Parolin podupro pravo Ukrajinaca na obranu, ali je osudio dodatno slanje oružja jer da to samo pomaže u eskaliranju sukoba. Tu poziciju zauzeo je i Jürgen Habermas, filozof poniknuo u krilu frankfurtske škole, koja svoje temelje, među ostalim, nalazi i u djelima Karla Marxa.

Zašto je različita pozicija pape Ivana Pavla II. i pape Franje u hrvatskom i ukrajinskom slučaju? O nekim uzrocima može se nagađati, npr o podrijetlu i formiranju dvaju papa. Papa Ivan Pavao II. odrastao je u Poljskoj i formirao se kroz dva totalitarizma – nacizam i komunizam. Borba malih naroda u okružju velikih nacija njemu je bila bliska i posve jasna. U sklopu takvog okruženja i pozicije Katoličke crkve u Hrvatskoj i Poljskoj on je vrlo brzo shvatio o čemu je riječ. S druge strane, papa Franjo formirao se u Argentini, koju su tištili i još tište prilično drugačiji problemi. Osim toga, u Pietru Parolinu, državnom tajniku, koji je najpozvaniji da pomogne papi kreirati vanjsku politiku, našao je osobu koja je najveći dio svoje službe provela, također, u Južnoj Americi.

Osobno smatram da je važniji drugi razlog, koji ne isključuje prethodni. Ovih dana je na papinskom sveučilištu Angelicum, povodom 102. rođendana pape Ivana Pavla II., govor održao George Weigel, američki sveučilišni profesor, najpoznatiji po biografiji pape Ivana Pavla II. (Witnes of Hope – »Svjedok nade«), o usporedbi odnosa Ivana Pavla i Franje prema onome što se naziva »istočna politika«. On je utvrdio da je dolaskom Karola Wojtyłe na mjesto pape napuštena Casarolijeva »istočna« politika koja je nastojala naći neki modus vivendi ili se čak približiti komunističkim režimima. Kao čovjek koji je osjetio komunistički sustav iznutra, Ivan Pavao je shvaćao da je takva politika nekorisna i šteti poziciji Crkve. Dapače, nakon sloma komunističkog sustava, gotovo je općeprihvaćena činjenica da je Casarolijeva politika bila u najmanju ruku nekorisna. Weigel utvrđuje da je papa Franjo ponovno obnovio Casarolijevu politiku i smatra to duboko pogrešnim pristupom. On se u govoru u najvećoj mjeri referirao na odnos prema Kini, ali je primijetio da takva politika ozlojeđuje ukrajinske katolike. Zašto on smatra tu politiku pogrešnom? U prvom redu, suradnja s komunističkim totalitarnim režimima i izbjegavanje kritiziranja njihovih postupaka uskraćuje jedno od bitnih oruđa, da ne kažem oružja, Crkve a to je moralni autoritet. Stvara također konfuziju unutar vjerničkih zajednica, a ne popravlja, u biti, položaj Crkve. Dokaz za to imamo ovih dana kada su komunističke vlasti prvi put uhitile Zena, umirovljenoga kardinala Hong Konga, što je do sada bio nezamisliv slučaj u tom sve manje autonomnom kineskom gradu.

Slična suradnja s Kirilom, ruskim patrijarhom, u potpunosti se pokazala promašenom. Iako se Sveta Stolica nastojala približiti pravoslavlju, izbjegavajući ruske napade na Ukrajinu nazvati agresijom, od 2014. situacija se nije smirivala nego je samo eskalirala.

Može se primijetiti da do današnjeg dana glavni nadbiskup Kijeva i Haliča Svjatoslav, otvoreni kritičar papine politike prema Rusiji, nije postao kardinalom, iako su njegovi prethodnici Ljubomir, Miroslav i Josip Slipy dobili tu čast.

»Koje su posljedice ukrajinske krize?⁶ (procjena iz veljače 2015)

Prvo, proruska pobuna nije uzela tako široki zahvat kao što su se ruski planeri nadali. Ona jest uhvatila korijen na području Donecke i Luhanske oblasti koje zajedno imaju blizu 7 milijuna stanovnika i čine preko 15% stanovništva Ukrajine. Ali ako to usporedimo s ostalim središtima rusofonskog stanovništva, onda ta pobuna ipak ima ograničen zemljopisni raster. Pobuna se nije proširila ni na Dnipropetrovsku, Mikolajivsku, Hersonsku, Harkivsku i Odesku oblast čije područje uspješno kontroliraju ukrajinske snage sigurnosti. Nije došlo do spajanja s odcijepljenim područjem Pridnjestrovlja. Ovdje treba napomenuti da ukrajinske snage kontroliraju i dijelove Donecke i Luhanske oblasti, tako da separatisti kontroliraju područje gdje maksimalno živi 3,5 milijuna stanovnika.

Drugo, ukrajinske snage su napravile veliki vojni uspjeh kada su 13. lipnja preuzeli kontrolu nad Mariupoljom, gradom u Doneckoj oblasti s oko pola milijuna stanovnika i tako su se vratile na Azovsko more. Globalno rečeno, Rusija nije uspjela izbaciti Ukrajinu s Crnog mora. Ukrajinski vojni uspjesi su se nastavili 5. srpnja 2014. osvajanjem Slovjanska, Kramatorska i ostalih dijelova Donecke oblasti. Pokazalo se da bi i tako slabo opremljena ukrajinska vojska mogla poraziti proruske snage na istoku zemlje, stoga je ruska reakcija bila očekivana. Potkraj kolovoza ruska je vojska direktno intervenirala (tzv. Ilovjanski kotao), odblokirala je gradove Doneck i Luhansk, a na samom jugu prešla je granicu i zauzela je Novoazovsk i približila se Mariupolju. U takvoj situaciji, a bez vojne pomoći Zapada, Porošenko mora sklopiti primirje u Minsku 5. rujna. Porošenko je priznao da je u zadnjih deset dana kolovoza Ukrajina izgubila više od 50 % borbene tehnike. U novom napadu ruskih snaga početkom 2015. dodatno su poražene ukrajinske snage kod donecke zračne luke i Delbačeva. Prilično su bili jasni odnosi snaga 2014/2015., Ukrajina može vojno svladati separatiste, ali se ne može adekvatno nositi s ruskom vojskom. S druge strane, jasno je da ruska strana nije očekivala takav vojni otpor Ukrajinaca...

Treće, kao posljedica rata završit će se proces nacionalne integracije ukrajinske nacije, pri čemu će jedan dio rusofonskih Ukrajinaca na istoku zemlje prihvatiti rusku nacionalnu orijentaciju. Međutim neće biti više ʽbratskihʼ nacija iz vremena Sovjetskog Saveza.

Četvrto, ruska vladajuća elita u kojoj postoji višestoljetni kontinuitet imperijalne svijesti, teško će prihvatiti stvarno nezavisnu Ukrajinu. Promjena stava moguća je jedino uz velike (vojne) poraze ruske strane. U slučaju daljnjeg uspješnog otpora Ukrajinaca, Rusija će privremeno i barem formalno prihvatiti Ukrajinu, ali dugoročno i strateški teško je u to vjerovati.«

Što će biti dalje?
(procjena iz lipnja 2022)

Nitko racionalan ne može dati precizan odgovor na to pitanje pa ni pisac ovih redaka. Međutim neki trendovi mogu se utvrditi.

Proces ukrajinske nacionalne integracije zadnjim ratnim zbivanjima (2022) ulazi definitivno u završnu fazu, uz jaku antirusku komponentu tog procesa. Dapače, dio stanovništva koji je i nakon sukoba 2014. i dalje ostao naklonjen ruskim pozicijama u dobrom dijelu prihvatio je ukrajinsku simboliku i ukrajinsku državnost što je, među inim, posljedica za njih neočekivane ruske brutalnosti u zauzimanju ukrajinskog prostora. Kao primjer mogu se uzeti izjave oporbenih političara i gradonačelnika Mariupolja (Bojčenko), Harkiva (Terehov) ili Krivog Roga (ukr. Krivij Rih – Vilkul) koji sada svoja obraćanja javnosti završavaju uzvikom »Slava Ukrajini«, što je bilo nezamislivo samo prije nekoliko mjeseci jer se to na jugoistoku smatralo »fašističkim« i »banderovitskim« pozdravom. Ukrajinski jezik nakon 30 godina samostalnosti postaje dominantan u javnom životu sa sve većim udjelom i u govornom jeziku stanovništva.

Ukrajina je postala zemlja kandidatkinja za ulazak u Europsku uniju. Po svemu sudeći, u dogledno vrijeme mogla bi postati članica Europske unije, prostora s najvećim standardom života i najvećom socijalnom sigurnošću na svijetu. Ta perspektiva dodatno će ojačati ukrajinski nacionalni identitet u smislu odvajanja od »ruskog svijeta« i sovjetonostalgije. Jedna od potvrda teze da će Europska unija prihvatiti Ukrajinu u svoje članstvo jest odnos europskih naroda i vlada prema ukrajinskom izbjegličkom valu, najvećem valu iseljavanja od kraja Drugoga svjetskog rata i protjerivanja Nijemaca. Ukrajinske izbjeglice prihvaćene su s iznimnim entuzijazmom i sa željom za njihovim uključivanjem u život država primateljica. Pokazalo se da Europa može prihvatiti više milijuna izbjeglica u roku od 60 dana iz zemalja sličnog kulturnog i civilizacijskoga kruga. Prihvaćanjem Ukrajine, Europska unija dobiva kontrolu nad područjem koje se ubraja u jednog od najvećega svjetskog izvoznika hrane. Postavimo si tezu: u slučaju da je Rusija zauzela Ukrajinu, Rusija bi dominirala ne samo kao svjetski izvoznik energenata nego i kao svjetski izvoznik osnovnih živežnih namirnica.

Koliki će dio prostora Ukrajine zauzeti ruska strana ovisi o ukrajinskom otporu koji se pokazao iznenađujuće jak kao i o vojnoj pomoći Zapada. Ovaj rat bit će sve krvaviji i devastacija ukrajinskih naselja bit će sve veća. Ako pretpostavimo da će Putin zauzeti Donbas i kopneni koridor prema Krimu, što nakon toga? Uzet će prostor koji će biti demografski prilično ispražnjen s uništenom infrastrukturom i gospodarstvom. Rusija će i dalje ostati pod sankcijama jer će Zapad i dalje, u najmanju ruku, ostati sumnjičav prema njoj, što će financijski i gospodarski onemogućiti značajnije investicije na osvojenom području. I u demografskom smislu Rusija ne može popuniti taj teritorij budući da već sada ima ozbiljne demografske probleme. S druge strane, »ostatak« Ukrajine bit će integriran u europski gospodarski prostor i financiran od Zapada, ako ništa drugo, onda zato da budu predstraža ruskom imperiju. Bogatija i naoružanija Ukrajina bit će u trajnom iskušenju da vojno vrati izgubljena područja. Kakav će biti konkretan završetak, ne mogu prognozirati ali vjerujem da će na kraju Rusi morati pristati na postojanje istinski nezavisne Ukrajine.

Bilješke

»Croatiaʼs Retaking of Serbska Krajina During Yugoslav War: An Example for Liberating Ukrainian Donbas?«, Euroasia Daily Monitor, 19/9/2014 http://www.jamestown.org/programs/edm/single/?tx_ttnews%5Btt_news%5D=42851&cHash=21ae34456b4756f984225c2902703c2b#.V2EH8yN9670

»Clark: Ukrainian Soldier should be trained like Croatian for operation ʽStormʼ«, InSerbia, 05/04/2016., http://inserbia.info/today/2015/04/clark-ukrainian-soldiers-should-be-trained-like-croatian-for-operation-storm/ .

»Why is Ukraine Losing« (17/01/2015), https://20committee.com/2015/01/17/why-ukraine-is-losing/

O tome postoje različiti podatci. Prema Benettu, udio Srba u hrvatskoj policiji iznosio je čak 70 %, iako su oni činili 12 % ukupnog stanovništva Hrvatske. Međutim prema nekim drugim podatcima (A. Nazor) Srba je bilo nešto više od 30 %. Vidi: Cristopher Bennett, Yugoslaviaʼs Bloody Collapse: Causes, Course and Consequeces, New York University Press, 1997., 64., Ante Nazor, Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990.-ih, Zagreb, 2012.

»Ukrainian Greek Catholics ʽBetrayedʼ by Pope-Patriarch Meeting«, Hurriyet, (14/02/2016) https://www.hurriyetdailynews.com/ukrainian-greek-catholics-betrayed-by-pope-patriarch-meeting--95183 .

Ovaj dio teksta je napisan u veljači 2015. i objavljen je u elektroničkom izdanju časopisa Vojna povijest i predstavlja moju procjenu što će se dalje događati. Ante Bralić, »Što znamo o ukrajinskoj krizi«, http://vojnapovijest.vecernji.hr/sto-znamo-o-ukrajinskoj-krizi-988947 (10/02/2015)

Bibliografija

»Clark: Ukrainian Soldier should be trained like Croatian for operation ʽStormʼ«, InSerbia, 05/04/2016, http://inserbia.info/today/2015/04/clark-ukrainian-soldiers-should-be-trained-like-croatian-for-operation-storm/ (visited 15/06/2016).

»Croatiaʼs Retaking of Serbska Krajina During Yugoslav War: An Example for Liberating Ukrainian Donbas?«, Euroasia Daily Monitor, 19/9/2014 http://www.jamestown.org/programs/edm/single/?tx_ttnews%5Btt_news%5D=42851&cHash=21ae34456b4756f984225c2902703c2b#.V2EH8yN9670 (visited 15/06/2016).

»Ukrainian Greek Catholics »Betrayed« by Pope-Patriarch Meeting, Hurriyet, (14/02/2016) https://www.hurriyetdailynews.com/ukrainian-greek-catholics-betrayed-by-pope-patriarch-meeting--95183 (pristup ostvaren 20/04/2022).

»Why is Ukraine Losing«, (17/01/2015), https://20committee.com/2015/01/17/why-ukraine-is-losing/ (visited 15/06/2016).

***

Baković, Anto, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007.

Batović, Ante, Kasalo, Branko, »Odnos britanske politike i medija prema Franji Tuđmanu i Republici Hrvatskoj tijekom devedesetih godina 20. stoljeća«, Franjo Tuđman i stvaranje suvremene hrvatske države (1990.–1999.), ur. Ante Bralić, Zadar, 2016., 243–260.

Bennet, Cristopher, Yugoslavia’s Bloody Collapse: Causes, Course and Consequeces, New York University Press, 1997.

Bralić, Ante, »Što znamo o ukrajinskoj krizi«, http://vojnapovijest.vecernji.hr/sto-znamo-o-ukrajinskoj-krizi-988947 (10/02/2015) – English translation: https://www.academia.edu/10888512/What_do_we_know_about_the_Ukrainian_Crisis

Bunce, Valerie, A Subversive Institutions. The Design and the Destruction of Socialism and the State, Cambridge: Cambridge University Press, 1999.

Čizmić, Ivan – Sopta, Marin – Šakić, Vlado, Iseljena Hrvatska, Golden marketing – Tehnička knjiga i Institut za društvena istraživanja »Ivo Pilar«, Zagreb, 2005.

Demografski kontekst i socio-kulturne posljedice hrvatskog Domovinskog rata, ur. Dražen Živić i Ivana Žebec, Zagreb: Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar«, 2009.

Doder, Milenko, Jugoslavenska neprijateljska emigracija, Zagreb, 1989.

Domovinski rat – Čitanka priručnik za učitelje povijesti u osnovnim i nastavnike povijesti u srednjim školama, Zagreb: Školska knjiga, 2015.

Friedman, Thomas L., »Baker Urges End to Yugoslav Rift«, The New York Times (22/06/1991), http://www.nytimes.com/1991/06/22/world/baker-urges-end-to-yugoslav-rift.html (visited 16/06/2016).

Glaurić, Josip, The Hour of Europe: Western Powers and the Breakup of Yugoslavia, Yale, Yale University Press, 2011.

Grdešić, Ivan – Kasapović, Mirjana – Šiber, Ivan – Zakošek, Nenad, Hrvatska u izborima ‘90., Zagreb, 1991.

Holbrooke, Richard, To End a War, Modern Library, New York, 1999.

Hroch, Miroslav, Društveni preduvjeti nacionalnih preporoda u Europi: komparativna analiza društvenog sastava patriotskih grupa malih europskih nacija, Zagreb, 2006.

Klymenko, Lina, »Making Sense of World War II: How Russian and Ukrainian Textbooks Foster National Identities«, Tartu: University of Tartu, Centre for EU-Russia Studies, EU-Russia Paper, (2013), No. 7, 1–18.

Kuljiš, Denis, Dva pamfleta protiv Tuđmana, Zagreb, 2002.

L’Osservatore Romano, Weekly Edition in English, 20 June 2001., page 5, https://www.ewtn.com/library/CHISTORY/UKRACATH.HTM

Malić, Nebojša, »Americaʼs ʽjunkyard dogsʼ: Operation Storm, 20 years on«, 05/08/2016., RT (ex-Russia Today) https://www.rt.com/op-edge/311687-junkyard-dogs-storm-croatia/

Markuš Kutina, Damir, 58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovca, Zagreb, 2015.

Marples, David, »Anti-Soviet Partisans and Ukranian Memory«, East European Politics and Societies, vol. 24, no. 1 (2010), 26–43.

Meier, Viktor, Yugoslavia: A History of its Demise, London: Routledge, 1999.

Molchanov, Mikhail A., »A Squeezed Country: Ukraine Between Europe and Eurasia«, Prepublication version of a chapter to be published in G. Besier and K. Stoklosa (Eds.), Neighbourhood Perceptions of the Ukraine Crisis: From the Soviet Union Into Eurasia? (Routledge, 2016), http://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=2773864

Nazor, Ante, Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990.-ih, Zagreb, 2012.

Osipian, Ararat L., Osipian, Alexandar L., »Regional Diversity and Divided Memories in Ukraine: Contested Past as Electoral Resource, 2004 – 2010«, East European Politics and Societies, vol. 26, no. 3, (2012), 616–642.

Osipian, Ararat L., Osipian, Alexandar L., »Why Donbass Votes for Yanukovich: Confronting the Ukrainian Orange Revolution«, Demokratizatsiya: The Journal of Post-Soviet Democratization, (2006), no. 4, 495–517.

Pinterić, Marko, »Lesson of Croatia for Ukraine. Yugoslav wars«, 27/05/2014., http://world.maidan.org.ua/2014/yugoslav-wars-part-1

Pinterić, Marko, »Reply to article ʽWhy Ukraine is losingʼ«, 20/01/2015, http://world.maidan.org.ua/2015/reply-to-article-why-ukraine-is-losing (visited 15/06/2016).

Satzewich, Vic, The Ukrainian Diaspora, Routledge, London–New York, 2002.

Shulman, Stephen, »Asymmetrical international integration and Ukrainian national disunity«, Political Geography, vol 18, issue 8, 1999., pp. 913–939.

Snyder, Timothy, Bloodlands: Europe Between Hitler and Stalin, Basic Books, New York, 2012.

Snyder, Timothy, The Reconstruction of Nation: Poland, Ukraine, Lithuania, Belarus 1569–1999, Yale University Press, New Haven–London, 2003.

Stančić, Nikša, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću, Zagreb, 2002.

Šarac, Ivica, Kultura selektivnog sjećanja. Hrvati Hercegovine i Nezavisna Država Hrvatska, Mostar, 2012.