Pjesmom protiv zla: pjesnička svjedočanstva Siniše Matasovića

Ovih mjeseci Ukrajina ne silazi s prvih stranica novina. I oni koji se nikad nisu zanimali za zemljopis s lakoćom prepoznaju imena ukrajinskih gradova u kojima se vode žestoke borbe, koji postaju mete raketiranja, granatiranja, bjesomučnog zasipanja paljbom. Siniša Matasović je jedan od onih rijetkih i stoga najdragocjenijih suvremenika koji svoj doživljaj krvavog rata u našoj zemlji pretvara u stihove. Ciklus od sedam pjesama posvećenih rusko-ukrajinskom ratu pokazuje svu jezivu univerzalnost ratnog užasa. Da bi se taj užas doživio, ne mora se ići u Harkiv, Mariupolj, Buču, Sjeverodonjeck. Dovoljno je biti pjesnik osjetljiv na bol koju zadaju drugome, na nepravdu, na manjak humanosti i višak laži.

Ukrajinski čitatelji upoznali su Sinišu Matasovića kao autora ironične poezije. Njegove pjesme u prijevodu Jurka Pozajaka ušle su u neobičnu antologiju Hrvatski pjesnički huligani (2017). Matasovićeve pjesničke »pripovijesti« nose pečat posebne romantike, koja je naoko prizemna i opora. Međutim, iza opscenih riječi, kao iza maske, kriju se ljubavne boli i radosti. »Matasović je počesto dosta ciničan pa čak i nemilosrdan prema svojim junakinjama – zapaža u predgovoru J. Pozajak – ali unatoč cinizmu i nemilosrdnosti na neki neobjašnjiv način kod njega dobro nadvlada loše«.

U svojim pjesmama Siniša Matasović je zabilježio više životnih priča, pretvarajući svakodnevicu u poeziju, a osobnu dramu – u prepoznatljivu sliku suvremenog društva. Katkad se njegovim čitateljima čini da pjesnik želi ispričati ljudske sudbine što mirnije, uravnotežujući tonom objektivnog svjedoka unutarnji vapaj za srećom svojih junakinja i junaka.

Pjesme iz ovog ciklusa su drugačije. Njihov autor ne može ostati miran, boli ga rat koji bjesni u Ukrajini. Ruska agresija na tu suverenu zemlju otvara mnoga pitanja, a najbitnije je: kako je tako nešto moguće u 21. stoljeću? Možda upravo poezija može dati odgovor na tu tešku dvojbu, jer pjesnici znaju prepoznati zlo i onda kad mahnito smjenjivanje medijskih izvješća stvara vrtoglavicu i rađa rezignaciju. Siniša Matasović postavlja svog čitatelja pred zrcalo stvarnosti. I odjednom postaje jasno da taj rat nije tako daleko koliko bi čitatelj htio vjerovati.

Ovo su pjesme o ratu u kojima nema patetike, nema pretvaranja u metafore tragičnih događaja, nema naglašavanja prepoznatljivih paralela koje itekako postoje. Pjesnik ne pokušava predstaviti slike s ratišta u Ukrajini ni oživjeti dnevne vijesti. Siniša Matasović daje svoj doživljaj ovog rata na najautentičniji mogući način, kroz pjesmu kao svjedočanstvo vremena, kao svjedočanstvo života.

Kao potvrdu da za pravog umjetnika nema tuđe boli možemo navesti pjesmu koja otvara ciklus – »Bešćutnost«. Ovo je svojevrstan pjesnički uvod, kamerton za čitanje pjesama rođenih ratom u Ukrajini – pjesnik ne može šutjeti, ne može živjeti svoj miran život dok u toj zemlji, u srcu Europe, gore kuće, bolnice, škole, dok rakete i granate ubijaju nedužne ljude...

Da budemo precizni,
dan je 16. lipnja
godine Gospodnje 2022.
U Ukrajini bijesni rat.

Ako bi autor poredao pjesme prema datumu nastajanja, »Bešćutnost« zacijelo ne bi stajala na početku. Ali je ona tu da prodrma čitatelja, koji zatvara oči pred žestokom istinom rata. Kao svi normalni ljudi – ta odrednica nikad nije najbolje pristajala pjesnicima, i Matasović je svjestan nenormalnosti mirnog sna u svijetu koji je dalek od normalnog. Zato i usporedbu koju spominjem pripisuje malo manje mudrima. Jer biti normalan za njih znači biti bešćutan. Kroz naoko najobičnije slike dosadne nesanice autor dočarava njezin strašni izvor – svijest o krvavom ratu i dubokom bezdanu ljudske ravnodušnosti koja ga užasava.

Kompjutor i pametni telefon postaju mjesto susreta s realnošću od koje je teško pobjeći:

dok vani bijesni rat,
ne tako daleko,
petnaestak sati vožnje automobilom...

Ova zabava za zvijeri, nikako za čovjeka, odvija se zapravo jako blizu:

bliže nego ikad,
bliže nego kada je divljao
u našoj dnevnoj sobi,
u dnevnoj sobi
mojega naroda.

Udaljenost se ne mjeri kilometrima za onog tko se sjeća rata u svojoj zemlji i čije se rane sada ponovno otvaraju. Čin agresije rađa kod pjesnika otpor: Putinov napad na Ukrajinu pjesnik doživljava kao napad na slobodu.

Bliskost sudbina naroda koji su kroz vjekove morali braniti ovu najvišu vrijednost, rađa duhovnu bliskost čiji je izraz razumijevanje nevidljivih, ali mučnih ozljeda. Jedna je od njih – trag jezične traume. U svijetu se sada mnogo priča o ruskom jeziku i kulturi: Rusija je proglasila jednim od razloga za rat navodno tlačenje rusofonih građana Ukrajine, dok je upravo ruska invazija dovela do drastičnog opadanja u ovoj zemlji broja onih koji ga žele govoriti. Putin je ovim ratom nanio veliku štetu i ruskom jeziku i ruskoj kulturi pretvorivši ih u oružje za postizanje agresorskih ciljeva. Siniša Matasović kroz priču o djevojci koju u dalekom Berlinu ranjavaju ruske riječi dočarao je traumu slomljenog života. Uzalud su objašnjenja: »To su samo riječi, to su samo slova«. Pjesnik ne samo da oslikava jedan od mogućih portreta ukrajinske izbjeglice nego zadire u korijene njezine traume koji se slute. Kao što je to slučaj s pravom poezijom, ova pjesma govori toliko koliko je u stanju osjetiti čitatelj: djevojčine suze krenule su jako davno, dok još nikome nije bilo jasno. I te suze, lucidno bilježi pjesnik, odavno je bilo nemoguće zaustaviti.

Kao iskreni humanist Siniša Matasović želi vjerovati u ljude. U pjesmi »Koža«, zamišljajući Ukrajince koje ruske trupe kukavički gađaju raketama, kao da i sam boravi u tamnom skloništu i osluškuje eksplozije, pjesnik neočekivano ulazi u kožu marginalca Ive Moca kojim su nekad plašili djecu. Ta je koža ispod olovnoga, teškoga kaputa koji podsjeća na šinjel. Možda otud, iz tog šinjela, izlazi očajnička želja da se vidi dobro u ljudima s obiju strana fronte. A i šire, u ljudima uopće... Siniša Matasović ostavlja svoje junake u očekivanju dolaska proljeća, a to pokazuje da je pjesma nastala još onda kad su mnogi htjeli vjerovati u to da će Rusi zaustaviti svoje političare željne osvajačkog rata. Nažalost, to se još uvijek nije dogodilo.

Kad je riječ o krivcu za ratno bezumlje, tu pjesnik nema dileme. U pjesmi »(Zlo)tvor« on reda njegova pogrdna imena, kao da čita optužnicu – za krv, suze, očaj. Ovo je svjedočanstvo duhovnog stanja Europe nakon početka Putinove invazije na Ukrajinu: šok, nevjerica, strah... a onda, nakon žestokog otpora agresoru od strane ukrajinske vojske, solidarnost i jedinstvo kojem nije bilo primjera sve od Drugoga svjetskog rata. Tvorac zla mora nestati. Siniša Matasović završava svoju pjesmu emotivnim pozivom na samoubojstvo, upućenom (zlo)tvoru, koga naziva njegovim prezimenom. Pjesnik vjeruje da zlo mora nestati, a riječi katkad imaju moć sudbine...

U istoj pjesmi autor razmišlja o mjerenju žrtava, krivica, zla kojem pribjegavaju Putinovi »odvjetnici«, dolazeći do zaključka:

Svejedno nije opravdanje
jedan zločin umanjivati drugim,
brkati teze,
kruške i jabuke.

Pjesniku je jasna prljava igra zamjene teza, zlouporaba žrtava, igre mačke i miša. Političke igre katkad nije lako prozrijeti, kao ni sljedeći klik miša koji rješava sudbinu čovjeka ili naroda. Pjesnikov izbor je iskrenost, istina, pravda, koliko god naivno izgledaju ti pojmovi suvremenim filistrima.

Zato ga boli laž – jedno od najstrašnijih oružja u ratu Rusije protiv Ukrajine. O tome govori završna pjesma ciklusa – »Odraz nevinosti«. Moderni ratovi izgledaju drugačije nego što je to bilo u srednjem vijeku, ali ubijanje ne mijenja svoju bit. Pjesnik, svjestan varljivosti medijske slike koju nudi propaganda, jednom jedinom riječju skida veo lažne nevinosti s lica vojnika-ubojica. Njegovo bolno »LAŽU!« dugo odjekuje nakon čitanja pjesme...

Za Sinišu Matasovića Ukrajina nije samo mjesto na zemljopisnoj karti, nije tek niz slika iz TV-reportaža s ratišta. Pjesnik poznaje Ukrajinu, jer je pažljivo osluhnuo njezinu književnost. Kao glavni i odgovorni urednik Alternatora, međunarodnog časopisa za književnost, kulturu i umjetnost, objavljivao je u njemu prijevode djela ukrajinskih književnika, a početkom ove godine izišao je broj posvećen suvremenoj ukrajinskoj književnosti. Hrvatski čitatelji stekli su mogućnost upoznati se s vodećim ukrajinskim pjesnicima i prozaistima srednje i mlađe generacije, uživati u neobičnim, često ironično obojenim djelima. Posvećeni rad uredništva (važnu je ulogu odigrao njegov ukrajinski član, pjesnik i prevoditelj Jurij Lisenko) i prevoditelja (posebna zahvalnost ide Dariyi Pavlešen) urodio je bogatim plodom – svojevrsnom antologijom suvremene ukrajinske književnosti. Nažalost, rat je promijenio percepciju tog iznimno vrijednog izdanja. Urednici su željeli predstaviti ukrajinski duh i duhovitost, privući hrvatske čitatelje neobičnim književnim rakursom predstavljanja Ukrajine. Međutim, već prva promocija ukrajinskog broja bila je obilježena ruskom invazijom koja je počela 24. 2. 2022. Siniša Matasović i njegov kolega pjesnik, član uredništa Žarko Jovanovski napravili su niz promocija ukrajinskog broja Alternatora: u Zagrebu, Osijeku, Đakovu, Vukovaru... Svaka od tih promocija, u kojima su sudjelovali i ukrajinski pisci, bila je novo otkrivanje ukrajinske književnosti, njezino novo, hrvatsko čitanje. Jedno od predstavljanja, čiji je suorganizator bio Hrvatski centar PEN-a, imalo je oblik pjesničko-glazbene večeri. Emotivnom čitanju ukrajinskih pjesničkih tekstova pridružili su se mladi glumci i glazbenici. Ukrajinska po­ezija udružila se s hrvatskom glazbom, a te večeri zvučala je i jedna od najpoznatijih ukrajinskih pjesama današnjice, koju je otpjevala mlada ukrajinska znanstvenica, gošća Zagreba. Tom prilikom bile su predstavljene pjesme iz dvojezične antologije Ukrajina 2022., koju na prijedlog Tomice Bajsića sprema za tisak Hrvatski centar PEN-a.

Zahvaljujući dobroj energiji Siniše Matasovića i članova uredništva časopisa Alternator čitatelji u Hrvatskoj stekli su sjajnu mogućnost osjetiti bilo suvremene ukrajinske književnosti, upoznati se s djelima pisaca koji sad ispisuju povijest ukrajinske proze i poezije. Istodobno s ukrajinskim brojem Alternatora izišao je i ukrajinski broj časopisa Književna smotra: »Vidjeti Ukrajinu: neovisna književnost 1991–2021.« koji sadrži preglede suvremene proze, poezije, drame, dječje književnosti kao i analizu najzanimljivih literarnih pojava, tendencija, pojedinih djela ukrajinskih književnika. Ta dva iznimno vrijedna izdanja uzajamno se dopunjuju i otvaraju prostor novim izletima u prostore književnosti Ukrajine.

U bujici vijesti koje ovih mjeseci nadiru u valovima, teško je čuti glas ukrajinske kulture. Ali, taj glas postoji. I čuje se u Hrvatskoj zahvaljujući prijateljima, zahvaljujući pjesnicima u čijem srcu ima mjesta za Ukrajinu i njezin narod.

Traje veoma plodan dijalog između hrvatske i ukrajinske književnosti, i glas Siniše Matasovića zaslužuje posebnu pažnju. Svijet bi bio ljepše mjesto za život kad bi ga osmišljavali pjesnici, kod kojih, kao kod Siniše Matasovića, dobro nadvlada loše. Vjerujmo da će dobro i u stvarnosti nadvladati zlo.