Ljepotom o mržnji

Negativne emocije uvijek su privlačile umjetnike u njihovu stvaralaštvu, u čovjeku, kako je govorio Baudelaire, istovremeno postoje dvije oprečne težnje, jedna prema Bogu, dakle dobru, i druga prema demonu, dakle zlu. Upravo o tim negativnim emocijama u likovnoj umjetnosti progovara Dimitrije Popović.

Likovno stvaralaštvo Dimitrija Popovića i njegov književni rad zaokružuju njegov umjetnički senzibilitet. U najnovijoj knjizi Slikarstvo i mržnja autor na originalan i inovativan način, kroz povijest svjetske likovne umjetnosti, a referirajući se i na svoja likovna djela s istom temom, progovara o mržnji kao najnegativnijoj i najrazornijoj ljudskoj emociji. Dimitrije Popović čitatelja znalački provodi kroz likovna djela svjetskih umjetnika, od djela starih majstora (Leonarda, Grunewalda, Michelangela, Tiziana, Rubensa, Caravaggia, Delacroixa, Goye) do prvaka europske avangarde (Picasso, Dix), s posebnim naglaskom na dadaiste (Duchamp, Ray, Tzara, Picabia). Ono što ovu knjigu čini posebno vrijednom literarnim su jezikom opisani radovi odabranih autora, od opisa načina na koji je djelo slikano do kromatske analize, a sve u funkciji dočaravanja razornog osjećaja mržnje.

U knjizi Slikarstvo i mržnja autor pristupa mržnji u slikarstvu poput predstavnika analitičke struje u filozofiji. Pišući o mržnji u slikarstvu polazi od činjenice da su umjetnost, filozofija i religija tri oblika pojavnosti onoga duhovnoga u vremenu te su usko uzajamno povezani upravo kroz umjetnost, koja im daje oblik onoga beskonačnoga u konačnome. Ni filozofija ni religija ne mogu bez umjetnosti i zato estetski moment povezuje i čini srodnim sve tri duhovne potencije.

Ono što ovu knjigu čini posebnom ponajprije je odabir likovnih djela kojima je zajednička poveznica tema mržnje, od likovnih djela vezanih uz grčku mitologiju (Meduza, Medeja), renesansnoga slikarstva i Leonardove Meduze pa sve do dadaističke Mone Lise. Ništa manje važni nisu motivi iz Biblije (Judita i Holoferno, Saloma, Samson i Dalila, Kristovo raspeće), ali se osvrće i na mržnju koja je sastavni dio ratova, a sve to kroz likovna djela poznatih svjetskih majstora. I kako Dimitrije u svom uvodu knjige navodi, »razarajuća priroda mržnje plodonosno privlači i intrigira stvaralačku moć umjetnosti«.

Njena je vrijednost i u odabiru djela kao i njihov opis. Svoje putovanje kroz umjetnost kojoj je mržnja bila inspiracija započinje likovnim opisima Meduze pripisane Leonardu da Vinciju, zatim onima Rubensa i Caravaggia. Tim trima Meduzama Dimitrije pridodaje i svoj rad na temu Meduze, koju za razliku od prije spomenutih prikazuje u anatomskoj cjelovitosti, tek kose pretvorene u klupko zmija, kojim je postupkom pretvaranja humanog u animalni oblik želio naglasiti čudovišnost lijepog. Ono što je zajedničko tim opisima više je u sferi osjetilnog, manje u načinu slikarske izvedbe (za Dimitrija je važan o čemu, dok je ono kako samo put do te realizacije).

Zločin, kao najstrašniji oblik mržnje, jest onaj vezan uz Euripidovu tragediju Medeja, u kojoj je zbog mržnje prema suprugu Jazonu, zbog njegove nevjere, Medeja spremna učiniti najveća zlodjela, pa čak ubiti vlastitu djecu, i to ne u afektu nego smišljeno. Dimitrije taj zločinački čin manifestiran ubojstvima koja je počinila Medeja opisuje slikom Medeja se sprema ubiti svoju djecu francuskoga slikara Delacroixa, čijem slikarskom i umjetničkom temperamentu, naglašava Dimitrije, u potpunosti odgovara dramatični sadržaj grčke tragedije, a s druge strane romantičarski senzibilitet u prikazu majke i dvojice sinova koji se pokušavaju spasiti od smrti. Dimitrije Popović cijelu sliku analizira u detalje. Tema Medeje bila je i dijelom likovnog opusa Dimitrija Popovića. Grčku je junakinju, koju prožima mržnja iz koje nastaje najstrašniji zločin, čedomorstvo, svjesno ostavio bez naslikane glave, a istaknuo je njeno sivo tijelo raširenih ruku, obavijeno raskomadanom vlastitom djecom. I kako Dimitrije zaključuje u svojoj knjizi, »mržnja je ovjenčala njezino tijelo mučnim dekorom smrti plodova njezine utrobe«.

Dimitrije se u svojoj knjizi bavi i starozavjetnom temom o Juditi i Holofernu. Judita je bila čest motiv u slikarstvu Dimitrija Popovića, kao i mnogim slikarima zbog složenosti u kojima se prožimaju eros i tanatos, mržnja i osveta. Lijepa udovica Judita svojim jedinim oružjem, a to je ljepota, želi spasiti svoj grad od asirskog vojskovođe Holoferna. Judita je svojom ljepotom i erosom uspjela zavesti Holoferna, kojem odrubljuje glavu. Mržnja prema Holofernu je bila toliko jaka da je rezultat te mržnje bila odrubljena glava.

Novozavjetna heroina, fatalna plesačica Saloma bila je inspiracija mnogim umjetnicima. Kao pastorka kralja Heroda, muža njene majke, brak kojih Ivan Krstitelj nije odobravao, smatrajući ga nezakonitim i nemoralnim. Zauzvrat joj nudi ispunjenje svih želja, tako Saloma zatraži glavu Ivana Krstitelja na srebrnom pladnju.

Posebnu skupinu čine ona likovna djela koja su nastala uz spomen Isusove muke, Kristove patnje koja slijedi nakon suđenja Isusu i njegova mučenja. Isusovo razapinjanje i njegovo pogubljenje na križu središnji je događaj križnog puta.Uz opise mnogih likovnih djela koja pripadaju u vrhunce umjetničkog stvaralaštva na temu Kristove muke, od Piera della Francesca iTiziana do Caravaggia i Rubensa, Dimitrije Popović je u svom ciklusu naslovljenom Corpus mysticum izradio djela na kojima se vrlo sugestivno dočarava mržnja koja proizlazi od boli koja se nanosi osuđenom Isusu, iz svakog djelića Kristova tijela osjeti se bol.

Posebna su skupina tema o mržnji u slikarstvu mitovi s martirijima kršćanskih svetaca, koji su zbog svoje privrženosti Kristovu učenju završavali brutalnom smrću. Dimitrije temeljito analizira sva ta mučeništva.

Ono što Dimitrijevu knjigu čini osobito zanimljivom jest način na koji on pristupa svakom likovnom djelu i njegovu sadržaju koji govori o mržnji, što čini i kao promatrač određenoga likovnog djela, ali i kao autor. Rijetki su oni likovni umjetnici koji jednako dobro mogu i interpretirati ali i likovno stvarati, a da pritom ostanu inovativni i autorski originalni.

Povijest umjetnosti kao dio humanističkih znanosti interpretirajući umjetnička djela služi čovjeku u spoznaji sebe i svijeta u kojem živi. Ona pomaže da se pronikne u umjetnost u kojoj je sabijena spoznaja koja je niknula u čovjeku i koja je usmjerena ka čovjeku. Ključ spoznaje nalazi se u jeziku. Kako bi se otkrio sustav otključavanja spoznaje likovnih djela važno je uskladiti odnos jezika slike, tj. slikovnosti i jezika. Mora se utvrditi kako je u slici utemeljena spoznaja, tko u njoj progovara, kako se prima i na koji se način može reproducirati u jeziku. U tome pomaže hermeneutika kao filozofska disciplina jer kao teorija razumijevanja i tumačenja spremno daje odgovore na neka ključna pitanja u povijesti umjetnosti.

Znamo li da je Dimitriju riječ dio njegove druge umjetnosti kojom se izražava, tada ne začuđuje da knjiga Slikarstvo i mržnja sadrži bogatstvo onoga o čemu se u njoj govori. Opisi likovnih djela pisani su literarnim jezikom, i po tome predstavljaju posebnu vrijednost, zato želim da i vas Dimitrije Popović povede na zanimljivo putovanje sadržano u knjizi i da u njoj uživate kao što sam i ja.