Kotorske i kliške utvrde u slikarskom opusu Vesne Šojat

Prisjećajući se nezaboravnog Nikole Albanežea, s kojim sam surađivao i na prezentiranju opusa Vesne Šojat, započinjem ovaj prikaz navodom s početka njegove studije iz nedavno objavljene monografije o slikaričinu djelu: »Svijet slika Vesne Šojat svijet je skromne veličanstvenosti, ozbiljan poput epa i molitve, brižan kao roditeljski pogled i zagrljaj. To je svijet sazdan od snažnih poteza i krupnih formi, pretežno durskog tonaliteta i svečanog ugođaja, strog i nepopustljiv prema bilo kakvom kićenju i kiču, samodostatnom ornamentu i lakoj frazi te stoga staložen i nepokolebljiv u shvaćanju važnosti slikarstva...« (N. Albaneže, Vesna Šojat, Zagreb, 2021., str. 15).

Već na početku svojega kreativno-meditativnog putovanja akademska slikarica Vesna Šojat, rođena i školovana u Zagrebu, po ocu Bokeljka, prigrlila je kao svoj gotovo isključivi motiv – kamen. Ponajprije su je privukle vrleti nad bokokotorskim zaljevom i detalji građevina staroga Kotora, koje je emotivno doživljavala te slikarski bilježila za ljetnih boravaka u Boki. Brojne su potom inačice, od jeseni do proljeća, nastajale u osami zagrebačkog atelijera. Desetljećima odana odabranom motivu, svojim je kistom fiksirala tisuće kamenih lica Zaljeva, bilo neobrađenih kamenih gromada koje nadvisuju Kotor i Dobrotu, bilo arhitektonska zdanja ili samo njihove elemente. No, posebnu inspiraciju budili su bedemi Grada. Stara utvrda koja se uzdiže nad Kotorom s elementima zidina, vojnih građevina, baterija i citadela – napuštena i oronula u vremenima u kojima su nestali klasični osvajači – nastavila je svoj život na Vesninim platnima, blistajući svjetlom koje isijava kamena masa, prenoseći atmosferu nekadašnjega Grada i vremena, posebno duha koji je nepovratno nestao. Usredotočena na strukturu kamena, na materiju i svjetlo, na energiju kojom on zrači, svojim je strukturalnim pristupom stvorila opus koherentan i jedinstven, koji nam prenosi fortifikacijsku arhitekturu u najboljem mogućem svjetlu – iz vremena još netaknutog sklada.

Kotorske zidine, 1970., tempera na papiru, 40 x 30 cm, priv. vl., Zagreb

Nakon završetka zagrebačke Akademije, Vesnin slikarski put bio je sasvim određen – jedina materija kojoj se željela posvetiti bio je kamen i to bokeljski. Zidine utvrđenoga Kotora bile su joj poseban izazov. Usvajala je njihove oblike, prenosila ih na svoja platna, a posebno se koncentrirala na boju, osvjetljenje koje je katkada pridonosilo mističnosti oblika, katkada uzdizalo stare fortifikacije u monumente. Iako slika bokeljski krajolik još kao srednjoškolka, ponajprije stjenovita brda nad Kotorom i Dobrotom, u opusu Vesne Šojat motiv kotorskih bedema javlja se u godinama pred kraj i nakon studija. Tih godina radovi su joj bogata kolorita, a motiv tretira plošno, kompozicije »odišu metežom na granici bezličnosti« (Albaneže, op. cit., str. 24), ali s tendencijom da se dijelovi međusobno usklade u povezanu cjelinu (Bedemi III, 1968., ulje na platnu, 60 x 74 cm, vl. autora). Niz radova, poput snoviđenja u plavo-sivim tonovima stvara pod utjecajem očeva slikarstva (Bedemi, 1969., gvaš, 29 x 40 cm, vl. autor). Na njima izostaje temeljna snaga kamena, pogotovo ne nalazimo isijavanja materije, toga prepoznatljivog elementa njena slikarstva koje će u kasnijem razdoblju Vesnina stvaranja postati primaran. Iz istog je razdoblja iznimno fin prikaz zidina s Gurdića (Kotorske zidine, 1970., tempera na papiru, 40 x 30 cm, privatno vl., Zagreb), slici na kojoj su bedemi »građeni« delikatnim sivim tonovima na pozadini zelene vegetacije, a rubove plošno naslikanih zidina kloazonira crnom, naglašavajući tako ritam bedema te stvarajući dojam reljefnosti prikaza.

Bedem, 1988., tempera na papiru, 54 x 74 cm, vl. autor

Ubrzo se u Vesninu slikarstvu počinje nazirati prepoznatljiva snaga kotorskih utvrda (Bedem, 1971., gvaš, 40 x 29, vl. autor; Zid, 1973., ulje na lesonitu, 67 x 69 cm, priv. vl., Zagreb) kojima umnaža monumentalnost slikajući ih iz »žablje« perspektive. Sredinom sedamdesetih forme poprimaju zanimljive oblike, poput okamenjene ruže (Bedem, 1976., ulje na platnu, 78 x 90 cm, vl. autor) ili rasvijetljenoga grotla koji nas mami u tamu podzemnih kamenih hodnika. U godinama koje slijede slikarica brusi svoj izraz, postiže monumentalnu snagu omiljenog motiva i osobitu svjetlost kamenih površina (Bedem, 1979., ulje na platnu, 100 x 130 cm, Galerija Zvonimir, Solin), k tome homogenost masa i tonsku usklađenost, a odabirom perspektive i dubokim sjenama motiv joj poprima karakter prastare iskopine (Građevina, 1978., ulje na lesonitu, 94 x 125 cm, vl. autor). U pojedinim radovima (Građevina, 1980., ulje na platnu, 100 x 81,5 cm, priv. vl., Zagreb) postiže neviđenu monumentalnost bedema kotorskog Sv. Ivana, koji se, poput kiklopa, uzdižu k nebu. Gradi motiv prigušenom gamom, a zahvaljujući naizmjeničnom nizanju osunčanih ploha i tamnih sjena ne nedostaje ni dinamike.

Bedemi, 1994., ulje na kartonu, 22 x 73 cm, vl. autor

Zidine Kotora, 1994., ulje na platnu, 80 x 100 cm, priv. vl., Solin

U nekoliko sljedećih godina slikarica se posvećuje kotorskim interijerima, ulazi u kamene unutrašnjosti Grada te zahvaljujući odabiru nove tehnike – jajčana tempera na papiru – postiže ne samo bogatstvo tonova nego slojevitost i iznimnu transparentnost. Gama joj je prigušena i profinjena (Kupola, 1883., 91,5 x 90 cm; Stupovi, 1984., 71 x 102 cm; Bazilika, 1985., 69,4 x 96 cm; sve tempera na papiru, vl. autor). Potkraj tog desetljeća vraća se omiljenim bedemima, a u trenutku posebne slobode nastaje iznenađujući vatromet boja na masivnim kamenim kvadrima gradskih bedema i iznad njih, djelo pomalo popartističkoga kolorističkog ugođaja (Bedem, 1988., tempera na papiru, 54 x 74 cm, vl. autor, sl. 2). Do polovice devedesetih ponovno u njezinu opusu dominira motiv utvrda kotorskoga staroga grada koje slika na zanimljivom, položenom dugom formatu na kojem pratimo ne više fragmente nego nizove vršnih formi zidina koje se zaštitnički uzdižu nad opasanim Gradom (Bedemi, 1994., ulje na kartonu, 22 x 73 cm, vl. autor, sl. 3). I uvijek se vraća »kruni« kotorske tvrđave – vrhu Svetog Ivana, koji sada poprima čistu formu, reduciranih oblika i suženog spektra boja (Zidine Kotora, 1994., ulje na platnu, 80 x 100 cm, priv. vl., Solin), ali to ne isključuje razigranosti oblika (Bedem, 1996., ulje na platnu, 65 x 80 cm, nep. vlasnik).

U prikazu kotorskih zidina nad rijekom Škurdom, s prilaznim mostom sjevernim gradskim vratima, nalazimo više svjetla i kolorističke radosti (Kotorske zidine, 1996., ulje na papiru, 39 x 57,5 cm, vl. autor). Od tih je godina u opusu Vesne Šojat motiv kotorskih zidina manje prisutan jer ona u svoje slikarstvo uvodi nov motiv – posvećuje se interpretacijama zidina i bedema kliške utvrde, a potom od 2004. u nekoliko godina slika isključivo i intenzivno kotorsku crkvu sv. Tripuna, prikazujući njene tornjeve kao monolite – dvije cjelovite kamene gromade što se uzdižu nad krovovima staroga grada. Potkraj tog desetljeća i u sljedećem nastat će još poneki prikaz kotorskih fortifikacija, ali kamene zidine Grada naći će se i na jednom od niza tada nastalih portreta (Željko, 2008., ulje na platnu, 80 x 60 cm, priv. vl., Zagreb) na kojem se portretirani, naslikan ispred kotorske utvrde sv. Ivana, kao isklesan iz kamene gromade, uzdiže skupa s gradskim bedemima poput svojevrsnog spomenika. No, iako se Vesna rijetko predavala portretiranju i većinom na poticaj okoline, pažljivim promatranjem njenih radova, ljudska ćemo lica uočiti i na ponekim kamenim stijenama koje je naslikala (Pejsaž, 1976., gvaš na papiru, 51 x 73 cm, vl. autor; Prolaz, 2002., ulje na platnu, 65 x 81,5 cm, priv. vl., Zagreb; Bez naslova, 2007., ulje na papiru, 40 x 57 cm, nepoznati vl.) te nam je i nesvjesno, proniknuvši duboko u karakter kamena, ostavila primjere svojevrsnih portreta kotorskoga kamena.

Željko, 2008., ulje na platnu, 80 x 60 cm, priv. vl., Zagreb

Pejsaž, 1998., ulje na papiru, 39 x 56,5 cm, priv. vl., Split

Iako je Kotor bio i ostao temeljem interesa Vesne Šojat, njena neugasla inspiracija, ovom prilikom ćemo se posebno posvetiti motivu bedema jednoga dalmatinskoga grada koji je Vesna Šojat uvela u svoj opus, a kojim se dosada nije bavilo – Klisu. Negdje oko 1996., prema dataciji prve slike tog motiva, Vesna je počela ciklus posvećen Klisu – bolje rečeno počela je slikati kameno zdanje kliške tvrđave, a taj je niz slika zaključila potkraj prvog desetljeća novog tisućljeća, naslikavši još sporadično po koji pejzaž ili portret. Premda bismo mogli reći da je posvećenost Klisu bila inicirana što prijateljskim poticajem što egzistencijalnim potrebama, ona se i tom motivu zdušno posvetila, a nije izostao ni emotivni moment budući joj je Kliška utvrda u ratnom razdoblju nemogućeg boravka u Boki bila stanovita nada ponovnom povratku kotorskom Sanđovaniju – bedemima Zavičaja. Povratak se i zbio, premda su i svih tih godina kliški ciklus prekidali »bljeskovi« kotorskih forteca, ali se manifestirao novim zavičajnim ciklusom – ne više gradskih zidina, nego kamenih tornjeva kotorske katedrale.

Klis, 1996., ulje na papiru, 18,5 x 27 cm, priv. vl., Solin

Tvrđava Klis, 2002., ulje na papiru, 20 x 30 cm, priv. vl., Zagreb

Ali, što je Vesnu stvarno privuklo Klisu? Neka srodnost utvrđenih gradova? Utvrde i Kotora i Knina imaju strateški značaj, braneći ne samo pristup gradu koji su utvrđivale nego i prolaz k drugim naseljima. Tu je i prisutnost vode – kotorskom slučaju neposrednog mora, a u kliškom udaljenijeg izvora Jadra, ali i, mitski, prvog pogleda doseljenih Hrvata na jadransko more. Mogla ju je motivski privući i podudarnost starosti kultura obaju gradova – vidljivih preko arheoloških nalaza i zapisa dugog trajanja naselja (oba spominje već Konstantin Porfirogenet) ili kao dva grada junačkih epopeja u obrani kršćanskog teritorija od Osmanlija. Na kraju, oba su grada ušla u Serenissimu, Kotor dobrovoljnim pristupanjem, a Knin osvajanjem u vrijeme Kandijskog rata (u pratnji gen. Foscola bio je barski nadbiskup Bonaldi), i ostala njenim teritorijem sve do pada Republike. Sve to upućuje na bliskost dvaju Vesninih motiva, no ono što ju je privuklo Klisu moralo je biti dubljeg značenja, poput vizure strmih stijena klanca između Kozjaka i Mosora nad kojim se uzvisuju bedemi kliške utvrde. Pozicijom i doživljajem vizura bliska onoj kotorskoj. S odabirom novog motiva dolazi i do određenih pomaka i promjena u pristupu. Radovima posvećenim Klisu, Vesna se vraća mimetičnosti prizora, a k tome stvara distancu od motiva koji joj je prije bio objekt bliskog promatranja.

Prvi prikaz Klisa koji je naslikala Vesna Šojat (Klis, 1996., ulje na papiru, 18,5 x 27 cm, priv. vl., Solin) slikan je iz ptičje perspektive i jedva da se naziru zidine utopljene u bogati, dijelom žarki kolorit okolne doline. Kao da je autorica vidjela svoj novi motiv u snu ili kroz izmaglicu ljetne žege. Započela je ciklus ljetnom impresijom kliške utvrde čija figuracija, a posebno snaga, nestaju postupkom apstrahiranja. Ta slika, ritmovima malih kolorističkih naglasaka žute i crvene, kao da nudi i zvukove, čak glazbu...

Na sljedećoj slici niza posvećenoga kliškom krajoliku (Stepenište, 1996., ulje na papiru, 18,5 x 27,2 cm, priv. vl., Solin), zasićenoj plemenitim sivim i srebrnastim tonovima još uvijek je prisutna distanca, kao da se slikarica svom motivu približava sa stanovitim oprezom. Sljedećim radovima, prolazima i skalinadama (Iz tvrđave, 1998., ulje na papiru, 44 x 58 cm, priv. vl., Kaštel Sućurac) stiže u samu srž utvrde te nizom slika bilježi kamene zidine nekadašnje providurove kuće, u blizini krajnjeg dijela tvrđave – položaju Šperun.

Na prvoj (Pejsaž, 1998., ulje na papiru, 18,3 x 25 cm, priv. vl., Solin), nad surim stijenama uzdiže se četvrtasta građevina kamenih zidova naizmjenice toplih (osunčanih) i hladnih (sjenovitih) ploha, na čijem vrhu misteriozno zjape otvori prozora koji nas uvode u plavetnilo neba. Druga slika (Stara kuća, 1998., ulje na papiru, 22 x 37,5 cm, priv. vl., Kaštel Sućurac) građena je također hladnim, od svijetlo sivih do zagasito sivih i modrih, ali i toplim tonovima bež boje i malih, ali dominirajućih žutih akcenata. Vidljivo je slikaričino dostignuće u ravnoteži i čistoći forme, skladu kolorita, a posebno plijeni neko isijavanje smirenim tonovima. Taj je motiv ponovila u trećoj slici (Pejsaž, 1998., ulje na papiru, 39 x 56,5 cm, priv. vl., Split), ali sretno proširivši pogled ne toliko na obližnje brdo, koliko na ostatke građevina (nekadašnjih zidina, oružarnica i cisterna) u prvom planu. Uz bogatstvo oblika, kao posljedice širenja kadra, tom je slikom, između više njih istoga motiva, Vesna Šojat postigla i bogat i plemenit sklad tonova, pa je, bez sumnje, možemo smatrati njenim najboljim prikazom kliškoga »providurova stana« – kuće izgrađene na temeljima najstarijih kliških zgrada iz razdoblja hrvatskih vladara.

Motiv s Klisa, 2002., ulje na papiru, 54 x 69 cm, vl. Općina Klis

Slijedio je niz slika na kojima slikarica još uvijek motiv promatra iz daljine, no odstupa od panoramskog prikaza utvrđena grada nad klisurom i posvećuje se kliškim bedemima ojačanih ponekom kulom, gradeći, sad u većem formatu, nepravilne rastere zidina. Formira maštovite oblike poput složenih labirinata. No, koloritu je ostala vjerna – bež i žuta s bogatstvom sivih tonova. Tom motivu pripadaju dvije slike »umreženih dendrita«, prva realnija (Tvrđava Klisa, ulje na papiru, 52 x 71 cm), a druga zanimljivija, uravnoteženih formi i kolorita (Tvrđava, ulje na papiru, 50 x 70 cm), obje iz 2000. i u nepoznatom posjedu.

S uvođenjem razmaka, forme se gube, pa odabrani motiv više ne dominira, postaje samo element šireg pejzaža. Time izostaje i strogoća u pristupu motivu, neizostavna u Vesninoj produkciji prethodnih desetljeća. Najbolji je primjer novoga, panoramskog promatranja slika Kliške utvrde »utopljene« u tamu doline čije zidine osvjetljava misteriozno svjetlo nalik bljesku munje (Tvrđava, 2001., ulje na papiru, oko 50 x 70 cm, nepoznati vl.). Nije daleko od toga, iako u drugačijem ugođaju, ni prikaz kliške utvrde gledane iz okolne nizine, koja dominira na sivom nebu (Tvrđava, 2001., ulje na papiru, 36 x 54 cm, priv. vl., Podstrana). Žarkim koloritom kamena autorica nam prenosi atmosferu ljetnog dana, no nebo ostavlja u svom omiljenom sivilu. Utvrda je smještena u sasvim lijevom dijelu formata, no figurativnim (plijeni pozornost zasjek između dvaju bregova) i još prije kolorističkim odnosima postignuta je ravnoteža. Vrlo je sličan rad, manjeg formata, nastao sljedeće godine (Klis, 2002., ulje na papiru, 18 x 26,5 cm, priv. vl., Solin) – sumorni prikaz istoga motiva koji odaje atmosferu zimskog sutona. Još jedan je prikaz utvrde iz iste perspektive, ali zahvaćen olujom, sav u dinamici toplih i hladnih boja i s nekim posebnim sjajem zidina i stijena (Pejsaž sa zidinama, 2002., ulje na papiru, 50 x 70, priv. vl., Zagreb).

Godina 2002. bila je vrlo produktivna glede radova posvećenih kliškim fortifikacijama. Stvarajući istom manirom, uvodi nove motive, a vraća se starom pristupu kadriranja – slika zidine s kulama gledane iz neposredne blizine. Na jednom takvom malom ulju (Tvrđava Klis, 2002., ulje na papiru, 20 x 30 cm, priv. vl., Zagreb) nepravilne plohe zidina sjaje poput dijamanata utisnutih u klišku klisuru. Taj se rad doima kao skica istog motiva – dorađene slike većeg formata, ali on, makar tako malešan (ili upravo zato), nosi svu snagu i svježinu originalne ideje i izvornog doživljaja.

Tvrđava Klis, 2002., ulje na papiru, 39 x 56 cm, nepoz. vl.

Posebno joj je, čini se, omiljen motiv kule kod trećeg ulaza u utvrdu, koji su izgradili Mlečani sredinom 18. stoljeća. U nizu radova istog motiva izdvaja jedan veći (Motiv s Klisa, 2002., ulje na papiru, 54 x 69 cm, vl. Općina Klis) na kojem monumentalne kamene kule, stubišta i zidine kliške utvrde isijavaju prepoznatljivim Vesninim svjetlom. Ta nas ujedinjena snaga i svjetlost kamena podsjeća na Vesnina rješenja i ostvarenja bokeljskih motiva – ranijih prikaza kamenih zidina tvrđave sv. Ivana nad Kotorom i onih koji su slijedili nakon »kliškog ciklusa« – tornjeva kotorske katedrale. I na kotorskom i na kliškom »kamenu« nalazimo identičnu snagu masa i isti onaj intenzivni, a plemeniti sjaj materije.

Jedan takav prikaz (Tvrđava Klis, 2002., ulje na papiru, 39 x 56 cm, nepoznati vlasnik), za koji ne možemo točno utvrditi jesu li to kule i zidine trećeg ulaza gledane iz druge perspektive (što je vrlo vjerojatno) ili neki sličan detalj kliških bedema, izdvaja se kao izniman rad koji smo, nažalost, mogli sagledati samo iz loše reprodukcije. Kolorit je nepromijenjen, ali nema naglašenih malih poteza žarkih boja ili prodora donjeg nanosa, nego je sve tonski građeno. Gotovo u središtu ističe se kratko stubište, a lijevo i desno kule. Sasvim lijevo se nazire brdo i djelić neba. Većinom prevladavaju fini, tamniji, sivi tonovi, a zidine u donjem dijelu formata su toplih tonova (ako dostupna reprodukcija koloristički vjerno prenosi izgled originala). Nekoliko do crnila tamnih nanosa – dijelova zidina – kao da nas uvlače u tajne prostore bedema kojima se stiže u katakombe. Oni skupa sa svijetlim partijama daju iznimnu dinamiku prikazanog motiva. Atmosfera je mistična, naslikane zidine ne dočaravaju sadašnje stanje, nego promatrača odvlače natrag u daleku prošlost, u vrijeme iščekivanja neprijatelja ili predaha nakon bitke. Tako postaju i simbol otpora – Klisa, Kotora, bilo kojega grada... Iste je godine naslikala i drugu varijantu tog motiva, formatom manju, a koloritom svjetliju (Tvrđava Klisa, 2002., ulje na papiru, 19 x 28,5 cm, nepoznati vl.).

Na kraju prikaza »kliške faze« Vesne Šojat, moramo spomenuti još jedan manji rad (Bez naslova, 2003., ulje na papiru, 18 x 27 cm, priv. vl., Solin) koji zrači iznimnom snagom boje i oblika, a »zidan je« od čvrstih, toplih kubusa koji se, poput egipatske piramide, preciznim slaganjem uzdižu k nebu.

Posljednjom slikom kliškog motiva, pred povratak na omiljene joj kotorske stijene i građevine, zapravo na tornjeve katedrale, slikarica kao da se oprašta od toga povijesnog i ponosnog branika hrvatske grude. Kako se, prije oprezno, iz zraka, primicala motivu, tako ga sada postupno napušta, povlačenjem dolje prema dolini (Tvrđava Klis, 2003., ulje na papiru, 26,5 x 38, priv. vl., Zagreb). Toj bi slici bolje pristajao naziv Pogled na Klis jer uz prikaz utvrde nudi i strukturalno bogat prikaz okolnog područja. Ipak, dok su kuće na padini brijega diskretno naznačene, kompleks utvrde je jasno istaknut. Dotadašnji sivi kolorit prelazi u plave tonove, a osvijetljeni kamen još uvijek zrači toplinom.

Vesna Šojat je unutar svoga respektabilnoga bokeljskog opusa izgradila i neveliki »kliški ciklus«, u godinama kada joj je Boka bila nedostupna. Kao da ju je najnovije stradanje bokeljskih Hrvata odvelo natrag u daleku povijest, do onog trenutka kada su preko Klisa nastanjivali obale Jadrana. Tako je i autorica, zastavši na kliškom brijegu, upirući pogledom prema južnom zaljevu, odlučila dati doprinos hrvatskom slikarstvu motivima klisure i bedema koji čuvaju tragove prve hrvatske prijestolnice, iz doba Trpimirovića.