Hamletovska dimenzija ukrajinskoga jezičnog bitka

Pitanje »Biti ili ne biti?«, koje je postalo kvintesencija ukrajinskog otpora u ukrajinsko-ruskom ratu, neposredno je vezano za jezik. U vezi s tim rječit je naslov članka ravnatelja Instituta za ukrajinski jezik Ukrajinske nacionalne akademije znanosti Pavla Gricenka »Iznova u središtu pozornosti – jezik. No, je li isključivo – jezik?«1 (»І знову в центрі уваги – мова. Та чи лише – мова?«) objavljenog 1. travnja 2022. na internetskoj stranici Akademije. Međutim, ovo hamletovsko pitanje o jeziku prvi je put postalo izrazito aktualno još prije nekoliko stoljeća – točnije od kraja XVIII. st. do prve trećine XIX. st. – kada su se u europskim intelektualnim krugovima konceptualizirala »nacionalna pitanja«. U tom vremenskom okviru Ukrajina je izgubila državnu autonomiju u granicama Ruskog Carstva te je integrirana u općeruski teritorij (Girič, 2013: 326–327). Procesi gubitka državnosti poklopili su se s formiranjem znanstvene jezikoslovne paradigme. Upravo zato je znanstveni opis ukrajinskoga jezika započeo obrazlaganjem njegove samobitnosti i posebnosti kao objektivnog temelja za njegovanje ukrajinskog identiteta. No, budući da je ukrajinska nacionalna ideja potkopavala imperijalni ideološki narativ temeljen na konceptu Ruskog (ruskog, bjeloruskog i ukrajinskog) pravoslavnog univerzalizma, koji je izložio Inokentij Gizelj u Sinopsisu (Синопсис, 1674), ona se odmah suočila sa snažnim intelektualnim napadima predstavnika službene imperijalne znanosti.2 Otada se pitanje »Biti ili ne biti?«, kojim su predstavnici različitih škola i pravaca u slavistici nerijetko opisivali aktualno stanje i perspektive razvoja ukrajinskoga jezika (Tkačenko, 2014: 7), postavljalo svaki put kada je povijest odnosa između metropole i kolonizirane Ukrajine ulazila u novi krug sukoba. Pitanje je postalo posebno aktualno početkom aktivne faze ruske ratne agresije na Ukrajinu, 24. veljače 2022. godine. Rat je objelodanio pomnjivo prikriven propagandnim štitom dubinski razlog tragičnih događaja u novijoj ukrajinskoj povijesti koji su kardinalno utjecali na jezičnu situaciju u državi i odrazili se na položaj ukrajinskoga jezika. Taj su razlog s ciničnom iskrenošću naveli suvremeni ruski ideolozi: »Denacifikacija će neizbježivo biti i deukrajinizacija [...] Ime ‘Ukrajina’, očigledno, ne može biti sačuvano kao titularno ime države [...]

»...Ukrajinizam je umjetni antiruski konstrukt koji nema vlastiti civilizacijski sadržaj, podređeni element tuđe i strane civilizacije«

Ukrajinizam je umjetni antiruski konstrukt koji nema vlastiti civilizacijski sadržaj, podređeni element tuđe i strane civilizacije«3. Dakle, položaj4 ukrajinskoga jezika koji ukrajinski jezikoslovci potvrđuju stanjem u prvoj polovici drugog desetljeća XXI. st., posljedica je višestoljetne ekspanzije ruskog imperijalizma (a od 1917. boljševizma) na Ukrajinu. Pritom je potrebno naglasiti da su u vezi sa svim pitanjima podrijetla i povijesti ukrajinskoga jezika, istraživanja njegovih posebnosti, jezične situacije različitih povijesnih razdoblja, lingvogeografije, razvoja grafijskog sustava, povijesti pravopisa i geneze kodifikacijskih procesa općenito, nastajali umjetni pseudoznanstveni konstrukti koje su stvarali kolonizatorski krugovi. Jezikoslovci koji su proučavali ukrajinski jezik u okviru znanstvene paradigme uvijek su se suočavali s takozvanim »ukrajinskim pitanjem«, čija je imperijalna koncepcija dobila svoje okvire još u XIX. st. Stoga je razvoj ukrajinistike uvijek bio usmjeren na raskrinkavanje ideoloških mitova o podrijetlu i razvoju ukrajinskoga jezika. U tom kontekstu indikativna su razmišljanja Oresta Tkačenka, kojі je u predgovoru svog temeljnog djela Ukrajinski jezik: današnjica i povijesna perspektiva (Українська мова: сьогодення й історична перспектива, 2014) opisao tipičan istraživački put ukrajinskih jezikoslovaca: »[...] u navedenom razdoblju kada se ukrajinski jezik istovremeno, s jedne strane, na sve načine, i prikriveno i otvoreno, istiskivao iz života, a s druge strane o tome se nikako nije preporučalo pisati (obrnuto, u svim dopuštenim radovima bilo je potrebno govoriti o neviđenom procvatu ukrajinskoga jezika), nije bilo nade da se o tome govori otvoreno. Rad u kojem bi se sve nazivalo pravim imenom, ne bi dopustili objaviti. Takva knjiga mogla bi se objaviti u ‘samizdatu’, što bi imalo dalekosežne negativne posljedice za autora, bez ikakva jamstva da će knjiga postati poznata širokom krugu čitatelja. U takvim okolnostima preostala bi jedina realna mogućnost istraživati aktualnu temu uvjetovanu kriznom situacijom u ukrajinskom jeziku tako da se u povijesti drugih jezika pronađu sociolingvistički slučajevi u većoj ili manjoj mjeri slični položaju ukrajinskoga jezika, kada je ovaj ili onaj jezik nestajao ili nastavljao živjeti (ili, pak, ‘uskrsavao’ poput, na primjer, ivrita koji je doživio preporod), proučavati razloge i posljedice povezane s ovakvom ili onakvom sudbinom tih jezika. Takav istraživački rad valjalo bi usporediti s radom medicinara, terape­uta ili patologa, koji bi analizirajući i uspoređujući slučajeve ozdravljenja i smrti povezane s određenom bolešću, pokušao otkriti razloge koji dovode do smrti ili ozdravljenja« (Tkačenko, 2014: 8). Konstatirajući da je »sedamdesetogodišnje razdoblje [sedamdeset godina prebivanja Ukrajine u SSSR-u – op. a.] falsifikacijā, laži i ideološkog terora nanijelo veliku štetu: cijele generacije Ukrajinaca izgubile su vezu s vlastitom poviješću [...], pa čak i sa svojim materinskim jezikom« (Pivtorak, 1993: 3), ukrajinski jezikoslovci u jezično-povijesnim istraživanjima inzistiraju na principijelnom načelu oslanjanja na znanstveno pouzdane izvore, kao i na baratanju konkretnim povijesnim činjenicama.

Ukrajinski je danas jezik autohtonog ukrajinskog stanovništva te jezik Ukrajinaca koji žive izvan granica Ukrajine. Ubraja se među dvadeset najraširenijih jezika u svijetu – njime se služi približno 45 milijuna govornika. U skupini je istočnoslavenskih jezika koja pripada indoeuropskoj jezičnoj porodici. Određuje se kao jezik sa starom pismenosti: njegovi najstariji pisani spomenici datiraju iz XI. st. Ukrajinski jezik jedini je službeni jezik u Ukrajini, a taj je njegov status zajamčen ukrajinskim Ustavom.

Kao i ostali slavenski jezici, ukrajinski se razvio iz praslavenskoga, njegovi početci sežu u razdoblje praslavenske jezične zajednice (prije VI. st.), a u svojim je suvremenim etničkim granicama autohton (Rusanivski, 2004a). Grigorij Pivtorak predlaže sljedeću opću shemu podrijetla ukrajinskoga jezika: »Kada se traže drevni korijeni ukrajinskoga jezika, ne može se ignorirati neosporna činjenica da su Ukrajinci dio slavenskoga svijeta, a da je ukrajinski jezik jedan od slavenskih jezika [...]. Ne izaziva sumnju postojanje zajedničkog slavenskog (praslavenskog) razdoblja tijekom kojeg su praslavenska plemena imala u većoj ili manjoj mjeri homogenu materijalnu i duhovnu kulturu te su se služila blisko srodnim dijalektima koji su imali puno zajedničkih osobina, što je poslužilo znanstvenicima kao temelj za uvođenje u znanstvenu upotrebu pojma ‘praslavenski jezik’. Praslavenski je period trajao okvirno do sredine I. tisućljeća. Nakon raspada praslavenske etnojezične zajednice u VI. i VII. st. nastajali su savezi istočnoslavenskih plemena, čija je daljnja konsolidacija na različitim teritorijima Istočne Europe dovela do nastajanja ukrajinskog, ruskog i bjeloruskog naroda« (Pivtorak, 1993: 4–5).

Ukrajinski jezik ima jezična obilježja koja su mu zajednička s drugim istočnoslavenskim jezicima. To su početno [o] na mjestu ranijega [je] (озеро ‘jezero’, олень ‘jelen’), glasovi [ч] i [ж] na mjestu ranijih tj, dj, kt’ (свіч/к/a ‘svijeća’, межa ‘međa’, піч ‘peć’), -oро-, -оло-, -ере-, -еле- na mjestu ranijih *or, *ol, *er, *el (воронa ‘vrana’, головa ‘glava’, березa ‘breza’, пеленa ‘pelena’), odsutnost nosnih samoglasnika (дуб ‘dub’, зуб ‘zub’, п’ять ‘pet’, na mjestu ranijih дѪбъ, зѪбъ, пѦть). Specifična fonetska obilježja pojedinih istočnoslavenskih jezika počinju se razvijati nakon nestanka poluglasā ъ (kratko o) i ь (kratko e). Tako se u ukrajinskom jeziku u novozatvorenim slogovima na mjestu [o] i [e] prvo pojavljuju dugi [ō] i [ē] koji će poslije prijeći u [i]: столъ > стōл > стіл ‘stol’, печь > пēч > піч ‘peć’ (Rusanivski, 2004b). Pojava ikavizma fonološka je karakteristika ukrajinskoga jezika koja ga, s jedne strane, razlikuje od ostalih slavenskih jezika, a s druge ga povezuje sa srodnim pojavama u mrtvom polapskom jeziku te u lužičkosrpskom, srpskom, hrvatskom, poljskom i češkom jeziku (Voronič, 2004). Istodobno su se u ukrajinskom jeziku sačuvale dijalekatske pojave ranijega razdoblja tipične za južni areal istočnoslavenskih govora. To je, na primjer, glasovna promjena [у] u [ў] (pojava zajednička ukrajinskom i bjeloruskom jeziku), prelazak [Ҍ] u [i] (pojava zajednička ukrajinskom jeziku i sjevernoruskim govorima), prelazak [е] u [o] nakon šuštavih suglasnika i [й], upotreba ždrijelnoga tjesnačnika [г] (pojava zajednička ukrajinskom i bjeloruskom jeziku te južnoruskim govorima), stapanje [i] i [ы] u jedan glas [и] (синій < синий ‘plavi’, син < сын ‘sin’). Na morfološkoj razini karakteristično je širenje nastavka -ови (-еви) u dativu jednine imenica muškoga roda (Петрові, богові, господеві, мужеві), čuvanje vokativa (брaте, сину, земле), nastavak -Ҍ u genitivu jednine imenica na -ja (землҌ > землі), završetak -мо u prvom licu množine prezenta te imperativa (нaпишемо, стaнемо – нaпишімо, стaньмо) i dr. (Rusanivski, 2004b). Sve navedene jezične značajke nalazimo u spomenicima iz XI. i XII. st. koji potječu iz Ukrajine. Te se značajke sustavno javljaju i u spomenicima s ovih prostora kasnijega razdoblja (XIV.–XV. st.). U kontekstu ukrajinsko-hrvatskih paralela zanimljivo je izdvojiti da je zbog ukrajinske realizacije jata (Ҍ) kao vokala [i] izgovor nekih ukrajinskih riječi sličan ikavskom izgovoru (usp. ukr. гріх i ikav. grih, ukr. світ i ikav. svit, ukr. сміх i ikav. smih).

Na svim razinama ukrajinski jezik ima posebne karakteristike koje ga razlikuju od susjednih jezika. Na fonetskoj razini najuočljivije su sljedeće: 1) pojednostavljenje u suglasničkim skupinama od triju i više suglasnika, nastalo kao posljedica reduciranja ъ і ь: позьдно > позно, стьлaти > стлaти > слaти, мьглa > мглa > млa (імлa) (u pisanim spomenicima susreće se od XIV. st.: кaжному, влaсный і dr.); 2) ispadanje [л] u glagolskim oblicima prošlog vremena iza suglasnika: понєсъ, умеръ, прирєкъ itd.; 3) prelazak bezvučnih samoglasnika u zvučne ispred zvučnog (najčešće se takav prelazak uočava u prijedlozima i prefiksima: оть > от, съ > з, a katkad i između korijena i sufiksa: просьбa > прозбa); 4) produženi polumeki / meki suglasnici kao posljedica progresivne asimilacije koja se iskazuje u završetcima imenicā srednjega roda: Зaпорожжa, стверження, дaння, ПолҌсся (počevši od XV. st.) (Rusanivski, 2004a; Popović, Trostinska, 2003: 367).

Prvi iscrpni pregled povijesne fonetike ukrajinskoga jezika u kojem se raspravlja o vremenskom okviru njezina formiranja bila je knjiga Pavla Žiteckog Ogled glasovne povijesti maloruskoga narječja (Очерк звуковой истории малорусского наречия, 1876). U knjizi autor dolazi do zaključka da su se osnovna obilježja ukrajinskog vokalizma jasno očitavala već u XII. i u XIII. st. U oglednom istraživanju »Pitanje podrijetla ukrajinskoga jezika u znanstvenim radovima od XIX. do polovice XX. st.« (»Проблема походження української мови в наукових працях XIX – середини XX ст.«) G. Pivtorak detaljno osvjetljava produbljivanje spoznaja jezikoslovaca o genezi ukrajinskoga jezika s obzirom na proširenje empirijske građe i na primjenu poredbeno-
-povijesne metode, arheoloških, antropoloških i povijesnih podataka, te analizira bit i razloge polemikā o glotogenezi koje su se zaoštravale zbog ideoloških razloga, usp.: »Uz to dolazilo je do otvorenih pokušaja zamjene povijesnih dokaza apstraktnim mudrovanjima koja su lažno, ali u korist velikodržavničko-šovinističkih ambicija tumačila vrijeme i mjesto nastanka ukrajinskoga jezika« (Pivtorak, 1993: 12).

Argumentirano pobijanje teorije »zajedničke kolijevke« istočnoslavenskih jezika i određivanje genetske srodnosti ukrajinskih dijalekata neposredno s praslavenskim jezikom predložio je Jurij Ševeljov u knjizi Povijesna fonologija ukrajinskoga jezika (A Historical Phonology of the Ukrainian Language5, 1979) (Masenko, 2019: 125). Osvrćući se na izvore i metodologiju istraživanja, Ju. Ševeljov naglašavao je: »Analiza se temelji na podatcima o tri roda, obuhvaćajući, kao prvo, usporedbu s drugim slavenskim jezicima i susjednim, odnosno koteritorijalnim neslavenskim jezicima; kao drugo – građu pisanih spomenika; kao treće – situaciju u suvremenom ukrajinskom književnom jeziku i ukrajinskim govorima« (Ševeljov, 2002).

Kao uvjerljiva ilustracija samobitnosti ukrajinskoga jezika u odnosu na druge slavenske i neslavenske jezike na leksičkoj razini mogu poslužiti istraživanja Kostjantina Tiščenka, koji pomoću znanstvenih metoda obrazlaže »leksičku udaljenost« između jezikā. Prema njegovim zapažanjima u ukrajinskom i ruskom jeziku leksičke su razlike na razini 38 %, dok u ukrajinskom i bjeloruskom – na samo 16 %.6

Ukrajinski jezik pripada jezicima sa starom pismenosti. Jezikoslovci nekoliko naraštaja gotovo jednoglasno smještaju početak ukrajinske, odnosno istočnoslavenske pismenosti na kraj X. st. povezujući taj proces s prosvjetiteljskom djelatnošću solunske braće Ćirila i Metoda sredinom IX. st. No, znanstvena su istraživanja povijesti ukrajinskoga književnog jezika s obzirom na prethodno spomenute razloge ideološke naravi dugo nailazila na zapreke.

U skladu sa suvremenim pristupima, jezična situacija u Rusi-Ukrajini određuje se kao diglosna: ulogu književnoga (pisanoga) jezika u tom razdoblju imao je crkvenoslavenski jezik, dok su funkciju razgovornoga jezika vršili dijalekti. Upravo je takva situacija dovela do nastanka starokijevske pisane inačice crkvenoslavenskoga (kijevske koine), o čemu G. Pivtorak piše: »U Kijevskoj Rusi postojala su dva književna jezika. Uz crkvenoslavenski, na njegovoj je osnovi nastao starokijevski (drugi naziv – staroukrajinski) pisani jezik s utjecajem lokalnih jezičnih obilježja. Njime su se služili za svjetovne potrebe – u državnoj upravi, u kneževskim kancelarijama, ljetopisima, u književnosti, prijevodima itd. Takvim su jezikom napisani Povijest minulih godina [Повість минулих літ – op. a.], Slovo o vojni Igorevoj [Слово про Ігорів похід – op. a.], Ruska Pravda [Руськa Прaвдa – op. a.] i mnoga druga djela« (Pivtorak, 1993: 153–161).

Početci novoukrajinskoga književnog jezika sežu u 1798. godinu kada su bila objavljena dva dijela poeme Eneida (Енеїдa) Ivana Kotljarevskog napisane živim, razgovornim ukrajinskim jezikom. Kao što je poznato, postoji nekoliko pristupa u određivanju glavnih čimbenika formiranja književnoga (standardnoga) jezika koji, međutim, nisu u međusobnoj suprotnosti. U ukrajinskom jezikoslovlju dominira stajalište u skladu s kojim se oblikovanje književnoga jezika odvija pisanom praksom – u rukopisnim i tiskanim tekstovima. Takav pristup potkrjepljuje tvrdnja G. Pivtoraka: »Ne postoje dvojbe kada je riječ o podrijetlu suvremenoga ukrajinskog jezika: općepoznato je da mu je temelje udario I. Kotljarevski svojim djelima Eneida [Енеїдa – op. a.], Natalka Poltavka [Нaтaлкa Полтaвкa – op. a.] i Moskalj čarobnjak [Москaль-чaрівник – op. a.], ali ga je afirmirao T. Ševčenko« (Pivtorak, 2018).

Znatno skromnije doprinos Kotljarevskog standardizaciji ukrajinskoga jezika ocjenjuje austrijski slavist Michael Moser, koji piše: »Najveća novina povezana s izlaskom prvih dijelova Eneide Ivana Kotljarevskog 1798. godine sastoji se u tome što je to bilo izrazito uspješno tiskano djelo napisano isključivo na ‘ukrajinskom jeziku’ koje je pronašlo brojne čitatelje i koje se poslije često smatralo početkom novog razdoblja u povijesti ukrajinskoga jezika. U Eneidi zapravo I. Kotljarevski, koji je pisao na poltavskoj osnovici, nije uspio bitno promijeniti klasicističku paradigmu mjesta ukrajinskoga jezika u domeni niskog stila, dok je u Natalki Poltavki već praktično uveo tu novu paradigmu sentimentalizma (Natalka je plemenita junakinja koja pri tome govori ukrajinski i potječe iz ‘običnog puka’) koju je Grigorij Kvitka-Osnovjanenko (koji je pisao na slobožanskoj osnovici) uspješno razvio u svojoj Marusji« (Moser, 2018: 18‒19). Oslonivši se na Haugenov model razvoja standardnih jezika koji omogućuje novi pogled na standardizaciju ukrajinskoga jezika, Moser je prikazao kako se u XIX. i na početku XX. stoljeća, ovisno o djelovanju unutarjezičnih i izvanjezičnih čimbenika, odvijala realizacija četiriju komponenata standardizacije na različitim područjima ukrajinskoga govornog areala (u Podruskoj i Pod­austrijskoj Ukrajini).

Kao uvjerljiva ilustracija samobitnosti ukrajinskoga jezika u odnosu na druge slavenske i neslavenske jezike na leksičkoj razini mogu poslužiti istraživanja Kostjantina Tiščenka, koji pomoću znanstvenih metoda obrazlaže »leksičku udaljenost« između jezikā.

Pitanje dijalekatske osnovice ukrajinskoga književnog jezika kao jedno od mnogobrojnih, čije je proučavanje bilo pod strogom ideološkom paskom, ni danas ne gubi na aktualnosti. U paradigmi sovjetskog jezikoslovlja argumenti u korist višedijalektalne osnovice zanemarivali su se tako da se pokušavala umanjiti ili podcijeniti uloga zapadnoukrajinskih govora u kodifikacijskim procesima, a u ši­rem smislu – i zapadnoukrajinskoga varijeteta jezičnoga standarda. Rješa­vanju zadatka određivanja dija­lekatske osnovice i tipoloških obilježja ukrajinskoga književnog jezika težio je Jurij Ševeljov. U monografiji Galicija u formiranju novoga ukrajinskog književnog jezika (Галичина в формуванні нової української літературної мови, 1949) autor se dotiče pitanja donedavnog postojanja dvaju jezičnih varijeteta ukrajinskoga književnog jezika (pridnjeparskoga i galicijskoga) te zastupa stajalište o uzajamnom utjecaju i kompromisnom spajanju varijeteta u jedan književni jezik, koje se odvijalo u nekoliko etapa od kraja XIX. do četrdesetih godina XX. st. S obzirom na to da je pridnjeparski varijetet nastao na jugoistočnoj osnovici, a zapadnoukrajinski, kao što je poslije dokazao Fedot Žilko, na osnovici pridnjestarskih govora jugozapadnoga narječja, uzajamni utjecaj obaju varijeteta može se razmatrati kao »dijalekatska višeosnovnost«. To je ključni pojam koncepcije dijalekatske osnovice Ju. Ševeljova – glavni u njegovu istraživanju o utjecaju Galicije. Poslije je autor istražio i ulogu černigivskih govora, a u širem smislu sjevernoga narječja, u oblikovanju jezičnoga standarda, čime je potkrijepio svoju koncepciju o višedijalektalnoj osnovici ukrajinskoga književnog jezika (Karunik, 2019: 10–11).

Izlazak ukrajinskog jezikoslovlja iz sfere utjecaja sovjetskog jezikoslovlja, slabljenje ideološkog pritiska i utvrđivanje principa akademske slobode nakon proglašenja ukrajinske neovisnosti 1991. godine pridonijeli su aktivizaciji istraživanja cijeloga kompleksa jezikoslovnih problema, uključujući sociolingvističku analizu funkcioniranja ukrajinskoga jezika u sinkroniji i dijakroniji.

Većina ukrajinskih jezikoslovaca jednoglasno ocjenjuju ukrajinsku jezičnu situaciju kao dvojezičnu. Na primjer, Viktor Bricin, autor članka »Jezična situacija« (»Мовнa ситуaція«) u enciklopediji Ukrajinski jezik (Українська мова) naglašava: »Kvantitativna i kvalitativna obilježja suvremene ukrajinske jezične situacije uglavnom su stabilna. Od 88 jezika zabilježenih prema rezultatima popisa stanovništva iz 1989. godine po broju govornikā apsolutno prevladavaju ukrajinski i ruski jezik [...] uz funkcionalnu dominaciju (posebno u gradovima) ruskoga jezika« (Bricin, 2000: 332). Oleksandr Taranenko (2003: 30–55) određuje ukrajinsku jezičnu situaciju na dan proglašenja neovisnosti kao situaciju ukrajinsko-ruske dvojezičnosti. Treba naglasiti da se prijelaz od službene jednojezičnosti prema službenoj dvojezičnosti, kada »u jezičnoj svijesti dvojezičnog govornika dva jezika imaju različit funkcionalni potencijal, dvojezični govornik koristi ih u različitoj mjeri, i jezici zauzimaju različito mjesto u sustavu komunikacijskih potreba«, dogodio tijekom XX. st. (Šumarova, 2000: 68). Određujući kvalitativna obilježja ukrajinsko-ruske dvojezičnosti u suvremenoj Ukrajini, Larisa Masenko ističe: »Ukrajinsku jezičnu situaciju određuje rasprostranjenost dvaju jezika na njezinu teritoriju – ukrajinskoga i ruskoga – te različitih oblika ukrajinsko-ruske dvojezičnosti, koordinativne i mješovite. Broj ispitanika koji smatra materinskim druge jezike i aktivno se njima služi ne prelazi dva posto od ukupnoga broja stanovnika. Prema pokazatelju ‘materinski jezik’ većina stanovnika određuje svoj identitet kao ukrajinski. Istodobno prema pokazatelju demografskog potencijala ukrajinski je jezik nešto inferiorniji u odnosu na ruski. Prema kvantitativnim pokazateljima nije zanemariva skupina situacijskih dvojezičnih govornika« (Masenko, 2010: 130).

Specifično je obilježje ukrajinske jezične situacije ne­usklađenost jezičnoga razvoja države: »Dok u zapadnim regijama u svim područjima komunikacije dominira ukrajinski jezik, u istočnim i južnim prevladava ruski. U sjevernim i središnjim regijama oba jezika imaju podjednaki komunikativni potencijal što dovodi do povećanja skupine dvojezičnih govornika, kao i govornikā mješovitoga razgovornog oblika [suržyka ‒ op. a.]. Uočavaju se razlike u raspodjeli upotrebe ukrajinskoga i ruskoga jezika u gradskoj i seoskoj sredini. U manjim gradovima i selima prevladava komunikacija na ukrajinskom, a u velikim gradovima na ruskom jeziku« (ibid.).

Razlozi teritorijalne heterogenosti ukrajinske jezične situacije leže u povijesnom razvoju ukrajinskih zemalja u kolonijalnim uvjetima i politike asimilacije koju je provodilo Rusko Carstvo i SSSR. U zapadnim regijama, koje su postale dijelom SSSR-a kasnije, tek 1939. godine, i gdje je, dakle, rusifikacija trajala znatno kraće, ukrajinski jezik funkcionira kao teritorijalno i funkcionalno kompletan jezik. Larisa Masenko primjećuje: »Većina stanovnika služi se ukrajinskim jezikom u svim područjima komunikacije. U smjeru istoka situacija se postupno mijenja i homogena jezična sredina postaje dvojezična i diglosna, a na lijevoj obali Dnjepra prelazi u dominaciju ruskoga jezika. Sužavanje sferā upotrebe ukrajinskoga jezika i snažan interferencijski utjecaj ruskoga jezika doveo je do nastajanja mješovitih ukrajinsko-ruskih oblika usmenoga jezika svakodnevice poznatog kao suržyk« (Masenko, 2008: 97). Rezultati ispitivanja provedenog u okviru projekta Jezična politika u Ukrajini: antropološki, lingvistički aspekti i daljnje perspektive (Мовна політика в Україні: антропологічні, лінгвістичні аспекти та подальші перспективи) pokazuju kako u oko 10 % (9,7 %) ukrajinskih naseljenih mjesta većina stanovnika govori suržyk.7

Nedovršenost znanstvenih istraživanja suržyka kao jezičnoga fenomena izaziva oprečna stajališta jezikoslovaca oko određivanja socijalne osnove mješovitoga ukrajinsko-ruskog subjezika.

Nedovršenost znanstvenih istraživanja suržyka kao jezičnoga fenomena izaziva oprečna stajališta jezikoslovaca oko određivanja socijalne osnove mješovitoga ukrajinsko-ruskog subjezika. Lesja Stavicka opravdano primjećuje kako se pogledi znanstvenika na to je li suržyk nastao u gradskim uvjetima ili je on stečevina integriranih u gradsku jezičnu svakodnevicu jezika i kulture sela ne podudaraju (Stavicka, Trub, 2007: 85). Stavicka je pritom sklona smatrati da značajke suržyka koreliraju s jezikom grada. Svakodnevica gradova obilježena upotrebom ruskoga jezika neosporna je činjenica, koja se formirala tijekom povijesti, smatra L. Stavicka. Vasilj Čaplenko određuje sljedeće kronološko-teritorijalne okvire rusifikacije Ukrajine: na istok od Dnjepra od 1654. godine, na području između Dnjepra i Zbruča od 1772. do 1795. godine. On odlučno poriče sveobuhvatnu rusifikaciju ukrajinskoga naroda u takvim lingvogeografskim uvjetima. »Tada se rusificiralo isključivo ukrajinsko plemstvo (i samo njegov aristokratski dio) te stanovništvo velikih gradova. Veći dio ukrajinskoga naroda na tim područjima nije potpao pod denacionalizacijske procese i nije ovladao ruskim jezikom. Djelomično se to objašnjava time da carska Rusija uopće nije vodila računa o širenju bilo kakve kulture među širokim slojevima svog stanovništva, pa ni ruske« (Čaplenko, 1974: 197). Takvo je stanje trajalo u središnjim i istočnim ukrajinskim regijama sve do nastanka ukrajinske neovisne države (1917–1920). No, zbog poraza Ukrajinske revolucije jezična politika ukrajinskih vlada nije bila provedena. Naime, još gotovo desetljeće nakon dolaska na vlast boljševici su samo prividno nastavili ukrajinizaciju koju su započele ukrajinske vlade. V. Čaplenko o tome piše: »Od 1923. do 1933. godine ukrajinski jezik bio je formalno i de facto jedini državni jezik [...]. Tada su čak i Rusi koji su radili u Ukrajini morali znati [...] ukrajinski. I ruski se jezik sačuvao samo u velikim gradovima kao dio svakodnevice Rusa, rusificiranoga ukrajinskoga građanstva (M. Skripnik nazivao ih je ‘polurusi’) i Židova. Ali i među tim ljudima sve se više bila počela širiti ukrajinsko-ruska dvojezičnost, mnogi od njih postali su ukrajinski kulturni djelatnici i pisci« (ibid.: 199). Stoga, činjenice potvrđuju da je u prvoj trećini XX. st. jezična situacija bila dvojezična samo u velikim gradovima. Međutim, upravo je ta okolnost, prema mišljenju L. Stavicke, bila ključna za formiranje suržyka. Autorica naglašava da se takva tendencija počela nazirati od XVIII. st. i da se očitovala upravo u tome da je snažan dotok ukrajinskoga narodnog jezika bio zaustavljen na prilazu gradu, što je onemogućilo razvoj takozvane gradske koine, dok se u velikim gradovima nasilno uvodio ruski jezik za koji ukrajinski gradovi nisu bili prirodna sredina (Stavicka, Trub, 2007: 85–86). U uvjetima migracije ukrajinskih seljana došlo je do promjene jezičnoga koda, što je pak dovelo do nastajanja suržyka.

Suvremena ukrajinistika ne raspolaže rezultatima sustavnih istraživanja toga fenomena. Suržyk narušava tradicionalnu percepciju raznih substandardnih idioma (npr. češke obecne češtine, francuskoga la langue populaire, ruskoga prostorečija, talijanskoga dialetto regionale), koine, interdijalekata, sociolekata, urbanog žargona i »miješanih« idioma – lingua franca, pidžinā, kreolā i sl. Riječ je o hibridnoj tvorevini koja egzistira u tri svoje osnovne tipološke inačice – a) suržyk koji je oblikovan na ruskoj leksičkoj osnovici s ukrajinskim ortoepskim i gramatičkim obilježjima, b) suržyk koji je oblikovan na ukrajinskoj leksičkoj osnovici s ruskim ortoepskim i gramatičkim obilježjima i c) suržyk u kojem su gramatička i leksička obilježja ukrajinskoga i ruskoga zastupljena naizmjenično i kaotično. Regionalne inačice suržyka pokazuju da se ukrajinska sastavnica (a donekle i ruska) pojavljuje u različitim govornim, dijalektalnim i lokalnim oblicima, što otežava određivanje njezine jezične naravi i onemogućava funkcioniranje suržyka kao svojevrsnoga ukrajinskog substandarda (Fuderer, 2009). Za govornike suržyka tipično je prebacivanje kodova koje se realizira prema trima modelima: 1) ruski jezik – suržyk, 2) ruski jezik – ukrajinski jezik – suržyk; 3) ukrajinski jezik – suržyk. Prvi model realizira se u situaciji kada govornik govori ruski na poslu, u javnom prijevozu, trgovini, u komunikaciji s nepoznatim osobama, u obiteljskoj komunikaciji s djecom ili supružnikom, s prijateljima koji govore ruski, a suržykom se služi u obiteljskoj komunikaciji s roditeljima, za vrijeme druženja s prijateljima koji također govore suržyk te u komunikaciji sa susjedima. Model »ruski jezik – ukrajinski jezik – suržyk« ostvaruje se u situacijama kada se govornik služi ruskim u javnom prijevozu, trgovini, u komunikaciji s prijateljima i susjedima, suržykom – u komunikaciji s roditeljima, prijateljima i susjedima koji govore suržyk, a ukrajinskim – na poslu i u državnim ustanovama. Treći tip prebacivanja kodova realizira se kada se govornik služi ukrajinskim jezikom na poslu, u komunikaciji s obitelji, prijateljima, susjedima, u državnim ustanovama, javnom prijevozu, trgovini, a na suržyku govori s roditeljima ili u situacijama kada se hibrid koristi kao element jezične igre (Stavicka, Trub, 2007: 98–99).

Suvremena jezična situacija u Ukrajini posljedica je ciljane jezične politike koju je provodila prvo Rusija kao država kolonizator, a poslije – SSSR. Pri tome ukrajinski jezikoslovci izdvajaju asimilacijske mjere koje su primjenjivale vlasti tih država.

Heterogenost jezične situacije na regionalnoj razini potvrđuju dosadašnja sociološka i sociolingvistička istraživanja. Na temelju analize jezične situacije prema regionalnoj podjeli ukrajinski sociolog Oleksandr Višnjak, autor monografije Jezična situacija i status jezikā u Ukrajini: dinamika, problemi, perspektive (sociološka analiza) (Мовна ситуація та статус мов в Україні: динаміка, проблеми, перспективи (соціологічний аналіз), 2009) zaključuje da su se u »faktički dvojezičnom ukrajinskom društvu formirala četiri tipa etnojezičnih regija: 1) Zapadna Ukrajina gdje se u privatnoj komunikaciji govori gotovo samo ukrajinski, uz određenu prisutnost dvojezične prakse i ‘suržyka’ u javnoj i poslovnoj sferi; 2) Centar i Sjeveroistok gdje se u privatnoj i javnoj komunikaciji pretežno govori ukrajinski, uz znatan udio ‘mješovitoga jezika’ [suržyka – op. a.] i u gradovima (posebice u Kijevu) ruskoga jezika; 3) Donbas i Krim gdje se pretežno govori ruski, u privatnoj i javnoj praksi, čak i u ruralnim dijelovima; 4) druge regije Juga i Jugoistoka gdje se pretežno govori ruski, uz znatnu prisutnost mješovitoga jezika i dvojezičnosti, posebice u javnoj i poslovnoj sferi« (Višnjak, 2009: 38–40).

Suvremena jezična situacija u Ukrajini posljedica je ciljane jezične politike koju je provodila prvo Rusija kao država kolonizator, a poslije – SSSR. Pri tome ukrajinski jezikoslovci izdvajaju asimilacijske mjere koje su primjenjivale vlasti tih država. Razlika je, naglašava L. Masenko, u upletanju boljševika u unutarnje zakone jezika koje ona određuje pojmom »sovjetski izum«, usp.: »[...] ni poljska, ni rumunjska, ni češka vlada nisu to radile. Takvu praksu nije primjenjivala ni carska administracija Rusije prije revolucije. Oni su ograničavali sredstva na vanjski pritisak: zabrane ukrajinskoga jezika, uvođenje državnoga jezika u obrazovni sustav, demografsku politiku preseljenja Ukrajinaca na područja koja nisu bila ukrajinska, a ukrajinske su zemlje naseljavali predstavnicima dominantne nacije i sl. Nasuprot tome sovjetska je vlast uvela kontrolu nad strukturom ukrajinskoga jezika. Korištenjem redaktorske i leksikografske prakse ograničavala se upotreba određenih ukrajinskih riječi, tvorbenih i gramatičkih oblika te sintaktičkih konstrukcija, umjesto kojih su se propagirale druge, više slične ruskom jeziku ili u cijelosti preuzete iz ruskoga« (Masenko, 2022). Pritom je najveća šteta nanesena leksiku. U novije vrijeme leksikografi su razotkrili metodu takvih intervencija: usporedivši sovjetske rječnike s Akademijinim izdanjem Rusko-ukrajinskoga rječnika (Російсько-український словник, 1924–1933) pod redakcijom Agatangela Krimskog i Sergija Jefremova, jezikoslovci su došli do zaključka o dokidanju petnaest tvorbenih modela tipičnih za ukrajinski jezik pod izlikom da je riječ o »manifestacijama nacionalističkog štetočinstva« te njihovoj zamjeni ruskim tvorbenim modelima. Prema mišljenju Inne Renčke, koja se bavi istraživanjem totalitarnog leksikona, terminološke su posuđenice iz ruskoga jezika, a preko njega i iz drugih jezika, u većini jezika sovjetskih naroda činile 70–80 % od ukupnoga broja terminā. Stoga je, navodi L. Masenko, »postupno uklanjanje iz ukrajinskoga književnog jezika obilježja samostalnog sistema imalo [je] za cilj da se on svede na lokalni dijalekt koji bi se razlikovao u odnosu na ruski jezik samo neznatnim fonetskim obilježjima« (ibid.).

Dakle, suvremena je ukrajinska jezična situacija posljedica jezičnoga sukoba uzrokovanog izvanjezičnim čimbenicima. Određivanje svih mogućih manifestacija jezičnoga sukoba jest aktualni zadatak ukrajinskoga jezikoslovlja. To je jedini način da se na egzistencijalno pitanje »Biti ili ne biti?«, kada je riječ o ukrajinskom jeziku, dobije potvrdni odgovor.

Bilješke

Prijevodi su naslovā i citatā u tekstu autoričini.

»Dokazavši ruskoj znanosti brojnim etnografskim zbornicima (M. Cereteli, I. Sreznevski, P. Kuliš i dr.) kako u kulturnoj svakodnevici postoji drugačiji, ukrajinski (maloruski) narod, ukrajinski su se znanstvenici suočili s drugim intelektualnim problemom. Moskovski profesor M. Pogodin, braneći ‘ruskost’ stanovništva Kijevske Rusi, iznio je u ruskim znanstvenim krugovima priznatu teoriju o depopulaciji područja oko Kijeva nakon tatarsko-mongolskog osvajanja i preseljenju starog etnosa na područje Sjeveroistočne Rusi, prostore oko Moskve. Umjesto toga, područje oko Kijeva naselili su doseljenici iz Galicije, autohtoni Ukrajinci, pa je tako ukrajinizirano Pridnjeprovlje, a poslije – i cijela Lijevoobalna Ukrajina. Kao dokaz poslužila je povijesna i jezikoslovna građa. M. Pogodin i njegovi sljedbenici – O. Sobolevski, A. Šahmatov i dr. – nastojali su dokazati da su se stanovnici Kijevske Rusi u svakodnevnom govoru služili moskovskim jezikom« (Girič, 2013: 335).

Navedene tvrdnje citirane su prema objavi na internetskoj stranici ruske informacijske agencije RIA NOVOSTI (РИА НОВОСТИ) od 4. travnja 2022., pristup kojoj je ubrzo bio onemogućen. Za vrijeme rada na ovom članku materijali su bili dostupni na stranici Meduza (Медуза): https://meduza.io/news/2022/04/04/na-sayte-ria-novosti-vyshla-kolonka-o-neobhodimosti-deukrainizatsii-ukrainy. Objavi je posvećen članak u Wikipediji: https://uk.wikipedia.org/wiki/%D0%A9%D0%BE_%D0%A0%D0%BE%D1%81%D1%96%D1%8F_%D0%BC%D0%B0%D1%94_%D0%B7%D1%80%D0%BE%D0%B1%D0%B8%D1%82%D0%B8_%D0%B7_%D0%A3%D0%BA%D1%80%D0%B0%D1%97%D0%BD%D0%BE%D1%8E%3F

»Položaj suvremenoga ukrajinskoga književnog jezika obilježen je prije svega činjenicom da nigdje na vlastitom nacionalnom teritoriju jezik nije postao u potpunosti funkcionalan, to jest, on ne samo da ne obuhvaća svu etničku (titularnu) naciju nego, što je karakteristično za naciju, kao državni jezik ne objedinjuje ukrajinsku političku naciju, ukupnost svih građana ukrajinske države neovisno o njihovoj nacionalnosti« (Tkačenko, 2014: 499).

Ukrajinski prijevod Історична фонологія української мови izišao je 2002.

»Jaki jevropejski movi najbližči miž soboju« 2016 = »Які європейські мови найближчі між собою«, Gazeta.ua, 31 травня 2016. URL: https://gazeta.ua/articles/istoriya-movi/_aki-yevropejski-movi-najblizhchi-mizh-soboyu/701681 (24. 5. 2022).

Movna politika ta movna situacija v Ukrajini: Analiz i rekomendaciji 2008 = Мовна політика та мовна ситуація в Україні: Аналіз і рекомендації, Київ, 2008.

Literatura i izvori

Bricin 2000 = Брицин, Віктор: »Мовна ситуація«, у: В. Русaнівський, О. Тaрaненко тa ін. (ред.): Українська мова: енциклопедія, Київ, 2000.

Čaplenko 1974 = Чапленко, Василь: Мовна політика більшовиків на Україні в 1950 – 60 рр., Чикаго, 1974.

Fuderer, Tetyana: Соціолінгвістичний феномен суржикa (Sociolingvistički fenomen suržyka), doktorska disertacija, 2009., Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Girič 2013 = Гирич, Ігор: »Українська історична пам’ять, шкільні підручники і освіта«, Культура історичної пам’яті: європейський та український досвід, Київ, 2013.

Gricenko 2022 = Гриценко, Павло: »І знову в центрі уваги – мова. Та чи лише – мова?«, 1 квітня 2022. URL: https://www.nas.gov.ua/UA/Messages/Pages/View.aspx?MessageID=8898 (9. 5. 2022).

»Jaki jevropejski movi najbližči miž soboju« 2016 = »Які європейські мови найближчі між собою«, Gazeta.ua, 31 травня 2016. URL: https://gazeta.ua/articles/istoriya-movi/_aki-yevropejski-movi-najblizhchi-mizh-soboyu/701681 (24. 5. 2022).

Karunik 2019 = Каруник, Катерина: Юрій Шевельов як дослідник української мови: автореф. дис. ... канд. філол. наук, Харків, 2019.

Masenko 2008 = Масенко, Лариса: »Мовна ситуація України: соціолінгвістичний аналіз«, у: Ю. Бестерс-Дільґер (ред.): Мовна політика та мовна ситуація в Україні: Аналіз і рекомендації, Київ, 2008., 96–131.

Masenko 2010 = Масенко, Лариса: Нариси з соціолінгвістики, Київ, 2010.

Masenko 2019 = Масенко, Лариса: »Нові здобутки шевельовознавства«, Українська мова, 2019., № 4, 122–127.

Masenko 2022 = Масенко, Лариса: »Як політики СРСР змінювали українську мову«, Кунш, 27 квітня 2022. URL: https://kunsht.com.ua/yak-politiki-srsr-zminyuvali-ukra%D1%97nsku-movu/ (24. 5. 2022).

Moser 2008 = Мозер, Міхaель: Причинки до історії української мови, Харків, 2008.

Moser 2018 = Мозер, Міхаель: Історія української мови, Київ, 2018.

Movna politika ta movna situacija v Ukrajini: Analiz i rekomendaciji 2008 = Мовна політика та мовна ситуація в Україні: Аналіз і рекомендації, Київ, 2008.

»Na sajte RIA Novosti vijšla kolonka...« 2022 = »На сайте РИА Новости вышла колонка о необходимости ‘деукраинизации’ Украины«, Медуза, 4 апреля 2022. URL: https://meduza.io/news/2022/04/04/na-sayte-ria-novosti-vyshla-kolonka-o-neobhodimosti-deukrainizatsii-ukrainy (9. 5. 2022).

Pivtorak 1993 = Півторак, Григорій: Українці: звідки ми і наша мова, Київ, 1993.

Pivtorak 2018 = Півторак, Григорій: »Українська мова: погляд крізь віки«, Голос України, 11 квітня 2018. URL: http://www.golos.com.ua/article/301757 (14. 5. 2022).

Popović, Milenko i Rajisa Trostinska: »Još o perifernim fonemima u ruskom, ukrajinskom i hrvatskom jeziku«, Govor, vol. 20, br. 1‒2, 2003., 361‒377.

Popović, Milenko i Rajisa Trostinska: »Ukrajinski jezik (u usporedbi s ruskim i hrvatskim)«, Hrvatska revija, 2006., 2 (god. VI), 34–43.

Rusanivski 2004a = Русанівський, Віталій: »Історія української мови«, у: В. Русaнівський, О. Тaрaненко тa ін. (ред.): Українська мова: енциклопедія. Українська мова: енциклопедія, Київ, 2004. URL: http://litopys.org.ua/ukrmova/um27.htm (9. 5. 2022).

Rusanivski 2004b = Русанівський, Віталій: »Українська мова«, у: В. Русaнівський, О. Тaрaненко тa ін. (ред.): Українська мова: енциклопедія, Київ, 2004. URL: http://litopys.org.ua/ukrmova/um123.htm (9. 5. 2022).

Stavicka, Trub 2007 = Ставицька, Леся і Володимир Труб: »Суржик: міф, мова, комунікація«, у: Л. Стaвицькa (ред.): Українсько-російська двомовність. Лінгвосоціокультурні аспекти: 3б. наук, праць, Київ, 2007., 31–120.

Ševeljov 2002 = Шевельов, Юрій: Історична фонологія української мови, Харків, 2002. URL: http://litopys.org.ua/shevelov/shev01.htm (24. 5. 2022).

Šumarova 2000 = Шумарова, Наталія: Мовна компетенція особистості в ситуації білінгвізму, Київ, 2000.

Taranenko 2003 = Тараненко, Олександр: »Мовна ситуація та мовна політика в сучасній Україні (на загальнослов’янському тлі)«, Мовознавство, 2003., № 2–3, 30–55.

Tkačenko 2014 = Ткаченко, Орест: Українська мова: сьогодення й історична перспектива, Київ, 2014.

»Ukrajinci«, Hrvatska enciklopedija. URL: https://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63066 (15. 5. 2022).

Višnjak 2009 = Вишняк, Олександр: Мовна ситуація та статус мов в Україні: динаміка, проблеми, перспективи (соціологічний аналіз), Київ, 2009.

Voronič 2004 = Воронич, Ганна: »Ікавізм«, у: В. Русaнівський, О. Тaрaненко тa ін. (ред.): Українська мова: енциклопедія, Київ, 2004. URL: http://litopys.org.ua/ukrmova/um183.htm (9. 5. 2022).