Galicija u Prvom svjetskom ratu. Nestanak habsburškog mikrosvijeta u središtu Europe

Galicija je zemlja koja danas postoji samo u dalekom sjećanju i povijesnim knjigama. Njezina teritorija, stanovnika, običaja i duha više odavno nema. Prvi je svjetski rat uništio Galiciju, a nastavak nasilnog i brutalnog 20. st. dodatno je izbrisao sjećanje na tu zemlju, uništio njeno stanovništvo, kulturu i običaje. Oni koji nisu stradali u velikim tragedijama prošloga stoljeća pobjegli su iz Galicije i nikad se više nisu vratili. Nakon 1918. Galicija više nije postojala. Danas, više od 100 godina poslije, rat i razaranje su i dalje prisutni jer se njen nekadašnji glavni grad Lemberg, Lavov, današnji Lʼviv nalazi na zapadu Ukrajine, zemlje koja se bori za svoju opstojnost i prolazi kroz rat velikih razmjera.

Ime Galicija dolazi od latinskog naziva srednjovjekovne Galičke Kneževine Haliča (Halycz). Galička Kneževina je nastala u 11. stoljeću na prostoru istočno od rijeke San, rijeke koja dijeli Galiciju na dva gotovo jednaka dijela, zapadni i istočni, i čini prirodnu granicu dvaju svjetova, zapadnogalicijskoga poljskog i istočnogalicijskog ukrajinskog. Ime Lodomerija je također latinizirani naziv za drugu slavensku kneževinu Vladimirsko-Volinjsku, s kojom se Galička Kneževina borila za prevlast tijekom 12. st. da bi joj se priključila 1199. godine i zajedno s njom tvorila Galičko-Volinjsku Kneževinu. Ta je kneževina pod naletom Tatara u 14. st. prestala postojati. Galicija je od 1772. pa do kraja 1918. godine bila nekadašnja austrijska krunska zemlja u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Njen je teritorij zauzimao područje današnje sjeveroistočne Češke, južne i jugoistočne Poljske, sjeverne Slovačke i zapadne Ukrajine. Tako su Hrvati dijelili 150 godina zajedničke povijesti s mnogobrojnim stanovnicima Galicije, Poljacima, Ukrajincima, Židovima, Nijemcima i Rusinima.

Karta Galicije 1836. godine

Naftom bogata zemlja siromašnih stanovnika

Poznati austrijski književnik Joseph Roth zapisao je prilikom svojega putovanja početkom 20. st. po Galiciji kako je »zemlja bogata, ali su njeni stanovnici siromašni«. Taj je disparitet bio posljedica njezina položaja jer je bila odvojena Karpatima od ostatka Austro-Ugarske Monarhije, prirodnih bogatstva i nedostatka tehnologije odnosno nemogućnosti tadašnje države da u velikoj mjeri eksploatira naftu, rude i mineralna bogatstva. Glavni grad te nekadašnje austrijske Galicije bio je Lemberg, današnji Lʼviv, s 200 000 stanovnika. Lemberg je bio važno političko, vojno, kulturno i prometno središte Austro-Ugarske Monarhije, ujedno i poprište žestokih borbi austrougarske i ruske vojske u ljeto 1914. Galicija je u ono doba bila površinom gotovo za jednu trećinu veća od Hrvatske. Sa svojih 77 300 km², u njoj je živjelo 8 025 675 stanovnika raznih nacionalnosti, tako tipičnih za područje Austro-Ugarske Monarhije, što je činilo oko 15 % cjelokupne austrougarske populacije. Gospodarski je Galicija bila izrazito važno područje monarhije zbog proizvodnje nafte i zemnog plina, premda je bila pretežito ravničarska zemlja, većina njezina stanovništva se bavila poljoprivredom i stočarstvom, a Židovi trgovinom. Ali, bez obzira na te energetske potencijale, u cjelini je Galicija bila zaostalo ruralno područje sa slabom prometnom infrastrukturom i nerazvijenom željezničkom mrežom te pretežito seoskim stanovništvom. Osim velikih gradova tvrđava Krakova i Przemyśla, te manjih gradova Stanislavova (današnjeg Ivano-Frankivska), Užgoroda, Tarnopola i Brodyja u kojima se, prema urbanističkom planiranju tih gradova i arhitekturi onoga doba, odražavao austrijski srednjoeuropski duh s lijepim secesijskim zgradama i željezničkim kolodvorima – simbolima onoga doba, ona je bila seoska zemlja, bez razvijene urbane infrastrukture.

No, primarna je značajka Galicije bila njena proizvodnja nafte i bogatstvo mineralima, što ju je činilo iznimno atraktivnim područjem. Zbog galicijskih naftnih polja Austro-Ugarska je bila treći najveći proizvođač nafte na svijetu 1909. godine, proizvodeći 5 % ukupne svjetske proizvodnje. Od sredine 19. st. pa do 1910. godine Austro-Ugarska je bila među prva 3 najveća svjetska proizvođača nafte, a tijekom cijelog rata bila je u prvih 10. Najveći naftni bazen u nekadašnjoj Galiciji nalazio se u njezinu istočnom dijelu na području Lavova i Volinja a značajna su mjesta bili gradovi Drohobič, Borislav i Škidnica. Naftna proizvodnja u Galiciji je dakle bila velika i značajna djelatnost: oko 130 gradova i sela diljem Galicije bili su mjesta gdje se bušila nafta.

Međutim, stanovnici Galicije su imali malo koristi od nafte jer je životni standard bio jako nizak, a ljudi siromašni. Velika ih se većina bavila poljoprivredom i uzgojem stoke, tako da je u predratnim godinama ubrzane industrijalizacije zabilježen pad broja stanovnika u austrijskom dijelu Monarhije koji se bave poljoprivredom jer su otišli raditi u razne industrije, čak 64,5 % njih u Donjoj Austriji, a 40,6 % u Češkoj, dok ih je u Galiciji bilo samo 16,4 %, drugi najniži postotak nakon Dalmacije. Tako je Galicija površinom pokrivala 25 % teritorija austrijskoga dijela Monarhije ali je imala samo 9,3 % industrijskih postrojenja. Zbog toga su stanovnici Galicije bili uvelike ovisni o urodu i plodovima zemlje a ne o prihodu od nafte ili petroleja pa je tako i zaprepašćujući kontrast između bogatstva zemlje i siromaštva naroda bio jako izražen. Trgovina je također bila važan izvor prihoda u Galiciji a njome su se uglavnom bavili pripadnici židovskog naroda i njemački veletrgovci. Posebno je bila značajna riječna trgovina, jer je Galicija bila i tranzitna zemlja od crnomorskih luka prema bogatim industrijskim predjelima njemačkoga carstva, ponajprije Šleskoj.

Osim dvaju velikih gradova Krakova i Lemberga, koji su imali lijepu i modernu arhitekturu srednjoeuropskog izgleda, Galicijom je dominirao tipičan provincijski izgled manjih gradova i naselja, a po tipu sela jasna je razlika postojala između poljskih i ukrajinskih. Opis naselja nalazimo u knjizi austrougarskoga generala Moritza von Auffenberga. On je u ljeto 1914. zapovijedao 4. austrougarskom vojskom. Auffenberg piše: »Sela i građevine u selu su u velikoj mjeri izgrađene od drva. U Galiciji su ʽmasovna selaʼ (kuće na okupu) dok su u ruskoj Poljskoj sela izduljena (ulica s kućama). Veća mjesta gradskog tipa imaju zatvoreni trg (Rinok) sa zidanim kućama i s crkvom. U mjestima s ruskim stanovništvom, posebice u selima, takve su crkve često velike, luksuzno izgrađene i bogato uređene. Katoličke crkve su najčešće drvene. Karakteristično je također što su na tom području kuće bogataša i dvorci posjednika te bogatih Židova. One su često bile moderne i bogato uređene. Sela i gradovi diljem Galicije međutim su često bili prenapučeni, stoga i prljavi, što je uzrokovalo brojne higijenske probleme, tako da vode i higijene nije bilo dovoljno. Objekti su bili drveni tako da su tijekom operacija nakon djelovanja topništva često izgorjeli.«

Iz opisa vidimo da se životni standard stanovnika ogledao u izgledu građevina i vizuri gradova i sela. Da bi stvar bila još i gora, materijalno siromaštvo pratilo je i duhovno siromaštvo odnosno neobrazovanost i nepismenost. Koliko je bilo siromaštvo naroda Galicije pokazuje potresan podatak da je oko 350 000 galicijskih obitelji konstantno bilo na rubu gladovanja ako žetva ne bi uspjela. Statistika pokazuje kako su velike gladi u Galiciji zabilježene 1847., 1849., 1855., 1865. i 1876. i 1889. godine. Djeca iz seljačkih obitelji imala su male šanse za napredak na društvenoj ljestvici jer je samo 15 % djece školske dobi pohađalo školu. Onodobne fotografije galicijskih seljaka i siromašnoga galicijskog stanovništva pokazuju jednostavan način života, koji se nije posebno razlikovao od života u drugim siromašnim provincijama carstva. Obučeni u narodne nošnje, priprosti galicijski seljaci dočekali su tako rat 1914. godine u svojem provincijskom mikrosvijetu hermetički odvojenom od svjetskih događaja koji će im donijeti rat takvih razmjera koji nisu nikada doživjeli u svojoj gotovo tisućljetnoj povijesti od dolaska Slavena na to područje.

Prvi svjetski rat razorit će njihov svijet i Galicija kakvu su poznavali ostat će samo u dalekom sjećanju na »dobrog cara Franju Josipa«, »zaštitnika malog čovjeka koji je bio dobar i prema galicijskim Židovima«. Osim galicijskih Židova, drugi su stanovnici Galicije također gajili posebne osjećaje prema caru i kralju Franji Josipu. On je bio jamac njihovih običaja, lokalnih privilegija i načina mirnoga, provincijskog života, hermetički odvojenog od turbulentnog svijeta 20. stoljeća. Prosječni je Galičanac bio čovjek niska obrazovanja koji se držao drevnih vjerovanja i tradicija. Zato se uvriježilo mišljenje u visokim vojnim i političkim krugovima Monarhije da se u Galiciju išlo u službu samo po kazni. Tako je ta pitoreskna zemlja bila strana kulturnom, urbanom Austrijancu i Mađaru, obično obrazovanom pripadniku srednje klase koji je bio kozmopolitski nastrojen. On je Galiciju doživljavao poput Divljeg zapada u Sjedinjenim Američkim Državama toga doba. Joseph Roth u svojem remek-djelu Radetzky Marš opisuje kako je vrijeme u galicijskoj provinciji naprosto stalo: »Harmonika promuklo i sjetno uzdisaše tamo prijeko, obavijena dubokim glasovima muškaraca. Pjevali su ukrajinsku pjesmu o caru i carici:

O, naš je car dobar, valjan čovjek
i naša je gospodarica njegova žena, carica,
On jaše pred svojim ulanima,
i ona je ostala u dvorcu sama,
i ona ga čeka...
cara čeka ona, carica...«

Kada su pjevali o carici, ukrajinski su seljaci mislili na Elizabetu Austrijsku, poznatu kao caricu Sisi. No carica je Sisi, što njima nije bilo poznato, ubijena u rujnu 1898. godine u Ženevi tijekom odmora u Švicarskoj. Njihova je carica već odavno bila mrtva, ali im nitko nije imao srca priopćiti istinu. Galicijski su seljaci sve do kraja rata 1918. mislili da je još živa i pjevali joj pjesme, slaveći nju i cara Franju Josipa! Sve je to činilo Galiciju habsburškim mikrosvijetom u središtu Europe.

Poput galicijskih seljaka i galicijski su Židovi imali poseban osjećaj pripadnosti Habsburškoj Monarhiji. Kada je u ljeto 1914. godine izbio rat između Austro-Ugarske i Rusije, za njih je to bio »Sveti rat« protiv carske Rusije koja se doživljavala kao barbarska, antisemitska država koja ih progoni. Židovi su iskazivali lojalnost Franji Josipu i posebno bili na udaru prvih carskih trupa ruske vojske koje su okupirale njihova sela i gradove. Brody, grad na istoku Galicije blizu ruske granice, bio je tradicionalan centar galicijskih Židova sa sinagogom i brojnim vjerskim obilježjima. Spaljen je do temelja, a njegovi su stanovnici ubijeni ili prognani. Židovi su u prijestolnici Lavovu činili 11 % stanovnika, što je bilo 22 000 ljudi. Nakon što je grad okupirala ruska carska vojska početkom rujna 1914., velika većina njih je prognana. Oni su bili uvjereni kako Rusi žele anektirati Galiciju i svesti ih na status Židova u Rusiji, bez ikakvih prava. Zato su se Židovi pokušali dokazati u austrougarskoj vojsci. Kada je uspješnim probojem kod Gorlice-Tarnowa i ljetnom ofenzivom ponovo vraćen Lemberg u ljeto 1915. a ruska vojska izbačena iz najvećeg dijela Galicije, mnogi su Židovi viđeni u prvim borbenim redovima sa specifičnim obilježjima, narodnom nošnjom i tefilinom – židovskim molitvenikom. Ostali stanovnici Poljaci, Ukrajinci i Nijemci odahnuli su odlaskom ruske carske vojske, koju su držali okupatorskom. Međutim, ni austrougarska vojska nije ostala imuna na kolektivno ratno ludilo. Mnogi su ukrajinski seljaci, Rusini i Židovi, zatvoreni ili pogubljeni pod optužbom da su surađivali s neprijateljem tako da je spirala zla poprimila masovne proporcije i dodatno otuđila galicijsko stanovništvo od zapravo njihove vlastite vojske, koja ih je tretirala samo malo manje okrutno od ruskih osvajača.

S druge strane, Galicija je politički i vojno-strateški bila »osjetljivo područje«. Politički iz razloga što je na cjelokupnom području Galicije, a posebno na njezinu istočnom dijelu živjelo mnogo Ukrajinaca, Rutena kako su se u ono vrijeme nazivali, pa je rusko carstvo gledalo na taj slavenski i pravoslavni element s dosta jakim pretenzijama. Politički je Galicija bila poprište nacionalnih aspiracija dvaju većinskih naroda: Poljaka i Ukrajinaca. Prema posljednjem austrougarskom popisu stanovništva iz 1910. godine, u Galiciji je živjelo 3,8 milijuna Poljaka, 3,2 milijuna Rutena ili Ukrajinaca, 872 000 Židova i 90 000 Nijemaca. Premda su Poljaci činili manje od polovicu stanovništva Galicije, oni su politički bili dominantan narod a poljsko plemstvo, kao vlasnici najvećeg dijela zemlje, zapravo je upravljalo Galicijom. Službeni jezik u upravi je od 1869. godine bio poljski, a ne njemački kao u ostatku austrijskog dijela Monarhije, dok je poljski ministar bez lisnice iz Galicije bio član austrijske vlade radi zaštite galicijskih interesa. Osim toga, Poljaci su činili i većinu u galicijskom parlamentu, koji se opet nazivao poljskim imenom Sejm^, što bi u prijevodu na hrvatski značilo Sabor, zbog vrlo uskog izbornog cenzusa koji je omogućivao pravo glasa samo za 10 % stanovništva. Usporedbe radi, u Trojednoj kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji koja je prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi imala zajamčen poseban status unutar Dvojne Monarhije tek je reformom izbornoga zakona bana Nikole Tomašića 1910. godine izborno pravo povećano s tadašnjih 2 % na 10 % punoljetnih muških stanovnika. To upozorava na činjenicu da je Galicija uživala bolji status i imala veću važnost unutar Monarhije od Trojedne kraljevine, premda nižega državnopravnog statusa od nje.

Početak Prvoga svjetskog rata i ratne operacije u Galiciji prve ratne godine

Kao što je poznato, dva glavna vojno-politička bloka su u ljeto 1914. ušla u sukob koji je poslije nazvan Prvim svjetskim ratom: Antanta (Velika Britanija, Francuska, Rusija, Srbija i Crna Gora) i Centralne sile (Austro-Ugarska, Njemačka i nominalno Italija, koja je nakon otpočinjanja neprijateljstva ostala neutralna, da bi tijekom 1915. godine ušla u rat na strani Antante). U Europi ti su se blokovi sila sukobili na tri bojišta: Zapadnom, Istočnom i Balkanskom. Na Zapadnom se njemačka vojska sukobila s belgijskom, francuskom i britanskom vojskom. Na Istočnom, austrougarska i njemačka vojska su se sukobile s ruskom vojskom, dok se na Balkanskom bojištu sukobila austrougarska vojska sa srpskom i crnogorskom vojskom.

Istočno je bojište zbog veličine prostora (dužina bojišta 1700 km od Baltika do istočnih Karpata) te udaljenosti između pojedinih vojnih točaka i nerazvijene prometne infrastrukture bilo »preveliko za vojske«, kako je to napisao u svojem klasiku Svjetska kriza Winston Churchill. Zato se na samom početku formiralo Sjeverno bojište, na kojem je Njemačka ratovala protiv Rusije, i Južno, odnosno Galicijsko bojište, na kojem je Austro-Ugarska ratovala s Rusijom. Tako je strateški gledano u vojnom smislu Galicija bila odskočna daska Rusiji za invaziju Njemačke i prodor u unutrašnjost Austro-Ugarske Monarhije. Premda je karpatski planinski lanac bio gotovo nepremostiva zapreka svakom napadaču na Austro-Ugarsku Monarhiju sa sjevera i sjeveroistoka, ipak je postojala mogućnost prodora u Panonsku nizinu i osvajanja bilo koje od dviju prijestolnica: Beča ili Budimpešte. Zato je Galicija predstavljala posebno područje koje je britanski geopolitičar s početka 20. st. James Fargrieve nazivao »Zonom sudara«, engl. Crush Zone, spornim područjem u kojem se carstva sudaraju i u kojima čak i najizdržljivija carstva teško opstaju dulje vremena.

Tako je u ljeto 1914. godine čitava Galicija postala bojište. Ona je bila granična zemlja triju carstava: Austro-Ugarskog, Njemačkog i Ruskog, pri čemu su prva dva zaratila s trećim. U Galiciji su se odmah formirale dvije bojišnice: zapadna i istočna. Zapadnom su dominirale dvije velike austrougarske tvrđave, Krakov i Przemyśl. Za Przemyśl su se vodile krvave borbe od jeseni 1914. do proljeća 1915., u kojima je sudjelovao zagrebački poručnik Janko Švrljuga kao topnik tvrđavnog topništva. Na istoku nije bilo takvih čvrstih, stalnih obrambenih uporišta pa su se vojne operacije 1914. odvijale na obje te bojišnice da bi od ljeta 1915. pa do kraja rata samo bile vođene na istočnoj galicijskoj bojišnici jer su vojske Centralnih sila od tada pa do kraja rata daleko odbacile rusku carsku vojsku na istok, u unutrašnjost teritorija carske Rusije.

Tako su carska Rusija i Austro-Ugarska od ljeta 1914. pa sve do ljeta 1918. godine ratovale s višemilijunskim vojskama i vodile velike vojne operacije na tlu Galicije. Kako se rat vodio tijekom četiri pune godine, linije bojišnica su se često mijenjale, jer je na tako golemu prostoru manevriranje bilo lakše nego na Zapadnom bojištu. Ratne operacije u Galiciji su započele Velikom galicijskom bitkom 1914. godine. Velika galicijska bitka je bila serija pet velikih bitaka između austrougarske i ruske vojske koje su vođene od 15. kolovoza do 26. rujna 1914. Na dvije su se galicijske bojišnice sukobile prvo četiri a potom pet ruskih vojski s jedne, te prvotno tri a potom četiri austrougarske vojske s druge strane. To su bile Bitka kod Krasnika (23–25. 8), Bitka kod Komarowa (26. 8–2. 9), Prva bitka za Lemberg (26. 8–2. 9), Druga bitka za Lemberg (5–11. 9) i Bitka za Lublin (28. 8–9. 9). To su bile jedne od najkrvavijih i najtežih bitaka cijeloga rata. Na obje je strane stradalo ukupno 670 000 vojnika i časnika, od čega je austrougarska strana izvukla deblji kraj. Čak 450 000 austrougarskih vojnika i časnika je poginulo, ranjeno, zarobljeno ili nestalo, dok su Rusi izgubili 250 000. Bitka je završila ruskom pobjedom, okupacijom 2/3 Galicije, uništavanjem galicijske poljoprivrede i naftne proizvodnje a humanitarna kriza od više od 1 000 000 galicijskih prognanika uzrokovala je socijalne poremećaje od kojih se do kraja rata Dvojna Monarhija nije oporavila.

Nakon početne, krvave galicijske bitke koja je Austro-Ugarsku gotovo koštala ratnog poraza i raspada, nastavljene su bitke tijekom listopada, studenog i prosinca. Vođene su i bitke na području današnje Poljske u kojima su izginuli brojni Hrvati po blatu i ledenim kišama. Austro-Ugarska se uspjela održati pobjedom na kraju godine u važnoj Bitki kod Limanowe-Lapanowa, dva gradića u zapadnoj Galiciji. Od 3. do 13. prosinca, manevarskim su djelovanjem austrougarske snage uspjele odbaciti 3. rusku vojsku 30 km prema istoku i tako otkloniti prijetnju Beču kroz Moravski otvor. Bila je to strateška pobjeda koja je označila ruski high-water mark u Galiciji, točku najvišeg dosega. Nikada poslije tijekom rata ruske vojske neće biti tako blizu Beču i u tako povoljnoj poziciji kao što su bile početkom prosinca 1914.

U ovim su vojnim operacijama sudjelovali brojni Hrvati. Bili su to časnici, postrojbe i pojedinci u sklopu austrougarske vojske koja je u Galiciji ratovala protiv Rusije. Od najviše rangiranih časnika prvo treba spomenuti Svetozara Borojevića. Prvi slavenski feldmaršal, poslije je postao poznat kao »Lav sa Soče« zbog uspješne obrane protiv mnogobrojnih talijanskih napada. No Borojević je svoju ratnu slavu stekao i prije. Upravo se u ljeto i jesen 1914. istaknuo u Galiciji i dokazao da je sposoban vojskovođa kada je nakon katastrofalnoga početnog poraza početkom rujna 1914. vratio potpuno razbijenu 3. austrougarsku vojsku na noge i vodio ju sve do proljeća 1915., kada je hitno bio postavljen za zapovjednika 5. austrougarske vojske na Soči kroz mnoge bitke. Za taj pothvat, kao i za obranu Soče, postumno je bio odlikovan Željeznim križem reda Marije Terezije, najvišim vojnim odlikovanjem Austro-Ugarske.

Nakon Borojevića, važnu su ulogu odigrali hrvatski generali Pavao Puhallo, Anton Lipošćak i Stjepan Ljubičić, koji su zapovijedali vojnim zborovima i divizijama. Nepoznato je da je Hrvat bio na čelu austrougarske vojno-obavještajne službe 1914. To je bio pukovnik Oskar Hranilović, koji je imao detaljne i točne informacije o neprijatelju, ali se njegovi izvještaji nisu uzimali ozbiljno. Pitanje je koliko bi bilo manje žrtava i bi li austrougarska vojska imala više uspjeha da se postupalo po njegovim uputama i slušalo njegova upozorenja. Osim navedenih, važnu su ulogu odigrali i Georg Edler von Miščević, Ivan Nikić, Martin von Radičević, mlađi brat kasnijeg admirala Njegovana Viktor Simon Njegovan, Joseph Paić, Milan Grubić, Otmar Babić, August Marić, koji je poslije postao zapovjednik Savske divizije i imao važnu ulogu u Drugom svjetskom ratu, Petar Pero Blašković, konjanički časnici Otto von Klobučar, Davorin Turković iz plemenite obitelji vlasnika imanja Kutjevo, Juraj Oršić-Slavetički, koji je napisao knjigu sjećanja Na konju i u rovu te Lothar Rendulić, austrougarski časnik hrvatskog podrijetla koji je kao mladi poručnik krenuo u rat u Galiciju da bi tijekom Drugoga svjetskog rata kao general njemačke vojske vodio operaciju Konjićev skok, odnosno Desant na Drvar.

Na početku rata samo su malobrojne hrvatske postrojbe bile u Galiciji. To su bile zagrebačka 31. poljsko-lovačka bojna, karlovačka 96., petrovaradinska 70., tršćanska 97. te četiri bosanskohercegovačke pješačke pukovnije i 1. BiH poljsko-lovačka bojna u čijim su vojničkim sastavima služili Hrvati. Od konjaničkih postrojbi u Galiciju su početno otišle 5. i 12. ulanska konjanička pukovnija. Svima njima su se od 1915. godine nadalje pridružile i ostale austrougarske postrojbe koje su se popunjavale s povijesnih hrvatskih zemalja, prije svega one zagrebačkog XIII. zbora za područje Banske Hrvatske i Slavonije. Tako je od početnih 18 000 hrvatskih vojnika i časnika iz ljeta 1914. već u proljeće bilo njih 56 500, da bi se tijekom godina broj samo povećavao stalnim pridolascima unovačenih vojnika i dočasnika koji su i dalje masovno stradavali na nepreglednim prostranstvima istočne Galicije jer su ratne operacije i dalje bile visokog intenziteta.

Ratne operacije 1915. godine

Ratne operacije na Istočnom bojištu 1915. godine karakteriziraju veliki obrati ratne sreće. Prvo je austrougarska vojska vodila jako teške zimske bitke s Rusima na Karpatima i u Galiciji koje su uzele danak od 800 000 života njenih vojnika i časnika. Rusi su imali približno jednake gubitke, tako da se te zimske bitke na Istočnom bojištu 1915. nazivaju i Staljingradskom bitkom Prvoga svjetskog rata. Nakon toga su u proljeće združene vojske Austro-Ugarske i Njemačke probile rusku frontu kod Gorlica i Tarnowa, natjerale rusku vojsku na veliko povlačenje ne samo iz Galicije nego i iz cijele ruske Poljske, da bi u jesen austrougarska vojska doživjela težak poraz u Volinju, pokrajini sjeveroistočno od Galicije, čime je mogućnost zadavanja ruskoj carskoj vojsci završnog udarca bila propuštena. Porazom u Volinju rat je nesumnjivo produžen jer nije postignuta pobjeda na Istoku, s obzirom na činjenicu da je tada Monarhija već ratovala na tri bojišta. Naime, talijanskim ulaskom u rat na strani Antante i objavom rata Austro-Ugarskoj 23. svibnja 1915., Austro-Ugarska je morala odvajati i značajne snage za rat na Talijanskom bojištu, na kojem su ratovali Dalmatinci i Bosanci i Hercegovci, uz brojne druge narode Monarhije. Ukupno je tijekom 1915. godine samo na Istočnom bojištu Monarhija imala 1 425 000 gubitaka, dok se broj hrvatskih žrtava procjenjuje na 24 000.

U taktu Brusilovljeve ofenzive

Godinu 1916. je na Istočnom bojištu obilježila velika ofenziva ruskoga generala Alekseja Brusilova. General Brusilov je bio zapovjednik ruskoga Jugozapadnog bojišta koji je s tri ruske vojske započeo veliku manevarsku operaciju protiv prvo jedne, a potom dvije austrougarske vojske 4. lipnja 1916. Ofenziva je trajala sve do sredine rujna te su Rusi imali znatne uspjehe. Osvojeni su veliki dijelove izgubljenoga ruskog teritorija, ponovo su ruske vojske stigle u središte Galicije, probivši se na 60 km istočno od Lemberga i zaprijetile uništenjem austrougarske vojske na Istočnom bojištu. Premda su borbe trajala prije i nakon nje, te je u samom jeku ofenzive i Rumunjska, nekadašnji austrougarski saveznik, objavila rat Austro-Ugarskoj i Njemačkoj 27. kolovoza, čime je otvorena nova fronta prema Rumunjskoj, zapravo je ofenziva bila neuspješna jer Rusi nisu uspjeli u svojem naumu, izbaciti Austro-Ugarsku iz rata i nastaviti rat samo protiv Njemačke. No, osim što je to bio posljednji ruski uzdah (Rusi su izgubili 200 000 vojnika i časnika, veliku količinu ratnog materijala i potrošili gotovo sve ratne zalihe) nakon kojega su kola krenula nizbrdo na način da je zbog izostale pobjede poraslo nezadovoljstvo u zemlji i pripremljena revolucija, Brusilovljeva je ofenziva bila kritičan trenutak Austro-Ugarske. Njezina je vojska izgubila 475 000 vojnika, pri čemu je 100 000 bilo zarobljeno. Mnogi su Hrvati upravo bili na udaru Brusilovljeve ofenzive u svojim postrojbama. Hrvatski je general Puhallo koliko-toliko uspio stabilizirati situaciju na svojem sektoru i spriječiti potpuni poraz, dok je podmaršal Čičerić preuzeo zapovjedništvo zagrebačkim XIII. zborom i uspio sačuvati mnoge postrojbe od većih gubitaka. Ukupno je austrougarska vojska u svim operacijama 1916. godine na Istočnom bojištu izgubila dodatnih 1 000 000 vojnika i dočekala četvrtu ratnu godinu 1917. vidljivo iscrpljena i onemoćala.

Rat i revolucije 1917. godine

I četvrte ratne godine ratne se operacije nastavljaju u Galiciji, posebno na području današnjeg Ivano-Frankivska, nekadašnjega galicijskog Stanislavova, gdje su još 1915. godine hrvatske postrojbe XIII. zbora vodile teške i dugotrajne borbe s Rusima za uporište. No, u prvoj polovici godine samo se odvijaju manje borbe na početnim položajima bez većih operacija i gubitaka, premda su zamjetni brojni prebjezi i opći ratni zamor dugotrajnim i iscrpljujućim ratom kojem se kraj nije nazirao. Također, dolazi do masovnih pobuna čitavih postrojbi, kako na austrougarskoj tako i na ruskoj strani. Prva se promjena dogodila u Rusiji kada potkraj veljače pada carski režim ruskog cara Nikole II. u Februarskoj revoluciji. Vlast preuzimaju građanske snage s premijerom Aleksandrom Kerenskim na čelu. Zajedno s ruskim vojnim vodstvom, oni lakomisleno pokreću u ljeto 1917. novu ofenzivu u istočnoj Galiciji, nazvanu Ofenziva Kerenski po premijeru nove, republike Rusije. Ofenzivu je vodio novi ruski vrhovni vojni zapovjednik, dobro poznat Hrvatima, general Aleksej Brusilov po kojem je nazvana glavna ofenziva na Istočnom bojištu prošle, 1916. godine.

U zoru 6. srpnja 1917. počeo je ruski napad upravo na sektoru kod Kalusza koji su držale hrvatske snage XIII. zbora zajedno s 2. konjaničkom divizijom koja je u svojem sastavu imala hrvatske ulanske pukovnije broj 5 i 12. Isprva su se na obrambenim položajima hrvatske postrojbe dobro držale i imale uspjeha, otjeravši strojničkom i minobacačkom paljbom neprijatelja, no njihov je otpor skršen 8. srpnja pa su se morale povući na zapad. Međutim, ubrzo kreću u protunapad tako da do 10. srpnja uspijevaju djelomično zaustaviti Ruse. Međutim, već idućega dana Rusi pokreću masovni topnički i pješački napad kojim pokušavaju okružiti hrvatske snage i 14. srpnja postižu najveći uspjeh kada se hrvatski vojnici povlače zbog velikih gubitaka dalje na zapad. Međutim, naglom provalom olujnih kiša, rijeka Lomnica oko koje su vođene borbe je jako nabujala što zaustavlja Ruse koji se od 16. srpnja nadalje povlače prema istoku, napuštajući grad Kalusz za koji su vođene tako oštre borbe. Premda je moral ruskim trupama tim neuspjehom jako pao, među hrvatskim je postrojbama također zavladalo nezadovoljstvo. Tako je izbila pobuna momčadi bjelovarske 16. i sisačke 27. domobranske pješačke pukovnije, zbog čega je zapovjedništvo XIII. zbora izdalo zapovijed za povlačenje čitavog XIII. zbora iza rijeke Lomnice na nove obrambene položaje.

Tijekom ljeta i jeseni 1917. austrougarsko-njemačke snage kreću u protunapad u Istočnoj Galiciji kod Zboriva i Bukovini, drugoj austrijskoj krunskoj zemlji na jugoistoku Galicije. Hrvatske se snage bore na Dnjestru i Prutu, ponovo osvajaju već poznata mjesta u kojima su bili dvije godine prije, Kolomeju, Nadvirnu, Sniatin, Nowice i Chliwestie. Međutim, cijena je bila visoka jer su gubitci bili veliki, što je jako iscrpilo hrvatske pukovnije koje su na rubu pucanja. U takvoj situaciji Rusi pokreću protunapad na zagrebački XIII. zbor, pa kod sela Grabowice Hrvati trpe velike gubitke.

Ratne operacije 1918. godine

Godine 1918. sudbina je Galicije i cjelokupne Ukrajine (1/3 Ukrajinaca u Galiciji živi u austrijskom, a 2/3 u ruskom dijelu Ukrajine), imala prvorazrednu važnost za tijek svjetske povijesti. Tada su se Galicija i Ukrajina našle u središtu europske i svjetske geopolitike. Pogotovo stoga što je Ukrajina u osvit Prvoga svjetskog rata imala golemo ekonomsko značenje za Rusko Carstvo. Na prostoru Galicije i Ukrajine bilo je 1/3 sveukupne pšenice u čitavom ruskom carstvu tako da je većina kruha i hrane dolazila iz Galicije i Ukrajine. Nadalje, 80 % žitarica i šećera se proizvodilo i izvozilo u Galiciji i Ukrajini. Važnija od proizvodnje hrane je bila galicijska proizvodnja nafte i plina te ukrajinska teška industrija i metalurgija. Tako je 1914. godine 70 % ugljena, 68 % željeza i 58 % čelika dolazilo iz ruskog dijela Ukrajine za rusko, odnosno 90 % nafte i 60 % pšenice i poljoprivrednih proizvoda iz austrijskog dijela za austrougarsko carstvo kao i velik broj gotovih industrijskih proizvoda.

Naime, 10. veljače 1918. godine Centralne su sile potpisale poseban mirovni ugovor s Ukrajinom. Bio je to prvi mirovni ugovor u Prvom svjetskom ratu, a on je bio važan radi kontrole ukrajinskih luka na Crnome moru, njene industrije na istoku zemlje i proizvodnje hrane. Time je Galicija kao poseban politički entitet sačuvana, izvan Ukrajine, još uvijek u sferi Habsburgovaca. Međutim, zbog neizvjesne situacije oko zaključivanja mirovnog ugovora s boljševičkom Rusijom, Centralne su sile još uvijek nakon zaključenja primirja držale znatan broj vojnika na Istočnom bojištu. Kad su boljševici saznali za sklapanje posebnoga mirovnog ugovora s Ukrajinom, Trocki je napustio konferenciju i odbio dalje pregovarati s Centralnim silama. Stoga su one odgovorile obnovom neprijateljstava i krenule u ofenzivu. Od 18. veljače je milijun njemačkih i austrougarskih vojnika krenuo u napad prema istoku, u unutrašnjost Rusije. Osvojena su velika područja, pala je Riga, treći najveći grad Ruskog Carstva, i vojske Centralnih sila dolaze na 150 km od Sankt Peterburga i Moskve, dok na jugu 1. ožujka ulaze u Kijev. Tek tada boljševici pristaju potpisati mirovni ugovor, ali pod znatno nepovoljnijim uvjetima od onih koje su im Centralne sile nudile prije. Miru u Brest-Litovsku je potpisan 3. ožujka 1918. Nekadašnja je carska Rusija njime ostala bez 1 600 000 km², morala pristati na neovisnost Finske, Litve, Latvije, Estonije, Ukrajine, Poljske i Besarabije te izgubila 1/3 svojeg stanovništva. Kako piše Robert Gerwarth u knjizi Pobijeđeni: »Mirovni je ugovor doveo Njemačku mnogo bliže prvotnom ratnom cilju da postane dominantnom silom u Europi nego što je to bio slučaj u bilo koje vrijeme od 1914. Za Centralne sile to je bio trenutak izvanredna trijumfa«.

Krahom Centralnih sila u jesen 1918. dolazi do novog rata. U Lavovu, glavnom gradu austrijske Galicije, Proglas Karla I. Habsburškog, posljednjeg austrijskog cara i hrvatskoga kralja od 16. listopada 1918. godine kojim car i kralj daje narodima austrijske polovice Monarhije pravo na samoodređenje i neovisnost, Ukrajincima u Galiciji daje priliku za ostvarenje vlastitih nacionalnih težnji za samostalnom državom. Oni proglašavaju svoj politički program neovisne ukrajinske države koja bi obuhvaćala ne samo teritorij nekadašnje austrijske Galicije nego i dio teritorija nove Poljske, Bukovine, nove Čehoslovačke i Mađarske iza Karpata. Glavni grad te nove ukrajinske države bi bio Lavov, bivši glavni grad austrijske Galicije. No, prije ostvarenja tih težnji, galicijski su se Ukrajinci suočavali s nizom problema. Prvi je bio da je glavni grad nove države Lavov bio u faktičnoj vlasti Poljaka, koji su zauzimali sve važne gradske funkcije, dok je većinsko ukrajinsko stanovništvo živjelo u selima u okolici Lavova. Drugi je problem bio u tome da su vojske Centralnih sila još uvijek bile na teritoriju te zamišljene države a sami Ukrajinci nekadašnje austrijske Galicije nisu imali dovoljno ni vojne ni političke snage da uspostave svoju vlast nad proglašenim teritorijem, a treći, najvažniji, što je zbog spornog teritorija sa susjedima započet rat. Četvrti i nimalo zanemariv problem bila je boljševička sveprisutnost koja uopće nije priznavala tu novoproglašenu državu. U takvim su okolnostima Ukrajinci nekadašnje Galicije napali Poljake u Lavovu i 1. prosinca 1918. proglasili Zapadnoukrajinsku Narodnu Republiku. Time je započeo rat između Zapadnoukrajinaca i Poljaka u koji su se poslije uključili i boljševici, koji su se pokazali konačnim pobjednicima. Zapadnoukrajinska Narodna Republika je tako tijekom 1921. otišla u povijest, zajedno s kulturnim i civilizacijskim identitetom ukrajinskih Galičanaca.

Odmah nakon kolapsa Centralnih sila 11. studenog 1918. počinje povlačenje austrougarske i njemačke vojske ne samo iz Galicije nego i iz čitave Ukrajine. Oko 60 000 njemačkih i 45 000 austrougarskih vojnika i časnika, među kojima je bilo i dosta Hrvata, odlazi iz Galicije i vraća se u domovinu, zajedno s brojnim nekadašnjim austrougarskim ratnim zarobljenicima koje boljševici puštaju iz zarobljeničkih logora. Među njima se vraća i budući komunistički vođa Josip Broz Tito. Ubrzo izbija rat sviju protiv svih koji je okončan tek 1923. godine pobjedom boljševičkih snaga nad raznim nacionalnim snagama mnogobrojnih naroda nekadašnje carske Rusije, ali i porazom od Poljske, čime je konačno nestalo ime i zemljopisni pojam Galicije, koja je uključena u sastav nove sovjetske Ukrajine (formalno od 1924. godine novim Ustavom SSSR-a). Time je krug započet Velikim ratom u ljeto 1914., uništavanja habsburške Galicije kao mikrosvijeta na razmeđu Europe i Azije, završen nakon 10 godina, kada nekadašnji galicijski prostor dolazi pod sovjetsku sferu utjecaja i duhovno ulazi u jedan potpuno novi sustav vrijednosti i zbilje.

Epilog

Galicija je jedna velika grobnica. Stoljeća ratovanja u Zoni sudara ostavila su traga, a ostatci Prvoga svjetskog rata diljem Galicije vidljivi su i danas. Brojna su austrougarska vojna groblja ostala očuvana diljem Galicije, nekadašnji rovovi koji su bili posljednja linija obrane, brojni spomenici koje su nedavno razne institucije i kulturne udruge podigle povodom obilježavanja stogodišnjice Prvoga svjetskog rata. Tako je Hrvatima koji su služili u austrougarskoj vojsci Galicija ostala u kolektivnom sjećanju kao velika trauma Prvoga svjetskog rata. Prema dostupnim podatcima, na bojište u Galiciju je tijekom rata otišlo oko 190 000 hrvatskih vojnika i časnika, mobiliziranih s povijesnih hrvatskih zemalja te Istre i Bosne i Hercegovine. Ujedno se smatra da je najviše hrvatskih vojnika i časnika poginulo u Galiciji, prema nekim istraživanjima čak 100 000. Odajući počast takvom masovnom stradavanju hrvatskih vojnika i časnika, najpoznatiji hrvatski književnik 20. st. Miroslav Krleža prije stotinu godina prvi put objavljuje svoju antiratnu dramu u četiri čina Galicija koja govori o hrvatskim vojnicima u Galiciji tijekom Prvoga svjetskog rata. Ujedno je to i jedini spomen u hrvatskoj književnosti o toj zemlji, njenim običajima i ljudima. Zato se u ovome kratkom radu prikazuju ratne operacije u kojima su sudjelovali hrvatski vojnici i časnici tijekom Prvoga svjetskog rata, koji je prouzročio nestanak specifičnoga galicijskog mikrokozmosa.

Međutim, da su »galicijske priče« ostale žive među Hrvatima do danas, svjedoči osobno iskustvo autora ovoga članka. Tijekom desetogodišnjeg proučavanja Prvoga svjetskog rata i sudjelovanja hrvatskih postrojbi u njemu, brojni su ljudi spominjali kako su njihovi pretci ratovali u Galiciji u nekadašnjoj austrougarskoj vojsci protiv Rusa. Prilikom proslave stogodišnjice završetka Prvoga svjetskog rata 2018. godine u Bjelovaru, gradu iz kojega je dolazila 16. pješačka pukovnija carske i kraljevske vojske, nekoliko je ljudi, već u poznim godinama, govorilo kako se iz djetinjstva sjećaju ratnih priča svojih djedova iz Galicije. Jedan mi je gospodin pričao kako je njegov djed preživio Brusilovljevu ofenzivu, sakrivši se među poginulima na bojišnici i tako gotovo sigurno izbjegavši smrt ili zarobljavanje. Kada je opasnost prošla, s jednom ruskom patrolom, za koju se ispostavilo da su ruski prebjezi, pješke je prošao 120 km natrag do svojih položaja i ondje prebačen u bolnicu na oporavak. Priča, koliko god zvuči nevjerojatno, nije izmišljena, jer arhivski izvori pokazuju da su postojali brojni takvi primjeri »sretnika« koji su se snašli u ratnom vihoru i preživjeli.

Jer, tijekom Prvoga svjetskog rata poginulo je, prognano i nestalo 1 500 000 stanovnika nekadašnje Galicije. U poratnom kaosu na istoku, koji je trajao pet godina, dodatno je stradao milijun. Tako je u roku od 10 godina, od kada je rat u ljeto 1914. počeo na tlu Galicije do njegova prestanka potkraj 1923. i ulaska Galicije u sastav Ukrajinske SSSR početkom 1924. godine, Galicija izgubila gotovo trećinu svog stanovništva, svoj čitav teritorij i svoj cjelokupni identitet. Sveukupno, Austro-Ugarska je u cjelini imala stravične gubitke u Prvom svjetskom ratu. Za rat je mobilizirano 7 800 000 ljudi, od čega je čak 90 % mobiliziranih stradalo. Ukupni se austrougarski gubitci tako vode kao 7 000 000 ljudi, od čega je bilo 1 220 000 poginulih, 3 680 000 ranjenih te 2 200 000 zarobljenih i nestalih. Od toga broja 2/3 žrtava otpada na Galiciju dok ostatak čine žrtve na drugim bojištima na kojima je Monarhija ratovala. Također, isto se može reći i za drugu stranu: na Istočnome bojištu je stradalo 90 % ukupnih ljudskih gubitaka s područja nekadašnjega Ruskog Carstva. Kolosalni gubitci Ruskog Carstva u Prvom svjetskom ratu procjenjuju se na 15 milijuna ljudi, od čega je bilo 3 500 000 poginulih, 7 000 000 ranjenih, 3 500 000 zarobljenih i čak 1 000 000 nestalih. S obzirom na činjenicu da je Rusko Carstvo na početku rata 1914. godine imalo otprilike 170 milijuna stanovnika, ti su gubitci proporcionalno veći od hrvatskih i čine gotovo 9 % ukupne populacije nekadašnjega Ruskog Carstva.

Do danas, prekrasna galicijska zemlja, njena crnica besprijekorne kvalitete, bogate i guste šume, njene velike rijeke i prilazi Karpatima, kriju nepoznata počivališta brojnih nesretnika koji nisu dočekali kraj Velikoga rata. S njima je umrla i Galicija, bogata zemlja siromašnih ljudi, kao i čitav stari svijet koji je do 1914. godine predstavljao tadašnji svjetski poredak sa svojim običajima i obilježjima koji su zapravo bili ostatci »dugog 19. stoljeća«.

Izvori i literatura

Auffenberg von Moritz, Aus Oesterreich Ungarns-Teilnahme am Weltkriege. Berlin-Wien: Ullstein, 1920.

Buttar, Prit. Collision of Empires. The War on the Eastern Front in 1914. London: Osprey Publishing, 2014.

Buttar, Prit. Germany Ascendant. The Eastern Front 1915. London: Osprey Publishing, 2015.

Buttar, Prit. Russia’s Last Gasp. The Eastern Front 1916–17. London: Osprey Publishing, 2016.

Buttar, Prit. The Splintered Empires. The Eastern Front 1917–21. London: Osprey Publishing, 2017.

Chernev, Borislav. Twilight of Empire. The Brest-Litovsk Conference and the Remaking of East-Central Europe. Toronto: University of Toronto Press, 2017.

Churchill, Winston Spencer. The World Crisis. Volume V. The Unknown War. London: Bloomsbury Academic, 2015.

Czernin, Ottokar. In the World War. London: Cassell and Company Ltd., 1919.

Despot, Igor; Hameršak Filip; Herman Kaurić Vijoleta; Miljević Pavić Helena; Škuljević Krešimir. Prvi svjetski rat. Čitanka-priručnik za učitelje i profesore povijesti u osnovnoj školi i gimnaziji. Zagreb: Školska knjiga, 2014.

Frank, Alison Fleig. Oil Empire. Visions of Prosperity in Austrian Galicia.

Gerwarth, Robert. Pobijeđeni. Zašto nije završio Prvi svjetski rat 1917–1923. Prijevod s engleskog Mate Maras. Zagreb: Vuković&Runjić, 2018.

Golovin, Nikolai. »The Great battle of Galicia 1914. A Study in Strategy«, The Slavonic Review 5 (1926.); br.13: 25–47.

Golovin, Nikolai. The Russian Army in the World War. New Haven: Yale University Press, 1931.

Hameršak, Filip. Tamna strana Marsa. Hrvatska autobiografija i Prvi svjetski rat. Zagreb: Naklada Ljevak, 2013.

Johnson, Douglas Wilson. Topography and Strategy in the War. New York: Henry Holt and Company, 1917.

Kardum, Livija. Suton stare Europe. Europska diplomacija i Prvi svjetski rat. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, 2009.

Katanić, Filip. »Istočno bojište 1915. godine u najnovijoj britanskoj i hrvatskoj historiografiji«. Časopis za suvremenu povijest 49 (2017), br. 3, str. 511–550.

Katanić, Filip. Galicija 1914. Pravi rat, Hrvati i sudbonosna bitka Austro-Ugarske Monarhije. Zagreb: Despot infinitus, 2020.

Paščenko, Jevgenij. Hrvatski grobovi 1914.–1918. Karpati, Galicija, Bukovina. Zagreb: Hrvatski državni arhiv, 2016.

Paščenko, Jevgenij. Tragom hrvatskih domobrana. Istočno bojište 1914.–1918. Zagreb: Ucrainiana-Croatica, 2019.

Pavičić, Slavko. Hrvatska ratna i vojna povijest. Zagreb: vlastita naknada, 1943.

Potemkin, Vladimir Petrovič. Historija diplomacije. Sv. 1–2. Zagreb: Matica hrvatska, 1951.

Ratni dnevnik C. K. Varaždinske pješačke pukovnije br. 16. Svezak 1–2. Ur: Željko Pleskalt. Prijevod Danijela Marjanić. Bjelovar: Državni arhiv u Bjelovaru, 2004.

Rauchensteiner, Manfried. Prvi svjetski rat i kraj Habsburške Monarhije. Prijevod s njemačkog Andy Jelčić. Zagreb: Matica hrvatska, 2019.

Robinson, Paul. Grand Duke Nikolai Nikolaevich. Supreme Commander of the Russian Army. DeKalb: Northern Illinois University Press, 2014.

Tominac, Nikola. »Ličani u ʽVelikom ratuʼ. Zimska bitka za Karpate, siječanj – travanj 1915.« Senjski zbornik: prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu 42–43 (2015), br. 1, str. 489–524.

Tominac, Nikola. »Hrvati u Brusilovljevoj ofenzivi u ljeto 1916. godine (I. dio). Proboj kraj grada Lucka u Volinju«. Časopis za suvremenu povijest 49 (2017), br. 2, str. 261–295.

Tominac, Nikola. »Hrvati u Brusilovljevoj ofenzivi u ljeto 1916. godine (II. dio). Proboj kod sela Okne u Ukrajini«. Časopis za suvremenu povijest 49 (2017), br. 3, str. 419–452.

Tominac, Nikola. »Hrvati u Zimskim bitkama za Karpate i proboju kod Gorlica i Tarnówa 1915. godine«. Časopis za suvremenu povijest 50 (2018), br. 2, str. 267–302.

Tominac, Nikola. »Hrvati u borbama tijekom 1917. na Istočnom bojištu i završne ratne borbe na Jugozapadnome bojištu 1918. godine«. Konac Velikog rata. Ur. Hrvoje Gržina i Mario Stipančević, Zagreb: Hrvatski državni arhiv, 2020.

Walsh, Stephen. »The Russian Army and the Conduct of Operations in 1914«. British Journal for Military History 2 (2016), br. 2: 59–88.

Watson, Alexander. Ring of Steel. Germany and Austria-Hungary at War, 1914–1918. London: Penguin Books, 2015.

Wess Mitchell, Aaron. The Grand Strategy of the Habsburg Empire. Princeton; Oxford: Princeton University Press, 2018.

Wolff, Larry. The Idea of Galicia. History and Fantasy in Habsburg Political Culture. Stanford: Stanford University Press, 2010.

Wheeler-Bennett, John W. Brest-Litovsk. The Forgotten Peace, March 1918. London: MacMillan and Company, 1920.