Galicija i njezin glavni grad Lavov u habsburško doba

Gotovo 150 godina Hrvati i Ukrajinci koji su živjeli na prostoru Habsburške Monarhije dijelili su zajedničku državu. Kraljevina Galicija i Vladimirija (Königreich Galizien und Lodomerien) bio je službeni naziv nove pokrajine s oko 2,6 milijuna stanovnika na sjevernoj strani Karpata. Ona je nakon Prve podjele Poljske 1772. godine, potaknuta politikom pruskog vladara Fridrika Velikog, stvorena kao dio Habsburške Monarhije. Bio je to tipičan potez Monarhije pod vodstvom carice Marije Terezije i njezina sina suvladara, Josipa II., kao srednjoeuropske sile koja se istovremeno nastojala modernizirati i u praktičnom i u idejnom smislu, tako da svoj teritorij obuhvati u geografski kompaktnoj cjelini što je više moguće, pritom šireći u misiji prema istoku jozefinističku misao. Dvije godine kasnije, Josip II. je slijedom Kučuk-Kajnardžijskog mira kao kompenzaciju odabrao, protivno očekivanjima, malu stratešku zemlju s imenom Bukovina, kako bi omogućio bolju povezanost i lakšu komunikaciju između Ugarske i novostečene Galicije.¹ Do 1815. će se Galicija još u teritorijalnom smislu mijenjati i povećavati. Američki povjesničar Larry Wolff uvjerljivo je pokazao kako su jozefinistički intelektualci i habsburški vladari, Marija Terezija, Josip II. i Leopold II., stvarali Galiciju postupno, oslanjajući se na pisanja geografa i povjesničara.²

Grb Galicije i Vladimirije

Kao i ostale habsburške zemlje pod upravom Austrije, Galicija je kao insignije koristila crno-žutu zastavu i, naravno, vlastiti grb. Grb Galicije činio je plavi štit vodoravno razdijeljen crvenim pojasom. Na gornjem polju nalazila se crna vrana okrenuta nadesno, a u donjem polju tri zlatne krune postavljene 2:1, dvije gore, jedna ispod. U nekim ranijim verzijama grba javlja se i željezna kruna iznad štita te sa strane klasje. Čavka u grbu zapravo podsjeća na narodnu etimologiju. Naime, predstavlja poveznicu s ukrajinskim imenom Halič/Galič (ili poljski Halicz), prema narodu koji je obitavao na tom prostoru (još i Hvalis/Khvalis na ukrajinskom) u srednjem vijeku.

Habsburgovci otkrivaju Lavov

Kada je 1773. Josip II. prvi put posjetio novu pokrajinu, ostao je vjerojatno iznenađen: dočekala ga je zemlja s velikim ruralnim predjelima bez cesta, propadajućim gradovima i nedovoljno dobrom upravom.³ Prema novoj se habsburškoj pokrajini, s ciljem uvođenja suvremenije uprave uz pripadajuću zakonodavnu podlogu, po carskoj naredbi uputilo stotine, čak tisuće školovanih osposobljenih službenika, od kojih neki i s hrvatskih prostora.⁴ Njemački je jezik, u duhu jozefinističkih centralističkih tendencija, trebao postati službeni jezik pokrajine. Zadatak koji ih je čekao bio je iznimno zahtjevan, jer je bila riječ o zemlji velikih nejednakosti i različitosti koja se nalazila u lošem gospodarskom stanju. Bila je to pokrajina s najmanje naselja koja su se smatrala gradskima – njih tek oko tristo. Najveće od tih urbanih naselja bio je Lavov/Lviv/Lwów ili, njemački, Lemberg.

Grad se razvijao još od 10. stoljeća, kada ga je osvojio kijevski knez Vladimir Veliki. Smješten povoljno na sjecištu Zapada i Istoka, grad je, unatoč slavenskim početcima, došao pod snažan njemački utjecaj, a postao je i odredište armenskih i židovskih doseljenja. Grad je početkom 19. stoljeća brojio 44.000 stanovnika. Prvi habsburški guverner Galicije, iskusni diplomat i administrator po imenu Pergen, nakon dolaska u Lavov pisao je u svom prvom izvještaju o teškom položaju u kojem se pokrajina nalazila: »Trenutna situacija zemlje je vrlo loša, a nastojanja da se uspostavi dobra uprava naići će na razne poteškoće. Ljude su pokvarili Rusi i konfederati [riječ je o pripadnicima Konfederacije iz Bara, savezu poljskog plemstva koji je nastojao očuvati Poljsko-Litavsku Uniju, op. a.]. Svećenstvo i plemići uživaju u neograničenoj slobodi. Nitko ovdje nije čuo za Rusticalis [zemljišni porez, op. a.], a nikakvi se prihodi ovdje nisu nikada ni utjeravali ... Židovi brojčano u nekim gradovima premašuju sve ostale.«⁵

Grb Galicije i Vladimirije

Plan grada Lavova iz druge polovice 18. stoljeća, koji se tada još katkad na njemačkom nazivao i Leopoldstadt

Pod habsburškom upravom grad se međutim razvijao kao civilno i vojno središte Galicije. Simbolom razvoja i napretka postala je nova gradska vijećnica: nakon nesretnog urušavanja tornja stare vijećnice 1826. ubrzani su planovi osuvremenjivanja gradskog središta i prostora oko vijećnice. Tako je između 1830. i 1835., uz pomoć vodećih tamošnjih arhitekata, sagrađena nova gradska vijećnica pod utjecajem bečke arhitekture, na čijem su novom tornju dominirali – simbolično – pozlaćeni orao (simbol Austrije) i lav (stari simbol grada).⁶

Hrvati upoznaju grad

Hrvatski intelektualci prve polovice 19. stoljeća za grad su znali, ali su o njemu pisali oskudno, uglavnom prenoseći samo osnovne informacije. »Iz Lavova«, u formi sitnih vijesti prvih hrvatskih novina, često se kao kratka informacija javlja pod rubrikom »iz slavenskog svijeta«, uklopljena dakle u svjetonazore i perspektive iliraca. Gajeva Danica ilirska 1841. prenosi putopis iz Lavova koji je napisao Karel (Dragutin) Vladislav Zap, učitelj, povjesničar i geograf Habsburške Monarhije. Kao tipičan onodobni putopis nudi presjek prošlosti i sadašnjosti, skraćenu povijest grada i opis suvremenog društva, u kojem autor naglašava ne­običnost i egzotičnost grada, završavajući: »Neobični pogled toga naroda u orientalskoj dugoj odori, navlastito njegovo značajno sačuvano obličje, dĕluje čudovito na svakoga, koi iz zapadnih stranah ovamo dojde. Izvan turskih dèržavah neima nigdĕ u Europi toga pogleda, nego u Poljskoj.«⁷

U drugoj polovici 19. stoljeća grad je postajao hrvatskoj publici poznatiji i po vijestima o gradskom komunalnom uređenju pa su ga novine često slavile kao moderno središte ili uzor. Poznatiji postaje i preko književnosti, koja se tada učestalije prevodila s ruskog, ukrajinskog ili poljskog jezika. Pojavljuju se osim toga i neki putopisi, pokoja priča ili kratka pouka, ali naši putnici i dalje vrlo rijetko bilježe svoje posjete Lavovu. Unatoč činjenici da nikada nije postigao razinu etničke homogenosti koja je obilježila Zagreb, Lavov je u nekim aspektima sličio hrvatskom središtu. Isticao se kao grad znanosti, sveučilišno središte i tranzitno mjesto u kojem su razni stručnjaci kraće ili dulje boravili gradeći karijeru. Među prvima je još potkraj 18. stoljeća u gradu dulje boravio Ignjat Martinović, kao profesor fizike te prvi dekan Filozofskog fakulteta. Tako je 1781. ondje objavio i raspravu Dissertatio physica de iride et halone.

Pedagog Franjo (František) Hochmann upravo je u Lavovu studirao pravo, ističući se pritom i kao vođa lavovskog sokola, prije negoli je došao u Bansku Hrvatsku, u kojoj je imao presudan utjecaj na razvoj sokolskog pokreta, tjelovježbe i sporta općenito. Osim toga su i neki značajni hrvatski intelektualci odrastali ili dio školovanja prošli u Lavovu, primjerice književnici Ferdo Becić (osnovnu školu) i Marin Bego (doktorat), povjesničar Marko Kostrenčić (studijski boravak), itd. Kao profesor pjevanja u Lavovskom konzervatoriju aktivan je bio neko vrijeme glazbenik i pedagog Fran Gerbič.

Kada je pak 1880. grad Zagreb pogodio veliki razorni potres, Lavov se nije samo istaknuo po pomoći koja je, poput brojnih drugih gradova, prikupljena, nego se solidarizirao i na različite druge načine. Tako se lavovsko društvo poljskih književnika odlučilo izdati beletristički album (1881) u kojem su objavljeni prilozi brojnih poljskih književnika i stručnjaka u čast gradu Zagrebu, s posvetom na kraju u obliku grbova dvaju gradova i zvijezdom danicom iznad njih.⁸

Na prijelazu stoljeća osobito se ističu umjetničke i intelektualne veze između hrvatskog prostora i Galicije, odnosno Lavova, gdje povremeno nastupaju hrvatski glazbenici, pjesnici, književnici i likovni umjetnici sa svojim izložbama.

Razvoj multietničkog i multikonfesionalnog središta

Brojni drugi izvještaji o Lavovu ne propuštaju navesti multikonfesionalnost grada. Kada je gotovo desetljeće poslije na njemačkom jeziku objavio svoju Geografiju Austrijske Carevine, isti Zap je ukratko (1855) opisao grad: navodi da (sredinom stoljeća) ima 75.000 stanovnika, od čega su dvije petine Židovi, kako gradsku jezgru okružuju četiri predgrađa i kako je samo središte obilježeno modernim zgradama – novom vijećnicom, citadelom i kazalištem koje je financirao grof Stanisław Skarbek.⁹ U drugoj polovici 19. stoljeća Austro-ugarskom nagodbom (1867) Galicija je zapravo dobila specifičan status autonomije u austrijskom dijelu Monarhije. To je u praksi značilo da je prepuštena na upravu poljskim elitama. Izazivalo je to postupno i sve jače nacionalne sukobe, s jedne strane u samoj zemlji između Poljaka i Ukrajinaca, s druge strane između Beča i poljskih upravitelja. Ustupci su međutim djelovali, jer su nacionalni predvodnici Poljaka nastupali uglavnom lojalno prema habsburškim vladarima, ne pomišljajući napustiti Monarhiju i tako se prepustiti opasnosti Ruskog Carstva. To je ujedno i razlog zbog kojeg se razvijala posebna vrsta »poljsko-galicijskoga« kulturnog identiteta.

Razglednica koja prikazuje poljsko seljaštvo Galicije u različitim nošnjama, 1915.

Razglednica koja prikazuje seoski život Galicije, 1908.

Prikaz seljaka i Židova u Galiciji iz knjige The Earth and its Inhabitants – Europe, vol. 3 (1886), str. 117.

Galicija je, uz Bukovinu i Dalmaciju, bila međutim najsiromašnija, a pritom površinom najveća pokrajina Austro-Ugarske: 1916. na površinu pokrajine (78.500 km²) dolazilo je 8.025 675 stanovnika, što je činilo 15 % ukupnog žiteljstva Austro-Ugarske Monarhije. Od toga je prema vjerskoj opredijeljenosti bilo 46 % rimokatolika, zatim 42 % grkokatolika odnosno 11 % Židova te manji postotak protestanata, dok su u etničkom smislu dominirali Poljaci (59 %) i Ukrajinci (odnosno Malorusi ili Ruteni), kako se tada službeno nazivaju (40 %), a u znatno manjim je postotcima bilo i njemačkog stanovništva.¹⁰ Tijekom habsburške vladavine dogodio se porast u broju židovskog stanovništva, koje je sa 144.000 u vrijeme vladavine Marije Terezije i Josipa II. došlo na 872.000 početkom drugog desetljeća 20. stoljeća. Iako je na taj porast utjecao velik broj različitih faktora, ističe se nekoliko valova progona Židova s prostora Ruskog Carstva, koji su se nakon toga naselili u Galiciji. Iako se pokazalo da su Židovi uglavnom skloni, tijekom rane habsburške uprave, njemačkoj kulturi te poslije poljskoj kulturi, povjesničar John Czaplicka upozorava kako vjerske razlike među Židovima kao i razina sekulariziranosti pojedinih skupina upućuje da to nije jedini, makar i najčešći, obrazac suradnje.¹¹

Neka vrsta autonomije koju je garantiralo dualističko uređenje Austro-Ugarske odrazila se na Lavov: 1870. je donesen gradski statut koji je podcrtao komunalnu autonomiju. To je značilo i strože razlikovanje između društvenih granica unutar grada, tj. nacionalnih skupina pa su poljske političke elite na vlasti Lavov počele pojačano prikazivati kao zamjenski glavni grad (u odnosu na Varšavu).¹²

Multietničku i multikonfesionalnu dimenziju Lavov je sačuvao do konačnog sloma Monarhije u Prvom svjetskom ratu, odnosno do velikih demografskih promjena tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata. U drugoj je polovici 19. stoljeća dobivao sve izraženije karakteristike srednjoeuropskoga, habsburškoga, grada. Povjesničar Markian Prokopovych u svojim je istraživanjima naglasio važnost multikulturnog obilježja grada, koje je utjecalo na višestruke, često i premrežene, lokalne i nacionalne identitete.¹³ Kao »mali Beč« ili »Beč istoka«, grad je predstavljao kulturno, znanstveno i vjersko središte Istočne Galicije, jer je bio stolica triju nadbiskupa – katoličkog, unijatskog i neunijatskog (armenskog), znanstvenih i kulturnih institucija te Sveučilišta koje je pod austrijskom upravom uspostavljeno još 1784. godine prema odredbi Josipa II.¹⁴ Odrastavši u Lavovu na početku 20. stoljeća, poljski književnik Józef Wittlin nostalgično se prisjećao grada prije rata: »Među mojim je kolegama vladala harmonija, unatoč tome što su mnogi od njih pripadali različitim, među sobom razdijeljenim nacijama i što su se opredjeljivali za različita vjerska usmjerenja ili svjetonazore. Nacionalistički demokrati su voljeli Židove, socijalisti konzervativce, starorusini moskalofile i ukrajinske nacionaliste«.¹⁵ Sličnu nostalgiju dodiruje i jedan drugi znameniti pisac, Joseph Roth, koji sredinom 1920-ih u njemačkim novinama piše o Lavovu, iščitavajući u njemu zapravo »habsburški grad« prošlosti: »Grad je demokratiziran, pojednostavljen, humaniziran, a čini se da su te osobine povezane s njegovim kozmopolitskim sklonostima«.¹⁶

Razglednice staroga gradskog trga iz 1910. i 1915. Formiran u središtu grada tijekom 19. stoljeća, u vrijeme habsburške vladavine nazivan je Ferdinandsplatz i Trg sv. Marije (Plac Mariacki). Na njemu je 1904. postavljen neoklasicistički spomenik poljskom pjesniku Adamu Mickiewiczu, po kojem danas nosi ime.

Ulicy Hetmańskiej (danas Avenija Svoboda), jedna od glavnih promenadnih ulica Lavova oko 1900. godine koja je činila i gradski korzo. Osmišljena još potkraj 18. st., ulica se razvijala u bitan gradski bulevar s trgovinama, različitim kioscima, zgradom Grand Hotela, itd. U zgradi Policijskog direktorija rodio se i poznati pisac Leopold von Sacher-Masoch. Ulica je nazvana prema glavnom hetmanu Stanisławu Jabłonowskom, koji je grad u 17. st. obranio od Tatara, a čiji je spomenik ulicom dominirao sve dok ga sovjetske vlasti nakon Drugoga svjetskog rata nisu uništile.

Složena etnička slika zrcalila se i u gradu koji se za vrijeme habsburške uprave po broju stanovnika usedmorostručio pa je 1910. brojio 200.000 građana. Po etničkom je sastavu tada još dominiralo poljsko stanovništvo (51 %), koje je po stratifikaciji uglavnom činilo građanstvo, ali je i dalje u gradu živio visok broj židovskih (28 %) i ukrajinskih (20 %) stanovnika, koji su većinski pripadali nižim slojevima.¹⁷ Osim toga Poljaci u istočnoj Galiciji nisu, za razliku od središta grada, činili većinu – tu su dominirali Ukrajinci. Taj odnos u stanovništvu u gradu odražavao se na razvoj poljske kulture koja je predstavljana kao oprečna austrijskoj germanizatorskoj upravi, pozivajući se na mit o lojalnosti grada poljskim vladarima iz prošlosti. Upravo su to bili temelji na kojima se gradila moderna poljska nacija, dakako podržana historiografijom, zbog čega se u gradu razvijaju institucije kao što su Ossolineum, Gradsko kazalište, muzeji, itd.¹⁸

Rivalstvo Lavova i Krakova

Glavni »suparnik« Lavova nalazio se u Zapadnoj Galiciji: na obalama i obroncima Visle razvijao se Krakov, kao povijesno važan krunidbeni grad poljskih kraljeva. Američki povjesničar Nathaniel D. Wood ističe specifičnu modernizacijsku matricu Krakova koju su činili (poljska) povijest, vizija grada kao poljskoga vjerskog središta (»poljska Meka«) i srednjoeuropske metropole.¹⁹ Dok je u Krakovu bio i ostao dominantno izražen poljski identitet, Lavov je postajao važno središte ukrajinske nacionalne integracije i identiteta. Iako je u Galiciji živjelo tek oko 15 % Ukrajinaca, budući da se najveći dio nalazio u Ruskom Carstvu, relativna sloboda habsburškog sustava upravljanja omogućila je postupni razvoj ukrajinske kulture, osobito jezika i tiskovina, ali i kulture knjige i čitanja, različitih udruga ili društava te raznih političkih organizacija. Potpomognut naporima Grkokatoličke crkve, u Galiciji se postupno razvio jedan mogući model ukrajinskog društva. To je početkom 20. stoljeća osobito dovelo i do rasta nacionalnih tenzija i različitih oblika sukoba između poljskog i ukrajinskog stanovništva.

Do značajnijih nacionalnih sukoba došlo je već tijekom revolucija 1848/1849. Dapače, revolucijama su prethodili nemiri u Krakovu i ruralnoj Galiciji 1846., prilikom kojih je jasno bilo da habsburška uprava pod vodstvom cara Ferdinanda ne može ponuditi tražene reforme i tranziciju iz feudalnog sustava, nego nerede može umiriti samo uz intervenciju policije. Prilikom revolucija 48/49. u sukob su dolazile zatim još uvijek prisutne germanizacijske tendencije habsburške administracije s poljskom elitom i građanstvom koje je raslo, a kojemu je pak suprotstavljena bila ukrajinska manjina. Pod takvim uvjetima sukoba između njemačkog i poljskog elementa počeo se, uz odobravanje Beča, ubrzano razvijati upravo ukrajinski identitet. Bitne zakonodavne odluke Beča iz vremena obnovljenih centralističkih tendencija, ali i poslije, omogućile su jačanje lokalne autonomije glavnih gradova te slobodniji utjecaj na uređenje komunalne infrastrukture. Drugi važan preduvjet modernizaciji Lavova bilo je poboljšanje gospodarske slike, što je potaknulo obnovu i osuvremenjivanje. Budući da su germanizacijske tendencije uvijek bile isključivo vezane uz ideju »habsburške« ili »imperijalne« razine, one su rijetko prelazile u oblike nacionalizma; poljska elita koja je sve čvršće držala grad u svojim rukama trebala je, iz perspektive Beča, značiti dominantni faktor. Atmosfera između modernizacije i sve jačih međunacionalnih sukoba možda se najočitije zrcalila na Sveučilište u Lavovu. Tako je, nakon što se isprva (1871) proglasila jednakost poljskog i ukrajinskog jezika kao službenih jezika, donesena odredba kojom je poljski proglašen kao glavni jezik podučavanja, dok su njemački i ukrajinski označeni pomoćnim. Iako je Sveučilište bilježilo konstantan porast studenata, dok su među nastavnicima djelovali istaknuti pojedinci, poput povjesničara Oswalda Balzera i Mihajla Gruševskog, filozofa Kazimierza Twardowskog ili pjesnika, književnika i etnografa Ivana Franka, sukobi poljskih i ukrajinskih nacionalista pojačavali su se, kulminirajući 1908. kada je jedan ukrajinski student filozofije pištoljem upucao poljskoga guvernera Galicije Andrzeja Kazimierza Potockog.

Postupni razvoj u središte Poljaka i Ukrajinaca Lavova nije omogućila samo blaža habsburška uprava nego i činjenica da su općenita iskustva Poljaka u Prusiji i Rusiji, odnosno Ukrajinaca u sklopu Ruskog Carstva načelno bila mnogo gora. Upravo to je, riječima povjesničara Philippa Thera, razlog zašto je Lavov, po uzoru na talijanski nacionalni pokret, mogao postati istočni »Pijemont« – i za Poljake i za Ukrajince.²⁰

Franjo Josip i Galicija

Tijekom svoje duge vladavine car i kralj Franjo Josip I. posjetio je sve svoje zemlje, od kojih većinu i više puta. U Galiciji je prvi put bio nakon završetka revolucije 1849., u sklopu »turneje« koja je promovirala novog vladara – pa je tako nešto kasnije (1852) posjetio i Zagreb. Najveći vladarev posjet Galiciji, organiziran oko dolaska u Krakov i Lavov, dogodio se pak 1880. Pritom su paralele s kasnijim posjetima Hrvatskoj i Slavoniji možda na prvi pogled manje očite, ali postoje. Vladar je naime kao mudri »otac« Monarhije u širim narodnim krugovima dočekivan s oduševljenjem. Nije ga se percipiralo kao čovjeka politike, nego strogog, ali pravednog monarha koji štiti »svoje narode«. Tako su njegovi posjeti hrvatskim krajevima često tumačeni iz perspektive Budimpešte kao potvrda nagodbenog zakona, odnosno kao legitimacija vlasti Budimpešte nad Hrvatskom, dok se iz hrvatske perspektive od njega očekivalo upravo suprotno, zaštita prava i autonomije u odnosu na Ugarsku. Slično su ga s jedne strane percipirali poljski velikaši i političari koji su sebe smatrali produženom rukom habsburške vlasti pa je vladarev dolazak za njih značio i prihvaćanje takvog stanja. S druge strane su se našli ukrajinski intelektualci i političari, koji su pak Franju Josipa smatrali zaštitnikom vlastitih prava i identiteta. Tijekom vladarskog posjeta 1880. vidljivo je postalo ne samo da postoje različita očekivanja od vladara nego i da je tolerancija, koja je postignuta kada su za istim stolom sjedili ukrajinski i poljski predstavnici, tek privremena, a poruke jedinstva vrlo ograničene.²¹

Lavov 1900.

Na valove urbane obnove i izgradnje nadovezuje se oko 1900. poseban gospodarski uzlet, slično Zagrebu, koji je gradu dao i specifičan secesijski obol. Bečki oblici i ornamenti u Lavovu su ubrzo zbog djelovanja lokalnih arhitekata i umjetnika dobili poseban »huculski« arhitektonsko-umjetnički izraz pa se počelo govoriti o ukrajinskoj (rutenskoj) secesiji, vidljivoj osobito na ostakljenom novom gradskom trgovačkom pasažu koji je otvoren 1901. godine.²² Ivan Levynskyi nametnuo se kao vodeći gradski arhitekt, koji je sudjelovao u projektiranju »Lavova oko 1900.«.

Veliki cilj, da se od grada do 1894., kada je održana velika Provincijska izložba, napravi suvremena »metropola istoka« uspio je, sudeći prema uvjetima života, higijeni, gradskoj infrastrukturi i boljem prijevozu te sve učestalijim suvremenim društvenim sadržajima koji su u gradu postajali sve dostupniji. Kao i brojna druga habsburška središta na periferiji Monarhije, Lavov je postao jedan mogući urbani eksperiment modernosti, oblikovan katkad u odnosu na Beč, a katkad i posve neovisno (ili u odnosu na neko drugo središte). Tako je 1894. postao tek četvrti grad u Europi i prvi u Austro-Ugarskoj koji je uveo električni tramvaj, tri godine prije Beča i Praga, a čak šesnaest prije Zagreba. U gradu je gotovo nestalo nepismenog stanovništva, djeca su redovito pohađala novouređene školske zgrade, bujala je kultura (bečkih) kavana, tiska, kinematografa i javnih manifestacija. Ubrzo se u gradu pojavio i popularizirao nogomet.²³

Skarbek kazalište (danas nosi ime po glumici Mariji Zankoveckoj) u Lavovu 1900., dobilo je ime prema osnivaču Stanisławu Skarbeku, koji se zauzimao za gradnju kazališta u gradu. Zgrada je završena sredinom 19. st. (Jan Slazmann i Ludwig Pichl), a 1900. joj je nadodana druga zgrada, dok je Skarbek kazalište pretvoreno u kino.

Opsada utvrde Przemyśl najdulja je opsada u Prvom svjetskom ratu; austrougarski garnizon izdržao je rusku opsadu do kraja ožujka 1915.,
ukupno 133 dana.

Užasi Velikog rata

Kao pokrajina koja se logično nalazila na meti bilo kakva potencijalnog sukoba s Ruskim Carstvom, Galicija se nakon izbijanja Prvoga svjetskog rata našla pogođena ratnim operacijama i stradavanjima. Austrougarska vojska je u Galiciji, jednom od ključnih bojišta početkom Velikog rata, doživjela katastrofalni poraz koji je usmjerio daljnji tijek njihove strategije i politički položaj zemlje koja se konačno 1918. i raspala. Poraz je za Austro-Ugarsku značio gubitak stotine tisuća obučenih i pripremljenih vojnika, kao i golemi udarac u smislu morala.²⁴ Kako napominje Jevgenij Paščenko, iskustvo rata i brojni hrvatski vojnici koji su poginuli na području Galicije rezultirali su ulaskom te pokrajine i istočne fronte u nacionalnu svijest.²⁵ U kulturu pamćenja je Galiciju poslije dodatno urezao i Miroslav Krleža.²⁶ Na samom početku rata su u nju poslane 96. karlovačka i 70. petrovaradinska pješačka pukovnija carske i kraljevske austrougarske vojske. Iako je Galicija u rujnu 1914. izgubljena, već je iduće godine započela zajednička njemačko-austrougarska akcija vraćanja pokrajine. Sukobi su se na ovome bojištu vodili sve do kraja 1917. godine, a cijelo vrijeme su u njima sudjelovali i hrvatski vojnici.²⁷ Lavov je pretrpio strašna stradavanja.²⁸ Grad su osvojili Rusi pa ponovno vratili Austrijanci. Kao i druge dijelove Habsburške Monarhije, zahvatila ga je ratna paranoja, nekontrolirana uhićenja i nasilje različitih razina. Kada je 1918. već bilo jasno da se Monarhija raspada, ukrajinske su snage zauzele grad; umjesto kraja rata uslijedio je dugi ukrajinsko/sovjetsko-
-poljski sukob koji se smirio tek 1921. godine. Vodio se često i na ulicama grada. Cijena dugogodišnjih ratnih sukoba bila je gradska infrastruktura, zgrade i ulice koje su uništavane, odnosno, najtragičnije, ljudski gubitci.

Bilješke

Charles Ingrao, The Habsburg Monarchy, 1618–1815 (Cambridge, 2019), 219.

Larry Wolff, »Inventing Galicia«, Slavic Review 63/4 (2004), 818–840.

Markian Prokopovych, Habsburg Lemberg: Architecture, Public Space, and Politics in the Galician Capital, 1772-1914 (West Lafayette, 2009), 16, bilj. 19.

Iryna Vushko, The Politics of Cultural Retreat: Imperial Bureaucracy in Austrian Galicia, 1772-1867 (New Haven–London, 2015), 46.

Vushko, The Politics of Cultural Retreat, 52–53.

Prokopovych, Habsburg Lemberg, 152–153.

»Poslĕdnji dan u Lavovu«, Danica ilirska 24/VII (1841), 96.

»Za Zagreb«, Vienac 29. I. 1881., 80.

Karl Wladislaw Zapp, Geographie des Kaiserthums Österreich (Prag, 1855), 165–166.

Josip Modestin, Zemljopis i statistika Austro-Ugarske monarhije za srednja učilišta (Zagreb, 1916), 142.

John Czaplicka, »Lviv, Lemberg, Leopolis, Lwów, Lvov: A City in the Crosscurrents of European Culture«, Harvard Ukrainian Studies 24 (2000), 26.

Heidi Hein-Kircher, »Securitizing the Polish Bulwark. The Mission of Lviv in Polish Travel Guides during the Late Nineteenth and Early Twentieth Centuries«, u: Rampart Nations, ur. Liliya Berezhnaya, Heidi Hein-Kircher (New York–Oxford, 2019), 85–86.

Prokopovych, Habsburg Lemberg, 8–9.

Isabel Röskau-Rydel, »ʽDie Stadt der verwischten Grenzen’: Die Geschichte Lembergs von der Gründung bis zur ersten Teilung Polens (1772)«, u: Lemberg, Lwów, Lviv, ur. Peter Faßler, Thomas Held, Dirk Sawitzki (Wien–Köln–Weimar, 1993), 29–30.

Prema: Philipp Ther, »Chancen und Untergang einer multinationalen Stadt: Die Beziehung zwischen den Nationalitäten in Lemberg in der ersten Hälfte des 20. Jahrhunderts«, u: Nationalitätenkonflikte im 20. Jahrhundert: Ursachen von inter-ethnischer Gewalt im Vergleich, ur. Philipp Ther, Holm Sundhaussen (Wiesbaden, 2001), 124.

Joseph Roth, Werke, sv. 3 (Wien, 1976), 839.

Rudolf A. Mark, Galizien unter österreichischer Herrschaft. Verwaltung – Kirche – Bevölkerung (Marburg, 1994), 100–101.

Czaplicka, »Lviv, Lemberg, Leopolis, Lwów, Lvov«, 25.

Nathaniel D. Wood, »The ʽPolish Meccaʼ, the ʽLittle Vienna on the Vistulaʼ or ʽBig-City Cracowʼ? Imagining Cracow before the Great War«, Urban History 40/2 (2013), 226–246.

Philipp Ther, »Chancen und Untergang einer multinationalen Stadt: Die Beziehung zwischen den Nationalitäten in Lemberg in der ersten Hälfte des 20. Jahrhunderts«, u: Nationalitätenkonflikte im 20. Jahrhundert: Ursachen von inter-ethnischer Gewalt im Vergleich, ur. Philipp Ther, Holm Sundhaussen (Wiesbaden, 2001), 126.

Daniel L. Unowsky, »Celebrating Two Emperors and a Revolution. The Public Contest to Represent the Polish and Ruthenian Nations in 1880«, u: The Limits of Loyalty: Imperial Symbolism, Popular Allegiances, and State Patriotism in the Late Habsburg Monarchy, ur. Laurence Cole, Daniel L. Unowsky (New York–Oxford, 2007),132–133.

Rosemary Wakeman, A Modern History of European Cities: 1815 to the Present (London, 2020), 191.

Piotr S. Wandycz, The Lands of Partitioned Poland, 1795-1918 (Seattle-London, 1974), 371; Friedrich Lenger, European Cities in the Modern Era, 1850–1914 (Leiden, 2012), 161; Tarik Cyril Amar, The Paradox of Lviv: A Borderland City between Stalinists, Nazis, and Nationalists (Ithaca–London, 2015), 26.

John R. Schindler, Fall of the Double Eagle: The Battle for Galicia and the Demise of Austria-Hungary (Lincoln, 2015), 1–2.

Vidjeti: Jevgenij Paščenko, Hrvatski grobovi: 1914–1918. Karpati, Galicija, Bukovina (Zagreb, 2016).

Vidjeti: Jevgenij Paščenko, »Galicija – ukrajinska i Krležina: suodnos stvarnosti i stvaralaštva«, u: Komparativna povijest hrvatske književnosti. Zbornik radova XV, ur. Cvijeta Pavlović, Vinka Glunčić-Bužančić, Andrea Meyer-Fraatz (Split–Zagreb, 2013), 84–104.

Vidjeti: Filip Katanić, Galicija 1914. (Zagreb, 2020).

Christoph Mick, Lemberg, Lwów, and L’viv 1914–1947: Violence and Ethnicity in a Contested City (West Lafayette, 2016), 137–208.

Literatura

Amar, Tarik Cyril (2015). The Paradox of Lviv: A Borderland City between Stalinists, Nazis, and Nationalists, Ithaca–London.

Czaplicka, John (2000). Lviv, Lemberg, Leopolis, Lwów, Lvov: A City in the Crosscurrents of European Culture, Harvard Ukrainian Studies 24, str. 13–45.

Hein-Kircher, Heidi (2019). Securitizing the Polish Bulwark. The Mission of Lviv in Polish Travel Guides during the Late Nineteenth and Early Twentieth Centuries, u: Rampart Nations, str. 81–102, New York–Oxford.

Ingrao, Charles (2019). The Habsburg Monarchy, 1618–1815, Cambridge.

Katanić, Filip (2020). Galicija 1914., Zagreb.

Lenger, Friedrich (2012). European Cities in the Modern Era, 1850–1914, Leiden.

Mark, Rudolf A. (1994). Galizien unter österreichischer Herrschaft. Verwaltung – Kirche – Bevölkerung, Marburg.

Mick, Christoph (2016). Lemberg, Lwów, and L’viv 1914–1947: Violence and Ethnicity in a Contested City, West Lafayette.

Modestin, Josip (1916). Zemljopis i statistika Austro-Ugarske monarhije za srednja učilišta, Zagreb.

Paščenko, Jevgenij (2013). Galicija – ukrajinska i Krležina: suodnos stvarnosti i stvaralaštva, u: Komparativna povijest hrvatske književnosti. Zbornik radova XV, str. 84–104. Split–Zagreb.

Paščenko, Jevgenij (2016). Hrvatski grobovi: 1914–1918. Karpati, Galicija, Bukovina, Zagreb.

Prokopovych, Markian (2009). Habsburg Lemberg: Architecture, Public Space, and Politics in the Galician Capital, 1772–1914, West Lafayette.

Roth, Joseph (1976). Werke, sv. 3, Wien.

Röskau-Rydel, Isabel (1993). ‘Die Stadt der verwischten Grenzen’: Die Geschichte Lembergs von der Gründung bis zur ersten Teilung Polens (1772), u: Lemberg, Lwów, Lviv, str. 18–45, Wien–Köln–Weimar.

Schindler, John R. (2015), Fall of the Double Eagle: The Battle for Galicia and the Demise of Austria-Hungary, Lincoln.

Ther, Philipp (2001). Chancen und Untergang einer multinationalen Stadt: Die Beziehung zwischen den Nationalitäten in Lemberg in der ersten Hälfte des 20. Jahrhunderts, u: Nationalitätenkonflikte im 20. Jahrhundert: Ursachen von inter-ethnischer Gewalt im Vergleich, str. 123–145, Wiesbaden.

Unowsky, Daniel L. (2007). Celebrating Two Emperors and a Revolution. The Public Contest to Represent the Polish and Ruthenian Nations in 1880, u: The Limits of Loyalty: Imperial Symbolism, Popular Allegiances, and State Patriotism in the Late Habsburg Monarchy, str. 113–137. New York–Oxford.

Vushko, Iryna (2015). The Politics of Cultural Retreat: Imperial Bureaucracy in Austrian Galicia, 1772–1867, New Haven–London.

Wakeman, Rosemary (2020). A Modern History of European Cities: 1815 to the Present, London.

Wandycz, Piotr S. (1974). The Lands of Partitioned Poland, 1795–1918, Seattle–London.

Wolff, Larry (2004). Inventing Galicia, Slavic Review 63/4, str. 818–840.

Wood, Nathaniel D. (2013). The ʽPolish Meccaʼ, the ʽLittle Vienna on the Vistulaʼ or ʽBig-City Cracowʼ? Imagining Cracow before the Great War, Urban History 40/2, str. 226–246.

»Za Zagreb« (1881). Vienac, str. 80.

Zap, Dragutin Vladislav. »Poslĕdnji dan u Lavovu«, Danica ilirska 24/VII (1841), 93–96.

Zapp, Karl Wladislaw (1855). Geographie des Kaiserthums Österreich, Prag.