Ciklus pjesama o ratu u Ukrajini

Bešćutnost

Počesto
ne mogu spavati
kao svi normalni ljudi,
rekli bi oni među nama
malo manje mudri.
Obično se to događa
za noći punog mjeseca.
Nadaš se i nadaš,
vrtiš i vrpoljiš
u krevetu cijelu noć…
ne ide pa ne ide.
San te zaobilazi kao što
okus zaobilazi
voće i povrće iz supermarketa.

Pred jutro odustajem,
sjedam za laptop,
idem pokušati nešto raditi;
a što ću uopće raditi
izgužvan i nadrkan
na sebe samoga i cijeli svijet?
Umjesto toga
šaltam portale.

Da budemo precizni,
dan je 16. lipnja
godine Gospodnje 2022.
U Ukrajini bijesni rat.
Na hrvatskim internetskim portalima
prevladavaju naslovi:
»Kako rat u Ukrajini
utječe na povećanje cijena energenata
kod nas i u ostatku Europe?«,
»Posljedice rata u Ukrajini
na hrvatski turizam!«,
»Ima li kraja rastu cijena goriva?«,
»Ne nazire se kraj ratu u Ukrajini
i divljanju inflacije!«,
»Što rat u Ukrajini znači
za budžet
prosječnog hrvatskog domaćinstva?«,
»Hoće li rat u Ukrajini
uzrokovati globalnu glad?«,
»Treba li Europa ustrajati u sankcijama
prema Rusiji?«,
»Mogu li Europa i svijet preživjeti
bez ruskog plina i nafte?«...
Naslovi se nižu,
novinari i urednici
bezbrojnih portala grabe masne pare,
ovce su naoko na broju,
vukovi prividno siti.
U Ukrajini bijesni rat,
u Ukrajini ginu ljudi,
u Ukrajini gladuju djeca.
Samo krv, krv, krv,
izgubljeni dijelovi tijela,
izgubljeni životi,
izgubljena djetinjstva,
oteta mladost,
gradovi i sela izbrisani s lica zemlje,
razoreni,
spaljeni.

U Ukrajini ponestaje suza
tko zna koji put kroz povijest,
jer ni suze više ne mogu
odraziti nagomilanu bol.
Ukrajina pati...
Kod nas i dalje naslovna vijest dana:
»Hoćemo li zbog rata u Ukrajini
imati uspješnu turističku sezonu?«

Povratak

U zadnje vrijeme
bježim od laptopa.
Uključim ga
jednom-dvaput tjedno,
tek onoliko koliko je nužno,
onoliko koliko se mora
za obaviti poslove
koje je komplicirano obavljati
putem tzv.
pametnog telefona.
Nešto u meni mi ne dopušta.
Ne volim ni njega – SmartPhone.
Svjestan sam koliko mi
(od)uzima duše,
koliko me gnječi,
koliko zadire u moje
iskonsko ja.

Oči sve teže podnose
ekran,
bune se i
čekaju povratak suncu,
prirodi,
povratak povratku,
vratak bez rata –
dok vani bijesni rat,
ne tako daleko,
petnaestak sati vožnje automobilom;
zabava ne za čovjeka,
samo za zvijeri,
samo za zvijeri,
bliže nego ikad,
bliže nego kada je divljao
u našoj dnevnoj sobi,
u dnevnoj sobi
mojega naroda.

Samo slova

Prvih tjedan dana kada
je došla u Berlin
samo je šutjela u stanu svoje tete,
mamine mlađe sestre
sretno udane za lokalnoga Nijemca
i povremeno im se pridružila
u kuhinji za ručkom ili večerom.
Doručak je redovito preskakala,
a oni ju nisu željeli siliti
da ustaje rano.
»Ako joj se ne ustaje do podne, pusti je,
neka spava koliko ju volja,
nije joj lako«,
komentirao je tetin suprug.

Teta ju je redovito pozivala
na skupove podrške Ukrajini,
na prosvjede protiv Putina,
na humanitarne akcije ovakve i onakve.

Nije se odazivala,
nije imala volje,
nije mogla.
Ostavila je u rodnom gradu u Ukrajini
dečka studenta
odrasloga preko noći u stroj s puškom;
majku, baku, oca.
Tugovala je bez suza, bez glasa,
bez iluzija.

Suze su krenule kasnije,
kada je ipak popustila
nagovaranjima i pridružila se
ostalim sunarodnjacima i domaćim
stanovnicima Berlina u opisanim
aktivnostima.
Gdje god bi se pojavila,
na ulici, na tržnici, u supermarketu,
kafiću, restoranu, kazalištu...
svugdje isto,
svugdje bi do nje dopro razgovor
ljudi na ruskom jeziku,
na jeziku ljudi koji su toliko lošega činili
njoj i njezinoj domovini.
U kompotu svih drugih jezika,
njoj je do ušiju dopirao samo ruski,
izdvajao se iz mase i
kao šilom joj razarao bubnjiće.

Stiskala je šake,
bila je na rubu toga da im nekoliko puta
pristupi i kaže što joj je na duši,
da ih zvizne beskompromisno
svojim sitnim šakama
pod rebra, da im izbije zrak iz pluća,
da više nikada ne oblikuju
ni jednu od tih teških,
olovno teških riječi.

Smijali su se, veselili, zabavljali...
svakim novim tonom njihovih glasova,
njoj su pod lubanjom rasli
instant karcinomi.
Činilo joj se da ih doista
osjeća kako dolaze, bubre, divljaju,
pulsiraju.

»Berlin je velik,
naravno da na svakom koraku
susrećemo Ruse.
To su otprije doseljeni ljudi,
oni nisu ništa krivi,
oni nam ne žele loše.
To su samo riječi,
to su samo slova«,
pokušavala ju je utješiti teta
i tek je tada u njoj izazvala
nove potoke suza,
suza i suza,
suza koje su krenule
dok još nikome nije bilo jasno,
dok se ona nije ni rodila,
suza koje je odavno bilo
nemoguće zaustaviti.

Koža

Teško je danas biti
u bilo čijoj koži
pa i u svojoj vlastitoj.
Čagljevi i hijene luduju,
divljaju, kolju.
Pošten narod pati,
sirotinja gleda u nebo,
nebo gori
pod teretom raketa
prokletih kukavica.
Ako doživimo sutra
nove će generacije
plašiti njime –
Putinom!

Sjećam se,
kad sam bio dijete,
u svakom je selu postojao
nekakav lik
kojim su plašili djecu.
Kod nas u Budaševu,
ako »nisi bio dobar«,
govorili su ti:
Doći će po tebe Iva Moc.
Nevjerojatno kako se toga
i danas uopće sjećam.
Bio sam običan klinac,
a taj Iva,
Bog mu dušu prosti,
vjerojatno je bio
seoska skitnica i pijanček.
Tada sam možda još uvijek
o pijancima mislio loše.
Danas više ne mislim.
Biti pijanac ne znači
da si nekoga ubio,
otrovao, oteo, opljačkao,
unesrećio…

Noćas mi se štošta muva glavom.
Ne mogu prestati misliti na
Ivu Moca
iako ga nikada nisam uistinu upoznao.
U sjećanju mi je tek
silueta zaogrnuta zimi
u istrošen kaput obješen do tla
promrzla, troma,
na ulici dok bih ga krišom
promatrao kroz prozor.

Noćas se osjećam
zarobljen u njegovoj koži,
ispod njegovog kaputa
olovnog, teškog;
razmišljam kako li mora biti
teško u gradovima
izloženima kanonadama
dušmanskih raketa,
kako je pod kožom tamošnje
nevine djece.
Istovremeno
uočavam mržnju,
netrpeljivost, odbacivanje
prema ljudima
rođenima pod kapom
ruske nacije.
Mnogi od njih zasigurno
nisu ništa krivi,
i među njima moraju postojati
plemeniti i dobri pojedinci,
sada izloženi ruglu,
preziru, sablazni
cijeloga svijeta.
Tužno,
tužno,
duša mi plače.

Volio bih ih zagrliti sve odjednom,
i Ukrajince i Ruse,
boli me mrkva jesu li
ili nisu braća i sestre.
Meni su i jedni i drugi
dovoljno dobri ako su čestiti ljudi.
U velikoj većini jesu.
U svakoj naciji,
na svakom kontinentu,
planetu, ostrvu... jesu.
Dobri ljudi su naprosto dobri.
To se ni s čim ne može okaljati.
Pošten čovjek je pošten,
ne može biti zao,
ne nosi mržnju u sebi.
Problem je glasna i arogantna,
odvratna manjina,
psi rata, ratova,
pokolja,
smrti.

Dobri ljudi
pošteni, skromni, vrijedni,
ne uspijevaju doći do riječi.
Najradije bih ih sve zagrlio,
i Ukrajince i Ruse,
i Ruse i Ukrajince,
Kineze, Amerikance…
Poštene, »male«,
željne proljeća.

(Zlo)tvor

Mir nema alternativu,
ne smije ju imati,
nikada ju nije imao.
Ljudi kojima to nije jasno
žalosne su vrbe,
žalosne grbe čovječanstva.
Europa krvari
nespremna,
zatečena,
izgubljena,
prestrašena,
sitna,
poražena…
Doimalo se tako prvih 24 sata
nakon započetog bezumlja
jednoga čovjeka,
koji je u svoje bezumlje
uvukao mnoge;
poremećen,
bijedan.

Europa se povila,
ustuknula,
naoko –
prvih 24 sata.
Tada,
ni sama nije znala
objasniti kako,
otkuda,
odakle,
otkamo…
uspravila se,
ispravila,
izravnala kičmu,
pokazala jedinstvo,
solidarnost,
sve ono nepoznato joj
posljednjih 75 godina
po okončanju
Drugog svjetskog rata.
Ni samoj joj nije bilo jasno,
još uvijek joj nije,
iznenadila je samu sebe,
ta kako neće njega,
najvećeg zločinca
novoga doba,
krvnika mira,
slobode,
tuđih i svojih vojnika,
prevarenih,
izdanih,
ljudi čije su majke također majke,
suze im jednako teku
niz obraze.

On suza nema,
on je čelik,
on je nepobjediv,
nesalomljiv,
slavan…
smatrao je osobno,
smatrali su mnogi drugi,
među kojima i moji sunarodnjaci
do jučer.
Danas su shvatili,
on je obično govno.

Bili su govna i drugi,
i Amerikanci su radili gadosti
po arapskom i inom svijetu
desetljećima unazad.
Istina,
istina,
bolna istina.
Svaka žrtva jednako je žrtva,
jednako bitna,
jednako tužna.
Svejedno nije opravdanje
jedan zločin umanjivati drugim,
brkati teze,
kruške i jabuke.
To što je i netko drugi
činio gadosti,
goleme,
teške,
neoperive…
ne mijenja činjenice,
ne mijenja na stvari:
on je obična,
prokleta,
smrdljiva
kukavica,
zlotvor,
pizda,
svinja…
Dalo bi se pronaći
i prostijih riječi,
spustiti se na njegovu razinu.
Povijest ga neće pamtiti po dobrom
ili je neće biti,
ili nas neće biti.
Mir alternativu nema.

Ubij se, Putin!
Rokni se u bulju!

Igra mačke i miša

Većina današnjih
svjetskih lidera i
ostalih političkih
nazovi moćnika,
da su se kojim slučajem rodili
u životinjskom svijetu,
odavno bi već bili mrtvi.
Bili bi među najsporijima i
najslabijima u svome krdu,
jatu, leglu...
i nikada ne bi dočekali
zrele godine.
Ne bi im pomoglo obiteljsko
bogatstvo stečeno na
upitan način
ni sumnjivo uspostavljena
poznanstva.
Predatori bi ih pojeli još kao
mladunčad i adolescente,
dograbili bi ih svojim snažnim
pandžama, kandžama, zubima...
najprije za vrat,
svakako za vrat,
uvijek to tako isprva bude.
Stisak bi bio odlučan i
nepokolebljiv.
Strpljivo bi ih davili i
čekali da pomalo ispuste
posljednji hropac.
Isprva bi ovi pomislili kako
imaju šanse,
prvih sekundu ili dvije.
Nakon toga bi pomalo
izgubili svijest i bilo bi
samo pitanje trenutka kada će
im se prestati trzati udovi u
grčevima,
kada će ih predatori
početi jesti.
Najprije unutarnje organe,
razumije se.
Mekano tkivo potrbušine
razderali bi u nekoliko snažnih ugriza
i krenuli na iznutrice:
jetra, bubrege, slezenu, srce,
još onako toplo i okrepljujuće
dok se iz njega puši para
posvuda naokolo.
Tako to biva u
realnim okolnostima,
nema ništa lijepo ni romantično
u preranom gubljenju života.
Život nije hollywoodski film
u kojem objektiv kamere
mijenja kadar kada dođe do najcrnjih i
nemilih scena.
Da su se kojim slučajem rodili
kao životinje
danas ne bi bili ovdje
u prilici prodavati maglu.
Ružni, pretili muškarci
ne bi smišljali dosjetke u kojima
ismijavaju one utrenirane i vitke:
»Pogledaj mu pločice na trbuhu,
taj nikada u životu nije popio pivo,
gubi vrijeme u teretani kao da će
doživjeti devedeset,
a i takve često odnese infarkt,
džaba im onda svi ti mišići.
Sigurno mu se kita ne može dići...«
Neugledne i zapuštene žene
ne bi smišljale nove viceve o plavušama
samo kako bi uklonile konkurenciju
s puta:
»Grozno kolike sise,
sigurno je diplomirala u nečijem
krevetu...
Kako li se samo obukla,
tako se u naše vrijeme nije
izlazilo iz kuće...
Sigurno je upumpala silikone
u usne,
to ne može biti prirodno...«
Ništa od toga ne bi bilo moguće,
nitko od njih ne bi imao pravo glasa,
svijet bi bio ljepše mjesto za život.
Nitko od njih
ne bi ga imao priliku uništiti
jednim bešćutnim potezom perom,
jednim bezglavim klikom miša.

Odraz nevinosti

Mladi dečki,
uredno ošišani,
naspavani,
uzor ruske nacije,
društva,
ponos svojih majki
i baka,
nasmijani,
na usputnoj
vojnoj vježbi,
u prekrasnom snu,
okupani cvijećem
ispaljuju mine,
granate,
rakete…
u imaginarno nešto;
spremni su se zakleti,
zacijelo u
plišane ili plastične
lutke.

Ne znaju ništa,
pojma blagog nemaju
što je s druge strane nišana,
tamo negdje daleko
na dometu njihovih
sofisticiranih igrački.
Te mete ne ispuštaju krv,
tako im rekoše.
Oni ne znaju ništa,
uzorni,
mili,
dragi,
igraju se na plejki:
poluga, uže, dugme –
crveno.
Pif, puf, paf, pif…
projektili lete,
padaju po praznim poligonima.
Oni ne znaju ništa,
spremni su se zakleti,
nitko im objasnio nije,
otišli su na izlet u susjednu državu,
između kanonada vrelih
pričaju viceve,
vrte fotografije obnaženih djevojaka
na pametnim telefonima.
U gradovima ispred njih
ne postoje zgrade,
parkovi,
ljudi,
djeca,
bolnice,
vrtići,
restorani…
uvjereni su.

U njihovom snu
zelenom,
čistom,
ne događa se ništa
osim uobičajene višegodišnje
rutine:
za doručak čaj i pašteta,
za ručak tjestenina,
navečer konzerve po volji.
Oni ne znaju ništa,
oni nemaju pojma,
još dan-dva
i kući na vikend.
Nemaju ni o čemu
blage veze.
Oni,
ponos svojih majki i baka,
medeni,
slatki,
tako fino,
tako lijepo,
tako bezočno –
LAŽU!

Siniša Matasović (Sisak, 1980) piše poeziju, haiku po­eziju, prozu, književne osvrte, a bavi se i uredničkim radom. Pokretač i glavni urednik međunarodnog časopisa Alternator za književnost, kulturu i umjetnost. Uvršten je u više antologija suvremenoga hrvatskog pjesništva i prevođen na njemački, engleski, ukrajinski i španjolski jezik. Član je Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Predsjednik Društva hrvatskih književnika, Ogranka Sisačko-moslavačke županije. Autor dviju zbirki poezije, jedne haiku zbirke i jednoga romana.