Bogdan Radica i Miguel de Unamuno: bilješke uz ponovno čitanje jedne korespondencije

Bogdan je Radica jamačno jedna od najdražih tema našoj današnjoj publicistici kad je posrijedi intelektualni svijet naše emigracije nakon II. svjetskoga rata. Njegova memoaristika, tiskana uglavnom u Knjižnici Hrvatske revije (Sredozemni povratak, 1971; Hrvatska 1945., 1974; Živjeti nedoživjeti, 1982–84), kraći tekstovi i korespondencija doživljavaju nova izdanja i pripadaju u građu zanimljivu i relevantnu za istraživanje 20. stoljeća iz različitih očišta. U iscrpnoj bibliografiji Hrvatske revije 1951.–2000., koju je načinila Nataša Bašić, a Matica objavila 2000. godine, Radičino ime jedno je od najčešće spominjanih, bilo kao autora bilo kao predmet bavljenja priloga drugih autora. Tako je veza Radice i Nikolićeve Revije sigurno jedna od onih koje su Reviji u tom najdužem od triju razdoblja njezina života dale pečat.

Ovdje se, međutim, neću baviti Radicom i Revijom, nego jednim malim segmentom njegove korespondencije iz mladih dana, kad je godinu dana radio i boravio u Parizu kao dopisnik tadašnjega zagrebačkoga dnevnoga lista Obzor, a potom u Ateni kao dopisnik jugoslavenske izvještajne agencije Avala.

Poznato je da je Radica od mladih dana bio usmjeren prema zapadnim kulturama i da se prvo školovao, a zatim radio kao dopisnik u europskim glavnim gradovima i kulturnim središtima, od Firence i Rima preko Pariza i Atene do Ženeve. Iz njegovih memoarskih knjiga, kao i iz kasnijih studija o njemu vidimo da je više i lakše no ijedan drugi naš intelektualac njegove generacije u inozemstvu, pa poslije u emigraciji ulazio u intelektualnu, kulturnu i političku problematiku zemalja u kojima je živio i u kontakte s tamošnjim afirmiranim imenima.

Na čitanje esejistike, poezije i romana Miguela de Unamuna (1864–1936) iz dvadesetih i početka tridesetih godina prošlog stoljeća potaknuli su ga njegovi talijanski profesori, Adriano Tilgher i Giovanni Papini. Unamunova misao doživljavala je u drugom desetljeću i prvoj polovici trećega značajnu recepciju kod jednog broja talijanskih intelektualaca. S druge strane, talijanska je književnost značajno utjecala na Unamuna. Radica se u prvom pismu Unamunu doista poziva na Tilghera i Papinija, a Unamuno u odgovoru preko njega pozdravlja te svoje talijanske prijatelje.

Radičino dopisivanje s Unamunom trajalo je od siječnja 1926. do srpnja 1933. godine. U tom razdoblju razmijenili su 36 što razglednica što dugačkih pisama, od kojih je Radica napisao 26, a Unamuno 10, dakle, manje, ali su Unamunova pisma razmjerno dugačka i doista sadržajna, dočim je Radica osim dugačkih pisama Unamunu slao i razglednice iz Jugoslavije i Grčke. Pisma su pohranjena u arhivu Casa Museo Unamuno, koji je dio sustava muzeja i arhiva Universidad de Salamanca, najstarijega španjolskoga i jednoga od najstarijih europskih sveučilišta, kojemu je Unamuno bio rektorom u dva navrata, ukupno 18 godina. Našla sam ih ondje davne 2006. godine. Pripremila sam ih za tisak u časopisu salamankeškog sveučilišta Cuadernos de la Casa Museo Unamuno još 2010. godine. Međutim, taj je časopis stigla sudbina mnogih drugih časopisa koji su baš tih godina, u sveopćoj gospodarskoj krizi koja je posebno teško pogodila Španjolsku, prestali izlaziti i do danas su »zamrznuti«. Fragmente pisama objavila sam pod naslovom »Las ideas de Miguel de Unamuno sobre el mundo eslavo en su correspondencia con Bogdan Raditsa entre 1926 y 1939« u knjizi Unamuno en Hendaya (Valencia, Pre-Textos, 2021), a ovdje ću objaviti i komentirati nekoliko fragmenata u prijevodu na hrvatski ne bih li skrenula pozornost na Unamunove poglede na (jugo)slavenstvo. Neki su dijelovi pisama već izišli u Radičinoj knjizi Agonija Europe (Disput, 2006) i u mojoj knjizi Hrvatska – Španjolska: kulturne i povijesne veze (DHK, 2000. i 2017). Ta su izdanja zanimljiva hrvatskom čitateljstvu ili našoj dijaspori. Međutim, valja naglasiti da je i nekoliko stranih istraživača goleme Unamunove korespondencije ili citiralo ili se referiralo na dijelove njegove korespondencije s Radicom kao i na Radičinu kulturnu djelatnost u inozemstvu, primjerice: Phillip Metzidakis: La Grecia moderna de Unamuno (1989), Vicente González Martín: La cultura italiana de Miguel de Unamuno (1978), Laureano Robles: Epistolario inédito II (1991). Radičino prezime kod stranih je autora redovito u obliku Raditsa, kako je potpisivao svoje priloge u stranim novinama i kako je zaveden i u salamankeškom arhivu. Spominjem strane autore zato što ovim napisom želim, uz nešto više svjetla na odnos s Unamunom koji je Radica poslije spominjao kao jedan od najdražih i intelektualno najplodonosnijih kontakata s ljudima iz svijeta, dodati i da je veza Radica – Unamuno zamijećena i kod stranih unamunista.

U prvom pismu, datiranom 7. siječnja 1926. u Rimu, Radica se Unamunu predstavlja – na talijanskom jeziku – kao Papinijev student i suradnik zagrebačkog časopisa Nova Evropa u kojem želi pisati o »današnjoj Španjolskoj«, nepoznatoj našoj sredini, i to poglavito o njegovoj, Unamunovoj misli i književnom stvaranju koje je upoznao u prijevodima na talijanski. Radica je doista pripremio nekoliko tekstova za taj posebni broj Nove Evrope: objavio je Unamunov odgovor – Unamuno je sve s kojima se dopisivao hrabrio da njegova pisma objavljuju – vlastiti prikaz Unamunove misli naslovljen »Posljednji Prorok«, u kojem je sažeo i njegov esej Život don Kihota i Sancha (1905), vlastiti prijevod pjesme i fragmenata eseja O tragičnom osjećanju života (1912), prijevod autoriziranog teksta Adriana Tilghera »Vizija života Miguela de Unamuna« te članak »Španjolska kao duhovna vrijednost«, koji je Jean Cassou – kojega je Radica također upoznao – napisao za Revue de Paris i za milanski Esame. Taj prikaz Unamunove misli i književnosti ujedno je i najtemeljitiji i najopsežniji prikaz neke teme iz hispanske kulture ili književnosti u hrvatskoj međuratnoj književnoj i kulturnoj periodici. Drugi, nešto manje ambiciozan bio je njegov prikaz Unamunova romana Magla, koji je Radica sam preveo, i uz koji je objavio i Unamunovu posvetu hrvatskom čitatelju. Samo dopisivanje s Unamunom o kojem ovdje govorimo Radica je prije II. svjetskog rata dijelom objavio u Srpskom književnom glasniku u prijevodu na srpski i na ćirilici.

Zanimljiv je tijek Radičina i Unamunova dopisivanja nakon tog inicijalnog dogovaranja o prikazu njegova rada u Novoj Evropi i samih okolnosti u kojima se odvijalo. Naime, Unamuno u to vrijeme nije bio tek jedan od vodećih književnika i mislilaca tzv. srebrnog doba španjolske književnosti, razdoblja od početka stoljeća do početka Španjolskoga građanskog rata 1936. godine, koje po općem sudu stoji odmah iza glasovitoga zlatnoga vijeka. Unamuno je od mladih dana bio aktivan i politički, ne kao stranački militant nego kao mislilac čijoj se riječi vjerovalo. Po tome je – bez obzira na političke pozicije – bio blizak nekim drugim velikim autorima svoje generacije, ali nijedan od njih nije kod mlađe publike zadobio gotovo proročki status kao Unamuno. Od početnog marksizma prešao je na socijalni liberalizam, jak protumonarhistički stav, glasan zagovor Antante u Velikom ratu unatoč španjolskoj proklamiranoj neutralnosti (što je važno za razumijevanje njegovih stavova u dopisivanju s Radicom), republikanstvo i, naposljetku, distanciranje od praksa obiju strana u Građanskom ratu, koji ga je zatekao kao rektora i republikanskog zastupnika u španjolskom parlamentu.

U tom turbulentnom osobnom povijesnom slijedu Una­muna je početkom 1924. godine José Antonio Primo de Rivera, koji je bio na čelu prve diktature (1923–1930), smijenio s dužnosti rektora i protjerao na otok Fuerteventura u Kanarskom otočju. Ta odluka je povučena nakon pola godine, ali Unamuno je odlučio ostati u progonstvu, pa je nakon kratkog boravka u Parizu proveo pet godina u Hendayi, gradiću u francuskom dijelu Baskije, na obali rijeke Bidasoe preko koje je gledao u španjolsku Baskiju i primao brojne Španjolce koji su ga dolazili slušati na terasici hotela u kojem je proveo sve te godine. U svojim govorima, koje su oni nijemo slušali, taj je dio francusko-španjolske granice, iscrtan posred baskijske zemlje, pretvorio u granicu između Dobra i Zla, autoritarizma i demokracije. Inače, Unamuno je bio Bask, rođen u Bilbau, govorio je baskijski jezik i želio ga predavati u rodnom gradu, ali je poslije potpuno privolio španjolski integrizam, što je također zanimljivo za razumijevanje njegovih pozicija u dopisivanju s Radicom.

Progon Unamuna na Kanarsko otočje izazvao je negodovanje mnogih europskih, a posebno francuskih intelektualaca i Argentinaca. Posjećivali su ga, nudili mu pomoć i doista mu organizirali bijeg s kanarskog otoka u Pariz. »Slučaj Unamuno« proizveo je dodatne komplikacije u tada vrlo promjenjivim i složenim diplomatskim odnosima Španjolske i Francuske, a Unamuno se pretvorio u simbol borbe protiv autoritarizma u mnogim europskim intelektualnim, umjetničkim i političkim krugovima. U Hendayi je primao posjete istomišljenika iz raznih zemalja i vodio veliku korespondenciju s mnogim dijelovima svijeta, posebno s Argentinom. Kad je posrijedi Argentina, valja pripomenuti da se Unamuno u godinama Velikog rata dopisivao i s »Jugoslavenskim komitetom Jadran« u Buenos Airesu, navlastito s Miguelom Mihanovichem i Joséom Markovichem, koji su njegova pisma objavljivali u svojim istoimenim novinama: Jadran. Stalno je objavljivao u časopisu španjolske oporbe u Francuskoj, Hojas Libres, a slao je tekstove i u Španjolsku potajice, preko Bidasoe. Naime, Baski, narod posred čijeg bića i teritorija teče granica dviju država, stvorio je, kao i mnogi drugi narodi koji se nalaze u takvoj situaciji, sustav prijenosa preko tih granica dobara i informacija mimo zakona i propisa, i Unamuno se time koristio.

U tom kontekstu je dvadesetpetogodišnji Radica obnovio kontakt s njim, dopisivao se s njim u tijeku tog njegova petogodišnjeg boravka u dragovoljnom progonstvu i posjetio ga u Hendayi. Unamuno mu je ovako odgovorio na molbu za taj jedini sastanak u ljeto 1928.:

»Kako Vas se ne bih sjećao, prijatelju dragi! Često Vas se sjetim, svaki put kad čitam nešto o Jugoslaviji, a to je gotovo svakodnevno (Tragične li sudbine tog Balkana!). Itekako se sjećam onog broja zagrebačkog časopisa koji ste mi posvetili (...) Znajte da ovdje, u Hendayi, imate prijatelja – sve dok se ne vratim u svoju Španjolsku.« (Unamuno Radici, 13. svibnja 1928).

Posjet se odigravao u kolovozu te godine, kad je Radica između 10. i 20. nekoliko puta razgovarao s Unamunom na terasi hotela Broca u kojem je Unamuno živio. Utjecaj Španjolca na mladog Radicu je nedvojben. Usred europske bezglavosti – tako je stanje duha stare Europe nazivao Unamuno – u njemu je pronašao neku vrstu duhovnog težišta, čovjeka koji promišlja tragiku individualnih sudbina i sudbina naroda, religioznost i moral u svijetu koji je ostao bez donedavnih čvrstih duhovnih oslonaca. Nakon povratka u Pariz zahvalit će Unamunu nazivajući ga »moj Vodič i savjetnik«. Zanimljiv je i osvrt na kratki boravak u Lourdesu na povratku u Pariz: »čekajući čudo, [...] našao sam vjeru kojoj ništa ne može ni vjera u Znanost ni vjera u Historijski Pesimizam«.

Gornji navodi ocrtavaju narav i motive interesa jednoga za drugoga. Dočim je mladi Radica u umornoj staroj Europi tražio uzor i duhovno vodstvo, Unamunu je Radica bio zanimljiv sugovornik i izvor informacija kao čovjek iz Jugoslavije i čovjek s periferije zapadne kulture. Premda ovdje ne možemo razvijati temu Unamunove sklonosti perifernomu, napominjemo da ju mnogi unamunisti drže jednom od temeljnih odrednica njegove misli. Dobar dio interesa za Radičinu domovinu i narod (koji nije baš jasno određivao) dio su te njegove sklonosti perifernomu u odnosu na središnje europsko.

Već smo spomenuli da je Unamunov dinamični politički habitus uključivao i podupiranje sila Antante u Velikom ratu. U tome okviru Unamuno je s još nekoliko istomišljenika, španjolskih intelektualaca, čak putovao na talijansko-austrijsku bojišnicu na Soči, i uz razne druge manifestacije stava protiv Centralnih sila objavio u barcelonskom listu Iberia reportažu »Rat u Italiji« (»La Guerra de Italia«), u kojoj zaziva uspostavu »Velike Srbije, Jugo-Slavije, Velike Grčke« i slobodu naroda kojima sada vlada »Kaiser i njegovi okrunjeni kapetani«. Časopis Iberia izlazio je od 1915. do 1919. godine, a osnovan je sa svrhom promicanja potpore silama Antante, ili, kako je stajalo u prvom broju, »Ili Prusija ili Europa«.^[1] Unamuno je bio jedan od najgorljivijih i najplodnijih suradnika časopisa, napisao je ukupno dvanaest priloga, a jedan je od potpisnika manifesta španjolskih intelektualaca protiv Centralnih sila koji je objavio taj časopis. Misao vodilja i manifesta i Unamunovih priloga bila je da je rat protiv Centralnih sila rat protiv »Kultur«, dakle protiv germanizacije Europe u duhovnom i svakom drugom smislu, a za Civilizaciju.

Reportaža je objavljena nakon bitke kod Kobarida. Uvodni dio predstavlja eulogij talijanskoga genija koji se na bojišnici u Dolomitima ogleda u tehnologiji kojom su, primjerice, topovi dopremljeni na nepristupačne vrhunce i u slavljenju ratne tehnike sasvim avangardnoga kova i prizvuka. Veći dio toga nevelikog, ali gustog teksta ipak je komentar, odnosno razmišljanje o stranama uključenima u rat. Donosim prijevod dužeg isječka:

A jedan od najotrovnijih plodova što ih je Mefisto uvezao u Machiavellijevu domovinu, ali i domovinu Mazzinija, prvoga među apostolima slobodnih naroda, bio je taj sebični i neuljuđeni imperijalizam. Machiavelli se vratio u Italiju, ali izobličen, germaniziran, kao Mefisto. U Italiji se govorilo o svetom egoizmu i o »našem ratu«. Nerijetko se čulo te duhove iskvarene germanskim demonstvom, makijavelizmom jednog Treitsckea, kako se raduju jer dolazi kraj Srbiji ili Grčkoj. »Grecia? C’ce finito!« znao sam čuti. I osjetiti tjeskobu. Ali pljuska kod Kobarida probudila je u Italiji pravo univerzalno, uljuđeno i ljudsko rodoljublje, mazzinijevsko rodoljublje pa su Talijani iskrene rimske, univerzalne i uljuđene duše shvatili i osjetili da njihov rat može biti samo i jedino rat uljuđenog i slobodnog naroda protiv vojski Kaisera i njegovih okrunjenih zapovjednika. U Italiji su osjetili da se ne bore samo iz osvete prema Austriji niti za hegemoniju na Jadranu (svaka hegemonija prelazi u imperijalizam), nego da bi oslobodili potlačene narode, među kojima su Srbija, Grčka, Češka, Poljska, Italija slobodna od korumpiranog i trulog austrougarskog imperijalizma, te lešine među državama; da moraju pridonijeti nezavisnosti Češke i Poljske, uspostavi Velike Srbije, Jugo-Slavije i Velike Grčke. Jer samo će tako moći doći do Tridenta koji je prava talijanska zemlja, i do svih onih neoslobođenih zemalja koje su očito najvećim dijelom talijanske. Baš tako sam razmišljao u Akvileji i u Furlaniji ni godinu dana prije početka ovog austrijskog rata. Tako da je nakon pljuske kod Kobarida uslijedila obnova izvornog i najplemenitijeg mogućeg talijanskog duha, mazzinijevskog, univerzalnog i širokogrudnog duha, i pobjede nad vražjim makijavelizmom koji je donijelo germanstvo. Najnovija pobjeda na rijeci Piave pobjeda je uljuđenog i univerzalnog talijanstva. A možda i trećeg Rima, Rima o kojem je sanjao Mazzini, za razliku od drugog, papinskog Rima: pobjedi uljudbe i univerzalizma nad imperijalnim katoličanstvom. Još prije godinu dana u Italiji se govorilo o realizmu u ponijemčenom, germanskom smislu, u smislu realpolitik, o demonskom makijavelizmu. (...) Nema ni godina dana da nam je Armando Díaz govorio o zauzimanju Trsta, govorio je da je blizu. Danas Italija ne samo da ide u zauzimanje Trsta, nego kreće u razaranje habsburškog imperija, tog jezivog smetlišta.

To je Unamuno napisao u Salamanci 1. srpnja 1918. godine. Zanimljivo je provjeriti u pismima koje je uputio Radici, njegove predodžbe o svijetu za koji se politički zauzimao na talijansko-austrijskoj bojišnici i njegovo snalaženje u njegovoj prošlosti i trenutačnim prilikama. U odgovoru na Radičino prvo pismo 15. siječnja 1926., nakon sažetka o naravi španjolskoga katoličanstva i mijena kroz koje je prošlo, po njegovu sudu zahvaljujući političkom djelovanju (i ovdje demoniziranih) španjolskih Habsburga, daje sažetak svog pogleda na slavensku duhovnost uzimajući Slavene kao gotovo jedinstven svijet:

A vi Slaveni, ljudi intimnih i unutarnjih križarskih pohoda? Govorite mi o Kraljeviću Marku, o Kosovki djevojci, o majci Jugovića, koja je vidjela vječnu dušu na odrezanoj ruci koja je pala s neba; o ništavilu kod kralja-pjesnika Njegoša... znam nešto o srpskim narodnim pjesmama, sestrama blizankama španjolske romance. Ali, ne mislite li da slavensko kršćanstvo, kršćanstvo Dostojevskog, treba tražiti u pučkom temelju Ruske revolucije, ispod marksističkog boljševizma koji, kao i Mistress Quickly, kaže da je vjera opijat za narod? A vi, jugo-slaveni, zapadni Slaveni, vi i Česi, Hussovi sinovi, ne biste li trebali formulirati slavensku glad za Pravdom? Pravda – koja predstavlja kraj autoriteta – sastoji se u davanju – tribuere – svakome – cuique – njegova – suum. A to njegovo, to što je svakoga posebno, to je duša, vječna duša. Pravda se sastoji u davanju svakome, pomoću slobode, da postane vječna duša, djelo, da u svom životu zapečati svoju dušu. I ta Pravda je osobna, vjerska, vječna Pravda, a ne sjena Pravde, ona nije ono što zovu društvenom, političkom, vremenitom pravdom.

Valja reći da u toj fazi i Radica govori o »narodu Kraljevića Marka« kao svojem, a Unamuno o prijevodima svojih djela na »jugoslavenski jezik«. Radica opetovano šalje želje za demokratizacijom Španjolske, ali, vidjet ćemo, malo-pomalo, kako i sam dozrijeva, neizravno podastire ovomu sve lošiju sliku o toj »Velikoj Srbiji« koju je Unamuno, nota bene, zagovarao i u pismima hrvatskim iseljenicima u Buenos Airesu, a koji su oduševljeno objavljivali njegova pisma u Jadranu.

Tako Unamuno u pismu iz svibnja 1928. priznaje Radici da razumije zašto je bolje reći Jugoslavija nego Velika Srbija. U to vrijeme njih dvojica dijele i strah od Mussolinijeva fašizma, pa će Unamuno u istom tom pismu reći: »Moje zanimanje za Jugoslaviju raste usporedo s bezobraznom Mussolinijevom neosjetljivošću i s fašizmom«. Dvije godine kasnije, sad već iz Atene, Radica približava Unamunu stanje u hrvatskim krajevima koje je Jugoslavija prepustila Italiji:

Ona (Italija) nam ne da živjeti ni disati. Mi smo na milosti i nemilosti fašističkog ludila, koje u bilo kojem trenutku može izazvati katastrofu. Veliki sam pesimist. Ne razumijem razloge te fašističke politike, tako okrutne i iracionalne. Austrija, koja je za nas uvijek bila simbol ropstva, u usporedbi s fašističkom Ialijom je kao raj u kojem vladaju tolerancija i sloboda. Austrija nikad nije vodila ovakvu politiku. Ona se čuvala vrijeđanja najdubljih osjećaja svojih naroda. Ona je dobro znala gdje joj je mjesto. Ali Italija je izgubila savjest. Izdala je svoju tradiciju i povijest. (...) Oni ubijaju mladiće kojima ništa ne mogu dokazati. Ubijaju ih jer se ne žele odreći svoje nacionalnosti, svojih slavenskih osjećaja i svog dostojanstva slobodnih i nezavisnih ljudi. Odlaze u smrt uzvikujući: Dolje fašizam! Živjela sloboda. Živjela Jugoslavija!

U rujnu 1928. Unamuno piše: Pratim sa zanimanjem vijesti iz Jugoslavije, sav taj nemir među Hrvatima, Slovencima itd., i Radićevu stranku. Bojim se da će sve te unutarnje podjele – koje me tako podsjećaju na katalonski i baskijski separatizam u mojoj Španjolskoj – oslabiti Jugoslaviju u odnosu na Italiju. Jako me je zainteresirao Strossmayer!

Radica se kao mlađi, i kao netko tko se smatrao sljedbenikom ili učenikom, o političkim pitanjima u prvoj Jugoslaviji izražavao pomalo »u rukavicama«, dozirajući i teme i način na koji ih je iznosio zbog Unamunove očite filoslavenske i jugoslavenske (ili, kako ju je otvoreno zvao, velikosrpske) ideje, očito da ga ne bi izgubio kao sugovornika i da bi njega, internacionalno priznata književnika i simbol liberalnog otpora, senzibilizirao za nijanse unutar »velike slike« o slavenskom svijetu koju je ovaj izgradio i poopćio u prvom redu čitajući Dostojevskoga. Uzimajući u obzir spomenutu specifičnu unamunovsku kombinaciju traženja na periferijama zapadne kulture onoga dobra koje je u središtu nestajalo, poopćavanja i tendencije tumačenja suvremenosti arhaičnim predodžbama temeljenima na subjektivnoj interpretaciji književnih djela, Radica si nije dao laku zadaću. To se ne vidi samo iz detalja o slavenskom svijetu iz njihove korespondencije nego i iz atenskih pisama, u kojima je tema bila tadašnja Grčka i sudbina Balkana. Stoga nikad nećemo znati u kojoj su mjeri Radičini uglavnom obzirni osvrti na stanje u njegovoj domovini, glede koje je i sam prošao put otrježnjenja (od filojugoslavenstva), uspjeli nijansirati Unamunove predodžbe o slavenskom svijetu i napose o Jugoslaviji/Velikoj Srbiji, za koju se tako gorljivo zauzimao u vrijeme Velikog rata. Zanimljivo je za taj obostrani proces Radičino tumačenje Šestojanuarske diktature i poznate Karađorđevićeve da »između kralja i naroda ne sme više da bude posrednika« u pismu Unamunu iz Pariza 10. siječnja 1929:

Mi smo na rubu, posvuda vlada sumrak sloboda. Kod nas su događaji vrlo teški i ozbiljni. Jer s tim činom se ostvarilo nekoliko predviđanja. Kralj je preuzeo na sebe svu vlast, a nije ostavio vladu jednoj stranci ili jednom čovjeku, kao u Italiji i u Španjolskoj. To me se doima kao viteški i iskren čin. Za nas Hrvate, kojima je lažni srpski parlamentarizam i pseudo-demokracija oduzela sve, svaki, pa i najmanji vid slobodnog života, to znatno bolje odgovara. Sad ćemo biti u istom položaju kao i Srbi, ili bi barem trebalo tako biti. Samo tako mogu razumjeti to da su Hrvati pozdravili tu kraljevu odluku. Ali ako i to samo potvrdi srpsku hegemoniju nad Hrvatima i Slovencima, sve će biti znatno teže i ozbiljnije. U tom je smislu kraljeva odluka teška i delikatna. Do sada je on bio izvan svega što su nam radile srpske stranke. Mogao se uvijek sakriti iza parlamentarnog života i ostati nevin. Sad je, međutim, on sam izravno preuzeo odgovornost pa je i sebe izložio mogućnosti kompromitiranja.

Nema izravna Unamunova odgovora na ta objašnjenja. U sljedećim pismima Radica će, iz Splita kamo je otišao napustivši dopisništvo u Parizu, više pisati o objavljivanju Unamunova romana Magla u svom prijevodu moleći ga da razumije što Jugoslavija, siromašna zemlja s mnoštvom nepismena stanovništva, ne plaća autorska prava. Od političkih tema govorit će više o općim kretanjima u mediteranskom bazenu. Ujedno ga je molio da ipak napiše i proslov za prijevod romana za koji neće dobiti novac i, povrh toga, da mu sugerira izdavača kojemu bi mogao pokušati slati priloge iz Jugoslavije. Kao jedinu Unamunovu lakonsku aluziju na navedeno možda možemo razumjeti kraj pisma koje mu šalje u Split 2. svibnja 1929:

Pitam se jeste li tamo čuli da je ludi Primo (Primo de Rivera) dao uhititi predsjednika studentskog saveza prilikom posjeta Valladolidu u društvu jugoslavenskog veleposlanika. Sve što mi pišete o diktaturi u toj zemlji slaže se s mojim pretpostavkama. Zlo dolazi iz Rima, i taj zlosretni Mussolini, zajedno s jednakim mu Piom XI drži Europu u strašnom stanju.

U »grčkom« dijelu korespondencije, kad je Radica službovao u Ateni kao dopisnik Avale i bio zadužen za tisak u jugoslavenskom veleposlanstvu a Unamuno se vratio u Španjolsku, nema takvih analiza političkog stanja u Jugoslaviji. Radica se u Ateni afirmirao kao čimbenik kulturnog života i učinio je mnogo za poznavanje Unamuna u Grčkoj, za kontakt tadašnjih grčkih pisaca s njim i za prijevod njegovih djela na novogrčki, što je klasičnom grecistu Unamunu bilo veoma drago. Ali, kao osoba zadužena za odnose s medijima u jugoslavenskom veleposlanstvu nije u dopisivanju doticao temu jugoslavenskoga diktatorskog režima.

Unamuno je preminuo u Salamanci na Staru godinu 1936. Španjolski rat je već bio u tijeku. U zadnjim godinama života razočarao se u republikanskoj, pa u vojnoj vlasti, i politički se udaljio od obiju. Zadnje pismo Radica mu je uputio 1933. iz Atene, kojim ga je pozvao na kongres PEN-a koji se organizirao u Dubrovniku iste te godine. Nažalost, Unamuno nije prihvatio. U to je doba bio neobično aktivan u Španjolskoj koristeći se slobodom izražavanja u demokraciji za koju se godinama zdušno borio. O zanimanju za slavenski svijet u tim zadnjim, burnim godinama njegova života, nema pisanih tragova.

^[1]  U tom smislu Iberia je bio časopis sličan spomenutom časopisu Nova Evropa, koji je 1920. osnovan u Zagrebu po uzoru na The New Europe Seton-Watsona s naglašenim društveno-političkim angažmanom u jugoslavenskom duhu.