Bogdan-Igor Antonyč: molitva za Ukrajinu

Selo Nowica u kojem je 1909. rođen Bogdan-Igor Antonyč ostalo je u Poljskoj kao i cijela njegova Łemkowszczyzna koja ga i danas pamti i odaje mu priznanje na kakvom bi mu mogli pozavidjeti svi veliki pjesnici svijeta. Domovina ukrajinske etničke podskupine Lemka, njihova povijesna Lemkivščina, stoljećima je bila raskrižje putova i susretište različitih kultura – ukrajinske, poljske, židovske, armenske, njemačke..., a po mnogim izvorima i prapostojbina Bijelih Hrvata. I Antonyč je bio Lemko, rođen u obitelji obrazovanoga grkokatoličkoga svećenika. U to doba njegov je zavičaj pripadao zapadnoj Galiciji, pokrajini u Austro-Ugarskoj Monarhiji, koja je kao jedini dio bivše Poljske imala relativnu kulturnu i političku slobodu, a glavni grad Lavov (ukrajinski L’viv, poljski Lwów, njemački Lemberg) bio je i poljsko i ukrajinsko kulturno središte. Kao dijete je doživio dramatične posljedice I. svjetskoga rata, raspada Austro-
-Ugarske Monarhije i višekratne podjele Galicije, sve do velike poljsko-sovjetske bitke za Lavov 1920. i mira u Rigi nakon kojega je Lavov ostao u sastavu Poljske. Antonyč je umro 1937. godine od upale pluća i nije doživio napad Njemačke na Poljsku, njemačku opsadu Lavova, ni događaje koji su stvorili sovjetsku Ukrajinu.

Bogdan-Igor Antonyč
(Poljska, Nowica, 5. listopada 1909. – Ukrajina, Ljviv, 6. srpnja 1937.)

Od ukupno 28 godina Antonyč je samo 7–8 proveo u Lavovu, gdje se nakon završene gimnazije u Sanoku upisao na studij polonistike i slavistike na Sveučilištu Jana Kazimira. Studirao je na poljskom jeziku, koji je bio nastavni jezik na sveučilištu, bio je izvrstan poznavatelj poljskoga jezika i književnosti, školovan u poljskoj kulturnoj tradiciji. Unatoč tomu njegov je izbor u književnom stvaranju bio i ostao materinski ukrajinski, na kojem je pisao i na koji je prevodio. Tu je izišla njegova prva knjiga poezije Pozdrav životu (1931), zatim druga – Tri prstena (1934) i treća – Knjiga Lava (1936). Posmrtno su mu (1938) objavljene još dvije zbirke – Zeleno evanđelje i Rotacije, a zbirka duhovne poezije Velika harmonija objavljena mu je tek 1967. Ostavio je niz publicističkih i književnoteorijskih članaka, književnih kritika, recenzija i nedovršeni roman Na drugoj obali, bio je suradnik ukrajinskoga književnoga časopisa Dažbog i urednik časopisa Karby, prevodio je (npr. Rilkea, Vrchlickoga, G. Falkea), slikao, svirao violinu, komponirao. Teško je nabrojiti sve talente kojima je bio obdaren.

Ukrajinstvo mu je bilo dano u djetinjstvu i nije mu bio potreban Lavov da ga potvrdi iako je tu bilo moguće i političko djelovanje Ukrajinaca izvan dosega vlasti carske Rusije, koja je u središnjoj i istočnoj Ukrajini zabranjivala i ukrajinski jezik. Stalna opasnost za vladajući režim krila se u težnjama Ukrajinaca iz obiju država – poljske i sovjetske – za ujedinjenjem i neovisnošću. Svijest o pripadnosti jednome narodu i jednoj kulturi opstala je stoljećima unatoč svim naporima osvajača da ju unište, a opstala je i danas u poljskoj Łemkowszczyzni koja je ostala ukrajinski kutak u krilu zapadnoga slavenskoga svijeta.

Postavši sudionikom političkih previranja u Lavovu, Antonyč se nije priklonio ni jednoj struji koja bi dovodila u pitanje autohtono ukrajinstvo njegova kulturno, nacionalno i religijski šarolikoga zavičaja. Za njega se ono ne može izdvojiti iz cjelokupne slike povijesnoga ukrajinstva od pradavnine do vremena u kojem se čovjek zatekao, ali ne konačno i ne bez nade u promjenu nabolje. Tako se i Antonyč poziva na poetiku Tarasa Ševčenka koja je oko sedamdeset godina starija i teško ju je u toj golemoj i podijeljenoj zemlji povezati s dalekom lemkovskom tradicijom. On sebe vidi kao neznatnoga maloga hrušta koji se udomio u višnjama odakle promatra svoj biblijski kraj. Od krošnja procvalih višanja bijeli se selo, a hmelj odjekuje domovinom slavuja:^[1]

Višnje

Antonyč bješe hrušt i dom je imao svoj
u višnjama što sam ih Ševčenko opjeva.
Zvjezdana zemljo moja, biblijski kraju moj,
domovino slavuja u cvatu višnje sva.

Evanđeoska jutra, sutoni dana svih
tu su gdje nebo suncem obijeli sela roj,
tu bujno cvatu krošnje višanja zanosnih
i kao za Ševčenka od hmelja zvoni poj.

Domovina se u njegovoj poeziji spominje rijetko, a zapravo se sve zbiva u njoj, sve živi u njoj i nema ničega što može bolje i potpunije ispuniti taj univerzum. U mraku koji prijeti svakim svojim jambom dok kuca sat na mjesečini čuje se tužna pjesma nespokoju u tužnoj pjesnikovoj Domovini. Kao da nade nema, kao da je to nepromjenjivo, beznadno stanje:

Ulomak

Ugasit svjetiljku se bojim
da ne bi bilo gore još,
jer noć mi svakim jambom svojim
probada srce kao nož.

Niotkud sna! Već pijetli poju
i kuca sat na mjesečini.
Moj san je pjesma nespokoju
u mojoj tužnoj Domovini.

Molitva koja vrijedi za sve trenutke u životu, molitva u kojoj nema zagonetnih mjesta, koja je puna tišine i koja se stalno diže u visine da bi dohvatila nebo zadrhtat će tek kad vidi ognjeno Božje lice. U pjesmi se nižu svi stupnjevi ljudskoga odnosa prema Nebu – od labudova leta nad selom, gotičkoga tornja, topole u polju raži i orlova hrabroga leta do Božjih visina. Je li čovjek pred Božjim licem svjestan koliko je malen i koliko mu je molitva malena u Božjim očima?

Parvum psalterium

(Molitva)

Molitva ljudska k’o dim je laka,
k’o labud bijeli leti nad selom,
dok kao dub zlatnih uvojaka
kristalno nebo ne dohvati cijelo.

Molitva ljudska je gotički toranj
što plavetno nebo dodirom ćuti,
k’o majstora vez, pun čežnje i bolan,
nad žamorom svijeta stoji i šuti.

Molitva ljudska je nalik topoli,
nad poljem raži što u nebo gleda,
k’o struna tanka, nježna do boli,
od vjetra drhti, al slomit se ne da.
Molitva ljudska k’o orao leti,
nad oblake lako diže se s hridi,
k’o prepelica dok ne zadrhti,
kad lice Božje ognjeno vidi.

Selo iz Antonyčeva djetinjstva još je uvijek idilično i ne da naslutiti da ga čekaju neke sudbonosne, kobne promjene. A možda ga i ne čekaju tako strašni događaji da bi mu pomutili idilu koja se ne može promijeniti: grimizno sunce i krave koje mu se mole, dan ulijeva se u dolinu kao u zdjelu toplo mlijeko. Sve je usporeno i mirno. Zvuči nostalgično kao pozdrav na rastanku, ali nije tako. Smirenu tišinu prekidaju samo poneki zvuci – lišće javora, pijevac i zipka...

Selo

Krave se smjerno mole suncu,
što grimizno je poput maka.
Topola vitka sve je tanja
i sva je kao ptica laka.

Iz kola mjesec žut isprežu.
Modro k’o lan se nebo smije.
U beskraj šire se daljine,
a sijeda magla brda krije.

Javora lišće pada s grana.
Pijevac i zipka, tkanje meko.
Dan ulijeva se u dolinu
kao u zdjelu toplo mlijeko.

Ruralnu idilu Antonyčeva sela zamjenjuje mitski motiv Lava (kao da je u dubini značenja grad Lavov) i pustinje s carstvom mrtva cvijeća. Mališan čičak – simbol cvijeta izvan Raja, svijeće žive što gore nad grobom zemlje, žilav korov što plane kao gorući grm, stijene vjere što se razmiču kao grane..., sve to u znaku proroka, ratnika i vladara blista stoljećima. U carsku knjigu Lava taj potpis s bljeskom groma upisa vjetar sa Sinaja. Sinajski vjetre, utaži pjesnikovu žeđ, bez tebe je neispunjena zdjela, danju nad proročkim vrelom, a noću Biblija. To je molitva čovjeka od početka do svršetka svijeta. Biblijska simbolika upućuje na Otkrivenje u kojem je prvo od četiriju bića što okružuju Božje prijestolje slično lavu, te na Ezekiela gdje se pojavljuju Jahvina kola sa četiri životinje, slične užarenu ugljevlju, sa četiri lica od kojih je jedno lavlje. Lav je i simbol Krista Sudca ili Krista Oca kojemu pridržava knjigu ili svitak. Pjesma je puna simbolike, ne nužno biblijske, ali ona nosi sva značenja i sve ih povezuje u cjelinu koja na kraju dobiva poentu kakvu ne očekujemo.

Znak lava

Pustinja – carstvo mrtva cvijeća spava
u rumenozlatnoj košulji pijeska.
Mališan čičak – biljna napast prava,
ekstaza sunca, trag munje i bljeska.

Nad grobom zemlje gore svijeće žive,
k’o grm gorući žilav korov plane.
Šireći ruke kao da se dive
stijene se vjere razmiču k’o grane.

I gledaš vječnost – opal neba plava
i šum potoka rumenih od žara.
Stoljeća duga blista zviježđe Lava,
taj znak proroka, ratnika, vladara.

Sunce što tamni od ptičjega jata
ovjenča lovor olujnoga sjaja
i grom što osta k’o potpis od zlata
u knjizi ove pustinje bez kraja.

U carsku knjigu Lava groma bljesak
upisa vjetar sa Sinaja plava,
sa svete gore, što brokatni pijesak
vijencima Božjih munja obasjava.

Sinajski vjetre, ti žeđ mi utaži!
Bez tebe zdjela sam neispunjena.
Danju nad vrelom proročkim na straži,
biblija noću – crna i crvena.

Mitski svijet u Antonyčevim stihovima oživljava spontano – lako je zamisliti dječaka koji u gorskom selu promatra plave vojske što idu kroz šume i žamore sanskrtom. Kao iz knjige praarijske – korablje i konji prolaze mimo toga maloga svijeta u pohod ili iz pohoda koji se prepoznaje po zvijezdama. Prekrižene sablje podsjećaju na rat koji se događa negdje drugdje, u nekim dalekim mitskim okolnostima.

Mit

Kao iz knjige praarijske –
potkova, brod i strijela tu je.
Od vojske sjaju šume niske
i sanskrta se žamor čuje.

Idu plemena – sve plavi junaci
i drugovi im – konji i korablje.
Na nebu gore jasnih zvijezda znaci
k’o oživljene prekrižene sablje.

U molitvi zvijezdama ne nalazimo ništa prolazno: ni staro srebro, ni lovor koji nakon nekoga vremena uvene, ni uspjehe koji se čine važnima, ni med zlatoustih riječi koji traje dok traju te riječi, ni poštenje koje je kratka vijeka, ni druženje uz čaj kod kuće, ni lukav slijed mudrih misli, ni miris doma, mir i red, ni glazbu hvale punu laži, ni sklonište mašte..., ništa što čovjeka vezuje uz ovaj svijet. Život patnički, ali slavan, jedino je što pjesnik želi od zvijezda jer im se jedino tako može približiti:

Molitva zvijezdama

Ne starog srebra prolaznost,
ni lovor dvoznačni i lažni,
ne obijesna domišljatost,
ni uspjesi u igri važni,
ne zlatoustih riječi med,
ni počasti sva mana slatka,
...
ne mašte sklonište i dom,
nego tek molim zvijezde davne
da daju nam na svijetu tom
živote patničke i slavne.

Pjesnik koji na svome putu do zvijezda nije stigao ni poviriti u svijet doživio je kao apolitični poet-mistik službenu zabranu i njegovo je djelo ulaskom Zapadne Ukrajine u USSR (1939) konfiscirao NKVD. Interes za njega pojavio se tek 60-ih godina u Poljskoj, a zatim i u Ukrajini. Antonyč je pokopan u Lavovu, na Janovskom groblju, a na kući u kojoj je živio postavljena mu je spomen-ploča 1989. godine. Spomenik mu je podignut i u Nowici kraj grkokatoličke kapelice posvećene Uznesenju Blažene Djevice Marije, hodočasničkom mjestu na kojem se svake godine 28. kolovoza okuplja mnoštvo Lemka. Tako se prešućenu pjesniku vraća dug za stihove u kojima živi njihov mitski duh.

Antonyčeva je lirika jedinstven spoj kršćanstva i poganske ushićenosti prirodom, a pritom ni jedna od tih dviju stvari ne gubi na vrijednosti, naprotiv, obje umjetnički dobivaju. Njegov se svijet kreće u živoj igri boja i zvukova, u vječnom skladu između čovjeka i prirode, čovjeka i svemira. Njegove slike i simboli prelamaju se na rubu fantastike i nadrealizma, stvarajući čudesnu atmosferu i neponovljiv doživljaj. Ruralni se motivi s jedne strane prožimaju s poganskom metaforikom i kozmičkom simbolikom, a s druge se strane suprotstavljaju urbanoj šumi tehničkih postignuća koja prijete dubokom ljudskom osamljenošću. Filozofska i religiozna lirika mitske lemkovske provenijencije doživljava u njegovoj poeziji epske uzlete koji se pripisuju iznimnom pjesničkom talentu. U dubini njegove lirike je molitva kao stanje duha koji je sretan što je rođen i nesretan što su mu zemaljski putovi katkad trnoviti, iako ih uvijek može završiti riječima: Ja sam pijani dječak / sa suncem i džepovima. Što bi Antonyč rekao na današnju Ukrajinu? Ništa što već nije rekao. Pomolio bi se da ova nevolja prođe kao što su prošle tolike velike, povijesne nevolje koje je Ukrajina preživjela.

^[1]  Svi su prijevodi moji i navedeni su iz knjige Bogdan-Igor Antonyč, Pjesme, Zagreb, Disput 2011. / Bogdan Igor Antonyč, Most iznad vremena, Zagreb, Udruga hrvatskih ukrajinista, 2011.