2. Zagrebački festival monodrame

Od 24. do 31. svibnja 2022. godine u organizaciji Teatra Gavran, idejnog začetnika festivala, u partnerstvu s Urania – prostorom kreacije, održan je 2. Zagrebački festival monodrame. Od 20 pristiglih prijava tročlani selektorski tim (dramaturginja Dina Vukelić, kritičarka Andrea Divić i producentica Maja Šegota) izabrao je 6 monodrama koje su na festivalu izvedene ovim redoslijedom. Ako postoji kazališna forma koja posebno apostrofira glumačku vještinu, neposrednost igre, te otvara prostor snažnoga društvenog angažmana u okviru nezavisne produkcije, onda je to svakako monodrama.

24. svibnja / Sanja Milardović: Mala čuda

Dosta je imena navedeno u programu predstave Mala čuda, od dramaturginje Beatrice Kurbel, asistentice režije Nadie Cvitanović, oblikovatelja svjetla i zvuka Luke Matića i Miroslava Piškulića, do Muškoga glasa, Frane Maškovića, s kojim protagonistica vodi imaginarni dijalog, no to je ipak u potpunosti autorski projekt glumice Sanje Milardović. Na sceni ona izgovara rečenice koje je sama napisala i režirala. Tekst je to koji je po iskazu autorice nastajao punih sedam godina. Prepravljan, pisan ispočetka, punjen improvizacijama, konačno je doživio svoju premijeru u studenome 2021. na sceni Teatra Exit. Slojevite dramske strukture, u kojem se miješaju rečenice mlade spisateljice Ane s apsurdnim, katkad bizarnim rečenicama njezine junakinje Flore, stvara se čudan amalgam realnog i oniričkog trajanja. Na trenutke je teško odvojiti tko komu više posuđuje život, na koga više djeluju stvarne od izmaštanih trauma i nevolja, tako da taj svijet prožet suzama i smijehom naprosto postaje pozornica malih čuda. Slomljena zbog gubitka voljene osobe, spisateljica Ana se osamljuje u unajmljenom stanu, prepuštajući se mašti i kreirajući osobnost svoje junakinje Flore kao ventil patnje, tjeskobe ali i postojane vjere u snagu života.

Projekt Mala čuda nastavak je platforme mladih autora umjetničke organizacije TeatruM tzv. ženskih priča i ženskih autorica. Već na samom startu taj je projekt nadarene autorice, Sanje Milardović dobio veliko priznanje kao najbolja predstava na 32. Festivalu hrvatske drame »Marulićevi dani«.

26. svibnja / Martina Mlinarević: Bukača

Monodrama Bukača nastala je prema isto­imenoj knjizi bosanskohercegovačke spisateljice Martine Mlinarević, koja je izazvala literarno uzbuđenje, veliku znatiželju čitateljske publike, poneko kontroverzno mišljenje, ali prije svega brojna priznanja i pohvale zbog razorne istine kojom opisuje osobnu životnu priču u sredini jakih tradicionalnih uvjerenja. A te rečenice doista potresnom snagom pulsiraju pod kožom, ne štedeći vlastitu obitelj, sukob s ocem, izgon iz kuće, tešku bolest, karcinom dojke, osjećaj beznađa u okruženju bigotnosti političkog i vjerskog mentaliteta. No žestinu jednih zamjenjuje lirična blagost, zanos i smirenje drugih zbog uspješne operacije, susreta s čovjekom za kojeg osjeća ljubav i beskrajne sreće zbog kćeri Une. Jer Bukača u kraju odakle autorica vuče svoje korijene označava »strašnu«, nepostojeću ženu koja plaši malu djecu i sve oko sebe, nešto poput babaroge iz bajke. No iz ove Bukače kao da stalno izlazi krik u beskrajnoj želji za slobodnim disanjem bez mržnje, boli, poniženja i predrasuda. U 70 minuta trajanja pred nama se odvija bolna vivisekcija svih mogućih osjećaja, koje mlada glumica Tea Šimić (iz neprofitne umjetničke organizacije Emma, koje je suosnivačica) govori na sceni lišenoj bilo kakvih rekvizita. Služeći se naglašenom fizičkom ekspresivnošću, koristit će jedino veliku maramu, nešto kao lutkarski artefakt, kojim će oblikovati zamišljene dijaloge s drugim osobama. Kako je i glumica Tea Šimić rodom iz kraja koji knjiga opisuje, njeno kazivanje dobiva dimenziju autentične vjerodostojnosti u prizorima, žestine, tuge, rezignacije, ali i nepokolebljive čežnje za nesputanim životom. Cijeli njen monološki nastup oblikuje glazba također mlade skladateljice Amine Belovari, naglašavajući dramatične i poetske akcente toga zahtjevnog teksta.

27. svibnja / Silvio Vovk: Dobrodošli u klub

Premda u najavi predstave Dobrodošli u klub piše da je to prva samostalna produkcija umjetničke organizacije Kotar teatar iz Delnica i da je ključni suradnik u predstavi Filip Jurjević kao dramaturg i asistent režije, a autorsku glazbu kreirao ZLIN (glazbenici, Martin Brbić, Dario Dodig, Zvonimir Sokol), jednostavnije bi bilo reći da je to zapravo cjeloviti autorski projekt glumca Silvia Vovka. Jer on se javlja u trostrukoj ulozi kao autor, redatelj i izvođač. Za svoj autorski projekt mladi glumac već je dobio specijalno priznanje za aktualnost i metaforičnost, na nedavno održanim 10. Bobijevim danima smijeha u Histrionskom domu. Predstava počinje gotovo irealnom situacijom u kojoj se putnik nađe sam samcat u avionu koji leti nekamo u nepoznatom smjeru. I kad se čini kao da ulijećemo u prostor nekog apsurdnog svijeta u kojem će metajezična forma preuzeti monološki iskaz kakvim su inače obilježeni junaci Beckettovih ili Ionescovih komada, nenadano spominjanje jednoga značajnog imena dnevne politike, koji se najednom nađe na sjedalu pokraj putnika u avionu, vraća cijeli sadržaj u prostor grube svakidašnjice. To ime aktualnog političara poput nekog deus ex machina iz grčke tragedije uvodi nas u realan svijet u koji smo i sami smješteni. Bliže je to farsi, groteski ili vodvilju u kojem glavni akteri varaju, kradu, podmeću, falsificiraju, katkad i pucaju da bi sve završilo s obveznim istražnim zatvorom, ali, nažalost, nakon beskrajno dugih sudskih procesa, rijetko kad i zasluženom dugogodišnjom robijom. To je svijet KLUBA. Kluba povlaštenih u kojem ministri, ali i ostali zastupnici političkog života ilegalno piju, dogovaraju prevare i pljačke, kurvaju se, poput mafijaša bacaju mobitele u Savu i onda nevinim izrazom lica tvrde kako nisu u tome sudjelovali. U glumčevim rečenicama najednom izranja cijeli panoptikum lica s oštrim i gorkim satiričnim nabojem u kojem je mnoge aktere lako prepoznati. To su naši politički suvremenici s naslovnih stranica tiskanih i televizijskih medija. Jer kako stoji u najavi predstave »Klub je mjesto želje, mjesto susreta, mjesto sigurnosti, elitizma, istomišljenika, mjesto gdje se osjećaš poseban i gdje se osjećaš dobro.« To je taj Klub paradoksa, Klub metafore, Klub utopije s kojim nas mladi glumac u maniri in yer face drame suočava, ne toliko šokantnošću i ekstremnošću svog vokabulara, koliko svojom emocionalnom iskrenošću i propitivanjem ugroženih moralnih normi. To je igra koja ukida rampu između glumca i publike, s minimalnim brojem rekvizita, osim obješenih maski po zidovima i uništavača dokumenata koji stalno povećava gomilu izrezanih traka kompromitirajućeg materijala na sceni. Na trenutke fizička ekspresija istiskuje rečenice kao da svjedok vremena želi ostati čist i daleko od gravitacije kojom zlokobni Klub privlači nove članove. Iznimno vrijedan autorski projekt mladoga glumca Silvia Vovka.

28. svibnja / Rudolf Erich Raspe / Gottfried August Bürger: Pustolovine baruna Münchausena

Predstava GK Žar ptica u režiji Aleksandra Švabića, glazbenom okviru Matije Antolića, kostimima Đenise Pecotić i maštovitoj igri Marka Hergešića, punoj živog ritma i vještih transformacija, predočila je avanture jednog od najpoznatijih svjetskih književnih lažljivaca – baruna Karla Friedricha Münchausena. Čudesan je i neobičan lik tog baruna, autentične osobe s kraja 18. stoljeća. Nakon službe u rusko-turskom ratu vratio se na svoje imanje i slobodne večeri ispunjavao nevjerojatnim pričama na radost okupljenog društva. Bili su to čudesni prizori, zapravo gomila veselih i šarmantnih laži iz lovačkih, putnih i ratnih zgoda, koje su poslije u knjigu ušle kroz pero pisca i znanstvenika, Rudolfa Ericha Raspea, a u svjetsku književnost tekstom njemačkog pisca Gottfrieda Augusta Bürgera. Čega tu sve nije bilo!? Od nevjerojatnih avantura u Rusiji, turskom zarobljeništvu, putovanja po Sredozemnom moru, Indiji, Americi, da bi sve završilo čudesnom plovidbom do mjeseca. Ta neobična osoba, izražajna nosa, s brkovima, kozjom bradicom i malom perikom na glavi, bila je nepresušni izvor događaja koje je mogla smisliti samo neobuzdana mašta. Od leta na topovskoj kugli, lovu na tisuću medvjeda koje je sve pobio, vožnji saonicama u kojima je upregnut vuk, konjem privezanim za križ mjesne crkve, patkama koje ga namamljene slaninom leteći vraćaju kući, plovidbe u ustima velike ribe, hrabroj borbi s lavom i krokodilom... beskrajna kolekcija čudesnih zbivanja.

I Marko Hergešić je za svoju igru s Müncha­usenom upotrijebio sličan model. Maštu. Jer on je u predstavi tek običan tata, kojeg opterećuju i umaraju kućni poslovi, pa pokušava svemu tome dati zabavnu dimenziju. Koristeći se svim rekvizitima koji ga okružuju, od pegle, košulje, daske za peglanje, zavjese i kišobrana, on u formi živog storytellinga, animirajući predmete i vlastito tijelo, u furioznom tempu niže poznate barunove zgode. I premda je to predstava namijenjena dječjoj publici, njezin ludistički okvir otvara brojne, na trenutke samoironične aluzije i duhovite vizualne efekte kazališne igre.

29. svibnja / Samuel Beckett: Krappova posljednja vrpca

Sljedeća predstava bila je Krappova posljednja vrpca, irskoga klasika Samuela Becketta u izvedbi prvaka Makedonskoga narodnoga kazališta, Georgija Jolevskog. Odabravši za izvedbu taj maestralni solilokvij u kojem su rečenice strukturirane kao glazbeno djelo, glumac je prisiljen precizno do kraja izvesti sve ono što Beckett određuje, pa čak i napisane tišine. Jer to je djelo stalnog ponavljanja malog broja rečenica, uranjanja u sjećanja stara 30 godina koja su ostala zarobljena u prašnim magnetofonskim vrpcama kroz koje osamljeni starac Krapp preispituje smisao vlastita života. Doduše, on se uporno vraća u nježno, gotovo lirsko sjećanje izgubljene ljubavi, kao da još jednom želi provjeriti ima li njegov sadašnji život, poluslijepoga, gluhog i dementnog starca, još ikakva smisla. A Beckett je majstor u stvaranju slika i ugođaja ugašenog svijeta. Kroz svoju romanesknu trilogiju, Molloy, Malone umire i Bezimeni, tako i u svojim brojnim dramama i prozama koje je pisao gotovo cijelu drugu polovicu 20. stoljeća, Beckett je uvijek zaokupljen problemima otuđenosti, samoće i beznađa ljudske egzistencije. On je izraziti pisac apsurdnog i pesimističnog svjetonazora s likovima koji su uvijek na stanovit način i fizički oštećeni i bez volje za kretanjem. Posljednja Krappova vrpca nastala je neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, nakon kataklizme koja je toliko ponizila i uništila ljudske živote da je dovela u pitanje njihov smisao. Naravno, Beckett to propituje kroz lik osamljenog pojedinca koji preslušavajući stare vrpce izlaže sebe gorčini i kajanju. Glasovi prošlosti miješaju se s glasom sadašnjosti kojima Krapp muči vlastitu savjest. Istražujući smisao vlastita bića, zaogrnutog tjeskobom, ironijom i nostalgijom, ponavljajući ritualno riječi i pokrete, Krapp istovremeno istražuje i razara samu semantičku vrijednost jezika. Možda najturobnija rečenica, ponavljana poput lajtmotiva, određuje duhovni habitus tog teksta: »Nakon ponoći. Nikad nisam čuo takvu tišinu. Zemlja bi mogla biti nenastanjena«. Sve to gore navedeno glumačka virtuoznost Georgija Jolevskog (koji je istovremeno i redatelj predstave), u tamnoj kutiji scene, prenijela je nekom posvećenom ritualnošću. Geste, grimase, klimavi korak, izmjena glasnih rečenica nekontrolirana bijesa, s jedva čujnim šaptom tužnih reminiscencija, stvorila je dojam snažne scenske igre za dugo pamćenje.

30. svibnja / Ivan Planinić / Ivana Vuković: Vic o Sizifu

Zadnjeg dana festivala, mogli bi zaključiti šećer na kraju, barem što se tiče odluke tročlanog žirija u sastavu – profesorica Vesna Muhoberac (predsjednica), glumica Branka Cvitković i književnik Dubravko Jelačić Bužimski. Vic o Sizifu monodrama je koja se poigrava ne samo sadržajem glasovite knjige filozofskih eseja, Alberta Camusa, nego propituje i sam antički mit, pretvarajući ga u vic, u kojem ljudi prestaju biti figure u rukama bogova, nego ih oblikuju u svoje vlastite igračke. Redatelj i autor teksta Ivan Planinić, s dramaturginjom i autoricom Ivanom Vuković, s glasovima glumaca Jadranke Đokić, Domagoja Jankovića, Ive Kraljević, Nikše Marinovića, Bernarda Tomića i Paška Vukasovića, poput sjajno sinkronizirane dijaloške kulise, aktiviraju igru mladoga glumca Karla Mrkše. Ta igra je u početku umrtvljena ritma, da bi sve više dobivala na tempu postajući gotovo furiozna uključujući i komparseriju velikih zvučnika u razigranu mizanscenu. Duhovito dizajnirani kostimi Petre Pavičić oblikuju ga poput nabildanog Marvel Comics strip junaka Hulka, što još više potencira grotesknost igre u kojem se pitamo je li Sizif lukavac ili drznik koji ne želi umrijeti. I verbalni dueli s cijelom galerijom bogova pretvaraju se tako u kičastu provokaciju njegova vlastita antičkog usuda. Tu je predstavu žiri proglasio najboljom, stoga donosim ulomak obrazloženja predsjednice Vesne Muhoberac: Glumac u nagrađenoj monodrami prezentira pjevačke i glumačke talente, na početku u skladu s koncepcijom statično, a prema kraju sve dinamičnije igrajući predstavu koja iz mitološkog i filozofskog očišta suvereno aktualizira izokrenutu nam svakodnevicu, kaotično vrijeme invertiranih vrijednosti i manipulacije političkim moćima i utjecajima smrtnika i besmrtnika. Funkcionalno pokazujući svoj fizis, duhovito prenaglašeno raznim umetcima, aludirajući time na pojačanja na ramenima i trbusima grčkih glumaca, ali i današnji kult tijela i izazovnost teretana umjesto kojih u njegovoj fikcionalnoj i knjiškoj svakodnevici (po)stoji neizostavno guranje kamena, mijenjajući u komunikaciji s bogovima diskurs i jezične razine, uz vrlo dobru izabranu i doziranu glazbu samog izvođača i Filipa Triplata, suodnosom govorenog i pjevačkog glasa i stiliziranog scenskog pokreta, osvojio nas je glumac koji je na 2. Zagrebačkom festivalu monodrame pokretača, Teatra Gavran pokazao novi hibridni žanr... Dodjelom nagrade Zlatna krila akademskog umjetnika Dimitrija Popovića te novčanom nagradom za najbolju glumačku izvedbu, koju je osvojio mladi glumac Karlo Mrkša u monodrami Vic o Sizifu, u produkciji Umjetničke organizacije Punctum i Kunst teatar, uspješno je završio 2. Zagrebački festival monodrame.