Uspomene na dr. Juru Petričevića (1912–1997)

Ubrzo nakon dolaska iz izbjegličkog logora u Traiskirchenu u Fribourg, u Švicarskoj, u drugoj polovici 1960-ih, u ugodnom društvu Štefice i Vinka Nikolića te franjevca fra Ignacija Vugdelije, tadašnjeg studenta na Teološkom fakultetu u Fribourgu, provedosmo dan u vožnji lijepim švicarskim krajolicima. Ugodni fra Ignacijev »taunus« nam je otkrivao stalno nove krasne predjele švicarskih Alpa. Na rastanku mi Vinko Nikolić reče da se oni idućeg dana vraćaju iz Fribourga u Brugg, da im je prijatelj dr. Jure Petričević već rezervirao smještaj u hotelu »Rotes Haus«, u istom onom gdje redovito objeduje dr. Jure Petričević. Ako mi se da navratiti kojih od idućih dana, da svakako prije nazovem kako oni ne bi nekamo otišli. Nisam tom prigodom mogao poći, ali sam već prije susreo dr. Petričevića na sastanku »Hrvatskog društva u Švicarskoj« u Zürichu. Upoznao nas je fra Lucijan Kordić rekavši mi da je to veoma otmjen, fin gospodin, vrhunski stručnjak u agrarnoj ekonomiji. Već mi je prije fra Lucijan, prigodom susreta u Bad Kissingenu, u siječnju 1966. godine spominjao Petričevića. Nasuprot Kordiću, neki Hrvati u Švicarskoj koji su Petričevića poznavali rekoše da je taj vrhunski stručnjak »hladan kô špricer«, da se boji udbaša, da svakoga prima u »svom hotelu«... Uglavnom suprotno od onog što mi o njemu rekoše fra Lucijan, Vinko i Štefica Nikolić i dr. Tihomil Radja. A zapravo već sam u izbjegličkom logoru, posebno u onih petnaestak dosadnih »karantenskih dana« naišao na jedan dvobroj Hrvatske revije u kojem pročitah Petričevićev dosta iscrpan i veoma zanimljiv rad »Hrvatski nacionalni problemi i ciljevi«. Bijah zaista zahvalan tom nepoznatom izbjeglom sunarodnjaku koji je u karanteni ostavio tu vrijednu publikaciju. Najvjerojatnije je dospjela tamo tako da ju je ostavio tamošnji dušobrižnik dr. fra Mirko Čović, pisac i prevoditelj, čovjek vrsna znanja, značajne kulture i književne naobrazbe.

Dvojica studenata ekonomije na Sveučilištu u Fribourgu, Nedjeljko Zrnčić i Alojzije Stepinac, s kojima sam se tako reći dnevno družio, rekoše mi da je Petričević pisac značajnih rasprava o agrarnoj ekonomiji, da je jedan od vodećih ljudi u značajnom švicarskom udruženju »Schweizerischer Baurenverein« i da ga sveučilišni profesori nerijetko navode, s napomenom da je »hrvatski ekspert«...

Pismo dr. Jure Petričevića upućeno Vinku Grubišiću
(Brugg, 7. prosinca 1971)

Nakon zimskog semestra 1966. nekoliko sam mjeseci radio u tvornici Nylsuisse u mjestu Emmenbrücke kraj Luzerna. Jedne subote skupa s fra Lucijanom, koji je boravio u Luzernu nekoliko dana, »skoknuh« u Brugg do Petričevića. Dobar dio subotnjeg popodneva provedosmo u ugodnu restoranskom vrtu u dugom razgovoru. Petričevića je sve zanimalo iz akademskoga zagrebačkog života, o čemu baš i nisam znao mnogo. Ugodno se iznenadih kad mi spomenu neka imena profesora na Filozofskom fakultetu, kao Ljudevita Jonkea, Stjepana Babića, Vladimira Filipovića, Ivu Frangeša, Juru Kaštelana... Kad ubrzo bijah skupa s Nikolićevima kod Petričevića raspričasmo se o hrvatskim književnicima, posebno o Ivanu Raosu i Petru Šegedinu. Kad bijaše riječ o profesorima na mojem bivšem fakultetu spomenu mi Petričević i Tvrtka Čubelića, uz osmijeh. Reče da se s njim nekada družio. Pomišljah na Drugi svjetski rat u Banjoj Luci, ali nisam ništa pitao. Vinko Nikolić iznio je zanimljivu priču o Juri Kaštelanu, koji, iako dosta mlađi, bijaše s njim u sjemeništu, a kako je Nikolić u sjemeništu uređivao sjemenišni đački list (naravno, vjerskoga, katoličkog usmjerenja) da mu je Kaštelan donosio neke pjesme ljubavnog sadržaja... Ta u vrijeme ugodnih šetnja nije mogao ne vidjeti krasna ženska stvorenja.

Uglavnom, od tada se često sastajah s dr. Petričevićem i uvijek bi se poveli ugodni razgovori o hrvatskim jezičnim problemima i pitanjima, o hrvatskom jeziku i jezikoslovcima, o pojedinim hrvatskim publikacijama s kojima je Petričević bio veoma dobro upoznat. Jednom mu u šali dobacih kako je on tako vrsno upoznat s mojom, a ja baš nikako s njegovom strukom, na što mi dobaci da sam još zelen... Da bih ipak pokazao kako bar nešto znam i iz njegove struke, tj. iz ekonomije, bar ono osnovno lingvističko, rekoh da je zapravo ekonomija »znanost o zakonima kućanstva« (»oikos« = kuća, dom + »nomos« = zakon), znanost o sprječavanju gladi, na što mi – smijući se, a i ne baš bez neke malicioznosti – dobaci kako to nije baš previše znanja o ekonomiji, ali za početak...

Književni susret. Recital hrvatske poezije...
(pozivnica, Klostergarten, 19. listopada 1969)

Hrvatski razgovori o slobodi. Drugi simpozij »Hrvatske revije«, Luzern, Švicarska, Hotel Kolping (Friedenstrasse 8), 5–9. srpnja 1971.

Od te 1966. pa do njegove smrti, 25. veljače 1997., izmijenismo mnoga pisma, a također mi je slao svoje publikacije koje su imale veze s nacionalnim hrvatskim pitanjima. Bilo je tu, naravno, i neugodnih situacija. Tako npr. poštom sam mu poslao 1. broj »Biltena hrvatskih socijalista«, u kojem sam i sam surađivao. Odgovor sam dobio na 4 rukopisne stranice, gdje već na početku stoji: »S interesom sam na brzinu pročitao taj ʽBiltenʼ. Iza ʽBitenaʼ stoji dobra volja veliki napor. Bila bi velika šteta, da i ovaj pokušaj nastupa mlađe generacije intelektualaca u emigraciji završi kao i mnogi prijašnji: da ide stranputicom i propadne. (...) Ako bi ovi studenti počeli nešto skromnije, bio bi uspjeh veći« (pismo od 20. IV. 1967).

Kad smo poslije o tom razgovarali, na pitanje kako je moguće da netko pobjegne od onako bezdušna socijalizma pa nastaviti socijalizmom, odgovorio bih riječima Bernarda Shawa (koje negdje pročitah) da ako niste u dvadesetima socijalist da nemate srca, a ako jeste socijalist u četrdesetima da nemate pameti...

Jednom prigodom kad me je u Švicarskoj posjetio prijatelj iz studentskih dana Rudolf Arapović, koji je ranih sedamdesetih godina u Washingtonu bio neka vrsta udarne snage glasila Hrvatska borba, koja se znala neugodno dotaknuti dr. Petričevića, upitah Rudolfa što misli, kad smo već u Zürichu, da posjetimo dr. Petričevića. Složismo se i nazovem telefonski dr. Petričevića, na što on reče zašto ne pa smo se našli u spomenutom hotelu »Rotes Haus«, gdje je on i inače primao i častio goste. Čim nas ugleda, Petričević će: »A vi ste taj nišandžija!« Arapović se samo osmjehnuo. Rukovahu se bez riječi gledajući jedan drugoga. Razgovor je nastavljen u prijateljskom tonu, zapravo bio je veoma zanimljiv i ugodan. Razgovor ljudi koji imaju isti cilj. Slobodnu Hrvatsku!

Tada je u Švicarskoj bilo veoma djelotvorno već spomenuto »Hrvatsko društvo Švicarske«, kojega je dugo godina predsjednik bio dr. Petričević. Glavni zadatak društva bilo je širenje istine o Hrvatima i Hrvatskoj, na sve legalne načine. Većina članova bili su ljudi s putovnicom, iako se vodstvo sastojalo uglavnom od emigranata, a glavne su snage bili svakako dr. Petričević, fra Lucijan Kordić i dr. Tihomil Radja. Društvo nije okupljalo samo emigrante nego sve Hrvate koji su bili na državotvornoj liniji. Jedan od najvidljivijih rezultata rada tog društva bila je knjiga Hrvatski portreti, zbirka predavanja koju su priredili Lucijan Kordić i Jure Petričević, u koju su uključena predavanja o Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu, o Eugenu Kvaterniku, o Stjepanu Radiću i o Viktoru Vidi. Redovito me pismom Petričević informirao o sastancima u Luzernu i u Zürichu, a nije bilo razloga da ne prihvatim njegov poziv da dođem vlakom do »njegova Brugga«, a onda s njim njegovim autom, krasnim DS Citroenom, na sastanak i sa sastanka opet do Brugga pa nazad vlakom u Fribourg.

Pri sastavljanju Izjave predavača na II. simpoziju i članova odbora za jubilarnu nagradu »Hrvatske Revije« godine 1971. poslao sam mu pismo s nekim prijedlozima koje je dostavio V. Nikoliću. Tom prigodom mi piše: »Priznajem, da mi nije lako služiti se određenim pravopisom. Prvo: učio sam hrvatski jezik u školi po Boranićevom pravopisu, uz razne utjecaje sa strane, Drugo: iako me jezik zanima, ne mogu se baviti studijem jezika. Treće: danas još vlada prilična nesigurnost u pogledu pravopisa. Meni n. pr. nije jasno, gdje se zaustavlja ʽnovi pravopis’ u svome razvoju. Jezikoslovcima je lakše uočiti taj cilj nego nama nestručnjacima« (pismo od 23. IV. 1971).

Naslovnica izdanja Hrvatski razgovori o slobodi. Drugi simpozij
»Hrvatske revije«, srpanj 1971. (drugo izdanje ispravljeno i prošireno), ur. Vinko Nikolić, München – Barcelona: Knjižnica Hrvatske revije
(Ljudi i krajevi, knj. 12), 1974.

U istom pismu opširnije govori o pripremama za II. simpozij hrvatske kulture koji je pripremilo Hrvatsko društvo u Švicarskoj u suradnji s Hrvatskom revijom. Predlaže da u priređivački odbor uđemo dr. Tihomil Radja, Nikolić, Kordić, on i ja. Reče mi da su drugi svi pristali. Javio sam mu da ću učiniti sve što budu smatrali da bih ja mogao učiniti, ali da ne mogu doći na sastanak nekoliko dana prije simpozija zbog obveza. Naime, uz redoviti studij, radio sam poluradno vrijeme u odgojnom institutu Foyer St. Joseph u Courtepinu, u blizini Fribourga. I dok se sa studijskih predavanja moglo izostati, to nikako nije bilo moguće s poslom. Petričević i druga trojica članova spomenutog odbora to su potpuno razumjeli.

Petričević je posebno cijenio Maticu hrvatsku, kao najstariju i najvažniju hrvatsku kulturnu ustanovu, a posebno je imao visoko mišljenje o njezinu predsjedniku Ljudevitu Jonkeu, kao i stručnjaku i branitelju hrvatskog jezika. Prigodom Jonkeova boravka u Zürichu i Petričevićeva susreta s njim, Petričević mi šalje opširniji dopis, rijetko pisan pisaćim strojem, a ne zelenom tintom, kako je to redovito činio: »Jonke mi je prilikom susreta u Zürichu predao svoju knjižicu Hrvatski književni jezik danas, s molbom, da se ta knjižica recenzira u Reviji. Kordiću je već prije bio uručio s istom svrhom knjigu, koju imate. Ja sam tu Jonkeovu knjigu (to je zbirka članaka iz Vjesnika) najprije pročitao i poslao je Nikoliću, koji mi je nekako u isto vrijeme pisao, da knjigu pošaljem Vama radi recenzije. Nikoliću se knjiga svidjela, a nadao se je, da će mi s koje druge strane smoći još koji primjerak i da će on onaj primjerak moći zadržati. Kako se ta njegova nada do sada nije ispunila, morat će Vam on poslati onu knjigu, koja je kod njega. Ja ću mu to prvom zgodom pisati, a možda biste mu se i Vi mogli javiti, da ne nastanu nove pomutnje.^[1]

Jonke zaslužuje posebnu pažnju i priznanje za svoj rad na području hrvatskog jezika i kulture. On cijeni Reviju. Bit će mu veoma drago, ako izađe recenzija njegovih knjiga u Reviji. Vi ćete taj posao sigurno stručno i savjesno obaviti.«^[2]

Osmrtnica – grof Janko Drašković (†1971.)

U drugoj polovici šezdesetih godina lijep je broj hrvatskih studenata, uglavnom franjevaca i dominikanaca, bio u emigraciji. Posebno se u vrijeme Hrvatskog proljeća broj »putničara« (ljudi s jugoslavenskom putovnicom) naglo povećavao. Tih godina su mi roditelji, braća i sestre mogli dolaziti u posjet. Prigodom jednoga takvog posjeta moj otac mi reče da »mora pronijeti« neke emigrantske »stvarčice«. Odvraćao sam ga od toga, jer... vrag nikad ne spava. Kad ga nisam ipak mogao odgovoriti, odlučili smo otići ranije, pronaći pravi vlak čim se stavi na peron, i u zahodu jednog vagona odviti vijke jedne ploče i iza ploče staviti neke (dabome pisane) materijale. Namjera je bila da moj otac »to« poslije, nakon prijelaza granice, kriomično uzme i ponese svojim prijateljima. No, poslije mi je pričao kako je već dosta prije granice kondukter nosio u ruci podignute te »materijale« i pitao: »Čije je ovo?«. Naravno, nitko se nije javljao. Iz današnje perspektive gledano, kako se to moglo lagano otkriti otiscima prstiju. No, vjerujem da je to kondukter sam bacio u koš da ne bi tjerajući lisicu istjerao vuka. Tada su i kontakti s hrvatskim intelektualcima iz Hrvatske bili življi. U Katoličkoj misiji u Hrvatskoj – koju je tih godina vodio fra Ljubo Krasić – pojavljivali su se, među ostalima, Miroslav Vaupotić, Zlatko Tomičić, Branimir Donat...

****

Brugg, 28. I. ʼ72.

Dragi gospodine Grubišiću,

Ovih dana sam Vam poslao Jonkeovu knjižicu »Hrvatski književni jezik danas« u svrhu recenzije za HR. Taj primjerak možete zadržati za sebe. V. Nikolić ima od prije jedan primjerak, a sada i ja imam jedan komad. Dobili ste pozive za glavnu skupštinu Društva kao i za priredbu od 11. III. u Zürichu. Prema našem prijašnjem sporazumu Vi ćete 11. III. u Zürichu držati predavanje, što je na pozivu navedeno.

Mnogo i srdačno Vas pozdravlja
Vaš J. Petričević

******

Došla je »sječa u Karađorđevu« i sve je zapelo. Zatvori su se u Hrvatskoj punili najistaknutijim intelektualcima. O tome sam objavio nekoliko članaka u švicarskim novinama francuskog jezika. Došao sam na ideju tiskati letak o tim zločinima nad nedužnim hrvatskim intelektualcima i po tisuću tih letaka odnijeti na svako švicarsko sveučilište. Dođem tiskaru i pitam ga za cijenu. Kad sam mu objasnio da iza mene ne stoji nikakva organizacija i da sam spreman sve troškove platiti sam (od dabome skromnih sredstava), rekao mi je da mu samo papir platim... A najvjerojatnije je prvi put čuo da u Jugoslaviji uopće ima ikakvih problema. Kad sam mu htio papir platiti nije ni za to htio uzeti novac. Poklonio sam mu monografiju u bojama Kroatische Adriaküste autora Vladimira Marića.

^[1]   Bio bi zaista zanimljiv opis o načinima nabavljanja i izmjenama i kolanju knjiga među suradnicima Hrvatske revije.

^[2]   O Jonkeovim djelima sam pisao u 1. broju 1972. godine pod naslovom »O novijim jezikoslovnim radovima prof. Lj. Jonkea«, Hrvatska revija 1/XXII (1972): 62–65. Tko je sve pisao u Hrvatskoj reviji o Jonkeovim radovima v. Hrvatska revija godina L, svezak 4/prosinac 2000. Bibliografija Hrvatske revije 1951. – 2000. Glavna urednica Nataša Bašić. Na str. 672. Jonke se spominje u 27 bibliografskih jedinica.