Slavko Kopač – u potpunosti slobodan

Dvodnevni stručni međunarodni simpozij Slavko Kopač – u potpunosti slobodan, održao se 11. i 12. veljače 2022. u Galeriji Bačva u Meštrovićevu paviljonu u Zagrebu. Simpozij je osmišljen kao dio izložbenog projekta Kopač (17. 12. 2021. – 27. 3. 2022., Meštrovićev paviljon) s ciljem revitalizacije i revalorizacije uloge Slavka Kopača u poslijeratnoj umjetnosti 20. stoljeća. U tom razdoblju Kopač djeluje kao pionir u korištenju neslikarskih materijala i novih likovnih izričaja. Upravo zbog Kopačeve jedinstvenosti u svijetu umjetnosti, bilo ga je nužno suočiti s publikom kao fenomen, paradigmatsku ličnost kojoj nema premca.

Simpozij je obuhvatio izlaganja domaćih i stranih povjesničara umjetnosti, djelatnika u kulturi, kao i Kopačevih kolega i prijatelja. Najznačajniji njegov dio bio je predstavljanje monografije Slavka Kopača Ombres et matières – Shadows and Materials, koju je izdala renomirana francuska izdavačka kuća Gallimard. Dvojezičnu monografiju (FR/EN) publici su predstavili autori, znanstvenici Pauline Goutain (Muzej Clermont Auvergne Métropole, voditeljica znanstvene i kulturološke direkcije, Clermont-Ferrand), Roberta Trapani (istraživačica u centru za znanstvena istraživanja Histoire de l’Art et Représentation [HAR] na Sveučilištu Paris Nanterre, članica Osservatorio Outsider Art osnovanog na Sveučilištu u Palermu, osnivačka članica udruženja Patrimoines irréguliers de France) i Fabrice Flahutez (profesor na Sveučilištu Saint-Étienne Lyon, trajni član istraživačkog centra Centre de recherches Histoire de l’Art et Représentation [HAR] na Sveučilištu Paris Nanterre), te povjesničarka umjetnosti dr. sc. Susan Power, koja je monografiju prevela na engleski.

Anita Ruso Brečić, Pauline Goutain, Roberta Trapani, Fabrice Flahutez i Susan Power. Foto: Juraj Vuglač

Izlagači su istaknuli kako je prvi izazov na koji su naišli u istraživanju bio manjak informacija o Kopaču unatoč činjenici što je bio jedan od pokretača art brut pokreta u Francuskoj. Susan Power istaknula je da je njeno zanimanje pobudila knjiga u nastajanju, posebice tekst Fabricea Flahuteza. Daljnjim istraživanjem pronašli su zapise u Knjižnici Kandinsky u Centru Pompidou, katalog s izložbe u Galeriji Chave i s izložbe u Gradskoj vijećnici u Parizu te radove Nelle Arambašin, Annie Le Brun i Benjamina Péreta. Temelj njihova istraživanja postaju i kritike i katalozi s izložbi održanih u Hrvatskoj za vrijeme njegova života, ali i posmrtno, kao u slučaju retrospektivne izložbe u Klovićevim dvorima iz 1997. godine.

Roberta Trapani, doktorica znanosti specijalizirana za art brut umjetnost, pojasnila je Kopačevu ulogu u njegovim firentinskim danima, u kojima se počinje formirati kao prepoznatljiv autor. Manje je poznata činjenica da je Kopač u Firenci studirao povijest umjetnosti i filozofiju od 1943. do 1948. godine. Slikao je dijelove grada, autoportrete, životinje i prirodu. U tom je razdoblju još uvijek bio vjeran tradicionalnim slikarskim tehnikama kao što su akvarel, gvaš, tuš. Akvarele slika perom ili čak prstima. U tom razdoblju boje su mu jako razvodnjene, zbog čega dolazi do efekta prozirnosti pri čemu se ne gubi preciznost pokreta kistom. Često se koristio kombinacijom riječi i slike kada je u svojim pismima crtežom ili akvarelom intervenirao kako bi pojačao dojam u samom sadržaju. U razdoblju od pet godina imao je deset izložbi (što samostalnih, što grupnih) u Firenci i Rimu.

Fabrice Flahutez, doktor znanosti specijaliziran za nadrealizam u slikarstvu i pjesništvu, smatra kako Kopač stoji poput diva uz Jeana Dubuffeta i Andréa Bretona, umjetnike koji su svojim djelovanjem obilježili drugu polovicu 20. st. Istaknuo je kako je sama činjenica da je renomirana francuska izdavačka kuća Gallimard izdala monografiju uvelike pridonijela njezinoj vidljivosti, jer Gallimard jamči prisutnost knjige u svim knjižarama diljem Europe i svijeta. Potvrdio je kako su svi autori trenutačno u kontaktu s brojnim novinarima te zainteresiranom javnošću od koje dobivaju informacije o djelima Slavka Kopača, kao i o poznanstvima pojedinih ljudi s njim. Flahutez je u više navrata istaknuo kako se Slavko Kopač u monografiji predstavlja u okviru art bruta i enformela, sa stalnim naglascima na njegovu samostalnu umjetničku ličnost koja mu i osigurava posve neovisno mjesto u umjetnosti 20. stoljeća zavrijeđeno krajnjom autentičnošću u izričaju, što ga čini jednim od onih umjetnika čija se vrijednost izdiže visoko iznad nacionalnih okvira. U knjizi je u posebnom poglavlju obradio odnos Slavka Kopača i Andréa Bretona te uzajamni odnos Kopača i nadrealista.

Detalj s izložbe. Foto: Damir Fabijanić

Pauline Goutain, doktorica znanosti također specijalizirana za art brut, posebice za neslikarske materijale druge polovice 20. stoljeća, potvrdila je Kopačevu pionirsku ulogu u korištenju određenih neslikarskih materijala, kao i u uvođenju motiva koji su tada u umjetnosti bili posve neprihvatljivi. Goutain je istaknula Kopačev sofisticirani način korištenja automobilskih guma, kojima se u to vrijeme drugi umjetnici nisu koristili. Naglasila je da se Kopač prvi počeo koristiti olovom na svojim slikama. Kopač nije rušio konvencije samo uporabom navedenih materijala (uz kovine, staklo, kamen, žice...) nego i uvođenjem»banalnih« motiva u slikarstvo kao što je motiv krave, kojim se nekoliko godina nakon Kopača počinje koristiti i Jean Dubuffet. U vremenu kada u europskoj umjetnosti prevladava enformel sa svojim odbacivanjem organizirane strukture materije i forme, Kopač ponovno na tron stavlja zaboravljene motive iz svakodnevice.

Autori monografije prepoznali su Kopačevu umjetničku osobnost kao jedinstveni fenomen u umjetnosti druge polovice 20. st., ličnost koju treba izučavati izvan zadanih parametara određenih stilova i grupacija. Osim toga, prepoznali su i njegov neprijeporni doprinos u sklopu vođenja Zbirke art bruta, o kojoj se Kopač u Parizu brinuo gotovo tri desetljeća kao njezin glavni kustos i arhivist.

Važna premisa Kopačeva profesionalnog života bila je i njegov odnos sa Jeanom Dubuffetom, teoretičarom brutalizma koji je već za života uživao u velikom ugledu pariške intelektualne elite. Pauline Goutain protumačila je kako je njihov odnos počivao na trima razinama. Prva razina tog odnosa bila je prijateljska a nastaje ubrzo nakon Kopačeva dolaska u Pariz 1948. godine. Trenutačna povezanost ostvarena je sličnim pogledima na umjetnost i slikarska rješenja koja su donosili neovisno jedan o drugom. Druga razina uspostavljena je kada Dubuffet angažira Kopača kao kustosa Zbirke art bruta u Parizu, zbog čega njihov odnos postaje asimetričan ugovornom obvezom poslodavca i posloprimca. Najzad, njihov odnos je i kompetitivan upravo zbog vrlo slična umjetničkog pristupa koji njeguju.

Autori monografije nisu propustili naglasiti važnost gradića Vance na jugu Francuske koji je imao značajnu ulogu u Kopačevu pozicioniranju na umjetničkoj sceni među velikanima poslijeratne umjetnosti. Galerist Alphonse Chave u Vanceu je okupljao brojne umjetnike, od Dubuffeta do Giacommetija, Pevsnera i Cesara. Novi pravci, novo okruženje i nove tehnike kojima je eksperimentirao doveli su do promjene u Kopačevu izričaju u odnosu na onaj koji je njegovao u Firenci. Nije čudno stoga da ga francuski teoretičar i kustos Michel Tapié u svojoj knjizi Un art autre (Drugačija umjetnost) smatra začetnikom neformalne umjetnosti (art informel) poznatije kao umjetnost enformela. Pritom ga stavlja rame uz rame s najvećim tada živućim umjetnicima poput Rothka i De Kooninga.

Na kraju, izlagači su zaključili kako im je cilj pridružiti ime Slavka Kopača narativu svjetske umjetnosti nakon Drugoga svjetskog rata. Monografija u izdanju Gallimarda, čiji je utemeljitelj Gaston Gallimard svojevremeno ustupio na korištenje prostor artbrutovcima pokraj svoje knjižare u Parizu, dodatno naglašava neraskidive veze toga renomiranog izdavača i umjetničkih velikana druge polovice 20. st.

Volovi, 1967., kombinirana tehnika na šperploči, 128x161 cm, privatna kolekcija. Foto: Damir Fabijanić

Monografija Ombres et matières – Shadows and Materials, uz povijesnoumjetničke analize, kontekstualizacije i valorizacije, pridonosi i poznavanju Slavka Kopača kao osobe donoseći intervju s Annie Le Brun (razgovarala Pauline Goutain 2020. godine), pjesnikinjom i teoretičarkom koja je napisala nekoliko predgovora za Kopačeve izložbe, inače suprugom našega poznatog pjesnika nadrealista Radovana Ivšića. Osim što su supružnici prijateljevali s Kopačem, čak su i živjeli u istoj ulici u predjelu Montmartre. U knjizi se nalazi i intervju s Pierreom Chaveom (razgovaralo sve troje autora u Venceu 2019), sinom Alphonsea Chavea, vlasnika galerije Chave u Venceu u kojoj su izlagali Giacometti, Man Ray, Max Ernst, Magritte, Kopač i Dubuffet. Valja spomenuti i intervju Fabricea Flahuteza s Kopačevom prijateljicom, novinarkom Michèle Bidault van Tongeren, koja je redovito dolazila u Zbirku art bruta kako bi razgledavala djela o kojima se skrbio Kopač i divila im se. Vrijedni dokumenti su i sljedeći Kopačevi intervjui: s Lidijom Tocilj razgovarao je za radio­emisiju Susreti i poznanstva (Radio Zagreb) 1984. godine, dok je s Mirkom Galićem razgovarao u dva navrata 1982. godine. Autori monografije pratili su Kopačeve tragove u gradovima u kojima je živio i radio, istražili arhive i razgovarali s brojnim sugovornicima, a spoznaje su sublimirane u djelu koje rezimira i dokazuje značaj stvaralaštva Slavka Kopača.

Detalj s izložbe. Foto: Damir Fabijanić

Uz bogat pregled umjetnikova života i stvaralaštva monografija donosi i arhivske dokumente kao što su razne korespondencije, primjerice one između Kopača i Bretona.

U monografiji se prvi put sustavno obrađuju Kopačeva pjesnička ostvarenja kao primjeri sveobuhvatnog umjetničkog djela, u kojem umjetnik vodi brigu i o sadržaju (poeziji) i o samom izdanju (papir, ilustracije, uvez, tehnika umnožavanja).

Izdavanje ove monografije potvrđuje ponovno probuđeni interes za Kopača, ali i međunarodni značaj umjetnika koji je većinu svog života živio i stvarao u Parizu. Tomu pridonosi i činjenica da je francuski Nacionalni centar umjetnosti i kulture Georges Pompidou odlučio u svoje zbirke uvrstiti nekoliko radova Slavka Kopača te pripremiti izložbu posvećenu njegovu radu. Time Kopač postaje prvi hrvatski umjetnik kojemu Gallimard izdaje monografiju, a Pompidou posvećuje izložbu.

Drugi dan simpozija održala su se tri panela od kojih je prvi nosio naziv: Kopačeva ostavština: reinterpretacija i valorizacija djela Slavka Kopača. Panel je moderirala kustosica izložbe »Kopač«, Anita Ruso Brečić. Roberta Trapani otvorila je panel temom Kopačeva umjetnost u kontekstu firentinskog miljea 40-ih godina. Trapani je govorila o prvim Kopačevim izlaganjima u Italiji kada izlaže na XXIII. venecijanskom bijenalu 1943. godine kao umjetnik koji predstavlja NDH uz još trinaest umjetnika (Bruno Bulić, Josip Crnobori, Jozo Kljaković, Miroslav Kraljević, Ivan Meštrović, Antun Mezdjić, Antun Motika, Juraj Plančić, Josip Račić, Ivo Režek, Slavko Šohaj, Antun Augustinčić, Emanuel Vidović). Iste godine Kopač upisuje studij povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Firenci kod profesora Colaccichija. U tom vremenu oslobađa se akademizma i ograničenja impresionizma te daje slobodu slici. Unatoč ratnom okruženju njegovi motivi nisu sumorni, nego su pod utjecajem avangarde i geometrijske apstrakcije. Nakon rata u društvu jačaju frankofilni osjećaji pa grupa Art Club (apolitička udruga bliska futuristima) organizira mnoge izložbe u Firenci na kojima izlažu Cocteau, Modigliani i dr. Picassov Harlekin, Matisseove grafike i Morandijeve mrtve prirode naslućuju se u novom Kopačevu rukopisu nakon 1945. godine. Postojale su u tadašnjim krugovima tvrdnje o tome kako je slikar i ilustrator Vinicio Berti svojim mitom o Parizu kao glavnom međunarodnom gradu umjetnika utjecao i na Kopačev odlazak u Pariz 1948. Trapani primjećuje da bi utjecaj na Kopačevu promjenu stila mogao imati i Chagall, iako on to sam nikad nije priznavao govoreći da njegov bestijarij i pejzaži potječu iz slavonskih priča njegova djeda.

Drugo izlaganje prvog panela održao je Fabrice Flahutez na temu Kopač i Breton, prijateljstvo prema umjetnosti i poeziji. Flahutez je promatrao odnos Kopača i Bretona kroz zajednički interes sitne plastike, odnosno figurica koje je Kopač izrađivao nadahnut inuitskom odnosno eskimskom tradicijom za galeriju nadrealista. Kopač je 1949. oslikao poemu Andréa Bretona U pogledu božanstava, a za Bretona je izradio i stelu s vlastitim crtežima u koju je intervenirao tekstom Bretonove pjesme. Poznato je da su ga suvremenici-nadrealisti iznimno cijenili kada su mu organizirali veliku izložbu u galeriji À lʼétoile scellée 1954. godine, a tekst za izložbu napisao je tada najveći živući francuski pjesnik Benjamin Péret. Izložba je bila putujućega karaktera pa je omogućila široj publici upoznavanje s Kopačevim radom. Poznati su novinski članci koji govore o izložbama primitivizma i nadrealizma u Sjedinjenim Američkim Državama koji spominju Kopača kao jednog od izlagača na izložbama u Texasu i Kentuckyju.

Kopač je nešto kasnije priznao kako se nije »uklapao u Bretonovo nadrealističko evanđelje«. Kopač se u nadrealizmu, kao ni u drugim pokretima i stilovima, nije ukorijenio. Svi su ga okrznuli i ostavili trag na njegov izričaj ali ni jedan nije prevladao niti postao vodeći u Kopačevoj umjetnosti. Da je Kopač bio istinski bibliofil potvrđuje i poezija koju je samostalno pisao, uređivao, opremao i tiskao. U Italiji je izrađivao grafike s bakropiscem Luigijem Bartolinijem, a nakon dolaska u Pariz počeo je izrađivati litografije. Dubuffet i Kopač 1948. godine kupili su prešu za izradu litografija za potrebe Društva art bruta.

Kopačevo prvo izdanje oslikane poezije nosi naziv Gađanje mete (Tir à cible, 1949). Umjetnik je pisao naizmjence horizontalno i vertikalno, pa se čini da riječi plešu po papirima. Priča o doživljajima proživljenima na jednom sajmenom danu raspoređena je na šest stranica koje su presavijene u formi harmonike. Još jedna presavijena stranica ukrašena je crtežima čudnovatih hibridnih životinja. To jedinstveno izdanje svojim skromnim papirom, malim dimenzijama, nedostatkom margina i nekorištenjem fontova poznatih firmi paradigmatski je primjer artbrutovskog pristupa izdavaštvu: male ilustrirane knjige koje ručno izrađuju autori bilo kojim sredstvima. Ostalu svoju poeziju (npr. Pijani šešir, 1969., Moji sati prebogati, 1972) izdao je kod Pierrea Chavea u Venceu.

Prvi panel zaključen je izlaganjem Pauline Goutain na temu Ispred art bruta: Kopačeva raznolika i jedinstvena kreativnost. Goutain je započela predavanje pričom o ranim Kopačevim radovima koje je još 1932. godine napravio kao gimnazijalac u Vinkovcima. U tim radovima vježbao je perspektivu i volumen na već korištenom papiru tehnikom tuša ili tinte. Materijali za slikanje nisu bili pretjerano dostupni ili odveć pristupačni stoga jako rijetko nailazimo na ulja na platnu iz tog vremena. Ipak 60-ih godina slika tušem i akvarelom te izrađuje monotipije koje su izrađivane na platnu filigranskog tipa ispod kojih se nalazila bugačica za upijanje viška tinte. I na njima stvara efekt transparentnosti jer razvodnjene boje briše prstima ili komadima platna. O činjenici da nije bio opterećen time kakvom se podlogom koristio svjedoči papir na kojem je izrađivao svoja djela. Vrlo često s druge strane slike mogla se naći služba mise iz anglikanske crkve ili reklama za fotografski film.

Umjetnički materijali Slavka Kopača nisu bili ograničeni na samo uobičajeni ili očekivani slikarski i kiparski dijapazon materijala. Uz keramiku i emajliranu lavu koristi plutene čepove za otiskivanje, koru drveta, žicu, vezice i raznu užad, šljunak i bojene kamenčiće, kaširani papir, jedan je od pionira korištenja lijevanog olova na slici, a prvi koristi slojeve rezane automobilske gume. Njegove slike ne nalaze se nužno samo na platnu, iz tehničkih razloga koristio je drvene ploče, panele ili šperploču.

Drugi panel nosio je naziv: Revitalizacija Kopača u hrvatskim institucijama, privatnim zbirkama i stručnoj literaturi, a moderator je bio Dino Medvedec. Iva Sudec Andreis (viša kustosica, voditeljica zbirke Slavko Kopač u Galeriji Klovićevi dvori), koja je predstavila povijest zbirke od 70 djela koju je Kopač poklonio ovoj instituciji za života; Hrvoje Vulić (ravnatelj Gradskog muzeja Vinkovci), koji je predstavio planove muzeja za postav od 50 Kopačevih djela koja će biti izložena u Galeriji likovnih umjetnosti »Slavko Kopač« u njegovu rodnom gradu, a koja su muzeju poklonili Kopačeva pokojna supruga Paulette i pokojni sin Laurent; Željko Marciuš (muzejski savjetnik u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti te savjetnik kustosice pri odabiru djela i izradi postava izložbe »Kopač«), koji je predstavio zbirku od 21 djela koja se čuva u NMMU te približio publici Kopača kao majstora arhetipskih motiva koji je u svojim motivima poznakovio cijeli svijet; Igor Loinjak (povjesničar umjetnosti, predavač na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku), koji je Kopačevu umjetnost predstavio u kontekstu suvremenih teorijskih pristupa. Tamara Floričić (predsjednica udruge ArtRencontre – Udruga za promociju edukacije, kulture i umjetnosti) je navela kako se udruga osnovala 2019. godine nakon akvizicije Kopačevih djela iz aukcijske kuće Drouot u Parizu 2017. godine. Kroz udrugu kolekcija je katalogizirana, a nakon toga pokrenuti su razgovori i suradnja sa znanstvenicima iz Francuske u svrhu istraživačkog rada i publikacije rezultata. Takav primjer upravo je suizdavaštvo s nakladničkom kućom Gallimard te suorganizacija izložbe »Kopač«, simpozija kao i suizdavaštvo kataloga izložbe. Udruga promovira Kopačev rad i kroz internetske platforme poput web stranice te kanalima društvenih mreža Instagram i Facebook. Svoj rad upotpunjuju suradnjom s renomiranim međunarodnim institucijama kao što su Centre Pompidou, LAM i Claremond Ferrand Metropole Museum.

Treći, ujedno i posljednji panel simpozija, nosio je naziv Sjećanja, otkrića i nove perspektive, a moderirao ga je Dino Medvedec. Prvo izlaganje predstavila je Anita Ruso Brečić, povjesničarka umjetnosti i kustosica izložbe »Kopač«, naslovljeno Kopačeve korespondencije: između Pariza i Hrvatske. Publika je dobila uvid u novootkrivenu korespondenciju Kopača i umjetnika Josipa Vanište od ukupno četiri pisma koja se čuvaju u Zakladi Josip Vaništa, te u pismo upućeno likovnom kritičaru Otu Švajceru koje je pohranjeno u MLU Osijek. Korespondencije su novi izvor za razumijevanje Kopačevih promišljanja o samoj umjetnosti, kao i o njezinu statusu u vremenu u kojem Kopač piše svoja zapažanja.

Drugo predavanje U ateljeu Kopača od 1984. do 1985. održala je Nella Arambašin, povjesničarka umjetnosti sa Sveučilišta Bourgogne-Franche-Comte. Arambašin je prepoznala Kopača još kao studentica doktorskog studija na Sve­učilištu Sorbonne u Parizu kada se odlučuje pisati svoj rad po principu monografije umjetnika. Autorica se prisjetila kako je prvom prigodom kada je vidjela Kopačeve slike doživjela holističko iskustvo. Svjedoči o promijenjenom pogledu na slikarstvo kada je hermeneutičkim iskustvom pod utjecajem Foucaultove filozofije spoznala heterotopiju Kopačevih lokacija. Heterotopiju možemo definirati kao mjesto koje je povezano s drugim mjestima i s njima se nalazi u međusobnom odnosu koji mu je istodobno i kontradiktoran jer zrcali odnose utopijskog mjesta. Za razliku od utopije kao nestvarnog mjesta, heterotopije postoje u civilizacijskim sredinama i reprezentiraju sva ostala realna mjesta, ali su osporena i obrnuta, kako tvrdi Foucault.

Arambašin smatra kako kontralokacije Kopačevih motiva postoje izvan svih mjesta otuđujući se od epohe, ali su učinkovito lokalizirane. Autorica prepričava kako je imala omogućen posjet umjetnikovu atelijeru jednom mjesečno te kako je iz prve ruke promatrala Kopača na djelu. Vidjela je Kopačev zaštitnički odnos prema djelu protiveći se njegovoj prodaji. Primijetila je da je pauze u stvaralaštvu koristio kao retrospektivne refleksije. Iz razgovora s njim saznaje kako je Kopač s dvanaest godina otkrio časopis Vijenac, iz kojeg je oduševljeno trgao reprodukcije i spremao ih u vlastitu memoriju pritom učeći opću povijest umjetnosti.

Dražen Švagelj (Kopačev prijatelj i gradonačelnik Vinkovaca od 1994. do 1997) u vrlo osobnom obraćanju Kopača je predstavio kao iznimno ugodnu osobu za društvo, ali i kao brižno stvorenje koje je tijekom Domovinskog rata proživljavalo teške trenutke odsječen od svojega rodnoga kraja koji je prolazio kroz godine ratne agresije. Osim anegdota iz njihovih razgovora mogao se čuti i zvučni zapis jednog njihova telefonskog poziva koji je Švagelj pripremio kao iznenađenje okupljenima. Nakon Kopačeve smrti sudjelovao je na izložbi koju je grad Pariz kao priznanje umjetniku organizirao u Gradskoj vijećnici 1996. godine.

Na samom kraju simpozija autori monografije Pauline Goutain, Roberta Trapani i Fabrice Flahutez najavili su nove suradnje i izložbene projekte u Francuskoj u cilju promidžbe Slavka Kopača.

Simpozij Kopaču u čast potvrdio je kako je dijalog oko Kopača itekako potreban da bi se i široku publiku osvijestilo o njegovoj važnosti kako za hrvatsku tako i za svjetsku umjetničku scenu. Okupljeni oko Kopača prilikom njegova ponovnog predstavljanja u Zagrebu nakon 25 godina, izlagači i publika još jednom su se imali prilike uvjeriti kako je iz Hrvatske potekao umjetnik svjetskog renomea.