Priča o ljudima i brojevima

Bremenito je pripovijedati o kosinjskom kraju, naseljenom plemenom Japoda još u antičko vrijeme. Vidjela Kosinjska dolina i osvajača i nedaća, knezova, popova i redovnika, a uz ratove neprekidno je trajala i vječna borba s prirodom. Za preživljavanje. Za glavu iznad vode, doslovno i preneseno. Daleke su i priče o mogućoj prvoj glagoljaškoj tiskari u 15. stoljeću, kao i leksikografske crtice o Hrvatima pridošlima iz Ogulina i Gornjega Pokuplja nakon potpisivanja mira u Srijemskim Karlovcima na izdisaju 17. stoljeća, u vrijeme popa Marka Mesića. Granica vjera odavno je granica opstanka. Bijela kuga danas je snažnija i brža od svih žrtava u ratovima 20. stoljeća i višedesetljetne najave potapanja ličkih mjesta Gornji Kosinj i Mlakva, snažnije promicanih u nepravilnih pet valova od 1997. do ovih koronskih godina. Zbog aktualiziranja projekta Hidroenergetskoga sustava (HES) Senj 2, točnije izgradnje Hidroenergetskoga sustava Kosinj i Hidroelektrane Senj 2, nametnulo se postaviti Kosinjsku dolinu središnjom temom ovoga broja Hrvatske revije, pristupajući joj s povijesnoga, demografskoga, glagoljaškoga, arheološkoga i geološkoga stajališta. Ili jednostavnije, uvidjeti stvarno stanje danas prije dalekosežnih zahvata sutra.

Za manje upućene spomenimo da Kosinjska dolina u prostorno najvećoj Ličko-senjskoj županiji (5353 km²) ima šest naselja, uz spomenuta dva mjesta predviđenoga potapanja još su tu Donji Kosinj, Kosinjski Bakovac, Lipovo Polje i Krš. Neka se znaju i zaseoci Gornjega Kosinja; Lopar, Šušanj, Pod Jelar i Draga te donjokosinjski Vukelići, Jugovići, Sv. Ivan, Draškovići, Selišće (Selište), Rudinka i Goljak. Opuštenu demografsku sliku Kosinjske doline, s čak 92,5% manje stanovnika u usporedbi s 1910. godinom, detaljno tematizira dr. Nenad Pokos. Navezano na njegov prilog, vrijedi istaknuti kako između dvaju posljednjih popisa stanovništva u Republici Hrvatskoj cjelokupna Ličko-senjska županija ima 8034 stanovnika manje u odnosu na 2011., naime, službeni broj Državnoga zavoda za statistiku iznosi 42.893 žitelja u odnosu na 50.927 osoba popisanih prije jedanaest godina. Na području općine Perušić živi manje od dvije tisuće stanovnika (1987), od toga šest stotina stanovnika u Kosinjskoj dolini, među kojima ih je 92 u Gornjem Kosinju te 31 u Mlakvi koje se u nove stanove općinskoga središta planira izmjestiti projektom HES-a. Tek nešto bolje prolazi »nepotopivi« Donji Kosinj s 323 žitelja, viši od gornjega brata imenjaka jer je nazvan po toku rijeke Like, a ne po nadmorskoj visini.

Kosinjski most i Donji Kosinj. Foto: Marina Sever-Podoreški

Sve su rjeđi svjedoci koji pamte potapanje sela Sveti Ilija zbog izgradnje brane-umjetnoga jezera Kruščica dovršenoga 1971. godine. Iza svake brojke krije se obiteljska povijest, nastojanja da Lika, imenom i rijekom, preživi nastojanja »svoje« Hrvatske elektroprivrede, zajedno s bogatstvom prirodne i društvene baštine o kojoj svjedoče i naši sugovornici.

Kako navodi arheologinja dr. Tatjana Kolak iz Muzeja Like u Gospiću, »za šaku megavata« teško je pojmiti posljedice te strateške odluke i sve ono što bi, zajedno s velebnim, kamenim Kosinjskim mostom iz 1936. godine (prema nacrtu inženjera Milivoja Frkovića), u budućnosti postalo temom podvodnih istraživanja. Jalovi sastanci i dugi pregovori, nacrti i dokumenti napravljeni prije dogovora s lokalnim stanovništvom, prijedlozi za izvlaštenjem zemljišnih čestica i mogućega preseljenja u Perušić, ekonomija ispred čovjeka, sve se to dugo odvija pred očima hrvatskih građana, naviknutih na centralizaciju i kimanjem glave moćnicima. Ili prešutnim slaganjem. Iza grubih brojki i procjena štete krije se dolina ponosne rijeke, s pretpostavljenim otiscima prvih dviju glagoljskih knjiga (Misal po zakonu rimskoga dvora i Glagoljski brevijar) koji su ušli u svjetsku tiskarsku povijest i Guttenbergov muzej u Mainzu.

Neovisno o prijeporima povjesničara glede mjesta tiska i smještaja kosinjskoga pavlinskoga kloštra, ostao je 22. veljače 1483. godine neprocjenjivom vrijednošću koja bi, zajedno s baroknom crkvom sv. Antuna Padovanskoga, koja bdije nad Gornjim Kosinjem, mogla biti viđena u budućnosti isključivo ronilačkom opremom i suvremenom podvodnom snimateljskom aparaturom. Kako je navedeno na službenim mrežnim stranicama Hrvatske elektroprivrede »HEP realizacijom projekta namjerava iskoristiti preostali hidropotencijal na slivovima Like i Gacke dogradnjom postojećeg hidroenergetskog sustava (HES) Senj, koji sada koristi vodu kao energent pretežito u temeljnom režimu. Projekt podrazumijeva izgradnju velike akumulacije i dodatnih kapaciteta u svrhu prebacivanja proizvodnje u vršni dio dnevnog dijagrama. Time će se omogućiti kapacitet za injektiranje velike regulacijske snage u elektroenergetski sustav fleksibilnim hidroagregatima spremnim na brzu promjenu snage«.

Dok se projekt HES Senj 2 ne ostvari (ili se odustane od njega) iznad vode drži se, eto, 123 osobe koje se odupiru preseljenju u ime kapitala, kako god se gospodarstvo odvijalo daleko i drugačije od staroga načina ličkoga života, išibanoga velebitskim burama i napaćenoga otapanjem snjegova s premoćne planine.

Ove je godine upravo na znakovit datum 22. 2. 2022. posvećen Danu hrvatske glagoljice i glagoljaštva, kojim se obilježava rođendan prvotiska, osnovano Znanstveno-
-kulturno društvo Kosinj s ciljem očuvanja i promoviranja arheoloških, speleoloških, kulturnih i prirodnih vrijednosti kosinjskoga kraja. Za predsjednika Društva izabran je dr. Milan Bošnjak, a za tajnika mr. Ivan Mance. Na određen način nastavak je to djelovanja Naučnoga i kulturnoga društva Kosinj koje je prije 55 godina (22. veljače 1967) osnovao književnik i publicist Zvonimir Kulundžić, također s naglaskom na mjesto hrvatskoga prvotiska.

Unazad nekoliko godina brojni pojedinci kao i udruge za zaštitu okoliša pokušavali su različitim akcijama zaustaviti projekt koji se poput aveti nadvio nad nekoliko naraštaja stanovnika na širem području Kosinja. Nažalost, ti napori nisu dosad naišli na razumijevanje odgovornih koji uime potencijalnog energetskoga napretka brišu tragove hrvatske povijesti, kulture, nacionalnog identiteta, a ljude koji ondje generacijama žive odlučuju raseliti, odstraniti, poput stabala koja kad se odvoje od snažnih stoljetnih korijena postaju suha, umiru.

Nisu dosad urodile plodom ni inicijative i nastojanja Zelene akcije svih godina da spriječi nepovratno uništenje Kosinjske doline. Mali znak sveučilišnoga buđenja došao je sa zagrebačkoga Borongaja. Fakultet hrvatskih studija u prosincu 2021. donio je Zaključak o štetnosti i nužnosti odustajanja od projekta Hidroelektrane Kosinj. Među ostalim, iznesenim u sedam točaka Zaključka, navodi se (točka IV.) da je projekt planiran na posebno vrijednom području koje se preklapa s ekološkom mrežom NATURA 2000 i negativno će utjecati na preostalo stanovništvo Kosinjske doline i okolnih užih i širih područja. »Provedba projekta uvjetovala bi pogoršanje mikroklimatskih obilježja i stanovništvu bi okolnih mjesta donijela više magle i niže temperature, što potvrđuju i iskustva s postojećom akumulacijom Kruščica«, nastavlja se u Zaključku te u posljednjoj točki podsjeća kako bi stanovništvo svoja ognjišta trebalo napustiti prisilno, što je poseban oblik nehumanoga preseljenja te kako bi zauvijek pod vodom nestalo sedamnaest vrijednih arheoloških nalazišta i tri sakralne građevine: župna crkva sv. Antuna u Gornjem Kosinju iz 1692. godine, kapela sv. Ane u Šušnjevu i pravoslavni hram sv. Nedelje u Mlakvi.

Postavlja se pitanje zašto još uvijek šute druge institucije čija je zadaća i misija štititi povijest, kulturu i baštinu i koje se diče humanističkim usmjerenjem. Protivnici potopa nikako nisu protiv ekonomskog i energetskog napretka; oni samo razumno traže da se u skladu s razvojem znanosti i tehnologije razmotre alternativne mogućnosti dobivanja energije kojih zasigurno ima i koje ne idu na štetu čovjeka, na štetu jednoga kraja, i na koncu na štetu hrvatskoga nacionalnog bića/identiteta.

Neprihvaćenim su se pokazali i prijašnji prosvjedi protiv uništenja hidrocentrale i jezera u Švici, vapaji danas pokojnoga ličko-senjskoga biskupa Mile Bogovića da se ispravi ta pogrješka jer se za manje ulaganja može (ili se moglo) dobiti više struje. Isto je zasad prošao i posljednji vapaj svećenika Gospićko-senjske biskupije iz listopada prošle godine, kada su potpisali i izjavu o protivljenju u vezi s potapanjem Kosinjske doline. Inicijator izjave bio je kosinjski župnik Pero Jurčević.

»Župnik nam je predočio oko 450 potpisa ljudi Kosinja (a to je ogromna većina) koji se protive tom projektu potapanja sela i prisili da oni napuste svoju rodnu grudu. Ljudima Like još su uvijek jako živa tragična iskustva progonstva sa svojih ognjišta tijekom Domovinskog rata, i oni koji su to proživjeli dobro znaju koliko je to bolno. Pa zar im u slobodi i miru trebamo priuštiti takva iskustva?«, stoji među ostalim uz svećeničko iščuđavanje što se ni Ministarstvo kulture nije usprotivilo tom projektu »uništavanja vrijednih spomenika kulture«.

A komu, pobogu, i služi struja nego sve izmorenijem i napuštenijem ličkom stanovništvu, umornom, starom, pomalo i pomirenom s globalnim zadanostima. Njima se nudi ukupno 140 radnih mjesta prema popisu Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje (10. ožujka 2022., op. a.) od kojih 48 otpada na uslužna i ugostiteljska zanimanja. Brojke iskazuju egzistencijalnu muku svih koji su ostali na ličkoj ledini mukotrpno zarađivati svoj kruh. Ako je konačni cilj da Lika bude posve napuštena i zaboravljena, plan se odlično kotrlja i bez utjecaja HEP-a. Ali bojazan kako bi projekt HES-a Senj dokrajčio i posljednju mrvicu optimizma posve je opravdan, barem u navedenim okolnostima dugih pregovora bez zadovoljstva obiju strana za stolom.

Ako se najava potapanja promatra samo kroz geološku prizmu, dr. Mladen Garašić podsjeća na 65 speleoloških objekata i 7 injekcijskih zavjesa, čija se gradnja ne bi smjela odvijati bez nazočnosti iskusnih speleologa hidrogeologa. Upravo o tome je riječ, da se hladne glave unaprijed pretpostavi potencijalna (sveobuhvatna) šteta i usporedi s mogućom financijskom dobiti. Ovako, mijenjanjem u hodu, višedesetljetnim pritiscima, improvizacijom koja jednokratno ne može donijeti dobro na duge staze (ili obale) legitimno je iskazati skepsu. Jer, sutra će doista možda biti kasno. I potopljeno. Nema vajde ni povjerenja u naknadnu pamet, osobito dok se još može razborito i argumentirano sve staviti na papir. Poslije potopa – samo sjećanja. Ako nisu uzaludna, kao i nekadašnjim stanovnicima Svetoga Ilije.