Obrazovanje i digitalno doba

Ova je knjiga izišla potkraj lipnja 2021. godine, u trenutku kada se zbrajaju iskustva i prakse u obrazovanju u koje nas je dovela pandemija virusa COVID-19. Autori knjige dolaze s tri sveučilišta te kroz svoje, kako navodi u recenziji Damir Boras, »osobno, profesionalno i znanstveno bavljenje obrazovanjem« govore o digitalnoj transformaciji u obrazovanju. Knjiga je organizirana u sedam cjelina: 1. Digitalna transformacija: Koje i kakve promjene slijede, 2. Institucijske strategije, 3. Obrazovne institucije i informatička revolucija, 4. Integracija tehnologije u učenje i poučavanje, 5. Obrazovanje u vrijeme pandemije, 6. Digitalne kompetencije nastavnika za poučavanje u digitalnom dobu, 7. Trendovi i pravci razvoja.

Kroz sedam poglavlja, od institucijskih strategija do trendova i pravaca daljnjeg razvoja, ova knjiga daje primjere i odgovore vezane uz digitalnu transformaciju u obrazovanju, ali i postavlja pitanja. Naglasak je stavljen na promjene koje dolaze s digitalizacijom i potrebu transformacije cjelokupnog društva, a autori kao pokretača promjena vide obrazovni sustav kroz integraciju tehnologije u učenje i poučavanje poduprto digitalnim kompetencijama nastavnika za digitalno doba. Zato se teme kao što su digitalna transformacija, institucijske strategije, kompetencije nastavnika, cjeloživotno obrazovanje obrađuju i kroz europske dokumente i smjernice koje su stavljene pred države članice. Autori sveobuhvatno i gotovo vizionarski predstavljaju pojedine teme, koje se tek nakon tiskanja knjige pojavljuju i u EU dokumentima. Primjer je Strategija europskih sveučilišta koju Europska komisija donosi u siječnju 2022., u kojoj se navodi da sustav visokog obrazovanja ima ključnu ulogu u oporavku u postpandemijskom vremenu, kao i u oblikovanju održivih i otpornih društava i ekonomija Europe. Cilj je Strategije pomoći i omogućiti sveučilištima da se prilagode promjenjivim uvjetima, da napreduju i pridonose otpornosti i oporavku Europe. Uz to se ističe i izgradnja sveučilišta bez zidova koja zahtijeva prioritete kao što su reforma akademskih karijera, promocija interdisciplinarnosti i jačanje uloge u društvu.

Uloga obrazovanja tako se sagledava i kroz izlazni rezultat toga procesa, a to je razvoj svih segmenata društva i ekonomskog napretka koji se realizira preko kvalitetnih i digitalno kompetentnih nastavnika i studenata za digitalno doba. Obrazovanje mora dati ishode kroz digitalno spremne radnike i građane za digitalno tržište rada. Iako je okosnica knjige usmjerena k razvoju digitalnih kompetencija nastavnika i postavljanju uvjeta za njihov razvoj, ona se ipak sadržajno osvrće i na posljedice loših strategijskih odluka koje su onda usporavale promjene. O posljedicama kašnjenja u integraciji tehnologije u učenje i poučavanje i situaciji u kojoj su se obrazovne institucije našle u vrijeme pandemije govore autori osvrćući se na Strategiju znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske. Strategija ima definirane konkretne mjere koje treba provesti i održavati, a dio njih se odnosi na mjere za razvoj i širenje primjene e-učenja, uvođenje ekspertnih sustava za poučavanje te drugih suvremenih metoda poučavanja utemeljenih na informacijskoj i komunikacijskoj tehnologiji. Uz Strategiju je donesen i Akcijski plan, ali je izostala sustavna realizacija mjera, posebice u visokom obrazovanju. Visokoškolske ustanove trebaju razvijati jasne vizije i dobre strategije za visoko obrazovanje u digitalnom dobu kako bi u potpunosti iskoristile mogućnosti digitalnih tehnologija. Izazovi pri izradi strategija za visoko obrazovanje u digitalnom dobu mogu biti ako je pristup više usmjeren na infrastrukturu i digitalne uređaje, odnosno tehnološku inovaciju. Cilj strategija visokog obrazovanja u digitalnom dobu ne bi trebao biti pružanje digitalnih usluga, nego poboljšanje poučavanja i učenja digitalizacijom.

Odnos prema razvoju vještina 21. stoljeća mijenja i odnos prema postojećim kurikulima. U tom kontekstu već je i Strategija znanosti i obrazovanja stavila naglasak na osposobljavanje sveučilišnih nastavnika za korištenje digitalnih obrazovnih alata u svrhu stvaranja digitalnih obrazovnih sadržaja koji će biti primjenjivi u digitalnome obrazovnom okruženju njihovih sveučilišnih kolegija. Osim osposobljenosti sveučilišnih nastavnika za izradu digitalnih obrazovnih sadržaja na temelju kojih bi studenti mogli redovito pratiti nastavu u digitalnome obrazovnom okruženju, preporuke koje su tada inicirane donijele su neke pomake i promjene, ali one nisu bile dovoljne ili bar nisu bile dovoljno brze, što se pokazalo u vrijeme pandemije. Nije postojala Strategija koja bi govorila što i kako u kriznim situacijama, niti je bilo programa i obveze stručnog usavršavanja nastavnika za nove načine rada i za sam proces vrednovanja znanja i vještina studenata. Autori sveučilišta vide kao središta istraživanja i inovacija koja u suradnji s gospodarstvenicima podupiru regionalni razvoj.

No, uspjeh bilo koje vizije ili strategije ovisi ne samo o dostupnosti tehnologije nego i o razini potpore koju nastavnici i studenti mogu dobiti kako bi mogli istraživati i implementirati tehnologije u nastavu. Autori su vrlo dobro izdvojili činjenicu da su znanstvena i tehnološka dostignuća koja su ugrađena u obrazovanje izlazni potencijal za ekonomski razvoj. Isto tako i obrazovanje shvaćaju kao proizvodnu snagu i stoga kao strateški prioritet ističu digitalno obrazovanje na svim razinama. Pri tome se osvrću i na državnu politiku koja treba osigurati da okruženje u kojem visokoškolske ustanove djeluju podupire i financijski. U tom kontekstu i sam proizvodni rad obrazovanja ima i dobar proizvodni rezultat. Ova knjiga, iako joj to nije eksplicitan predmet bavljenja, primjerima upućuje i na trendove i pravce razvoja obrazovanja. Autori u svom razmišljanju o razvoju brojnih alata i tehnologija ističu da nastavnik vrlo često gubi bitku jer ne može tolikom brzinom pratiti novosti, upoznati se s njima te osmisliti na koji način ih integrirati u obrazovni proces. U tom radu i nastojanju potrebna mu je pomoć, a autori ju vide kroz program stalnoga stručnog usavršavanja i jačanja nastavničkih kompetencija koje moraju pratiti vrijeme i promjene koje se događaju.

Također, razvoj digitalnih kompetencija nastavnika u skladu je s potrebama usavršavanja nastavnika o kojima govori i Europska komisija i niz dokumenata na koje se autori knjige pozivaju.

Posebno ističu: »Inovativno visoko učilište razumije, istražuje i promovira nove načine rada sa snažnom vizijom fokusiranom na digitalno. Pri tome se osnovna misija sveučilišta ne mijenja da bi se postigla dugotrajna transformacija, no potrebno je biti spreman na nove načine promišljanja o tome kako budućnost obrazovanja treba izgledati«. Ova knjiga potiče nas na istraživanje i razgovore te nove i drugačije načine promišljanja budućnosti obrazovanja.

Sada je važno osigurati najviši mogući stupanj uključenosti svih, oslanjajući se na dokument koji je Europska komisija donijela u okviru dokumenta Strategic framework – Education & Training 2020, gdje se ističe šest novih prioriteta, a jedan je od prioriteta i aktivnije korištenje inovativnih pedagogija i alata za razvoj digitalnih kompetencija. Zahtjev za gotovo trenutačnom digitalnom transformacijom visokih učilišta nije samo zahtjev za uvođenjem tehnologije nego i zahtjev za pokretanje ili modificiranje procesa i ljudi s odgovarajućim znanjima i vještinama.

Pitanje koje autori postavljaju sebi i svima ... jesmo li u kašnjenju s donošenjem odluka, politika i strategija koje nas usmjeravaju? U svojim razmišljanjima i traženju odgovora traže i naše odgovore. Već u prvom poglavlju govore o pripremi strategije digitalne transformacije, prilagodbi akcija koje iskorištavaju informacijsku tehnologiju i otvorene obrazovne resurse kako bi se otvorio pristup digitalnom učenju i virtualnoj razmjeni i inovacijama u obrazovanju, kroz razvoj kurikula u kojima su digitalne tehnologije ugrađene u praktično učenje relevantno za život. U svojoj se analizi oslanjaju na potporu mehanizmima za razmjenu, ažuriranje i primjenu međunarodnih standarda relevantnih za obrazovanje u hitnim situacijama i krizama te uspostavu sustavnog modela za razvoj nastavničkih kompetencija za primjenu tehnologija i e-učenja. Nastavnici su i dalje ključni za znanje, ali se njihova uloga značajno mijenja. Autori knjige kažu da uz »Ono što čini početnu (inicijalnu) edukaciju nastavnika koja pruža solidne temelje znanja; kompetencije u poučavanju, organizacijske vještine; ekspertizu kolegija koji poučavaju; stručnost u korištenju različitih obrazovnih resursa, uključujući tehnologiju i kontinuiranu pedagošku i tehničku podršku nastavnicima« treba i društvena ali i politička potpora. Upravo je politička podčinjenost obrazovanja i ovisnost o politici usmjerila autore da formuliraju zadatak i preispitaju osnovne ciljeve i smisao digitalne transformacije u obrazovanju. Otuda onda i uloga i važnost nastavnika, kao mentora, koordinatora i poticatelja obrazovnog procesa. Kroz e-učenje oni vide mogućnost da u središtu obrazovnog procesa bude polaznik (student), koji preuzima aktivnu ulogu i odgovornost za ishode obrazovanja. S druge strane, kroz cijelu se knjigu ističe uloga valorizacije digitalnih kompetencija nastavnika kao dodane vrijednosti. Za zaključak se nameće i rečenica autora da »digitalna transformacija danas više nije pitanje izbora – ona je neizbježna, neophodna i nezaobilazna. Odnosi se na proces koji započinje od trenutka kada organizacija počne razmišljati o uvođenju digitalnih tehnologija u svim područjima poslovanja i traje do trenutka njihove potpune integracije. Danas, nakon krize koju je izazvala pandemija bolesti COVID-19 i svega što smo prošli, jasno je da smo već duboko zakoračili u digitalnu transformaciju, ali važno je to da sada sve probamo sustavno složiti, strateški planirati i realizirati«.

Na kraju, kao što su recenzenti Damir Boras i Nikola Mrvac naglasili, s obzirom na to da knjiga spaja teorijske koncepte i praktična znanja, od koristi može biti svim dionicima obrazovnog procesa, od menadžmenta do nastavnika i studenata.