Lička glagoljaška baština

Pusta i slabo naseljena prostranstva nisu oduvijek bila slika širega ličkoga prostora. Turska pustošenja nakon kojih se taj kraj nikad nije u potpunosti oporavio, stoljetni graničarski način života te sve snažnije iseljavanje tijekom prošloga stoljeća i današnjih dana znatno su osiromašili život toga podneblja. Nemali je broj napuštenih sela kao i onih koja će se s odlaskom posljednjih stanovnika pretvoriti u ledine s ostatcima njihovih starih drvenih i kamenih kuća privlačeći u dolazećim vremenima uglavnom poglede znatiželjnih putnika. S takvim strelovitim propadanjem naselja i broj se izvornih svjedoka i glasnogovornika ličkoga kraja znatno smanjio. Sve su to, nažalost, samo neke od okolnosti zbog kojih se Lika u odnosu na druge hrvatske krajeve u puno manjoj mjeri nezasluženo pojavljuje u društvenom i kulturnom javnom prostoru. O povijesti nekih nepovratno izgubljenih naselja kojima će se, sa sve glasnijim najavama skorašnjega potapanja, uskoro pridružiti Kosinj, budućim će naraštajima o tome povijesno važnome mjestu smještenu u samom srcu Like ostati samo pisani tragovi i obiteljska svjedočanstva danas živućih iseljenih mještana. Ovim se radom stoga nastoji ostaviti podsjetnik na nekoć slavnija vremena ličke povijesti, i to glagoljaške baštine širega ličkoga, ali i užega područja Buške županije (Bužana), kojoj je među ostalim pripadao i kosinjski kraj.

Iako je više uglednih istraživača poput Eduarda Hercigonje, Marije Agnezije Pantelić, Stjepana Damjanovića, Petra Runje, Josipa Bratulića, Matea Žagara, Vesne Badurina Stipčević u svojim studijama isticalo važnost ličkoga područja, u javnom se prostoru pojam hrvatskoga glagoljaštva najčešće vezao uz istarsko, kvarnersko, primorsko i zadarsko područje u kojem je, za razliku od onog ličkoga, glagoljaška tradicija ostala znatno dulje živjeti uhvativši dublje korijenje u nekoj općoj narodnoj svijesti. Ono što je ostalo sačuvano od glagoljaške baštine Like odavno je, katkad zajedno sa svojim tvorcima, napustilo taj kraj. Osim toga, s turskim pustošenjima, ali i raznim drugim događajima, nepovratno je nestao nemali broj glagoljskih knjiga. Danas se neke od najvažnijih knjiga ne samo ličke nego i hrvatske glagoljaške povijesti općenito čuvaju u znamenitim europskim knjižnicama: Parizu, Berlinu, Oxfordu, Beču, Vatikanu, Moskvi, Ljubljani, i naravno Zagrebu. Po njima su, iako ne uvijek, i dobile ime: Vatikanski deseti brevijar, Berlinski misal, Oksfordski zbornik i sl. Sam put kojim su tamo dospjele odaje razne zanimljive pojedinosti iz njihove povijesti te povijesti glagoljaštva općenito.

Čitanje iz Knjige Mudrosti u Misalu kneza Novaka (1368)

Osim već spomenute Buške županije koja je obuhvaćala prostor između Velebita i porječja donje rijeke Like, u srednjem vijeku poznajemo još nekoliko županija koje su se prostirale na području koje danas zovemo Likom, a koje se od 19. st. počelo širiti na »Gacku dolinu, Plitvice i Brinje te na uže zakapelsko zaleđe od Modruša pa sve do Rakovice« (Holjevac 2009: 431). To su srednjovjekovna Gacka koja je obuhvaćala čitavo područje rijeke Gacke i pritoka, Lika koja je zapremala gornji tok rijeke Like i njezine pritoke te Krbava koja je zauzimala šire prostore oko Krbavskoga polja (Birin 2015). Lika je, uz Krbavu i Gacku, bila jedna od prostorno najvećih ličkih županija. Tako se već na Bašćanskoj ploči navode imena župana dviju velikih županija: krbavskog Desimira i ličkog Martina (Mratina). Uz Bušku, još je nekoliko manjih županija smještenih u krškim poljima: Brinjska, Hotučka, Lapačka, Nebljuška, Odorjanska i Unska (Kekez 2012: 97). Bužani će nestati početkom 16. stoljeća kada većinu ličkih županija, tj. cijelo područje osim Gacke s brinjskim krajem, zauzimaju Osmanlije.

Ličko glagoljaštvo

Važan čimbenik gospodarskoga, društvenoga i kulturnoga života glagoljaštvo je imalo upravo na području južno od Gvozda (Male Kapele) gdje je uživalo naklonost plemenitih Draškovića, Mogorovića i Frankapana (Hercigonja 1983: 258). Dio toga prostora pokrivala je Krbavska biskupija u kojoj je, ističe Bogović, glagoljica bila prisutna u liturgiji, u svakodnevnim zapisima i kancelarijskim spisima knezova frankapanskih. Štoviše, dok su u drugim biskupijama »biskupi i svjetovni gospodari pisali latinicom, u modruškoj je glagoljica bila službenim pismom biskupa i kaptola te internih crkvenih dokumenata« (Bogović 1991: 71, prema Šimić 2018). Njezin je društveni položaj primjerice u Istri bio znatno slabiji s obzirom na to da ondje nije uživala potporu narodne vlastele ni domaćih glagoljaških biskupa. Upravo je to jedan od razloga zbog kojeg svećenici iz ličkih krajeva kao pismeni ljudi dolaze službovati u Istru, a oni istarski naručuju i kupuju glagoljske knjige iz Like i Krbave (Pantelić 2013: 233). Prema njezinim je riječima glagoljska pismenost u 14. i 15. st. uhvatila najdublje korijenje na krbavskom i kvarnerskom području. U to vrijeme ličko--krbavska regija postaje »značajnim središtem kulturnog i književnog života glagoljaškoga kruga, posredničkom zonom u prijenosu liturgijsko-književnih i iluminacijskih, likovno-stilskih utjecaja iz obalnih centara (Zadar, Nin) prema sjeveru i sjeverozapadu, u pravcu Pokuplja, Kvarnera i Istre« (Hercigonja 1975: 218). Osim toga, Marija Agnezija Pantelić (2013: 232) čak ne isključuje mogućnost da je »kolijevka najstarije hrvatske glagoljske književnosti bila na kopnu, u podvelebitskom kanalu, u Krbavi i dalje na jugu u zadarskoj dijecezi, kojoj je pripadao i Nin«.

Prikaz svetoga Mateja evanđelista s otvorenom knjigom
u Misalu kneza Novaka (1368)

Berlinski misal (1402) Bartola Krbavca

Kada govorimo o ličkim glagoljskim knjigama u obzir uzimamo one koje su nastale ili se koristile u Lici te koje su pisali pojedinci podrijetlom iz Like, ali ne nužno uvijek na ličkom tlu. Josip Bratulić naziva ih uglednim rukopisima koji su od osobita značenja za povijest naše srednjovjekovne kulture. S ličkoga područja tako potječe više potpunih glagoljskih misala: Novakov (1368), Berlinski (1402), Ročki (oko 1420), Beramski prvi (oko 1426), Vatikanski osmi (1435), Novljanski (15. st.), Bribirski (15. st.); te i brevijara: Vinodol­ski (1485) Novljanski prvi (1459) Novljanski drugi (1495), Vatikanski deseti (1485), Metropolitanski (1442), dvosveščani Vatikanski peti (sredina 14. st.) i Vatikanski šesti (1379?), Bribirski (1470), možda i Moskovski (oko 1442–1443), čiji jezični čimbenici pokazuju da je mogao nastati u Lici. S ovim krajem povezujemo čak šest glagoljskih zbornika: Borislavićev (1375), Oksfordski (15. st.), Ljubljanski (15. st.), Kolunićev (1486), Petrinićev (1503) i možda Tkonski (početak 16. st.) (Damjanović 2008). Od sedam plenarnih brevijara duljih lekcija većinu čine oni povezani s Likom: Vatikanski peti i Vatikanski šesti (1379), Moskovski (1443), Vatikanski deseti (1485), Dabarski (1486), Drugi novljanski (1495) i Prvi novljanski (1459).

Među liturgijskim knjigama ličkoga područja istaknuto mjesto zauzima Misal kneza Novaka, jedna od najljepših hrvatskoglagoljskih knjiga vrlo zanimljive povijesti. Misal je nazvan po Novaku Disislaviću od Ostrovice Ličke od roda Mogorovića, dvorskom vitezu hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca. Bio je upravitelj Nina u Hrvatskoj i Salgóa kraj Salgótarjána u Mađarskoj. Taj je misal, kako stoji u kolofonu, pisan za spas Novakove duše, kao zavjetni dar crkvi u kojoj će knez vječno počivati: U to vrijeme, dok sam bio ugarski knez šolgovski, a u Dalmaciji ninski, napisah ovu knjigu za svoju dušu, pa neka se dade onoj crkvi u kojoj ću vječno počivati (u suvremenom prijevodu, Žagar 2020: 11). Knez Novak, iz staroga plemićkoga krbavskog roda Mogorovića, pratio je kralja Ljudevita I. Anžuvinca (Loiša) na vojnim pohodima, a on mu je uzvraćao vjernost i privrženost »mnogim imanjima« (Pantelić 2013: 314). Njegova je Ostrovica, čiji se ostatci danas nalaze u selu Ostrvica smještenom južno od Ličkog Osika prema rubnim dijelovima Krbavskog polja, u 14. stoljeću u vrijeme nastanka misala bila najvažnija plemenska lička utvrda.

Novakov misal iz 1368. najstariji je datirani hrvatskoglagoljski misal. Pisan je kao misal po zakonu rimskoga dvora i sadrži sve dijelove potpunoga rimskog misala osim kalendara. Riječ je o bogato iluminiranoj knjizi pisanoj svečanim pismom koju krase brojni raskošni inicijali, zatim četiri minijature s prikazima evanđelista te dvije velike minijature s prizorima Raspeća i prikazom Imago pietatis. Veći inicijali uglavno su bogato urešeni i obojeni zlatnom bojom. Općenito se smatra da po ukrašenosti zlatnom bojom taj misal nadmašuje sve druge hrvatskoglagoljske misale.

U kratkom ulomku o prolaznosti ovozemaljskog života (dva osmeračka distiha i parafraza uvoda eshatološke pjesme Pisni na spomenutje smrti) koji se pojavljuje u kolofonu misala zapisani su najstariji hrvatski stihovi: I pomisli v’saki h(rьst)ьnin’ / da sa svêt ništare ni / ere gdo ga veĉe lûbi / ta ga br’že z’gubi / nu oĉe pomisli v’saki sada / ča se naide ot nasь tada / gda se d(u)ša strahomь smete / a dila namь se skriti nete (u suvremenom prijevodu: I neka pomisli svaki kršćanin da ovaj svijet ništa nije. Tko ga više ljubi, taj ga brže zgubi. Pa još neka pomisli svaki ovdje sada, tko se od nas nađe tada, kad se duša strahom smete, a djela nam se skriti neće, Žagar 2020: 11). U Novakovu misalu nalazi se najstariji hrvatskocrkvenoslavenski prijevod latinske mrtvačke srednjovjekovne sekvencije Dies irae (Sudac gnjevan hoće priti) iz 13. st., koja se pripisuje Tomi da Celanu. Riječ je o jednom od najstarijih poznatih prijevoda navedene sekvencije u Europi, a koja se u tom glagoljskom misalu pojavljuje prije nego u rimskim latinskim misalima.

Taj misal, koji je nastao u okviru krbavske glagoljske tradicije, ima istaknuti položaj u kontekstu hrvatskoga glagoljaštva. Smatra se da je nastao prema predlošku misala iz ženskoga benediktinskoga samostana sv. Marije u Zadru da bi u 15. st. prvo služio kao uzor Bartolu iz Krbave pri iluminiranju glagoljskih kodeksa, a potom postao glavnim predloškom u priređivanju prve hrvatske tiskane knjige – Misala po zakonu rimskoga dvora. Pretpostavlja se da je tomu pridonio njegov sadržaj, kneževsko podrijetlo te raskošna opremljenost knjige. Iz kasnijih zapisa saznajemo da je nakon Novakove smrti 1405. njegov sin Petar misal prodao za 45 zlatnika crkvi sv. Jelene u Donjoj Nugli i crkvi sv. Petra u Gornjoj Nugli blizu Roča u Istri, te da poslije dospijeva u Izolu, gdje žakan Juri 1482. na marginu dodaje zapis: Vita Vita. štampa naša gori gre tako ja oću da naša gori gre. Upravo je taj zapis, među ostalim, potaknuo Mariju Agneziju Pantelić na uspoređivanja Novakova misala i hrvatskoga prvotiska. Da je Misal kneza Novaka bio u rukama poznatih istarskih glagoljaša, pokazuje zapis o epidemiji kuge koja je vladala Ročem oko 1512. godine Šimuna Grebla, pisara iza kojeg nam je ostalo nekoliko važnih kodeksa (Tumačenje muke, Kvarezimal i Kvadriga duhovna).

Bartol Krbavac (14. st. – poslije 1421), pisac i iluminator, jedan je od najznamenitijih ličkih glagoljaša. Prema istraživanjima Petra Runje (2014: 157) znamo da su ga oslovljavali etnonimom njegova podrijetla de Corbavia (Ja Bartol rečeni pisac plemenšćinu Kerbavac), no da je rođen u Zadru. Bartolovo se ime veže uz stvaranje čak četiriju kodeksa, od kojih su se sačuvali Berlinski (1402), Ročki (oko 1421) i Beramski (ljubljanski) misal (oko 1426), dok je Bakarski brevijar iz 1414. izgubljen. Svoje remek-djelo Berlinski misal pisao je na širem području juga Krbave za popa Vlka, sinovca koprivskoga opata Vitka, opata benediktinskog samostana sv. Jurja na rijeci Koprivi (današnjoj Zrmanji). Bartolovi kodeksi, prema riječima njihove vodeće istraživačice Marije Agnezije Pantelić, odaju vješta i darovita pisara, ali i prvorazrednoga krasnopisca zadivljujućega kaligrafskog umijeća. Ljepota njegova likovnog izričaja ogleda se u brojnim minijaturama, raznolikim geometrijskim oblicima, kombinacijama dvopleta, tropleta, lepeza i spirala lišća, te elegantnim inicijalima koji se pojavljuju u gotovo svakom stupcu (Pantelić 2013: 216). Svoj specifični stil ukrašavanja rukopisa prenio je iz Krbave u Primorje i Istru, gdje je vjerojatno osnovao radionicu.

Dosad navedeni rukopisi središnje su knjige krbavskoga kulturnoga kruga koji već u drugoj polovici 14. i početkom 15. st. ima svoje pisce i minijatore: kneza Novaka, Bartola i Petra pisca. Uz Hrvojev misal, upravo su Novakov misal i Bartolovi kodeksi najljepše iluminirane glagoljske knjige. No osim misala ličko je područje iznjedrilo neke od najreprezentativnijih hrvatskoglagoljskih brevijara: Novljanski drugi, Vatikanski peti i Vatikanski šesti, Dabarski i Moskovski brevijar. Njima se, u kontekstu potpunih brevijara s duljim lekcijama pridružuju Novljanski prvi i Vatikanski deseti. Osim što su svi nabrojeni brevijari nezaobilazni u rekonstrukciji hrvatskoglagoljske Biblije, neki od njih poput Dabarskoga brevijara, koji je pripadao crkvi sv. Kuzme i Damjana u Dabru, čuvaju jedinstvene glagoljske oficije: službu u čast sv. Dujma i Legendu o sv. Margareti (Badurina Stipčević, Mihaljević, Šimić 2012: 259).

Uvodna stranica Prvoga beramskoga misala (oko 1426) Bartola Krbavca

Neki su brevijari upravo po svojim zapisima zauzeli trajno mjesto u kulturnoj povijesti hrvatskoga naroda. Prvi je od njih glasoviti zapis popa Martinca plemenom Lapčanina, kaligrafa, iluminatora, i glavnoga od ukupno pet pisara Drugoga novljanskoga brevijara (1495), pisanoga u Grobniku za pavlinski samostan i crkvu sv. Marije na Ospu nedaleko od novljanskih zidina za vrijeme pavlinskoga vikara Valentina i priora Franka Budišića iz plemena Mogorovića, koji je vjerojatno bio i naručitelj kodeksa. Na kraju temporala toga brevijara pop Martinac 1493. piše svoj potresni povijesni zapis o Krbavskoj bitci. Dunja Fališevac naziva ga našim najljepšim srednjovjekovnim spisom koji svjedoči o tadašnjoj visokorazvijenoj nacionalnoj i domoljubnoj svijesti. Njegov zapis, smatra Čupković (2009: 1), uvelike nadilazi brevijarsko navođenje podataka o nastanku knjige i povijesno izvješće, a koje u manjem opsegu nalazimo i u drugim brevijarima, primjerice u Dabarskome brevijaru, u kojem stoji: u to vrijeme bijahu velike teškoće i nevolje od Turaka. A taj brevijar pripada crkvi sv. Kuzme i Damjana u Dabru. Nije, naime, riječ o suhoparnom svjedočanstvu, nego o pripovjednom tekstu s dramskim i lirskim elementima nadahnutom starozavjetnom Knjigom o Juditi, koju je zajedno s drugim čitanjima pop Martinac unosio u službeni dio brevijara (Damjanović 2020). Kao ilustraciju njegove zabrinutosti i potresenosti tragedijom navodimo kratak ulomak iz zapisa, u Damjanovićevu (2004: 266) prijevodu na suvremeni hrvatski jezik: I k tomu bio sam u brizi i stalno ožalošćen mišlju zbog velikih ratova i nemira koji su se zbili u naše vrijeme, koji digoše Turci koji potječu od Izmaila, sina Abrahamova sluškinje Agare, protiv svih zemalja svijeta. I zauzevši Grčku i Bugarsku, Bosnu i Albaniju, navališe na narod hrvatski šaljući velike čete.

O događaju koji se zbio nekoliko godina prije same Krbavske bitke, kada Turci sve silovitije haraju područjima zapadno od Bosne, svjedoči dulja bilješka Vida dijaka zapisana 1500. na posljednjem listu Vatikanskoga petoga brevijara. Riječ je o detaljnom opisu hvalevrijedna pothvata dobrih muža Okruglane i Tribihovićane i njihovih dobrih žena, koji svoim blagom urešivahu kaleži i rizami, knigami, krovom, i vsaku dobrotu ka pristoji svetoj crkvi, da prikupljanjem novčanih sredstava (dukata i soldina), ali i raznih drugih dobara, zajedno s pribanušom tribihovićkim Benkom Palilićem 1487. otkupe brevijar koji su im oteli Turci. Upravo taj zapis vjernika crkve sv. Ivana iz sela Tribihovići (Tribihovo) i Okruglane, koja su se nalazila u Gackoj u okolici Dabra na području Ivana V. Frankapana, na dirljiv način iskazuje »duboku emotivnu povezanost naših ljudi s glagoljskom knjigom« (Hercigonja 1983: 260 81). Taj je događaj izravno svjedočanstvo o ljubavi i privrženosti koju su obični mještani, uz svoje svećenike i duhovnike, gajili prema glagoljskoj knjizi. Sam kraj zapisa svojevrsna je opomena budućim redovnicima, koji budu službu božiu va te knige vršili, da čuvaju knjigu kako joj se ponovno ne bi izgubio trag, a nadasve da mole za duše onih zaslužnih za njezin povratak: Let gospodnih 1487. tecaše kada ove knige otkupismo od popa Luke iz Otišja, ke bihu Turci vzeli, a biše je izgubil pop Radoš. I otkupiše je dobri muži Okruglane i Tribihovićane, zač učiniše pomoć ki čim more za te knjige (Ibler 2009: 226).

Dakako da među zapisima nalazimo i one o pojedinim uspješnim borbama protiv Turaka, primjerice o porazima turskih četa kod Bilaja, Gospića, Lapca i Korenice. Tako se u zapisu iz Karolinškoga homilijara, za koji se pretpostavlja da je potkraj 14. ili početkom 15. stoljeća najvjerojatnije nastao u sjeveroistočnoj Istri ili na nekom prostoru nedaleko od Rijeke, a tijekom 15. i 16. st. nalazio se u Lici, nižu hvalospjevi o smionosti i hrabrosti kneza Ivana Karlovića koji često s Turci boĵe činaše i koji je turskoj vojsci na ličkom prostoru odolijevao gotovo dva desetljeća, sve do dvadesetih godina 16. st. (Kekez 2012: 109, Reinhart 2016: 480).

Osim liturgijskih knjiga, vrijedni spomenici ličkoga glagoljaštva odnose se na brojne pravne isprave koje čine četvrtinu glasovite Kukuljevićeve zbirke Acta Croatica, koja sadržava hrvatske pravne akte datirane od 12. pa sve do kraja 16. stoljeća. Isprave plemenitih ličkih sudbenih/rotnih stolova (Like, Krbave, Bužana, Huma, Nebljuja, Lapca), smatra Eduard Hercigonja, zbog specifičnoga jezičnog oblikovanja i istančana proznog stila, sa svojim slikovitim kazivanjem, razvijenim osjećajem za detalje, izravnim obraćanjima, dijaloškim formama, znatno se razlikuju od isprava iz ostalih krajeva. U njima tako nerijetko pratimo prilično žive i uvjerljive opise svih etapa sudskih procesa, razne prigovore, prosvjedovanja, neutemeljena optuživanja i slično. Tako se u jednoj ispravi iz 1484. iz Bužana prokuratori senjskog biskupa Pavla, a među kojima se nalazi osnivač Senjske tiskare Blaž Baromić, spore s draškim opatom fra Ivanom zbog uzaludna putovanja na sud: zato mi proteš’tivamo naše spize i trud’ i škode, ke bi nam’ priš’le cić’ toga puta, ili ke bi nam’ mogle priti, a to zvrh’ fra Ivana, opata draškoga, ki je uzrok’ tomu da mi te pute činimo (Acta Croatica 2017: 234–235).

Posve su drugačije oblikovane frankapanske isprave koje su očekivano diplomatički složenije te katkad sadrže stilizirane arenge s biblijskim citatima, najčešće o prolaznostima ovozemaljskih vrijednosti, poput primjerice isprave iz 1493. u kojoj se pavlinskom samostanu sv. Jelene u Senju, samo jednoj od mnogobrojnih njihovih darovnica pavlinskim samostanima, daruje selo Košćice i njegov kotar u buškoj župi. Osim toga, upravo su oni od svih velikaša najviše njegovali glagoljsko pismo. Stoga je ovdje teško nabrojiti sve glagoljske zapise, epigrafske spomenike i kolofone u kojima se spominju frankapanska imena. Nemali je broj kasnije dodanih zapisa o događajima iz života pripadnika te znamenite velikaške obitelji: o posjetima Danskoj, zarukama, svadbi i sl. S druge pak strane, spominjanje kneza Bernardina Frankapana, najznamenitijega Hrvata kraja 15. i početka 16. st., u pjesmi Tri Marije hojahu (Tvoje uskrišen’je / Bože obranjen’je / našeg gospodina / bud’ kneza Brnardina / Bože silne vlasti / daj mu biti v časti) u Tkonskom zborniku iz 16. st., koja štoviše završava molitvom za kneza Bernardina, vodi k pretpostavci da je taj kodeks mogao vjerojatno nastati na frankapanskim posjedima, točnije na potezima koji su se protezali od Novoga u Vinodolu, preko Modruša pa sve do Ozlja.

Osim što više gore nabrojenih liturgijskih knjiga ide u red najljepših i najraskošnije ukrašenih kodeksa (Novakov misal, Berlinski misal, Ročki misal), u ličkim se rukopisima čuvaju neki jedinstveni tekstovi u kontekstu hrvatske glagoljske, pa i srednjovjekovne književnosti uopće. Osim toga, sa širega ličkoga prostora dolazi i dosad jedini poznati glagoljski rukopis pisan za redovnice, i to one šibenskoga samostana sv. Julijana. Ispisali su ga pisac glagoljaš Grgur Borislavić iz modruške Gorice, po kojem se taj kodeks danas naziva Borislavićevim zbornikom (katkad i Pariškim), te manjim dijelom Stipan pisac i prvad Mikula iz Istre. Riječ je ujedno i o najstarijem očuvanom zborniku iz 1375. godine i jedinom glagoljskom kodeksu vezanom za Šibenik, koji je prvi primjer ranije razvojne faze glagoljskih zbornika u kojima većinski liturgijski sadržaj sve više ustupa mjesto neliturgijskim tekstovima (Hercigonja 1975: 131). Njegov glavni pisac, Grgur Borislavić, jedno je vrijeme bio javni bilježnik i kancelar Skradina. U isticanju iznimne književnopovijesne važnosti toga zbornika Vesna Badurina Stipčević (2016: 13) navodi primjer teksta Muka svete Margarite, sačuvana još samo u Oksfordskom zborniku, a koji pokazuje kako je i glagoljska tradicija znala utjecati na latinične svetačke tekstove.

Ne zaboravimo kako među ličnostima koje su stvarale povijest Senjske tiskare, točnije druge faze njezina rada, nalazimo i Urbana iz Otočca. On je, kako pokazuju kolofoni, bio uključen u pripremanje za tisak čak triju senjskih izdanja: Naručniku plebanuševu (1507), Tranzitu sv. Jeronima (1508) i Korizmenjaku (1508). Sve su komponene i korežene dominom Urbanom’ i Tomasom’ Katridarićem.

Glagoljaštvo u Buškoj županiji (Bužanima)

Bužani (Bužane), odnosno Buška županija (katkad nazivana i Bužanska), zauzimala je područje donjeg toka rijeke Like omeđeno Velebitom te županijama Likom, Krbavom i Gackom. Prostor je to kojim vladaju Frankapani i Kurjakovići od plemena Gusić, iako se plemeniti bužanski rodovi uspijevaju oduprijeti njihovoj apsolutnoj kontroli (Jurković 2019: 331). Pod Kurjakovićima su se Bužani nalazili od 1387. do 1426., a potkraj 14. st. Kurjakovići postaju gotovo pa nasljednim buškim županima (Botica 2011., Jurković 2019).

U drugoj polovici 15. st. na području Bužana u Zažićnu Donjem na brdu Gradčini plemeniti Draškovići iz roda Kršelaca podižu crkvu sv. Marije, a potom 1490. osnivaju i pavlinski samostan. Njihova isprava jedan je od duljih ličkih pravnih spomenika, a glavninu njezina uvoda čine pohvale Djevici Mariji. Iz darovnice kraljeva kapetana Žarka Draživojevića koji je 1488. nadario crkvu znamo da je ona sazidana prije 1490., no tada još nema spomena samostana. Samostan koji je brzo stekao naklonost župe su darivali Frankapani, prvo Mihovil 1492., a potom Anž (Ivan VIII.) Frankapan, koji 1500. daruje polovicu svojega zemljoposjeda kod Bočaća u kosinjskom kraju te još neke sjenokoše.

Postoje pretpostavke da se drugi buški pavlinski samostan nalazio u Kosinju, na što bi mogao upućivati popis posjeda Martina Frankapana iz 1464., gdje se navodi kako je »tome posjedniku pripadalo i patronatstvo crkve sv. Marije koja se zove Opatija« (Pavičić 1962: 65). U Glavinićevu spisu Brevis et compendiosa duorum Comitatuum Regni Croatia Likae et Corbavie descriptio stoji kako je »u Kosinju nekada narod slavio Boga u sedam crkava« (Pavičić 1962). Kosinjski se samostan, smatra Pavičić, mogao nalaziti na uzvisini pokraj rijeke Like na kojem danas stoji crkva sv. Petra, te bi čak mogao biti stariji od onoga iz Zažićna. Kao prilog tomu govori kako se i danas na području Selišta, između Rudinke i Donjega Kosinja, nalazi povelik hatar koji se zove Kloštar (Pavičić 1962: 64). Ipak, drugi autori poput Kamila Dočkala koji popisuje čak 32 pavlinska samostana ne spominju kosinjski, nego samo onaj iz Zažićna (Horvat 2003: 127). Ovdje je svakako potrebno spomenuti najveći samostan s prostora Krbavske, poslije Modruške biskupije, a to je samostan sv. Nikole na Gvozdu modruškom. Zna se kako je nastanak brojnih glagoljskih spomenika upravo vezan uz pavlinske samostane s obzirom na to da su pavlini-glagoljaši glagoljicu upotrebljavali u liturgiji, ali i javnome životu. Nažalost, pavlini se u Bužanima nisu dugo zadržali te su s provalama Turaka koje su obilježile prva desetljeća 16. stoljeća utočište pronašli u primorskim krajevima i Novom.

Među ličkim pravnim ispravama u Kukuljevićoj zbirci Acta Croatica nemali je broj onih koji se barem dijelom, ako ne i u potpunosti, odnose na Bužane. Izraz buški knezi spominje se tako već u poznatoj ispravi (listini) iz Počitelja iz 1393. gdje stoji: Mi Tomaš’ i Butko, krbavski, lički, buški i pročaja knezi (Acta Croatica 2017: 34).

Najstarija sačuvana isprava buškoga rotnog stola iz Tržića (18. 2. 1450) izdana je plemiću Jurju Pendiću iz Marinaca. U više pravnih isprava spominju se kneževi Ivan i Juraj Kosinjski. U ispravi o prodaji plemenšćine Petra iz sela Mohlić iz 1484. u kojoj se Ivan Kosinjski pojavljuje kao jedan od četiriju sudaca buškoga rotnog stola nalazimo više primjera vrlo živopisnih izjava niza svjedoka. U kasnijem prijepisu isprave prema kojoj je Anž (Ivan VIII.) Frankapan od Jurja Kosinjskoga 1489. preuzeo Kosinj i pripadajuća sela na sedam godina (Acta Croatica 2017: 281) pojavljuje se slikovit opis Kosinja: Najprvo nam da svoj grad Kosinj osebujni, ki je v Bužah v Bočaći k kneštvi buškom, i tolikoj nam da svoje plemenite plemenšćine: najprvo Šrakvinu, selo drugo pol Buk, treto selo Botuke, četerto selo Hotilju vas, a sebi ostaviše svoju plemenitu plemenšćinu didinu selo Kosinj, ko derži svojim stricem Ivanom v Bočaći, sa vsim kotarom kosinjskim malim i velikim, suhim i sirovim, s poljem, goru i sinokoši, s vodu i s viri, i s malinišći i studenci, kadi se ribe love, i s općinami i s crikvu, i tukoj v Strijah za se ostaviše (Acta Croatica 2017: 352–353).

Zapisi iz pojedinih rukopisa pokazuju kako se na buškom području odvijala pisarska i naručiteljska djelatnost. Utvrđeno je, među ostalim, da su neki naručitelji bili podrijetlom iz Bužana, ili su neko vrijeme prije i poslije nastanka pojedine knjige boravili u buškom kraju. Potvrđeni su i primjeri u kojima buški pisari sastavljaju kodekse za svoje gatanske naručitelje. Utvrđeno je da je nastanak nekoliko knjiga povezan ili uz kosinjska vlastelinstva ili mjesta za koja danas govorimo da pripadaju u kosinjski kraj.

Prva se takva potvrda odnosi na fragment misala iz Podbrezja u Sloveniji, točnije na zapis koji se pojavljuje na dnu margine nakon teksta koji se čitao na 24. nedjelju po Duhovima. U njemu se spominju pop Juraj iz Srakvine i pop Martin v’ Bucih, odnosno svećenici iz dvaju sela koja su uz Hotilju i Botoke pripadala kosinjskom vlastelinstvu. Zbog oštećenosti fragmenta nije posve jasno da li pop Juraj 1374. kupuje ili prodaje misal, no gotovo bez sumnje možemo reći kako se misal u tom kraju ili koristio do 1374. godine kada je prodan ili je pak upravo tada kupljen za liturgijske potrebe. U tome fragmentu Janez Zor (2008: 659) pronalazi još jednu potvrdu krbavske pisarske škole koja je odgojila mnoge važne pisare, pri čemu treba istaknuti kako se ovdje pod Krbavom podrazumijeva prostor Krbavske biskupije, kojoj je pripadao i kosinjski kraj, i koji je ipak širi od područja Krbavske županije (Bogović 2019: 92).

Fragment iz Podbrezja (1374?)

Zbornik Tomaša Petrinića (1503) (Izvor: Mile Bogović, Glagoljica. Bitna odrednica hrvatskog identiteta, Zagreb)

Druga knjiga usko povezana s Kosinjem odnosi se na Zbornik Tomaša Petrinića iz 1503. Buški pop Tomaš Petrinić (Bana Dvora z Bužan’ plemene Stupić) početkom 16. st. sastavlja zbornik za gatanskoga svećenika Matiju Gašćanina ki tada biše držitel crikve svete Marije v Elovici i arhiprvad Brinski. Pripadao je plemićkom rodu Stupića koji su po ugledu među buškim rodovima bili odmah iza Poletčića, a čiji su članovi bili posjednici diljem Bužana (u Kosinju, Mohlićima, Šćitaru, Banjem Dvoru, Srijanima, Psivićima). Osim toga, od ukupno četiri sudca koja su činila rotni sud u Bužanima, dvojica su se redovito birala iz roda Stupića. U vrijeme kada nastaje zbornik plemićki rod Petrinić, kojem pripada naš pop Tomaš, bio je najbrojniji buški rod, nadmašivši potkraj 15. st. rod Poletčića (Jurković 2019: 331–322). Iz jedne sinjske isprave doznajemo da pop Tomaš Petrinić još 1512. boravi u Banju Dvoru, mjestu koje se nalazilo na području današnjega Gornjega Kosinja, točnije sela Mlakve. Etimološki se, smatra Petar Šimunović (2003: 77), toponim može protumačiti kao moguće središte bana (vjerojatno od 7. do 10. st.) odakle se upravljalo, odnosno izdavalo isprave. Pavičić (1962: 68) čak piše kako u Banj Dvoru posjede nikad nisu imali Frankapani, nego samo obitelji plemenitih ljudi.

Petrinićev zbornik sadržava homilije iz Homilijara na Matejevo evanđelje i razne prozne tekstove (kapitule), potvrđene i u drugim glagoljskim rukopisima (Reinhart 1996), no glavninu ipak čini prijevod u izboru korizmenih propovijedi Sermones Quadragesimales glasovitoga talijanskoga dominikanca Jakova iz Varazze, autora Zlatne legende. Njegova zbirka pripada starijem tipu korizmenjaka sastavljena od homilija u kojima se tumači biblijski tekst, a ne od tematskih propovijedi u kojima uvodni citat (thema) predstavlja samo polazište u tumačenju neke bitne moralne teme, a koje primjerice nalazimo u Kolunićevu korizmenjaku. Riječ je o jednom od najpopularnijih korizmenjaka s kraja 13. i početka 14. st. koji među ranijim zbirkama korizmenih propovijedi nema premca u broju sačuvanih primjeraka i širokoj rasprostranjenosti. Hrvatski je prijevod, smatra Johannes Reinhart (1996: 401), nastao prema češkom izvorniku ili latinskom rukopisu sa staročeškim glosama za vrijeme boravka hrvatskih glagoljaša u Češkoj. Najvećim je dijelom sačuvan u Petrinićevu zborniku s obzirom na to da se u ostalim glagoljskim rukopisima te homilije pojavljuju na samo nekoliko mjesta.

Govorimo li o ličkim epigrafskim spomenicima, istaknimo kako je nekoliko njih vezano za Kosinjski Bakovac. Sva su tri natpisa u crkvi sv. Vida u Kosinjskom Bakovcu vjerojatno presenena iz ruševine stare crkve u srednjovjekovnom gradu Ribniku. U prvom se spominje datum gradnje nekadašnje crkve 19. 6. 1517. u vrijeme kneza Anža (Ivana VIII.) Frankapana i njegova oficijala Ivana Martinuševića. Drugi je natpis nastavak teksta s prvoga natpisa. Govori se da je u vrijeme gradnje porušene ribničke crkve god. 1517. župnik bio pop Jelušić, a Petrica Grubišić upravitelj njezina imetka (odvitnik). Treći natpis isklesan je od istog materijala, a pisala ga ja vjerojatno ista ruka. Fučić (1982: 217–218) stoga pretpostavlja da su sve tri ploče bile »zamišljene kao dedikativna oprema pročelja stare ribničke gradske crkve«. Druge natpise nalazimo u Brušanima (1512) na pragu sakristije, u Brinju na nadgrobnoj ploči sa župne crkve B. D. Marije kamo je dospjela iz stare crkve sv. Vida (1518), Bužimu, Udbini, dok je onaj iz župne crkve sv. Trojstva u Otočcu izgubljen. Lički kraj vjerojatno krije neke još neke neistražene natpise, poput onih kod Krbavice i Korenice koje prema svojim osobnim saznanjima navodi Darko Žubrinić (2012: 220), a koji svoju mrežnu stranicu o hrvatskom glagoljaštvu (cro­atianhistory.net) redovito, među ostalim, dopunjava raznim pojedinostima vezanim za njegovu ličku sastavnicu.

Homilija svetoga Grgura Velikoga u Drugome novljanskom brevijaru (1495)

Glagoljski natpis br. 219 u crkvi sv. Vida u Kosinjskom Bakovcu
 (Izvor: Darko Žubrinić, poveznica: https://www.croatianhistory.net/etf/kosinj.html)

Na temelju kalendarskog zapisa u Bribirskom brevijaru, čiji je rukopis istovjetan onom kojim je pisan brevijar, smatra se da je njegov pisar boravio u blizini Hoteša, današnjega Oteša, u Bužanima. Ipak, Vjekoslav Štefanić nije siguran odnose li se ostali zapisi o proštenjima na Marijine Blagdane na crkvu sv. Marije u Bužanima, ili pak na istoimene crkve u Gackoj ili Modrušu s obzirom na to da u jednom kasnije dodanom sitnom zapisu stoji »to je brvijal modriški«. Spomenimo kako je neki od čitatelja Bribirskoga brevijara (1470) naknadno u kalendar dodao zapis o zarukama (23. svibnja) i svadbi Franje Berislavića Grabarskoga i Barbare Frankapan (6. kolovoza). Barbara, kći Žigmunda Frankapana čijim je zauzimanjem 1460. osnovana Otočačka biskupija, bila je jedna od najutjecajnijih žena Frankapanki. Njezina je majka Jelena nakon suprugove smrti (1465) dobila pravo do kraja života živjeti u Hotešu, a braća su joj predala još tri sela u županiji Bužanima i neke čestice koje pripadaju Hotešu. Ta je sela u Bužanima Jelena ostavila svojim kćerima, iako zapravo nije bila njihov vlasnik nego doživotni uživatelj (Karbić 2012: 146–147).

Obrnuti je slučaj u zapisu Vatikanskoga desetog brevijara (1485), plenarnoga tipa brevijara s duljim lekcijama, iz čijeg zapisa doznajemo kako ga je dovršio domin Mihovil u svojoj kući u Bribiru za domina Jurša Parabočića iz Bužana, a koji je potom taj brevijar darivao samostanu sv. Jelene kod Senja.

Dabarski brevijar (1486) (Izvor: Stjepan Damjanović, Slovo iskona, Zagreb)

U Bužanima je nastao poznati Kolunićev zbornik, inače prvi hrvatskoglagoljski zbornik preslovljen na latinicu, i to još potkraj 19. stoljeća (Valjevac 1892). Pisao ga je žakan Broz (Ambroz) iz Dubovika u Buškoj županiji koji je potjecao od Kacitića iz roda Kolunić. Runje (2007) govori kako je nakon 1486. postao svećenik, a nakon 1505. javni bilježnik na Rabu. On je u kući naručitelja gatanskoga vikara Leonarda u Knežoj Vasi pokraj Otočca 1486. prepisao zbornik koji je po njemu nazvan Kolunićevim. Sastoji se od Korizmenjaka i Traktata o sedam smrtnih grijeha, tekstova posvjedočenih u više glagoljskih rukopisa (Damjanović 2008., Radošević 2014). Korizmenjak, koji je nastao prema još uvijek neutvrđenom, najvjerojatnije talijanskom, predlošku nalazimo u čak pet glagoljskih rukopisa, od kojih jedan potječe s početka 17. st. Jedan je prijepis toga Korizmenjaka, ali pod nazivom Kvarezimal, prepisao već spomenuti Šimun Greblo iz Roča. Sadržava tematske korizmene propovijedi u kojima se raspravlja o različitim lakšim i težim grijesima (o oholosti, lakomosti, taštini, neposlušnosti, lijenosti) ali i propovijed o Isusovoj muci na Veliki petak u kojoj se pojavljuju sve bitne značajke srednjovjekovnih pasionskih tekstova. Tekst traktata, koji nalazimo još u Ivančićevu zborniku i nekoliko glagoljskih fragmenata, hrvatski je prijevod jednoga dijela Kraljeve sume (Somme le Roi), glasovita priručnika kršćanskoga morala koji je 1279. sastavio Laurent iz Orléansa, dominikanski ispovjednik francuskoga kralja Filipa III.

No, s Bužanima bi se djelomice mogle posredno povezati još dvije knjige. Prva je Drugi novljanski brevijar (1495) koji većim dijelom pop Martinac piše po narudži Franka Budišića, priora pavlinskoga samostana u Novom. Taj se isti prior godinu dana prije Krbavske bitke u ispravi (1492), u kojoj buški župan Tomaš Mogorović i rotni stol uvode fratre pavlinskoga samostana sv. Marije u Zažićnom u vlasništvo nad plemićkim posjedom Dujma Vlajića u Mohlić, spominje kao počtovani redovnik i otac’ fratar Franko Budišić reda i regule svetoga Pavla prvoga remete (Acta Croatica 2017: 305). Šest godina poslije Bitke u darovnici istoimenom pavlinskom samostanu (1499–1500) navodi se kao prior: s priuromь više imenovane crikve s(vete) Marije i kloštra njeje, fratrom’ Fr[an]’kom Budišićem (Acta Croatica 2017: 357). Stoga postoji vjerojatnost kako se u Novom bio kratko skrasio bježeći od turske opasnosti da bi se ponovo, ali sada kao prior, vratio u samostan u Zažićnom. Prema ovome je Novljanski drugi brevijar dvostruko vezan uz ličke pojedince: većinom ga piše pop Martinac Lapčanin, a naručuje Franko Budišić, koji bi mogao potjecati iz Bužana s obzirom na to da se u ispravama spominje još nekoliko pojedinaca istoga prezimena. Osim toga, ovdje se može spomenuti kako su u Bužanima živjela plemena Kršelaca, Lapčana, Poletčića i Stupića (Pavičić 1962: 73, Jurković 2019). Nekoliko obitelji iz plemena Lapčana u Bužane doseljava već 1258., a isprave govore kako čak dvjesto godina nakon dolaska njihovi članovi buškoga rotnoga stola nerijetko nastavljaju isticati svoju pripadnost Lapčanima (Pavičić 1962: 66). S obzirom na to da obitelji iz plemena Lapčana još u 13. st. nalazimo izvan Krbavske i Lapačke županije, možemo pretpostaviti kako ni pop Martinac nije morao biti iz Lapca ili njegove okolice, nego je bio plemenom Lapčanin.

Kolunićev zbornik (1486) (Izvor: Stjepan Damjanović,
Slovo iskona, Zagreb)

Pavlova vizija u Oksfordskom zborniku (15. st.)

Početak Psaltira u Borislavićevu (Pariškom) zborniku (1375)

Druga se odnosi na naručitelja Oksfordskoga zbornika (Ms. Can. lit. 414) koji je prema narudžbi popa Mihovila Sultića u 15. st. prepisivao anonimni prepisivač. U ispravi iz 1460. on se kao s(i)nь Jur’ê Sultića z’ Gvo(z)dnice uvodi u posjed ostavštine domina Tomaša uica svoga (Hercigonja 2004: 329). Njegov je otac Jure Sultić, kako stoji u prvoj ispravi, bio iz Gvoznice, sela smještena u blizini Ostrovice Buške koje bi se danas moglo nalaziti na području Vaganca, tj. na području između sela Aleksinice i rijeke Like. Taj zbornik, koji je vjerojatno nastao između Senja i Modruša, sadržava jedini prijepis popularne eshatološke vizije Čistilište sv. Patricija (Čistilište sv. Patrika) i dulju verziju Pavlove vizije.

Poznato je da je u Istri boravio značajan broj svećenika iz Like, među ostalim i onih iz Bužana. Tako u Pazu u crkvi sv. Vida na groblju nalazimo natpis na freski iz 1461. u kojem se spominje plovan (kapelan) Andrij iz Bužana (va vrime gospodin Jurija Pazara i njegova kapelana Andrija iz Bužan) (Fučić 1982: 276). U 16. stoljeću nalazimo dva lijepim kaligrafskim pismom zapisana natpisa popa Andrija Prašića rodom iz Bužana, a koji se odnose na radove istarskoga majstora Antona s Padove, odnosno Kašćerge (Fučić 1982: 137). Pop Andrij je u crkvi sv. Jeronima u Humu zapisao natpis o vremenu izrade oltarnog retabla (1529), tj. humskog triptiha koji je stajao na glavnom oltaru. Drugi se njegov natpis nalazi u crkvi sv. Roka u Draguću: i ja pop Andrij Prašić va to vrime stah v Dragući za farmana, ki to zapisah (Fučić 1982: 137). U njima on spominje radove koje su izveli humski upravitelj, župani, podžupi i ostali dobri muži (Fučić 1982: 188–189). To su samo neki od ličkih svećenika čija imena nalazimo na istarskim freskama. Naime, »ličke i krbavske popove glagoljaše, zbog znanja, sposobnosti i zbog drugih moralnih kvaliteta pratio je na daleko dobar glas, te su birani za plovane na vrlo širokom prostoru od Istre do Hrvatskog primorja« (Bratulić 1988: 109).

Glagoljaši trećoredci iz područja na kojem se nalazila Buška županija spominju se od srednjeg vijeka pa do 18. stoljeća. Runje govori kako je na zadarskim otocima i kopnu povećan broj svećenika glagoljaša iz unutrašnjosti, iz važnih središta glagoljaštva, Krbave i Like. Među nemalim brojem fratara iz Like (fratres de Licha), tj. franjevaca trećoredaca koji hrvatski jezik i glagoljicu upotrebljavaju u liturgiji, Runje nalazi nekoliko onih iz Bužana koji su obnašali visoke funkcije. Prema ispravi iz 1542. saznajemo da je fra Tomaš iz Bužana provincijal fratara trećega reda sv. Franje u Dalmaciji, a fra Franjo iz Bužana član uprave i savjetnik (Runje 2012: 90). Navedimo kako se od druge polovice 15. st. na Rabu i u Zadru nalazi više ličkih trećoredaca: Tomo de Corbavia, fra Petar iz Krbave, Ivan Sarić s onu stranu Velebita, fra Mihovil iz Like, fra Pavao iz Gacke, fra Ivan de Lapaz, fra Pavao de Modrussia, Ivan de Licha, a 1470. kao provincijal se spominje Pavao de Lika (Runje 2012: 91–92). Petar Runje proširuje Štefanićevu tezu da su glagoljaštvo u Kopru učvrstiti došljaci iz Bosne upozoravajući kako se dobar dio onih koji su tamo dospjeli iz unutrašnjosti odnosi na Ličane i one iz drugih prekovelebitskih krajeva (Runje 2012: 92). Također smatra kako s obzirom na to da su neki krbavski biskupi bili trećoredci, nije nemoguće pretpostaviti da su u Lici u 14. st. postojali franjevci trećoredci glagoljaši. Navedimo da je Petar Runje minucioznim istraživanjem kupoprodajnih ugovora pokazao kako je Zadar bio trgovačko središte u kojem se među ostalim trgovalo glagoljskim knjigama. Navodi primjer u kojem svećenik i župnik Ivan Kordica iz Bužana u cijelosti isplaćuje iznos za kupnju staroslavenskoga brevijara jednome glagoljašu iz Zrinja.

Najpoznatiji glagoljaš-trećoredac, koji dolazi s područja na kojem se nekoć nalazila Buška županija, a koja je nestala s padom Like kada su Turci posve opustošili Bužane, svakako je Pavao Ćaćić iz Pazarišta. Riječ je o najplodnijem glagoljaškom piscu i pisaru koparskoga gregoritskog samostana, odnosno središnjoj osobi koparskoga franjevačkog hrvatskoga glagoljaštva 18. stoljeća. Bio je član zajednice trećoredaca u Kopru, poglavar i gvardijan samostana sv. Grgura u pet mandata, a dva puta bio je član generalnoga kapitula kao delegat Provincije. Kao zanimljivost navedimo da, iako je »dobro znao talijanski i latinski jezik, vrlo lijepo pisao latinicom, ali se gotovo uvijek služio glagoljicom« (Petrović 1993: 142).

Pitanje Kosinjske tiskare

U dosadašnjim se radovima Kosinj najčešće spominjao kao mjesto na kojem je mogla djelovati glagoljska tiskara. Kosinj se danas uvjetno prihvaća kao mjesto glagoljske tiskare, no većinom se smatra da su prvotisak misala i brevijara vjerojatno tiskani u Veneciji. Misal ima sačuvan kolofon, ali se ne navodi mjesto tiskanja dok brevijar nema sačuvan kolofon. Ne iznenađuje stoga što su istraživači iz različitih kuteva nastojali odgovoriti na pitanja o mjestu na kojem se ona mogla nalaziti.

Pretpostavke o tome da su u Kosinju tiskani prvotisci temeljila se na već spomenutom Glavinićevu latinskom spisu u kojem se spominje da su se u Kosinju u Bužanima tiskali brevijari prije dolaska Turaka. Iako se taj spis u starijoj historiografiji pripisivao senjskom biskupu Sebastijanu Glaviniću, istraživanja Mile Bogovića (2019: 126–129) pokazala su kako on nije osobno posjetio Kosinj, čime se zapravo u pitanje dovodi vjerodostojnost navoda koji se u spisu pojavljuju. Naime, opis Kosinja sastavljen je zapravo prema kazivanjima oca Marina Senjanina i senjskoga kanonika Marka Domazetovića koji su se vratili iz Like. Bogović (2019: 129–131) nadalje smatra kako stanovnici Kosinja nisu mogli potkraj 17. st. koristiti brevijar iz 15. s obzirom da su tada u uporabi bili Levakovićev iz 1648. i Paštrićev brevijar iz 1688. Misli da je tiskara, neovisno o tome je li radila u Lici, ponajprije »plod truda i rada upravo ličko-krbavskih popova glagoljaša, koji su tada bili poznati kao najbolji poznavatelji glagoljice i staroslavenskog jezika hrvatske redakcije« (Bogović 2008: 37).

Karta Bužana (Izvor: Stjepan Pavičić, Bužani. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Ur. Mate Ujević. Poveznica: https://hemu.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=7583)

U dvjema studijama pokušalo se mjesto tiskanja dovesti u vezu s aktivnostima pavlina-glagoljaša. Tako Julije Derossi smatra da su organizatori tiskanja mogli biti pavlini koji su u Bužanima te na širem prostoru pod patronatom Frankapana imali samostane. Uz pavline tiskaru povezuje i Valentin Putanec, koji je smješta u Modrušku biskupiju, među ostalim na temelju zapisa NOEMIL koji tumači kao Nicolaus Ordinis Eremitarium Modrussiae Impressit Loco, odnosno da je Nikola, fratar reda pustinjaka sv. Pavla, tiskao Misal u Modruši. Na temelju zapisa Jurja žakna Bošnjak smatra kako se tiskara nalazila na području Izole u Istri, što dijelom prihvaća i Putanec rekavši kako je ona iz Istre ili Izole mogla odseliti negdje gore, među ostalim prema Modrušu (Hercigonja 1975: 212). Na Glavinićevu spisu svoju je tezu o Kosinjskoj tiskari temeljio i Zvonimir Kulundžić oslanjajući se još na predaju da su mještani u zemlji pronalazili metalna slova. U pojavljivanju Kosinja u europskim geografskim kartama iz 15. i 16. st. u značajnom broju neki, poput Ćirila Petešića i Ivana Mancea (2013), pronalaze argument koji ide u prilog stajalištu kako je Kosinj po nečemu, što bi mogla biti glagoljaška tiskara, tada bio prepoznatljiv. Na temelju istraživanja sadržajnih i jezičnih elemenata Tandarić utvrđuje kako prvotisak ima više sličnih osobina s brevijarima kvarnersko-istarske nego zadarsko-krbavske skupine, iako se u cijelosti ne uklapa ni u jednu (Tandarić 1993: 189). Anica Nazor (1984) na temelju istarskih crta u jeziku i unošenja svetkovine Prenesenja tijela svetoga Jeronima, mjesto tiskanja povezuje s Istrom. Pri tome se oslanja na stajalište Marije Agnezije Pantelić, koja, utvrdivši da je glavni predložak prvotiska bio Novakov misal koji još početkom 15. st. dolazi u Roč, smatra da je tekst prvotiska stoga mogao biti priređen u Istri (Pantelić 2013: 374–381). Ipak većina istraživača smatra da je mjesto tiska vjerojatno bila Venecija, tadašnje središte tipografskog umijeća u kojem su živjeli brojni Hrvati (Hercigonja 1975: 211). Iako te spoznaje kod dijela istraživača znatno produbljuju sumnju u samo postojanje Kosinjske tiskare, pitanje njezina rada i dalje ostaje otvorenim. Naime, ne može se posve odbaciti mogućnost da je ondje tiskano neko danas izgubljeno djelo, pogotovo stoga što je nekoliko tiskanih glagoljskih knjiga sačuvano u samo jednom primjerku (prvotisak brevijara, senjska Spovid općena), dok spomen na neke druge tiskane knjige nalazimo samo u zborničkim zapisima.

Acta Croatica. Hrvatske glagoljične i ćirilične isprave iz zbirke Stjepana Ivšića 1100.–1527. U latinicu preslovio i bilješke napravio: Stjepan Ivšić. Transliteraciju osuvremenio, bilješke dopunio i za tisak priredio: Josip Bratulić. Kazalo osobnih imena i mjesta sastavio: Zoran Ladić.

Virtualna izložba o Misalu kneza Novaka (Autori: Ivan Botica, Blanka Ceković, Sandra Požar, Andrea Radošević, Ana Šimić).
Poveznica: https://stin.hr/novakov-misal/

Odnos prema knjizi

Više je spomenika ispisanih rukom ličkih glagoljaša u kojima se ocrtava njihov određeni lirski senzibilitet. Uz osnovni posao, a to je prepisivanje knjiga, oni nastoje u njima ostaviti vlastiti pečat bilo u obliku potresna zapisa ili tumačenja nastanka kodeksa. Takvi postupci iskazivanja vlastitih refleksija o aktualnim zbivanjima popa Martinca, o poštivanju knjiga Broza Kolunića izdvajaju te ličke glagoljaše iz sfere pisara koji samo prepisuju knjigu za svoju plaćicu. U njima vidimo nastojanje da se ostavi vlastiti trag u rukopisu, osobno svjedočanstvo, pogled na određenu knjigu, ali i knjige općenito. Pri tome iskazuju svoju načitanost pozivanjem na Bibliju, srednjovjekovne tekstove ili pak tadašnje hrvatsko stihotvorstvo, poput kneza Novaka koji u kolofon unosi nekoliko osmeraca iz poznate srednjovjekovne pjesme o prolaznosti.

Tako pop Tomaš Petrinić, slično kao i Broz Kolunić koji u svoj kolofon unosi savjet (I ošće vasъ molimъ, gospodo redov’nici i žakni, da se spomenete na prit’ču ovu da e knjigamъ teško priti i gdo knige poč’tue da e knigami poč’tovanъ, odnosno Neka knjige poštuju onoga koji njih poštuje), poziva na često čitanje knjige govoreći kako oni koji svoje vrijeme provode u njezinu društvu mogu u njima pronaći veće zadovoljstvo (tako ki bude čtal češće v sie knige oće veće naslaen’e v nihь imiti). Podsjetimo li ovdje još jednom na otkupljivanje brevijara u koje su bili uključeni muži i žen čak dvaju sela, zamjećujemo kako se među učenijim ličkim pojedincima, ali i tamošnjim običnim pukom, njegovao poseban odnos prema pisanoj riječi.

Ličko glagoljaštvo u kontekstu suvremenih istraživanja

Da su upravo ličke glagoljske knjige važne u suvremenom istraživanju hrvatskoga glagoljaštva potvrđuju dva tekuća istraživačka projekta Hrvatske zaklade za znanost sa sjedištem na Staroslavenskom institutu u Zagrebu, a u koje su uključeni i znanstvenici iz inozemstva. Prvi je Interdisciplinarni pristup hrvatskoglagoljskomu misalu na primjeru Misala kneza Novaka voditeljice Sandre Požar kojem je cilj upravo na primjeru Novakova misala (1368) stvoriti novi model u daljnjim istraživanjima hrvatskoglagoljskih misala. Drugi je projekt Istraživanje starije hrvatskoglagoljske zborničke baštine koji vodi Vesna Badurina Stipčević, a u čijem je središtu proučavanje Borislavićeva zbornika (1375). Dio trenutačnih istraživačkih zadataka Znanstvenoga centra izvrsnosti za hrvatsko glagoljaštvo voditelja Milana Mihaljevića uključuje istraživanje i pripremanje za tisak Prvoga beramskoga misala Bartola iz Krbave.

Misal kneza Novaka primjer je koji pokazuje kako lički glagoljski spomenici posljednjih godina postaju predmetima ne samo znanstvenih nego popularizacijskih i izdavačkih pothvata. Naime, upravo se virtualnom izložbom o tome misalu, koja sadržava razne pojedinosti ne samo o Novakovu misalu nego i hrvatskome glagoljaštu općenito, zatim didaktične i zabavne igre te kviz provjere znanja, Staroslavenski institut 2018. godine uključio u popularizacijski događaj Europska noć istraživača. Luksuzno faksimilno izdanje Misala kneza Novaka zajedno s popratnom knjižicom studija, koje je u suradnji Katedre Čakavskoga sabora u Roču, Staroslavenskoga instituta i Mozaika knjiga objavljeno 2020. godine, Josip Bratulić ocijenio je prvorazrednim događajem cjelokupne hrvatske kulture.

Glagoljski spomenici opisani u ovome radu pridonose ne samo boljem poznavanju ličke nego dakako i hrvatske kulture, pismenosti i povijesti općenito. Oni svjedoče o raširenosti određenih tekstova, proširuju broj liturgijskih službi koje su glagoljaši mogli poznavati, čuvaju vrijedne zapise o specifičnoj privrženosti pisanoj riječi i glagoljskoj knjizi za čiji se povratak mještani čak odriču nekih svojih dobara, te potresna osobna svjedočanstva popa Martinca o nama nezamislivim strahotama proživljenim tijekom turskih pustošenja. Kolofoni, odnosno srednjovjekovni impres­sumi, zajedno sa zapisima koje nalazimo na marginama, pokazuju kako glagoljske knjige uglavnom nastaju kao plod suradnje više pojedinaca (neovisno o tome je li riječ o grupi pisara ili odnosu naručitelja i pisara/pisca) koji nerijetko dolaze iz različitih ličkih i primorskih krajeva. Kako su zbog raznih okolnosti knjige svoj život nastavile među kvarnerskim, istarskim i primorskim glagoljašima na njih danas možemo gledati kao na mostove koji gotovo živo svjedoče o ranoj kulturnoj povezanosti hrvatskih krajeva. U traganju za vremenskim mostovima koji povezuju prošlost i sadašnjost nekoga kraja u ovome su se radu nastojala lokalizirati mjesta uz koja vežemo nastanak pojedinih glagoljskih knjiga. Naime, kroz razne povijesne mjene, iseljavanja starosjedilačkoga i dolaskom novog stanovništva, nestali su i brojni lički nazivi mjesta, koji su danas poznati najčešće uskom krugu stručnjaka. Stoga je ostalo gotovo nezamijećeno da je više glagoljskih knjiga izravno ili neizravno vezano upravo za Bušku županiju, ali i kosinjski kraj. Pokazalo se tako da sliku ličkoga glagoljašva u zamjetnoj mjeri upotpunjuju upravo glagoljaši iz Bužana.

Nadamo se da će trenutačna istraživanja kodeksa triju znamenitih osoba iz ličke povijesti (kneza Novaka, Bartola iz Krbave i Grgura Borislavića) pridonijeti upotpunjavanju slike o srednjovjekovnoj Lici te potaknuti druga istraživanja kako bi na novim znanstveno utemeljenim činjenicama ličko glagoljaštvo i u širem javnom prostoru dobilo istaknutije mjesto, koje bez sumnje zaslužuje.

Literatura

Acta Croatica. Hrvatske glagoljične i ćirilične isprave iz zbirke Stjepana Ivšića 1100.–1527. 2017. U latinicu preslovio i bilješke napravio: Stjepan Ivšić. Transliteraciju osuvremenio, bilješke dopunio i za tisak priredio: Josip Bratulić. Kazalo osobnih imena i mjesta sastavio: Zoran Ladić. HAZU. Zagreb.

Badurina Stipčević, Vesna, Milan Mihaljević, Marinka Šimić. 2012. Mjesto Dabarskoga brevijara među hrvatskoglagoljskim liturgijskim kodeksima. Gacka u srednjem vijeku. Ur. Hrvoje Gračanin, Željko Holjevac. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Gospić. Zagreb – Otočac. 255–282.

Badurina Stipčević, Vesna. 2016. Prilog istraživanju ličkih glagoljskih rukopisa: Muka svete Margarite u Pariškom zborniku Slave 73 (1375). Meandrima hrvatskoga glagoljaštva. Ur. Tanja Kuštović i Mateo Žagar. Hrvatska sveučilišna naklada. Zagreb. 9–23.

Birin, Ante. 2015. Gorski kotar, Lika i Krbava. Nova zraka u europskom svjetlu – Hrvatske zemlje u u ranome srednjem vijeku (oko 550 – oko 1150). Ur. Zrinka Nikolić Jakus. Matica hrvatska. Zagreb. 415–426.

Bogović, Mile. 1991. Crkvene prilike u Rijeci i u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj u Kožičićevo doba. Zbornik radova o Šimunu Kožičiću Benji u povodu 450. obljetnice smrti Šimuna Kožičića Benje. Ur. Anica Nazor. Zagreb i Zadar. 65–75.

Bogović, Mile. 2008. Crkvene prilike u vrijeme Bernardina Frankapana. Modruški zbornik. 29–40.

Bogović, Mile. 2019. Glagoljica. Bitna odrednica hrvatskoga identiteta. Čudesni rast od hrvatskih korijena do svjetskih razmjera. Alfa. Zagreb.

Botica, Ivan. 2011. Krbavski knezovi u srednjem vijeku. Doktorska disertacija. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb.

Bratulić, Josip. 1988. Glagoljica i glagoljaši na području krbavske biskupije. Zbornik Krbavska biskupija u srednjem vijeku. Ur. Mile Bogović. Rijeka – Zagreb. 103–112.

Čupković, Gordana. 2009. Zapis popa Martinca kao spomenik književnoga djelovanja. Umjetnost riječi 53/1–2. 1–27.

Damjanović, Stjepan. 2004. Slovo iskona. Staroslavenska i starohrvatska čitanka. Matica hrvatska. Zagreb.

Damjanović, Stjepan. 2008. Jezik hrvatskih glagoljaša. Zagreb. Matica hrvatska.

Damjanović, Stjepan. 2020. Crtice o hrvatskom glagoljaštvu. Hrvatska sveučilišna naklada – Hrvatski katolički radio. Zagreb.

Fučić, Branko. 1982. Glagoljski natpisi. JAZU. Zagreb.

Hercigonja, Eduard. 1983. Nad iskonom hrvatske knjige. Liber. Zagreb.

Hercigonja, Eduard. 1975. Povijest hrvatske književnosti: srednjovjekovna književnost: knj. 2. Liber – Mladost. Zagreb.

Hercigonja, Eduard. 2004. Na temeljima hrvatske književne kulture. Matica hrvatska. Zagreb.

Holjevac, Željko. 2009. Ličko-krbavska županija u identitetu Like. Identitet Like: korijeni i razvitak. Ur. Željko Holjevac. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Zagreb – Gospić. 427–465.

Ibler, Mladen. 2009. Brevijar Borgiano Illirico 5–6. Senjski zbornik 36. 221–228.

Horvat, Zorislav. 2003. O nekim osobinama sakralne arhitekture u Lici nakon protjerivanja Turaka. Senjski zbornik 30. 109–148.

Jurković, Ivan. 2019. Gorski kotar, Gacka, Lika i Krbava: »Izginuše izabrani momci, sjajni vitezovi ... koji su oslobodili iz turskih ruku Apuliju«. Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja: Hrvatske zemlje u kasnome srednjem vijeku. Ur. Marija Karbić. Matica hrvatska. Zagreb. 327–339.

Karbić, Marija. 2012. Položaj pripadnica visokog plemstva u hrvatskim zemljama. primjer Barbare Frankapan. Zbornik Odsjeka povijesnih znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU 30. 145–154.

Kekez, Hrvoje. 2012. Lička županija i Kasezi u srednjem vijeku. Gacka u srednjem vijeku. Ur. Hrvoje Gračanin, Željko Holjevac. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Područni centar Gospić. Zagreb – Gospić. 97–114.

Mance, Ivan. 2013. Kosinj: izvorište hrvatske tiskane riječi. Redak. Split.

Nazor, Anica. 1984. Tiskana glagoljska knjiga od prvotiska misala 1483. do Brozićeva brevijara 1561. Slovo 34. 7–16.

Pantelić, Marija Agnezija. 2013. Hrvatsko glagoljsko srednjovjekovlje. Prir. Petar Bašić i Roman Turčinović. Kršćanska sadašnjost. Zagreb.

Pavičić, Stjepan. 1962. Seobe i naselja u Lici. Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena knj. 41. JAZU. Zagreb.

Petrović, Ivanka. 1993. Ćaćić, Pavao. Hrvatski biografski leksikon, sv. 3. Gl. ur. Trpimir Macan. Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«. Zagreb.

Radošević, Andrea. 2014. O prijepisima glagoljskoga Korizmenjaka. Fluminensia 26/2. 7–23.

Reinhart, Johannes. 1996. Hrvatskoglagoljski zbornik Tomaša Petrinića iz god. 1503 (cod. Vindob. slav. br. 78). Croatica 42/43/44. 391–421.

Reinhart, Johannes. 2016. Karolinški homilijar u hrvatskoglagoljskom prijevodu: Zbornik 6635. Meandrima hrvatskoga glagoljaštva. Ur. Tanja Kuštović i Mateo Žagar. Hrvatska sveučilišna naklada. Zagreb. 471–482.

Runje, Petar. 2007. Tragom stare ličke povijesti: prinosi za kulturnu i crkvenu povijest područja novoosnovane Gospićko-senjske biskupije. Ogranak Matice hrvatske Ogulin. Ogulin.

Runje, Petar. 2012. Prema izvorima II. Rasprave i članci o hrvatskim franjevcima trećoredcima glagoljašima. Povijesno društvo otoka Krka – Provincijalat franjevaca trećoredaca glagoljaša. Krk – Zagreb.

Šimić, Marinka. 2018. O jeziku Pariškoga zbornika Code slave 73 (na tekstu psaltira i kantika). Fluminensia 30/1. 153–185.

Šimunović, Petar. 2003. A Turci nalegoše na jazik hrvatski. Toponomastička i jezična stratigrafija u Lici. Lika i Ličani u hrvatskom jezikoslovlju. Ur. Marko Samardžija. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zagreb. 71–89.

Tandarić, Josip Leonard. 1993. Hrvatsko-glagoljska liturgijska književnost. Ur. Petar Bašić. Kršćanska sadašnjost. Zagreb.

Zor, Janez. 2008. Fragmenti glagolskega misala iz 1374 v Sloveniji? Slovo 57–58. 653–693.

Žagar, Mateo. 2020. Misal kneza Novaka (1368.) u kontekstu hrvatskoga glagoljaštva. Misal kneza Novaka (1368) znanstveni i stručni prilozi uz faksimil Misala. Ur. Mirjana Pavletić, Vida Vukoja, Vid Jakša Opačić. Katedra Čakavskog sabora Roč, Staroslavenski institut, Mozaik knjiga. Zagreb – Roč. 8–23.

Žubrinić, Darko. 2012. Hrvatska glagoljska bašćina u današnjoj Lici s naglaskom na Gacku. Gacka u srednjem vijeku. Ur. Hrvoje Gračanin, Željko Holjevac. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Gospić. Zagreb – Otočac. 207–244.