Kosinj – povijesni pregled

O ranom srednjem vijeku na kosinjskom području nije u pisanim izvorima sačuvano gotovo ništa. Može se osnovano pretpostaviti da je knez Borna, kao dux Guduscanorum, u prvoj polovici 9. stoljeća upravljao i područjem kasnijih Bužana s Kosinjem. Srednjovjekovni Kosinj pripadao je župi Bužane koja je prvi put spomenuta u pisanim izvorima potkraj 11. stoljeća, kao iuppam Bucani et Bocachi. Bočać se, dakle, izdvajao kao zasebno područje župe, a ime Kosin zabilježeno je kao kasnosrednjovjekovna utvrda kneza Jurja Lackovića Kosinjskog. Glede crkvene pripadnosti područja Kosinja, ono je kao i čitave Bužane, vjerojatno već od godine osnutka 1185., bilo dijelom novoosnovane Krbavske biskupije. Naseljenost područja između Une i Velebita može se u pisanim izvorima pratiti od početka 13. stoljeća, preko latinskih ili hrvatskih na glagoljici sastavljenih dokumenata. U njima se nalaze podatci o pojedinim rodovima i porodicama, njihovu društvenom položaju i posjedima, selima i župama. Spomenici se nisu očuvali iz svih tih krajeva razmjerno. Najviše ih ima s frankapanskih posjeda, s područja Gacke, Bužana i Like te o Mogorovićima, Gusićima i drugim rodovima. Znatan broj isprava sačuvan je u senjskom kaptolu, u nekim senjskim samostanima te u samostanima u Novom Vinodolskom i Crikvenici, kamo su dospjele ponajviše iz Bužana, Like i Krbave. S vremenom su mnogi od tih dokumenata preneseni u Državni arhiv u Zagrebu.

U Bužanima je najistaknutiji bio starosjedilački plemićki rod Poletčića koji se navodi i među 12 hrvatskih plemena u glasovitoj Pacta conventa, a živio je u osamdesetak hiža. Uz njih vrlo je važan bio rod Stupića čiji su članovi, uz ostale lokalitete, bili posjednici upravo u Kosinju. Prema naznakama iz izvora, oni su potkraj 15. stoljeća, kao i Kršelci, važnošću te brojem kuća i posjeda već nadmašili Poletčiće. Stupići su bili najbrojniji te su držali više zemlje i od Kršelaca, a koji su bili treći važan rod na ovom području. Od njih su potjecali Draškovići iz Zažićna Donjeg, predci kasnijih glasovitih hrvatskih velikaša u ranom novom vijeku. Četiri plemićka sudca sudbenog stola u Bužanima po pravilu su imenovani iz redova spomenuta tri plemićka roda. U rotnom su stolu buškom Stupići imali dva mjesta, a Kršelci i Poletčići po jedno. Umjesto Poletčića, katkada i Kršelaca, rotni je sudac mogao biti i poneki Lapčanin, ali su Stupići, prema sačuvanim dokumentima, uvijek držali dva sudska mjesta. Stoga se može pretpostaviti da ih je i u ukupnom broju bilo otprilike polovica. Kršelci su se nalazili na jugozapadnom dijelu Bužana između Hotešice i Like, Stupići sjeverno i istočno od njih, a Poletčići na jugoistočnom dijelu. Na kraju srednjega vijeka na bužanskom je području bilo tridesetak crkava i pavlinski samostan u Zažićnu, najvjerojatnije važno središte glagoljske pismenosti. Stoga se ni pretpostavka o ukupno dvjestotinjak plemenitih obitelji u Bužanima ne čini pretjeranom.

Od sredine 13. stoljeća na ovo su se područje vlastitim posjedima počeli širiti Gusići (odnosno Kurjakovići) Krbavski i Lapčani. Kurjakovići su, štoviše, od 1393. bili gotovo pa nasljedni župani bužanski. U njihovu je rodu funkcija buškog župana, povezana s ličkim i podgorskim županstvom, izgleda bila stalna tijekom nekoliko posljednjih desetljeća 14. i u prvih nekoliko desetljeća 15. stoljeća. Od osamdesetih godina 15. stoljeća, kao i u susjednoj Lici, za župane su postavljani vojskovođe (Ivan Kobasić, Juraj Korlatović, Tomaš Mogorić, Gašpar Perušić). Potkraj 15. stoljeća susjedni velikaši Frankapani i Kurjakovići nastojali su, kao i u Lici, ostvariti što veći utjecaj i kontrolu na području Bužana. No bužanski su se plemeniti rodovi, slično kao i lički, zahvaljujući brojnosti tomu relativno uspješno odupirali. Za razliku od Kurjakovića, Frankapani su se širili na ovaj prostor poglavito kraljevskim donacijama još od Žigmundova vremena (1420), a na kraju 15. stoljeća (1499) i zamjenama posjeda i utvrde Kosinj s kosinjskim kneževima koji su potjecali iz roda Stupića. Utvrda je bila izgrađena na brdu povrh sela. Danas se njezine ruševine zovu imenima Bočaj i Bočađ, u čakavskom i štokavskom obliku, a potonji naziv nastao je prema starom obliku Bočać. Iz redova Kosinjskih bio je 1484. Ivan, jedan od četvorice sudaca buškoga stola (i tada bihu četiri sudci rotni stola buškoga po ime Ivan Kosinski... od plemene Stupić). Kneževi Kosinjski zalagali su ili mijenjali posjede s Anžem Frankapanom. U relevantnim ispravama navedena su i sela na bužanskom, odnosno kosinjskom području, primjerice danas potopljeni Psivići (Veliki i Mali), Marinci (Lipovo Polje), Srijani (Donji Kosinj), Ljupčić (Kosinjski Bakovac), Srak(o)vina, Botuci, Hotil(j)a Vas... Ispod Ban(j) stola ili Ban(j) dvora sredinom 15. stoljeća nalazila su se i dva mlina. U jednoj ispravi o toj zamjeni iz 1489. navode se spomenuta sela ovim redom: Srakvina, Hotilja Vas, Buki, Botuci. Sva su ta sela bila pod utvrdom Kosinj (Grad Kosin... i sela, ka su poda nj).

O lokaciji već spomenutih mlinova podrobnije se doznaje iz isprave iz 1466. godine. Njome su sedmorica braće Frankapana darivali pustinjake samostana sv. Jelene i sv. Spasa nedaleko od Senja dijelovima svojih posjeda (...v koji malinici sta dva malina pod Banjim Dvori s slapi i potoci). U istoj se ispravi navode i Mala Vas i Botuci (jošće takoje pod Male Vsi v Bočaćeh sa vsim, ča k njej pristoji i takoje v Botocih jedan ždribi zemlje). Botuci su se nalazili na lokaciji današnjeg Podjelara, a Mala Vas u istočnom dijelu današnjega Kosinjskoga Bakovca. Područje svih tih sela jednim se imenom nazivalo Bočać (grad Kosin osebujni, ki je v Bužah v Bočaći v kneštvi buškom i sela, ka su poda nj, najprije Srakvinu, drugo selo Hotilju Vas, treto selo ... Buk, četvrto selo Botuci; — treti malin... v Bočaćeh ... pod Banjim Dvori; — pol Male Vsi v Bočaćih: — mi dasmo ... v našem gospoctvi v Bočaći v Velikih Psivićih). Prema položaju tih posjeda može se pretpostaviti i staro područje Bočaća. Ono je zauzimalo zemljište s jedne i s druge strane Donjega Bakovca. U ispravi iz 1364. spominju se kao posjednici u Maloj Vaši i u Psivićima Radoslav i njegov rod, 1487. u Kosinju Markovići, a 1520. u Bočaću Mankovići. Najveći posjednici na kraju srednjega vijeka bili su Frankapani, koji su bočaćka imanja stekli kada i ostala u Bužanima. Od preostalih bočaćkih sela najveću su važnost imali Psivići, koji su se dijelili na Velike i Male. Prvi su se nalazili u glavnom dijelu potopljenog sela Kruščice s crkvom, a Mali oko Crnoga vrela u istom selu. Crkva u Psivićima spomenuta je 1461. u darovnici kojom joj je knez Lacko Kosinjski poklonio neke svoje zemlje. Ona se navodi i 1487. kao zborno mjesto suda u parnici između Kosinjskih i Markovića. Oko Kosinja, Gornjega Kosinja i Studenaca nalazilo se desetak crkvenih župa.

Na bočaćkom području nije se do osmanskih provala razvilo nijedno naselje gradskog tipa poput trgovišta. Najveće je značenje imao Kosinj, ali se i njega još 1499. zvalo selom. Prema ugovoru između Anža Frankapana i kneza Jurja Lackovića Kosinjskoga, kneževi podanici smjeli su se u slučaju opasnosti skloniti u utvrdu, a bilo im je dopušteno i graditi kuće ispod nje. No, zbog osmanske opasnosti, do podizanja podgrađa u obliku trgovišta ili sličnoga naselja nikada nije došlo. Na ovom području postojale su i dvije važne prometnice. Jedna je dolinom Bakovca išla na Jablanac te preko Kosinja dalje u Bužane. Druga je od Kosinja kroz Psiviće, u blizini crkve svete Marije, prelazila na drugu obalu Like u selo Banj Dvor.

Kosinjski kneževi, koji su prema imovinskom i društvenom statusu u drugoj polovici 15. stoljeća pripadali srednjem plemstvu, ubrzo nakon osmanskog zauzimanja Bosne potražili su pribježište u sigurnosti mletačkoga Raba. Još 1461. zabilježeni su u izvorima kao darivatelji crkve svete Marije u Bužanima. No nakon snažnih osmanskih provala u srednjovjekovnu Hrvatsku 1468. i 1469., već od 1470. Kosinjski se spominju u rapskoj notarskoj građi. U veljači 1471. navodi se u jednom rapskom dokumentu knez Lacko Kosinjski kao ciuis et habitator ciuitatis Arbi. S obzirom na to da je tada vraćao dug rapskom patriciju Ivanu de Dominis, u iznosu od 100 dukata, može se pretpostaviti da je selidba na Rab izvedena u žurbi, u izvanrednim okolnostima, a iz brzog povrata duga Dominisu i ostalih indicija naslućuje se da su Kosinjski bili imućni i raspolagali znatnim svotama novca, koji su ubrzo nakon dolaska počeli ulagati u nekretnine i pomorske trgovačke pothvate na talijanskoj obali Jadrana. Isprave iz 1472. navode podizanje zidane kneževe kuće na Rabu, s prozorima na otvaranje. Dokumenti iz 1473. spominju kupovinu mesa s juga Italije za potrebe kneževa kućanstva, u značajnom iznosu od 100 dukata. Prema ispravi iz 1476. knez Lacko već je posjedovao i koristio prije spomenutu vlastitu kuću u Rabu. Koliko su dugo kosinjski kneževi ostali živjeti na Rabu ne zna se točno. Jurjev sin Tomaš je 1497., uz posebnu dozvolu oca i očevih sestara, prodao mletačkome patriciju Henriku Badoeru jedan od očevih posjeda na otoku. Koji su bili motivi te prodaje i što se s Kosinjskima na Rabu dalje zbivalo nije pobliže poznato.

Među plemenitim doseljenicima iz Bužana na Rabu u to vrijeme posebno je istaknutu ulogu imao Juraj Šegota, sin plemića Šimuna iz roda Stupića. On je bio najaktivniji onovremeni rapski bilježnik, i to imperiali auctoritate. Na Rabu toga vremena važna osoba bio je i žakan Broz Kolunić, pisar poznatoga Korizmenjaka iz 1468. godine. Fra Petar Runje ustanovio je da je Broz Kolunić, iz roda Kacitića iz Dubovika u Buškoj župi, bio glagoljaš i učen čovjek koji je znao latinski i obavljao dužnost javnoga bilježnika u Rabu, a bio je i odgojitelj i učitelj naraštaja svećenika. U bilježničku dužnost uveo ga je 1505. rapski patricij Ivan de Dominis. Godine 1504. spominje se u jednom pravnom poslu i rapski bilježnik Šimun iz Bužana. Na Rabu se spominju, potkraj 15. i početkom 16. stoljeća, i brojni doseljenici iz Bužana nižega podrijetla koji su na otoku postajali mornari, sluge, sluškinje i slično. Područja Baga (danas Karlobaga) i Bužana bila su na kraju srednjega vijeka prostori najizraženijih migracija prema Rabu te se Rab može, bez obzira na političke granice, u tom razdoblju promatrati i kao grad s određenom centralitetnom funkcijom u gospodarskom smislu na prostoru velebitskog Podgorja i dijela Like s Bužanima. Neki su, pak, pojedinci iz kosinjskoga kraja, napustivši stara sjedišta, potražili utočište sjeverno od Kupe. Tako su, primjerice, bužanski plemići Herendići prešli u drugoj polovici 15. stoljeća u Pokuplje, postali frankapanski familijari te stekli posjede u »plemenu« Ladihovića pod Lipom na rijeci Dobri.

Bužanski su i drugi okolni plemići od 1463. do 1527. sudjelovali u mnogim teškim okršajima s Osmanlijama i pritom su zasigurno pretrpjeli znatne gubitke i materijalne štete. Zahvaljujući tomu, kao i otkupu zarobljenih pripadnika, epidemijama, prirodnim nepogodama i iseljavanju, njihovi su posjedi do sredine 16. stoljeća bili u potpunosti uništeni i opustošeni. Ivan Jurković pretpostavljao je da je hrvatsko pješaštvo u Krbavskoj bitci 1493. bilo većinom sastavljeno od pripadnika lokalnih i regionalnih plemićkih rodova i zajednica, zasigurno i s bužanskog područja. Pritom se pozvao, uz ostalo, na navode Jana Hasišteinskog, koji je nedugo nakon bitke razgovarao u Zadru s izvjesnim Hrvatom, a koji je na Krbavi izgubio nekolicinu rođaka. Vjerojatno je bila riječ o sitnom plemiću s krbavskoga područja. Slične informacije o sudionicima bitke nalaze se i kod ninskog biskupa Jurja Divnića. Navedena je Jurkovićeva pretpostavka vrlo vjerojatna, s obzirom na tadašnje stanje na krbavskom području i u okolnoj regiji. Naime, radilo se, kao i u slučaju Bužana i okolice, o relativno dobro naseljenom prostoru, s brojnim pripadnicima sitnoga i srednjega hrvatskog plemstva, odreda vojnim obveznicima. Potrebno je svakako imati na umu i Jurkovićevu napomenu da je u vezi s podatcima o broju pripadnika hrvatskih plemićkih rodova i kraljevskih jobagiona na području srednjovjekovne Ličke i Buške županije, koje iznosi Stjepan Pavičić u svojoj glasovitoj demografskoj studiji, nužan oprez i kritički pristup.

Kameni Kosinjski most preko rijeke Like spaja Gornji i Donji Kosinj

Teške posljedice na području okolice Gospića (Ribnik i okolica) i u Bužanima ostavili su upadi Osmanlija pod Gazi Husrev-begom i Hasan-pašom 1522., što je prethodilo osmanskom osvajanju Skradina i Klisa. U idućim godinama do 1527., zahvaljujući uz ostalo teškim zimama i nerodici, to je područje u potpunosti opustošeno, da bi potkraj 1527. palo pod Osmanlije. Prije toga je još u ožujku 1525. jedna osmanska pljačkaška četa oplijenila posjed Bočać kod Kosinja, a koji je pripadao Frankapanima. Prema tomu sudeći, navedeno područje u Bužanima bilo je do tada još uvijek nastanjeno. Nakon toga napada i ono je ubrzo napušteno. Tada su raseljeni Kosinj i cijela dolina Like, a isto tako Kuterevo i Krasno. U tom čitavom razdoblju srednje je i niže plemstvo u regiji postupno sve češće, kako su im posjedi bivali opustošeniji, tražilo egzistencijalni izlaz u ratovanju za plaću, što je vodilo prema općoj militarizaciji društva i dominaciji ratne privrede.

Na početku Bečkoga rata, 1685., habsburška je krajiška vojska upala na osmansko granično područje i još jednom ga teško poharala. Do tada su na Osmanlije navaljivali jedino lokalni ustanici, potpomognuti borcima iz mletačke Dalmacije, velebitskog Podgorja i Brinja. Kako je mletačka vlast do tada pružala glavne poticaje ustanicima, navedena činjenica mogla je eventualno otvoriti vrata mletačkim pretenzijama na Liku i Podgorje te na osmansko pograničje. Takvo je stanje na terenu nakon 1685. konačno uvjerilo bečki dvor da je potrebno radikalnom akcijom riješiti odnos snaga u vlastitu korist. Konačno je habsburška krajiška vojska, potpomognuta lokalnim ustanicima pod vodstvom popa Marka Mesića, uspjela 1689. u samo mjesec dana iz osmanskih ruku preoteti čitavu Liku i Krbavu. Nakon toga to je područje bilo pošteđeno daljnjih velikih ratnih operacija, sve do mira u Srijemskim Karlovcima, 1699. godine.

Godine 1693. kralj Leopold I. priznao je Hrvatskoj pravo na priključenje Like i Krbave, ali je obnova staroga županijskog uređenja ostala tek mrtvo slovo na papiru. Vlast je preuzela Dvorska komora, koja je to područje predala nekom austrijskom grofu, ali su sve njih na kraju istisnule vojne vlasti. Naposljetku, komora u Beču prodala je te krajeve 1694. komori u Grazu. Raspoloženje većine lokalnog stanovništva bilo je na strani časnika Senjske i Otočke kapetanije, kojima su oslobođena područja bila na početku priključena. Senjski biskup je od 1691. preuzeo crkvenu jurisdikciju na oslobođenom području. Za Osmanlija naseljeno pravoslavno stanovništvo, kao i drugdje u regiji gdje je habsburška vlast od kraja 17. stoljeća zamijenila osmansku, bilo je od tada povremeno izlagano pokušajima unijaćenja. U podizanju novih naselja katoličkog stanovništva koje je dolazilo sa senjskoga područja, zatim iz velebitskog Podgorja te iz od prije habsburških dijelova današnje Like i iz mletačke Dalmacije, osobito se isticao Marko Mesić. On se zauzimao za blaži postupak prema tamošnjim pravoslavnim stanovnicima, ali su zatečeni muslimani bili obraćeni na katolicizam, kao što je bio slučaj u Kosinju nedalekom Perušiću. Tijekom pobune 1702. stanovništvo je Like i Krbave tražilo podređivanje čitavoga tog područja Vojnoj krajini. U molbi caru 1709. vlastitu su želju ponovili. Do toga je konačno i došlo 1712. godine.

Od 1527. pa do kraja 17. stoljeća kosinjsko je područje bilo na granici habsburške Vojne krajine i Osmanskog Carstva. Pogranični status i izloženost stalnom ratovanju većeg ili manjeg intenziteta doveli su do drastične opustošenosti čitavog područja s obiju strana granice i potpunog uništenja srednjovjekovnih društvenih, gospodarskih i crkvenih struktura te srednjovjekovne kulturne baštine. Područje Kosinja bilo je oko 1620. pod kontrolom osmanske utvrde u Ličkom Novom. Ta je utvrda kontrolirala područje od Divosela i Bilaja sve do potoka Bakovca kod Kosinja. Prema biskupu Glaviniću, držala je pod zapovjedništvom još 12 utvrda na tom području. I u Kosinju postojalo je muslimansko naselje. Bilo je dosta muslimanskog, ali i priličan broj kršćanskog stanovništva. Do kraja osmanske vlasti na kosinjskom se području naselilo i petnaestak razgranatih porodica Srba s lijeve i desne strane rijeke Like, uglavnom stočarsko stanovništvo. Osmansko-habsburška granica tekla je upravo Velikom kosom iznad Donjega Kosinja. Kosinjsko područje moglo je eventualno biti gušće nastanjeno jedino tijekom posljednjih pola stoljeća osmanske vlasti, tijekom mirnijeg razdoblja. Vjerojatno je dio spomenutih Srba ostao na tom području i nakon rata i uspostave habsburške vlasti. Već su 1689. naseljeni na kosinjskom području i Hrvati koje je doveo Mihael Špoljarić iz Ogulina. Njima je general Ivan Herberstein iste godine potvrdio posjede i njihove granice. Nedugo zatim Krajina je također nastanila nove naseljenike iz gornjega Pokuplja. Oni su dobili pusto tlo između Srba i prvih hrvatskih doseljenika. U opisu Like iz 1696. Glavinić je na kosinjskom području zabilježio tri naselja. Hrvata je u to vrijeme na kosinjskom području prema njemu bilo oko 400, a Srba oko 300. Slične brojčane odnose naveo je i biskup Brajković 1700. godine. U krajiškom popisu iz 1701. zabilježeno je da se u kosinjskom vojvodstvu nalazilo 189 kuća s 358 za vojsku sposobnih ljudi. Popis iz 1756., pak, navodi u Kosinju 120 srpskih i 150 hrvatskih kuća. U kasnijem razvoju Gornjim se Kosinjem prozvalo naselje oko potoka Bakovca i njegovih sastavaka s Likom, a Donjim dio dalje uz navedeni potok. Uz Hrvate iz Pokuplja doselili su se i Bunjevci Babići, Miletići, Miškulini i Vukelići, ovi posljednji početkom 18. stoljeća. Iz srpskih naselja na kosinjskom području znatan broj ljudi iselio se u 18. stoljeću u druge dijelove Like i Krbave, čime im se smanjio broj.

Kao kuriozitet može se spomenuti i da je u 18. stoljeću dio ljudstva iz Like, u krajiškoj organizaciji, preseljen u Srijem na petrovaradinsko područje, gdje je tada bilo malo stanovnika nakon uspostave habsburške vlasti. U seobi su sudjelovali i Hrvati i Srbi, ukupno nekoliko stotina porodica. Hrvati su se naselili u Golubince, Stari i Novi Slankamen i Surčin, prije srpska sela. Oni su potjecali uglavnom s kosinjskoga područja. I Srbi su se naselili u neka stara srpska sela, osobito uz Dunav. Tu su stvorili »hrvatske sokake, šorove ili krajeve«, u kojima je sačuvana uspomena na područje odakle su se doselili. Sačuvana tipična lička prezimena jasno odaju njihovo podrijetlo.

Kasnosrednjovjekovno glagoljsko nasljeđe Kosinja i danas je predmet brojnih znanstvenih rasprava. Tiskara hrvatskog prvotiska od 22. veljače 1483. – Misala po zakonu rimskog dvora, kao i Brevijara iz 1491. i lociranje te tiskare u Kosinj, odnosno lokalitet Ribnik u Kosinjskom Bakovcu, imalo je i ima u znanosti i zagovornike i osporavatelje. Važan argument u raspravi jest zapis franjevca Franje Glavinića iz 17. stoljeća o Kosinju. Prema akademiku Eduardu Hercigonji, kada je riječ o Kosinju kao mjestu gdje se nalazila oficina, nema sumnje, zahvaljujući preciznim poredbenim, tekstološkim istraživanjima, da je ovdje doista tiskan glagoljski Brevijar iz godine 1491. Njegov jedini sačuvani primjerak, inkunabula tiskana glagoljicom 1491., čuva se u Nacionalnoj knjižnici sv. Marka (Marciana) u Veneciji. Manji fragment istoga brevijara, od samo šest listova, čuva se u Vatikanskoj knjižnici. Dodatne indicije pružaju i tri kamena ulomka pisana glagoljicom, od kojih jedan na sebi nosi grb s natpisom »cimer Anža Frankopana 1517«. Svi su ti ulomci bili sekundarno uzidani u zapadno pročelje kapele svetog Vida u Bakovcu, a prema predaji doneseni su iz ruševina grada Ribnika kraj Gospića. Na području Bužana, Like, Gacke, Modruša i Krbave istraživanja su do danas detektirala više od 150 crkvenih objekata koji su bili u funkciji potkraj 15. stoljeća, što također upućuje na demografski kapacitet tih područja prije osmanskih osvajanja te na poticajno ozračje za obrazovnu, kulturnu i intelektualnu djelatnost. S time se može povezati i eventualna mogućnost postojanja kosinjske tiskare i hrvatskoga prvotiska. Na istom prostoru, za usporedbu, Gospićko-senjska biskupija danas posjeduje samo pedesetak župnih crkava.

Izvori i literatura

Državni arhiv u Zadru, Spisi rapskih bilježnika. Toma Stančić (1470–1472), Marin Maroman (1474–1514).

Magyar Országos Levéltár – Diplomatikai Levéltár.

Šišić, Ferdo (1937). Rukovet spomenika o hercegu Ivanišu Korvinu i o borbama Hrvata s Turcima, Starine JAZU 38, str. 157–336.

Šurmin, Đuro (1898). Acta Croatica – Hrvatski spomenici I. od 1100–1499., Monumenta historico-iuridica Slavorum meridionalium, sv. 6, Zagreb.

***

Bogović, Mile (1996). Crkveno ustrojstvo današnjeg područja Riječko-senjske nadbiskupije u srednjem vijeku. Riječki teološki časopis IV/2, str. 291–328.

Bogović, Mile (1998., ur.), Krbavska biskupija u srednjem vijeku: zbornik radova znanstvenog simpozija u povodu 800. obljetnice osnutka krbavske biskupije, održanom u Rijeci 23–24. travnja 1986. godine, Rijeka–Zagreb.

Botica, Ivan (2011). Krbavski knezovi u srednjem vijeku, doktorski rad, Zagreb.

Divnić, Juraj (1995). Pismo papi Aleksandru VI., priredila Olga Perić, Šibenik.

Grgin, Borislav (2002). Počeci rasapa. Kralj Matijaš Korvin i srednjovjekovna Hrvatska, Zagreb.

Grgin, Borislav (2005). Doseljenici iz Hrvatske na Rabu krajem XV. i početkom XVI. stoljeća, u: Raukarov zbornik. Zbornik u čast Tomislava Raukara, str. 537–547, Zagreb.

Hercigonja, Eduard (2006). Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, 2. izd., Zagreb.

Horvat, Rudolf (1941). Lika i Krbava: povijesne slike, crtice i bilješke, knj. 1–2, Zagreb.

Jurković, Ivan (1999). Turska opasnost i hrvatski velikaši – knez Bernardin Frankapan i njegovo doba, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 17, str. 61–83.

Jurković, Ivan (2004). The Fate of the Croatian Noble Families in the Face of Ottoman Advance, Ph.D. Dissertation in Medieval Studies, Budapest.

Jurković, Ivan (2006). Osmanska ugroza, plemeniti raseljenici i hrvatski identitet, Povijesni prilozi 25, sv. 31, str. 39–69.

Jurković, Ivan (2019). Gorski kotar, Gacka, Lika i Krbava: »Izginuše izabrani momci, sjajni vitezovi...koji su oslobodili iz turskih ruku Apuliju«, u: Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja. Hrvatske zemlje u kasnome srednjem vijeku, ur. Marija Karbić, str. 327–339. Zagreb.

Klaić, Vjekoslav (1902., 1904). Građa za topografiju Ličko-krbavske županije u srednjem vijeku I. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva n. s. VI, str. 1–31; VII, str. 129–144.

Kruhek, Milan (1995). Krajiške utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva tijekom 16. stoljeća, Zagreb.

Mijatović, Anđelko (2005). Bitka na Krbavskom polju 1493. godine, Zagreb.

Pavičić, Stjepan (1990). Seobe i naselja u Lici (pretisak), Gospić.

Pavličević, Dragutin (1997., ur.). Krbavska bitka i njezine posljedice. Zagreb.

Runje, Petar (1990). Prema izvorima, Zagreb.

Runje, Petar (2007). Tragom stare ličke povijesti, 2. izd., Ogulin.

Szabo, Gjuro (1920). Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb.

Vranješ-Šoljan, Božena (ur., 1996). Hrvatske županije kroz stoljeća, Zagreb.