Jeronimovi odrazi u ogledalima likovnih umjetnosti, i kroz njih vjerskih duša i nacionalnih srdaca

Prilično prevoditelju, i zaštitniku prevodi­teljā, izdanje je višejezično. Osim što svi prilozi na hrvatskom imaju dulji engleski sažetak: prvi prilog u zborniku objavljen je u potpunosti dvojezično (a nije jedini), ovdje engleski i hrvatski. Riječ je o prilogu Barbare Jatta (Leonardoʼs Saint Jerome in the Vatican Museums – Leonardov sveti Jeronim u Vatikanskim muzejima), o slici Sv. Jeronim u pustinji Leonarda da Vincija, datiranoj različito, od prve polovice 1480-ih do oko 1490., ali u suglasju svih stručnjaka oko njegova statusa u Leonardovu opusu kao remek-djela. Autorica priloga ravnateljica je Vatikanskih muzeja, a Sv. Jeronim u pustinji jedina je Leonardova slika u Vatikanskim muzejima i u Rimu, koju je prikazala s motrišta slikarske tehnike, ikonografije, provenijencije i muzealizacije slike.

Akademik Andrija Mutnjaković (Hrvat­ska crkva svetog Jeronima u Rimu) prikazao je povijest odabira lokacije, gradnje i uređenja središnje crkve nationis Illyricae u Rimu, za koju je odabran kao titular »cijenjeni Ilir [...], drevni teolog i bibliolog [...], rođen, prema vlastitom svjedočenju, u dalmatinskom mjestu zvanom Stridon« (str. 132). Crkvu sv. Jeronima današnjega Papinskoga hrvatskoga zavoda sv. Jeronima smjestio je u urbani kontekst Rima, nekoć i sada. Osim toga kronološki je zabilježio promjene, od začetne povijesne uloge pape Siksta V., zidnih slika Giovannija Guerre – za koga ističe jednu od najuglednijih umjetničkih službi onoga vremena kao papinskoga dvorskoga slikara, a široj povijesnoumjetničkoj publici poznat je kao autor likovne opreme uspješnice Cesara Ripe Iconologia (1593) – pa sve do likovnih ostavština Joze Kljakovića i Ivana Meštrovića. Autorovim istraživanjima sv. Jeronima prethodila su ona koja su šire zahvatila naručiteljski rad drugoga našijenca, pape Siksta V. (2010), te monografija posvećena Zavodu (2012), u čije je prostore sada proveo čitatelje sa svetojeronimskom niti vodiljom.

Povjesničar Josip Vrandečić s Filozofskoga fakulteta u Splitu (Proslava blagdana svetog Jeronima u Pučišćima na Braču) povezao je likovnu baštinu u župi Pučišća – gdje su prilikom osnutka župe 1566. »za svog nebeskog zaštitnika izabrali velikoga crkvenoga na­učitelja« (str. 175) – sa sačuvanim rukopisnim svjedočanstvima u kojima oživljavaju povijesni običajnici o proslavama svečeva spomendana te s drugom rukopisnom građom u župi, poput životopisa, službe (Officium), raznih »štenja«. Na temelju ikonografskih odabira za iznimno vrijedne likovne prikaze u župi te pripovjednih slika u pisanoj građi autor je zaključio da se svetac u župi liturgijski bogato častio, no bez razvijenih paraliturgijskih običaja (pučkih pobožnosti), jer je sv. Jere »zbog svoje naglašene intelektualne i asketske karizme ostao ponešto udaljen od pobožnog pučkog genija« (str. 185).

Studija medievalista Jean-Pierrea Cailleta sa Sveučilišta Paris Nanterre Des Carolingiens aux Valois: les deux visions de la vie de saint Jérôme dans les manuscrits de la France médiévale s hrvatskim sažetkom Od Karolinga do dinastije Velois: Dvije vizije života svetog Jeronima u rukopisima srednjovjekovne Francuske prikazuje nastarije likovne naracije o životu sv. Jeronima na bjelokosnim koricama psaltira prema narudžbi Karla Velikoga (između 783. i 795), poslije zvanoga Dagulfov psaltir, u sitnoslikama dviju Biblija vezanih za razdoblje vladavine Karla Ćelavoga (jedna 845. ili 846., druga oko 875), te zaključuje s narudžbama kneževa Valois, to jest sitnoslikama s prizorima iz svečeva života u proslavljenom Časoslovu Jeana de Berryja (između 1405. i 1408. ili 1409), ističući različite naglaske iz svečeva života u likovnim prikazima kroz stoljeća, sve prema potrebama naručitelja i ikonografskim naglascima koji su u modi.

Ines Ivić s Università Caʼ Foscari u Veneciji istražila je pitanje postavljeno u kratkom dijalogu koji čini naslov studije: Kako je sveti Jeronim (p)ostao Dalmatinac? – Formiranje kulta svetog Jeronima tijekom 15. stoljeća. Važnost uvođenja Jeronimova spomendana 30. rujna u komunalne (gradske) kalendare u Dubrovniku (1445) i Trogiru (1455) na humanističkom valu potaknuo je čašćenje učenoga sveca u »humanističkim i kleričkim krugovima u kojima se svetčevo dalmatinsko podrijetlo počinje sve više isticati« (str. 224). To je čašćenje zahvatilo različite sfere, od glagoljaške kulture do franjevačkih redovničkih zajednica i obilježilo narudžbe likovnih djela renesansne umjetnosti. Autorica povezuje taj uzlet pobožnosti s povijesnoumjetničkom baštinom, to jest »postavljanjem monumentalnih reljefa s prikazom svetca u Šibeniku (1563.–1465.) i Trogiru (1467.)« (str. 225) te sa činjenicom da je skjavonska zajednica u Rimu 1451. godine dobila od pape Nikole V. dozvolu da osnuju nacionalnu zajednicu posvećenu sv. Jeronimu.

U studiji Fragmenti o svetom Jeronimu u ‘dalmatinskoj’ umjetnosti novoga vijeka akademik Radoslav Tomić probrao je iz baštine djelā koja naglašavaju identitetsku razmjenu svetoga Jerolima, kako je u Dalmaciji poznat i od milja zvan sv. Jere, i domaćih naručitelja s raznih motrišta, a pogotovo u vizualnoj promociji sveca kao autora glagoljičnih pismena. Upozorava da je od XIII. stoljeća – dokumentirano pismom senjskoga biskupa Filipa 1248. godine papi Inocentu IV. – sv. Jeronim držan autorom glagoljice, što se tako udomaćilo i obilježilo čašćenje sv. Jeronima da su na oltaru Pia i Vicka DallʼAcqua u Murteru iz 1779. godine na svitku koji drži skulptura sv. Jeronima prikazana glagoljična pisme­na (a sv. Ćirila ćirilična). Autor je te teze povezao sa starijom pisanom baštinom, primjerice pismom franjevačkoga historiografa Franje Glavinića (1626), a još više s rješenjem naslovnice maloga časoslova Blažene Djevice Marije u prijevodu s latinskoga na hrvatski Splićanina Mateja Albertija (1617), gdje je likovno izražen politički program sjedinjenja Dalmacije: u kružnim se medaljonima na vrhu do središnjega Bogorodičina lika javljaju (i potpisani su): S. Yerolim i S. Ciril (s natpisima Zdravo Maria ispisanima glagoljicom i ćirilicom), ispod njih, uz naslov časoslova stoje S. Dvyam i S. Vlas (Vlaho), a dolje je u središtu grb Dubrovačke Republike i dva grba obitelji Alberti. Brojna likovna djela u studiji potvrđuju i oblikuju dalmatinsku i bokokotorsku pobožnost prema svecu, od pojedinačnih asistentskih skulptura ili sudjelovanja u slikanim svetačkim zborovima do ambicioznijih narudžbi u Skradinu, »osnaženo lokalnim vjerovanjem da se njegovo rodno mjesto Stridon nalazilo na mjestu antičke Scardone (Skradin)« (str. 263).

Joško Belamarić obradio je antičke korijene i rane kršćanske izvore eremitskoga redovništva koji su odredili Svetište svetog Jere na splitskom Marjanu, gdje je sredinom druge polovice XV. stoljeća građena »današnja crkva na platou pred pustinjačkim stanom u marjanskim liticama« (str. 296). U njezinoj likovnoj opremi nalazi se i jedan od četiriju Alešijevih reljefa sveca u špilji, potpisan, datiran (1480) i posvećen pustinjačkom svećeniku Ivanu Jurjevu, ali i mnogo drugih tragova iz razdoblja »u kojemu se zbiva istinski renovatio svetog prostora marjanske gore, kada se, možda čak i u koordiniranom pothvatu, u kratkom razdoblju grade crkve sv. Jere i Gospe od Betlema (vjerojatno na temeljima ranije crkve), te u njihovoj neposrednoj blizini obnavljaju kapela Gospe Žalosne i crkva sv. Ivana Evanđelista, kao i crkva ermitaža sv. Nikole de Seranda« (str. 299). Pjesničko djelo (ep) iz 1497. godine Topographia divi Hieronymi sacelli (Opis malog svetišta sv. Jeronima) Gilberta Grinea iz Trogira prikazuje pustinju sv. Jere na Marjanu kao antičko proročište otkrivajući ne samo klasične reference humanističkoga razdoblja nego i važnost toga svetišta u imaginariju učenih Dalmatinaca, o čemu je autor objavio nedavno i samostalno izdanje (2021).

Daniel Premerl istražio je bakrorez Smrt svetog Jeronima Luce Ciamberlana s posvetom rimskoga antikvara hrvatskom kanoniku u Rimu 1614. godine, koji je u povijesti grafike bio poznat zahvaljujući »svrakinu perju«, naime kitio se oznakom da je nastao prema Rafaelu, ali nije bio istražen kontekst narudžbe kao ni adresat posvete. Naime, izdavač Pietro Stefanoni Vičentinac »poznati rimski izdavač grafika i antikvar« (str. 314) posvetio je Ciamberlanov bakrorez – na kome je zorno prikazano rođenje sv. Jeronima za nebo, s tijelom koje je ostalo u betlehemskoj špilji, dok se duša od njega odvojila i na rukama anđela putuje uvis – kanoniku Svetoga Jeronima u Rimu Antunu Venturinu, kako ističe u posveti, Šibenčaninu Dalmatincu. O njemu u prilogu saznajemo podrijetlo, školovanje, dosadašnje skromne spomene u literaturi, jedan sačuvani predgovor poučnom štivu (1594) te krug u kojem se odvijalo njegovo sazrijevanje, među štićenicima vičentinskoga poslijetridentskoga biskupa Mattea Priulija, strica u nas znatno češće spominjanoga Michelea Priulija, također vičentinskoga biskupa, čiji je apostolski pohod Dalmacijom (1603) jedno od često navođenih izvora u istraživanju toga razdoblja.

Katarina Horvat-Levaj u studiji Crkva svetog Jeronima u Štrigovi: Prilog istraživanju crkava s trolisnim svetištem i kupolom na početku podsjeća na dosadašnja istraživanja, pri čemu ističe da je to pavlinsko svetište »sastavni dio svih sintetskih pregleda barokne arhitekture i slikarstva u kontinentalnoj Hrvatskoj« (str. 327), ali u nastavku pruža temeljitu analizu i tipološki kontekst rješenja. Zaključke temelji na arhivskim izvorima – od kojih ističe temeljnu knjigu pavlinskoga pisca Josipa Bedekovića Natale solum Magni Ecclesiæ Doctoris Sancti Hieronymi in ruderibus Stridonis occultatum (1752; od 2017. dostupna u hrvatskom prijevodu), rukopis Calendarium Historicum (1641–1649), protokole kanonskih vizitacija te druge izvore – koje udružuje s autopsijom građevine te vlastitim istraživačkim kapitalom. Naime, osim kronologije svetišta, koje uključuje i sakralna zdanja prije današnjega, podignuta nakon potresa u Međimurju (1738; trolisno svetište dovršeno 1744., a brod i pročelje s dva tornja 1749), autorica tipološki suvereno smješta njegovo rješenje u srednjoeuropski kontekst, uspoređujući ga s neposredno prije građenim crkvama u Pöllau, Gabersdorfu, Mürztalu, a posebno s pavlinskom crkvom Mariatrost u Grazu.

Pregled svetojeronimske topografije u studiji Sveti Jeronim u baroknom slikarstvu i štuko dekoraciji sjeverozapadne Hrvatske Mirjane Repanić Braun započinje štuko-reljefom, koji je »jedan od najstarijih likovnih prikaza sv. Jeronima iz razdoblja baroka [...] u malom predvorju prvotno pavlinske, a danas župne crkve Blažene Djevice Marije u Lepoglavi«, koji pripisuje radionici Josipa Antona Quadrija (str. 360) i nalazi mu predloške u knjižnim grafikama iz Epitome S. Pauli (1680) Benedikta Leipolta. Autorica ikonografsku potragu nastavlja brojnim prikazima sv. Jeronima u opusu pavlinskoga slikara Ivana Krstitelja Rangera (Lepoglava, Štrigova, Purga Lepoglavska, Kamenica), uspoređujući ih s knjižnim ilustracijama s portretom sveca, potom Antona Jožefa Lerchingera (Trški Vrh, Kuzminec) i brojnih drugih autorā i lokalitetā, koji otkrivaju ikonografsku brojnost učenoga našijenca u likovnim umjetnostima XVII., a posebno XVIII. stoljeća.

Studija slučaja Kip sv. Jeronima u Čakovcu Vlaste Zajec posvećena je vrsnoj narudžbi grofova Althann, stojećoj kamenoj skulpturi iz 1766. godine, sada gradskom parku oko povijesne utvrde i dvora Zrinskih u Čakovcu, koja je »donedavno jedini primjer javnog spomenika tomu svecu u Hrvatskoj« (str. 394). Osim potvrde atribucije novim komparativnim primjerima iz opusa vrsnoga južnotirolskoga kipara Veita Königera – »koji se svrstao među najuglednije kipare štajerskog i austrijskog baroka i rokokoa« (str. 396) – autorica ističe naručiteljsku i donatorsku ulogu grofice Althann, rođene kao Marija Anna Josepha Pignatelli – protagonistice dvorskoga života u Beču, vlasnice Čakovca i međimurskoga posjeda te njezina sina Michaela Johanna Athanna. Za čakovački javni spomenik Sv. Jeronima autorica ponovno ističe važnost spomenute knjige Josipa Bedekovića o rodnoj grudi sv. Jeronima (Natale solum, 1752), koja je promovirala Štrigovu, ali i cijelo Međimurje kao svečev zavičaj.

U studiji Irene Kraševac Medovićeva oltarna pala svetog Jeronima u zagrebačkoj katedrali – kontekst nastanka i ikonografija obrađena je narudžba kanonika (akademika i filologa) Adolfa Vebera Tkalčevića, rodom iz Bakra za svečev oltar u okviru Bolléove presvlake liturgijske opreme katedrale u Zagrebu, u kojoj su se i prije nalazili oltari njemu posvećeni: mramorni ensamble oltara sv. Jeronima Sebastiana Petruzzija, drveni Ioannesa Komersteinera te asistentska skulptura s oltara sv. Nikole. Oltar sv. Jeronima u altarističkoj i kiparskoj dionici Dragutina (Karla) Moraka označuje kao »dominantno neogotički« u obrisu, ali »njegova se ornamentalna dekoracija oslanja na renesansni repertoar, a figuralna plastika primjer je besprijekornog akademizma u proporcijama i klasičnoj impostaciji skulpture« (str. 412). Za središnju oltarnu palu Mate Celestina Medovića (1895) naglašava da se stilski izdvaja, i to ne samo u slikarevu opusu: »Ono što ju čini jedinstvenom u sklopu sakralnog slikarstva kraja 19. stoljeća jest moderan slikarski način sumarnog tretiranja volumena, tek plošno naznačene pozadine i reduciranog spektra boja [...]« (str. 416). Iz Medovićeva opusa autorica je izdvojila ikonografske prikaze sv. Jeronima, redom prikazana kao pustinjaka i isposnika.

Milan Pelc u prilogu Sveti Jeronim u knjižnom slikarstvu i grafici srednjega vijeka i renesanse: Ikonografski tipovi i njihova značenja prema građi iz hrvatske knjižne i grafičke baštine okupio je dvije glavne tipološke skupine svečevih prikaza, dva vodeća ikonografska rješenja: sv. Jeronim kao pisac, prevoditelj i učitelj te sv. Jeronim kao kardinal, učeni pustinjak i pokajnik. Prikazana sitnoslikarska i grafička djela, koja nastavaju neke od najvažnijih liturgijskih kodeksa u hrvatskoj baštini – misale, evanđelistare, brevijare, starozavjetne knjige pohranjene u riznicama od Zagreba do Dubrovnika i Cavtata, dijelom i u međunarodnim zbirkama – autor povezuje sa sadržajem liturgijskih tekstova u kojima su objavljena, naručiteljima i značenjima svetojeronimske ikonografije u domaćoj baštini pa taj smjer istraživanja zaključuje: »U velikoj obitelji Jeronimovih prikaza pojavljuju se i neke posebnosti, ponajprije na planu ikonografskog poistovjećivanja i simboličnog posvajanja u korist nacionalne, institucionalne i osobne zaštite« (str. 453), ističući jedinstvenu dimenziju sv. Jeronima kod Hrvata s obzirom na »svetčevo ‘ilirsko’ podrijetlo« (ibid.).

U dvojezičnom englesko-hrvatskom prilogu Sveti Jeronim u dva mala formata, Saint Jerome in Two Small Formats akademkinja Željka Čorak osvrće se na diplomatsko-obljetničku vezu Hrvatske i Vatikana u obilježavanju velikoga jubileja tisuću i šestote godine od kada je crkveni naučitelj (»a to je najviši mogući status unutar Katoličke crkve«; str. 466), to jest objavu poštanskih maraka s likom sveca. Premda su dvije države imale i zajednički prikaz u povodu obljetnice velikoga sitnoslikara Jurja Julija Klovića (sitnoslika Poklonstvo pastira iz Časoslova Farnese, 1537–1546), ovaj put Vatikan odabire Leonardova sv. Jeronima (prikazana u prvom prilogu u ovom zborniku), a Hrvatska iz domaće baštine bira sliku koju je naručila komunalna (gradska) uprava Korčule od Jacopa Tintoretta (1550). Iako su dva pristupa liku sveca različita, ali autori su im slikarski geniji, što pridonosi razumijevanju kako je ugled sveca bio katholikos, sveopći, toliko velik da je mogao povijesno i osnažiti glagoljsku liturgiju (prema uvjerenju da joj je on tvorac), hrvatski jezik i kulturu u srednjem vijeku i renesansi.

Festschrift Sv. Jeronima, Jerolima, Jerka i Jere (u Međimurju još i Oremuša i Riemeka) zaključuje dvojezični francusko-hrvatski osvrt Andréa Vaucheza En guise de conclusion, Umjesto zaključka, koji ističe kako su prilozi okupljeni u zborniku posvjedočili »o univerzalnom kultu lika u cijelom kršćanstvu i o dobro ukorijenjenom kultu u jednoj zemlji, Hrvatskoj, koja ga je učinila svojim posebnim zaštitnikom« (str. 476), što je do­ista istina: sv. Jeronim je katholikos i noster, sve u isti mah.