Jedna uspomena na susrete sa Slavkom Kopačem

Potkraj 1991. godine, u tijeku najžešće ratne agresije Srbije na Hrvatsku, Hrvati u Parizu su se okupljali i prikupljali potpise francuskih parlamentaraca za priznavanje Republike Hrvatske kao novonastale europske države. Među njima bio je i moj prijatelj Zlatko Tomić.

Stupivši tada u kontak s uglednim i u Parizu cijenjenim slikarom Slavkom Kopačem, znajući da je on iz Vinkovaca, Tomić mu je spomenuo kako poznaje i mene, Vinkovčanina Dražena Švagelja, tada člana Kriznog štaba općine Vinkovci. Čuvši moje prezime, Kopač se zainteresirao nisam li ja možda sin njegova pokojnog prijatelja, profesora Dionizija Švagelja. Kada mu je on to potvrdio, izrazio je želju da me upozna. Prijatelj mi je to javio, proslijedio mi je Kopačev telefonski broj, na što sam se ja jako razveselio i rekao kako ću mu se prvom prigodom javiti.

Nakon nekog vremena ostvario sam s Kopačem prvi put kontakt telefonom. On se jako razveselio čuvši prvi put istinitu situaciju direktno iz njegovih ratom razrušenih i manjim dijelom okupiranih Vinkovaca. Bio je jako zabrinut za sudbinu svih nas i svoga rodnoga grada, rekavši kako on to teže podnosi nego mi na fronti, jer do njega ne dopiru nikakve vijesti. Naši telefonski razgovori smjenjivali su se svakih nekoliko mjeseci sve do prve polovice 1993. godine, kada je u jednom razgovoru rekao: »Dragi doktore, Vi samo obećavate, a nikako ne dolazite k meni u Pariz«. Morao sam u sebi priznati kako je on u pravu i odlučio sam sljedećeg vikenda otputovati u Pariz. Kada sam se s posla vratio kući i to priopćio supruzi, ona je, naravno, bila jako iznenađena. Kako ću ja sad u Pariz samo zato što mi je to predložio jedan stari Vinkovčanin? Ali, ja sam obećao Kopaču, odlučio i zaista otišao u Pariz.

Slavko Kopač i Dražen Švagelj u Kopačevu domu na Montmartreu u Parizu 1993.

Prije puta razmišljao sam čime bih ga mogao razveseliti. Sve mi se činilo banalno za takva velikana, još i u tako poznim godinama. Na kraju sam se dosjetio i ponio mu njegovu hrvatsku domovnicu i izvod iz matice krštenih. Kada sam mu to darovao, rekao mi je: »Vi ne znate kako ste me razveselili i obradovali«. Naime, on je bio cijeli život ponosan na svoje Vinkovce i Hrvatsku, i svoje podrijetlo je svakom prigodom javno isticao. Prilikom mog posjeta raspitivao se za poznanike iz Vinkovaca i za njihove sudbine, za sam grad, a nakon što mi je pokazao svoj veliki prizemni stan na Montmartreu i umjetnine u njemu, predložio mi je da odemo i do njegova obližnjeg atelijera. Bio je u poznim godinama, slabo je vidio (što ga je kao slikara od svega najteže pogodilo, jer više nije mogao stvarati), a teško je i sporo nakon nedavno preboljeloga moždanog udara i hodao. Pravio je sitne koračiće. Rekao je: »Moram ponijeti jednu bocu crnog vina kako bi ovaj naš susret proslavili u mom atelijeru«. Njegova supruga Paulette mi je na izlasku iz stana rekla kako ga prvi put pušta »samog« u atelijer bez svoje pratnje, iskazavši mi time veliko povjerenje. Atelijer, koji je, kao i stan, smješten u prizemlju, bio je udaljen možda dvjestotinjak metara od njegova stana. S radošću mi je pokazivao atelijer prepun vlastitih radova, to veličanstveno umjetničko blago. Bio sam faciniran viđenim, nisam to mogao očekivati ni u snu. On je uvijek govorio kako osjeća prodaju svojih radova, koji su dio njega, kao prostituiranje i prodaju dijela sebe, svoga tijela, pa je rijetko i samo koliko mu je bilo potrebno za egzistenciju prodavao svoje radove. Pijuckajući vino u ugodnoj atmosferi, on se prisjećao svojih uspomena i školskih dana provedenih u Vinkovcima. Ubrzo nam se pridružila i njegova supruga, a moj prijatelj Zlatko Tomić predložio je za sutradan druženje uz objed u dvorištu njegove kuće u Gonesseu, predgrađu Pariza. Kopač je poziv s oduševljenjem prihvatio i rekao: »kako se Vi u ponedjeljak vraćate za Vinkovce, ja bih Vas u nedjelju želio voditi na ručak u jedan od svojih omiljenih malih pariških restorana«.

Tako sam proveo tri dana u ugodnom i prelijepom druženju sa Slavkom Kopačem u Parizu. Osjećao sam po njegovoj razdraganosti da sam mu uspio donijeti dio njegova djetinjstva, uspomena, Vinkovaca i neizmjerno voljene mu Hrvatske u Pariz.

Pola godine nakon našeg susreta u Parizu, točnije 8. veljače 1994. godine, razgovarali smo telefonom. Donosim ovdje fragmente tonskog zapisa tog razgovora ne bih li dočarao Kopača u neformalnom razgovoru:

D. Š.: – Poštovanje gospodine Kopač, kako je u Parizu?

S. K.: – Dobar dan, doktore, kako ste Vi?

D. Š.: – Ja sam dobro, ovdje je lijep sunčan dan, procvjetale cicamace i visibabe, pravo proljeće.

S. K.: – Pa to je ugodno, mi se zime bojimo. Jelda?

D. Š.: – Jest, uglavnom je baš lijepo.

S. K.: –Je li, hvala Bogu. Šta se događa oko Vas?

D. Š.: – Pa oko nas je mirno, što se tiče ovih ratnih stvari, nešto su malo bili bacili na Županju (minobacačkih granata, op. autora teksta) ali nije ništa posebno.

S. K.: – Aha, ajde, sad će ova dva tri dana biti strašna, jelda, jer se odlučuje.

(...)

D. Š.: – Evo, 11. ili 12. veljače nekoliko kuća dalje od Vaše rodne kuće u Ulici sv. Ane otvaramo Dječji dom sv. Ane (za nezbrinutu djecu, op. autora teksta), potpuno obnovljen, prekrasan.

S. K.: – Je li? Pa to je fino! To je lijepo. Čitava moja mladost, da ne kažem čitav moj dosadašnji život vrti se uvijek oko toga, znate oko te »sv. Ane«. Jel.

D. Š.: – To je pravo, zaštitnica dobra.

S.K.: – Je, Je. Dobra je do sada, ja se nadam da će to i svršiti dobro. Jelda.

D. Š.: – Jest, i ona kapelica (sv. Ane na početku ulice, op. autora teksta) je unatoč svim ratnim razaranjima ostala čitava, par gelera ju je ogreblo.

S. K.: – (smijeh) Fino. Kakvi su Vaši programi?

D. Š.: – Pa evo, sad se bavimo ustrojem grada i svim što ide uz to. Kod nas je prekrasna izložba »Židovsko suvremeno slikarstvo«, koja je bila u Zagrebu. Jedna krasna izložba.

S. K.: – Je li? Židovsko...

D. Š.: – Jest.

S. K.: – Ja. Iz, iz ...

D. Š.: – Iz Izraela.

S. K.: – Aha!

D. Š.: – Zatim, evo sad radimo na pripremi jedne velike izložbe u Bagno di Romagna u Italiji u 7. mjesecu. Trajat će 3 tjedna, gdje će se predstaviti vinkovački umjetnici, a naš Tuna Babić (vinkovački akademski kipar, op. autora teksta) otvara sljedeći tjedan izložbu u Zagrebu u onoj Likumovoj galeriji, tamo u Praškoj ulici.

S. K.: – Da? Je li? Pozdravite ga.

D. Š.: – Hoću.

S. K.: – Hvala. To su dobre stvari, ti, ti poticaji izložbi koje dolaze iz... iz daleka, jer teško je to organizirati. Je lʼ tako?

D. Š.: – Točno.

S. K.: – Ako nemate puno, ili puno mogućnosti da to platite. Jel? Kad kažem platite, jer se to uvijek na neki način provrće, ovime... našim sudskim (carinskim i sl., op. priređivača) i ne znam kojim drugim plaćanjima, jelda?

D. Š.: – Jasno, da.

S. K.: – Kako Vam je familija?

D. Š.: – Dobro. Malo su imali gripu žena i djeca, ali evo sad su već bolje.

S. K.: – A, hvala Bogu, pozdravite sve Vaše.

D. Š.: – Hoću.

S. K.: – Vama od srca zahvaljujem na Vašem pozivu, jer to je velika stvar.

D. Š.: – Pa da, meni je još uvijek u sjećanju i to, ali evo do kraja smo u potpunosti obnovili i našu Galeriju i sve, pa tako razmišljam o tome da čujem jednom da kažete i Vi, dolazite li u Vinkovce ili Vi ili kroz Vaše djelo?

S. K.: – Ni jedno, ni drugo za sada. Jelda.

D. Š.: – Dobro.

S. K.: – Ja se nadam da će to dopustiti, ako ništa drugo da odem jednog dana i da odemo, ne znam, ovisi o tome svemu, do... do njega, jelda, kažem do toga grada. Jelda.

D. Š.: – Da, do Vašega grada.

S. K.: – Moj grad, moj grad!

D. Š.: – Htio sam Vas pitati, sada dolazi ovo ljepše vrijeme, ako zdravlje posluži, moja ponuda da dođete sami na lice mjesta, da vidite, da pogledate i da odaberete, stoji.

S. K.: – Fala, fala. Bez sumnje, ja Vama kažem i rekao sam Vam maloprije, važno, važno je da to u srcu živi i dogodit će se, mora se dogoditi. Jelda. Samo bojim se da, da ove, da ove sudbonosne dane proživimo, doživimo i proživimo. Jel?

D. Š.: – Pa istina je. Evo mi koji smo tu cijeli rat, mi smo sretni sad što smo uspjeli ovo do sada proživjeti.

S. K.: – Da, da, a to je važno, to je važno, ali barbari oko nas su strašni, a da ne govorim o političarima koji sve to, sve to, igraju se, igraju se, s ljudima kʼo ...

D. Š.: – Kartama.

S. K.: – Kartama, da.

D. Š.: – Do kraja ovog mjeseca, ja očekujem za jedno deset dana, vratit ćemo ponovo sve obnovljene naše biste, one Radauševe, Babićeve, sve one reljefe, natrag na svoje mjesto.

S. K.: – Je li?

D. Š.: – Da, da.

S. K.: – Bilo je puno njih vani, nisu li oštećeni?

D. Š.: – Bili su dijelom oštećeni, a sada su svi popravljeni u Ljevaonici umjetnina (u Zagrebu, op. autora teksta), tamo kraj Likovne akademije gdje ste i Vi studirali.

S. K.: – Da, da. Tamo sam ja ovaj gledao druge raditi, jer mi smo samo to izdaleka gledali. Umro je onaj mladi prijatelj, kako se zvao?

D. Š.: – Koji, na koga mislite?

S. K.: – On je bio profesor na Akademiji...

D. Š.: – Albert Kinert.

S. K.: – Tko?

D. Š.: – Jeste li mislili na Kinerta?

S. K.: – A, Kinert, da.

D. Š.: – Isto naš Vinkovčanin.

S. K.: – I on je Vinkovčanin, da. Ima nas posvuda, jelda?

D. Š.: – Hvala Bogu!

S. K.: – I ja to kažem. (smijeh)

D. Š.: – Takav grad.

S. K.: – Takav grad, ajde važno je to da, da...to se dokupi, da postane, ko...krm...kako se kaže to? Dobro, to ćete mi oprostiti, ali izgubio sam glas (misao, op. priređivača).

D. Š.: – A nije, nije. Dobro vi govorite.

S. K.: – Ne glas, ali izgubio sam u ovom momentu...

D. Š.: – Misao?

S. K.: – ...naslov jedne ...priče. Dobro, nije važno.

D. Š.: – Evo, gospon Kopač, lijep pozdrav Vama i obitelji.

S. K.: – Vama jednako. Bog dao da se što prije vidimo, jer će to značiti u isto vrijeme da je mir negdje u zasjedi, jelda?

D. Š.: – Jest, jer ja napose cijenim i Vašu ljubav prema ovom gradu i Vašu volju i sve dosadašnje što ste pokazali i učinili, a nadam se da će jednom u ovom gradu biti i djelić Kopača, pa da će ostati i za generacije iza nas.

S. K.: – Hvala Vam, hvala Vam. Ja mislim da će ostati, ne samo da mislim, ja sam uvjeren, ali sve je to strašno kad mi, ja se, ja mene ovako...ta, ne mogu reći nesreća, jer na koncu još sam živ i zdrav, ne potpuno, ali na dobrom putu, jelda, i kažem Vam, kažem Vam, ja sam uvjeren da ćemo učiniti nešto lijepoga, jel?

...

Nažalost bio sam početkom sljedeće godine ponovo u Parizu, toga puta na ukopu Slavka Kopača. Na zamolbu njegove supruge Paulette oprostio sam se prigodnim govorom posljednji put od prijatelja uz njegov odar u crkvi na Montmartreu.

Nedugo nakon toga ponovo sam se našao među Kopačevim djelima u Parizu, ali toga puta na otvorenju njegove izložbe u prizemlju pariške gradske vijećnice. Tom izložbom mu se grad Pariz odužio na osobit način iskazujući mu posmrtno počast koju ni jedan hrvatski umjetnik nije dosad imao u toj svjetskoj prijestolnici lijepih umjetnosti.