Jean Dubuffet o Slavku Kopaču

»Umjetnost Slavka Kopača posve je originalna, ne znam ni jednu koja bi joj bila nalik. Pomoću izražajnih sredstava, obnavljanih na razne načine – preuzimajući u raznim etapama sve vrste neočekivanih materijala i koristeći se njima na još neočekivanije načine – zapanjujućom postojanošću, na sebi svojstven način tijekom čitavoga svog razvoja, očuvao je jedinstveni status. Status začuđujuće inventivne i poetične umjetnosti...

Njegova je umjetnost neposredno vezana uz prizore iz svakodnevnog života, sklona prikazivanju najbanalnijih, često potpuno običnih predmeta. Toliko običnih da izmiču našem pogledu, čak ih više i ne uočavamo. Ali Kopač ih vidi intenzivno. Osvjetljava ih živim svjetlom, razotkriva nam ih u obliku lirskih ideograma, snažno nabijenih mislima i emocijama. Za teme svojih djela osobito voli birati vrlo jednostavne, moglo bi se reći siromašne objekte. Očita je njegova obuzetost jednostavnošću i siromaštvom. Njegova radost – koja postaje i naša – sastoji se u davanju dojmljivog sjaja bijednim stvarima, prenošenju tih stvari na uzvišen plan, gdje pojam siromaštva gubi i mjesto i smisao, gdje sve predmete što postoje vidimo u vrtlogu jakoga kozmičkog vjetra, snažnog vjetra koji se rađa iz umnog procesa. To je umjetnost velike težine i vatrene žestine, ali ipak suzdržana, oprezna i vrlo obzirna, u njoj nikad nema prenemaganja. Naprotiv, uvijek je na impozantnoj razini ceremonijala visokog poštovanja, nakon čega pleše čarobno veselim korakom kao derviš u transu.

Valjalo bi reći nešto i o slikarskim sredstvima kojima Kopač pribjegava u svojim djelima, a kojima se ja, i sâm slikar, osobito divim. I u tome je sklon oskudnosti. Upravo zbog jake sklonosti ekonomičnim (ali nepredvidljivim i domišljatim) sredstvima, njegove slike djeluju tako potresno. Njegove su intervencije odmjerene, oživljene putem, moglo bi se reći, površnih oblika, koji dobrim dijelom izgledaju kao da su se omakli i očito je da su nastali slučajno. No, riječ je o slučaju u koji ponire dah života. Sve je to ipak strogo nadzirano i vođeno zapanjujućom sigurnošću. Nema ponavljanja ni ispravljanja, sve izgleda kao da je nastalo iz prvog poteza, u trenutku iznenadne, ali čudesno uspješne improvizacije.«

Jean Dubuffet, 1982.,
Prospectus et tous écrits suivants, t. III, Paris,
Gallimard, 1995., pp. 267–268.