Iz područja arheologije, povijesti i jezikoslovlja: NOVA POST VETERA

Eminentni autori iz područja arheologije, povijesti i jezikoslovlja su u svojim studijama upotpunili i razjasnili pojedine teme vezane uz povijesna razdoblja koja su uslijedila neposredno nakon života i djelovanja sv. Jeronima.

Emilio Marin posvetio je svoj rad promišljanju povezanosti sv. Jeronima s hrvatskim krajem (Sveti Jeronim među Hrvatima – Pridonos za Jeronimov zavičaj). Neriješeno pitanje ubikacije Stridona, rodnoga grada sv. Jeronima, neizbježivo se nameće kao polazna točka u svakoj raspravi o povezanosti crkvenog naučitelja s našim krajevima. Također, ističe se velika uloga koju je Jeronim imao u razvoju monaštva općenito, a time i na prostoru istočne obale Jadrana od sredine 4. stoljeća. Mate Suić Jeronimov zavičaj smješta na Tarsaticu, dok u Brijunima vidi otoke s monasima o kojima je pisao Jeronim, a time i otok monaha Bonoza. Emilio Marin Suićevu argumentaciju u prilog navedenim tvrdnjama drži »[...] mogućom, respektabilnom, ali ne i dokazanom«. Nadalje, razmatra se pitanje redovničke nazočnosti na dalmatinskim otocima. Uzimajući u obzir epigrafsku analizu jednog danas izgubljenog ulomka epitafa iz 423. godine, CIL 3104 et add., p. 2328, koji je 1802. pronašao A. Ciccarelli u Pučišćima na Braču, zajedno s arheološkim nalazima na istome otoku, pretpostavlja se da je u Pučišćima postojao predbenediktinski samostan kao i na nekoliko drugih lokacija na Braču.

Na još jednu povezanost sv. Jeronima sa srednjom Dalmacijom, posebice glavnim gradom Salonom, upućuje jedno od pisama sv. Jeronima, kao i korespondencija sv. Augustina sa salonitanskim biskupom Hezihijem s početka 5. stoljeća. Međutim, ona za sada još nije u potpunosti razjašnjena. Za razliku od glavnoga grada provincije Dalmacije gdje se kršćanstvo javlja od kraja 3. stoljeća, u južnoj Dalmaciji nema vidljivih tragova ove vjere iz tog vremena. Arheološki tragovi upućuju na kršćansku prisutnost u Naroni tek s početkom 5. stoljeća, ali najavljuju i diskontinuitet kršćanske prisutnosti u ranom srednjem vijeku. Zato valja pretpostaviti da južna Dalmacija nije vjerojatna lokacija za Bonozov otok, koji bi ipak valjalo tražiti u srednjoj Dalmaciji. No, otok na kojem se nastanio monah Bonoz možda ipak ne bi trebalo tražiti u konkretnom otoku dalmatinskog arhipelaga, što na snazi ostavlja sjevernojadransku i srednjojadransku hipotezu.

Povezanost sv. Jeronima s Hrvatima dolazi do izražaja i u vremenu renesanse, osobito kroz djelovanje dvaju velikana humanističke epohe, Marka Marulića i Erazma Roterdamskog. Njegova onodobna popularnost među Hrvatima u tuđini odražava se u ciklusu slika koji je za bratovštinu Scuola di SS. Giorgio e Trifone degli Schiavoni u Veneciji izradio Vittore Carpaccio početkom 16. stoljeća. A od tada pa do naših dana Jeronimov se značaj mnogostruko isticao, ne samo na prostoru Hrvatske nego i šire. Zato svoja razmatranja Emilio Marin dovršava uspoređujući Jeronima s najvećim grčkim pjesnikom: »Zato bi se moglo reći da je Jeronim upravo zbog svoje veličine i svog velebnog djela svima važan, pa ga kao i Homera mnogi svojataju« te zaključuje kako upravo brojni iskazi njegova kulta i njegovi spomenici vezani uz Hrvatsku upućuju na nepobitnu povezanost sv. Jeronima s Hrvatima.

Alka Domić-Kunić u svojoj je studiji Izvori za lokaciju Stridona, Jeronimova rodnog mjesta prikupila sve dostupne podatke o ubikaciji rodnog mjesta sv. Jeronima. Stridon još uvijek nije pronađen pa rasprave o njegovoj lokaciji traju stoljećima. Najvećim su dijelom bile motivirane domoljubnom težnjom da se Jeronima nazove sunarodnjakom polažući pravo na njegovo rodno mjesto. Međutim, budući da arheologija još uvijek nije otkrila nikakve opipljive tragove koji bi upućivali na precizniju lokaciju Stridona, jedini pouzdani trag u potrazi za rodnim mjestom sveca ostaje sam Jeronim, koji svoje rodno mjesto spominje u nekoliko autobiografskih crtica. Sve pretpostavke o lokaciji Stridona, grada koji je inače u potpunosti nepoznat, započinju Jeronimovim navodom da je Stridon smješten na nekadašnjoj granici Dalmacije i Panonije te da su ga razorili Goti. Upravo je ta nekadašnja granica među provincijama dala uzlet raspravama o pružanju navedene granične linije na koje se razdoblje Jeronim referira, a time i koja je točna lokacija Stridona. Prvi koji se dotaknuo problematike smještaja Stridona bio je Toma Arhiđakon u 13. stoljeću, koji ga smješta u unutrašnjost Kvarnerskog zaljeva. Slijedile su ga mnoge učene osobe, a rasprava se osobito usijala od 15. stoljeća nadalje kada svoje viđenje lokacije grada daju Marko Marulić, Flavije Biondi i biskup Nikola Olah. Prije sto godina don Frane Bulić napisao je iscrpnu povijesno-geografsku raspravu Stridon (Glavopolje u Bosni), u kojoj je brojne dotadašnje teorije o smještaju Stridona razvrstao u četiri glavne skupine koje naziva strankama, poimence istarskom, dalmatinskom, panonskom i neutralnom. Tako su predstavnici istarske stranke predlagali smještaj Stridona u Zrenju između Buja i Buzeta u Istri, dalmatinska je stranka okolicu Knina ili Grahovo polje vidjela kao možebitnu lokaciju, panonska je stranka tražila Stridon u Međimurju (Štrigova), dok se neutralna stranka nije opredijelila ni za jednu od navedenih triju mogućnosti. Iako ta četvrta stranka nije bila utjecajna poput ostalih triju u Bulićevo vrijeme, ona je do današnjih dana postala sve važnija budući da su ju u 20. stoljeću podupirali pojedini uglednici iz redova povjesničara i arheologa, među kojima se izdvaja Mate Suić, koji je za lokaciju Stridona predložio Liburniju i tamošnje područje Krasa.

Osim lokacije Stridona postavlja se i pitanje etničke pripadnosti sv. Jeronima. Mnogi su koristili kao prednost nepoznatu lokaciju Stridona da bi svojatali sam Stridon i Jeronima te se tako Jeronim smatrao romaniziranim Ilirom, Delmatom, Dalmatincem, Primorcem, Panoncem, Keltom, Italikom pa čak i Slavenom (Hrvatom), Talijanom i Mađarom. No, sam je Jeronim sebe nazivao »Rimljaninom«, pojam koji je u njegovo vrijeme bio izjednačen s »kršćaninom«. Unatoč pretpostavkama brojnih autora i rasprava o pitanju lokacije Stridona u novije vrijeme, Alka Domić-Kunić zaključuje kako se još uvijek bez novih arheoloških i pisanih podataka Stridon ne može sa sigurnošću ucrtati na kartu kasnoantičkog Ilirika.

Iako pitanje Jeronimova rodnoga grada za sada ostaje bez konačnog odgovora, sa sigurnošću je potvrđeno da početci štovanja ovoga sveca u Hrvatskoj sežu u srednjovjekovno razdoblje. U svojoj studiji Početci štovanja svetog Jeronima u Hrvatskoj Branka Migotti razmotrila je pitanje početka Jeronimova kulta na tlu Hrvatske. Štovanje svetog Jeronima u Hrvatskoj uglavnom je ograničeno na istočnojadransku obalu i njezino neposredno zaleđe, s jednom iznimkom – općinom Štrigova u sjeverozapadnom dijelu zemlje. Na spomenutom prostoru ono je dobro istraženo za povijesna razdoblja koja su uslijedila nakon prodora humanističke misli. Stoga se autorica u svojim razmatranjima usredotočila na pojavu kulta sv. Jeronima u razdobljima koja su prethodila drugoj polovici 15. stoljeća. Svoja istraživanja temeljila je na pisanim izvorima o štovanju i kanonizaciji sv. Jeronima kombinirajući ih s podatcima iz kataloga crkava načinjenog na temelju Hrvatske hagiografije iz 2006. godine. Katalog navodi 62 crkve posvećene sv. Jeronimu, od kojih su 23 datirane do početka 15. stoljeća: 8 crkava nalazi se u Istri, 6 u Kvarnerskom zaljevu, 3 na zadarskom, 2 na hvarskom području te po jedna na dubrovačkom, šibenskom i splitskom području, odnosno u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Združeni povijesni i arheološki izvori govore o dva kronološki i kulturološki različita kruga širenja kulta sv. Jeronima. Prvi obuhvaća prostor Istre i Kvarnera u 11/12. stoljeću, dok drugi čini cjelokupna istočna obala Jadrana od razdoblja 15. stoljeća. Možebitno se štovanje sv. Jeronima u srednjovjekovnom razdoblju u Istri oslanjalo na raniju tradiciju koja potječe još iz kasnoantičkog i ranosrednjovjekovnog razdoblja. Isto upućuje i na teoriju o Jeronimovu rodnom mjestu negdje u zaleđu Kvarnerskog zaljeva. Lako je moguće da će buduća arheološka istraživanja, vodeći računa o cjelokupnom kontekstu, potvrditi postojanje kulta sv. Jeronima već od razdoblja kasne antike i ranoga srednjeg vijeka na hrvatskom području.

Akademik Milan Mihaljević je u studiji Glagoljaštvo i sveti Jeronim prikazao povijesni razvoj višestoljetne hrvatske predaje o sv. Jeronimu kao tvorcu glagoljice i prevoditelju Biblije na hrvatski jezik. Iako se začetci predaje ne mogu pouzdano utvrditi, poznato je da se ona prvi put spominje 1248. godine u otpisu pape Inocenta IV. senjskom biskupu Filipu. Legenda da je sv. Jeronim stvorio glagoljicu i postavio osnove slavenskoj liturgiji i slavenskom jeziku kod Hrvata temeljila se na: 1. njegovu dalmatinskom podrijetlu, 2. podatku da je Sveto pismo, osim na latinski, preveo i na svoj materinji jezik i 3. preveo Kozmografiju, navodno djelo skitskog filozofa i svjetskog putnika Etika Istra, na čijem se kraju nalazi alfabet koji se smatrao prototipom glagoljice. Danas se više ne zastupa teorija po kojoj bi Jeronim bio tvorac glagoljice i prevoditelj Svetog pisma na hrvatski jezik. No, zahvaljujući Jeronimovu imenu i autoritetu, glagoljaštvo je dobilo legitimitet, a Hrvati jedinstvenu povlasticu u zapadnoj Crkvi da se u bogoslužju mogu služiti vlastitim jezikom i pismom, što nije imao ni jedan drugi narod u zapadnoeuropskom kulturnom krugu. Tako su glagoljaši postavili temelje hrvatskoj nacionalnoj kulturi, a sv. Jeronim je od 15. st. nadalje bio važan integrativni čimbenik u očuvanju hrvatskog identiteta.

Fra Hrvatin Gabrijel Jurišić u svojem je radu Sveti Jeronim u kalendarima jadranske Hrvatske naveo literaturu o sv. Jeronimu koja je vezana uz pitanja o kalendaru. Posebnu pažnju valja pridati službenim liturgijskim knjigama koje izdaje Zbor za bogoštovlje i sakramente u Vatikanu, kao i onima koje izdaju pojedine crkvene ustanove u svijetu: biskupske konferencije, biskupije, redovi i provincije. S obzirom na opsežan broj navedene literature, ovdje je donesen izbor iz brojnih kalendarskih izdanja od 11. do 21. stoljeća koja navode blagdan sv. Jeronima (30. rujna) kratkim ili nešto duljim izričajem, a u pojedinim slučajevima sadrže i liturgijske tekstove za taj blagdan. Tekstovi su pisani hrvatskim ili latinskim jezikom, dok je pismo glagoljica ili latinica. Zastupljeni su samo tekstovi iz jadranskog dijela Hrvatske, tj. s prostora od Istre do Boke kotorske.

Fra Ljudevit Anton Maračić u svojoj studiji Sveti Jeronim, crkveni naučitelj, i tri hrvatske franjevačke provincije predstavlja povijesni razvoj franjevaštva na tlu Hrvatske te unutrašnje podjele Reda male braće kroz vjekove.

Također razmatra promjenu imena i zaštitnika franjevačke provincije na istočnoj obali Jadrana koja se nazivala Sklavonska provincija sv. Serafina do 1389. godine, kad mijenja naziv u Dalmatinska provincija sv. Jeronima (Provincia Dalmatiae s Hieronymi). Od sredine 16. stoljeća na našim prostorima istovremeno djeluju braća franjevci dviju istoimenih provincija: franjevci konventualci (OFMConv) kao Dalmatinska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca te franjevci opservanti (OFM) kao Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri. Od 15. stoljeća počinju djelovati i franjevci trećoredci glagoljaši (TOR). Još uvijek nije poznato kada su oni izabrali sv. Jeronima za zaštitnika, kojeg ni danas nemaju u službenom nazivu. Međutim, zanimljivo je uočiti da se na svim starim pečatima, od kojih najstariji prema autoru potječe iz 1553. godine, nalazi lik sv. Jeronima.