Iscrpni prikaz rada kardinala Franje Šepera

Knjiga Kardinal Franjo Šeper – Uloga i značenje u promjenama u Katoličkoj Crkvi i društvu prošireni je doktorski rad autora Josipa Kajinića o crkveno-državnim odnosima u bivšoj državi od 1960. do 1969. godine, kao i jugoslavenskim odnosima sa Svetom Stolicom. Nastao je tijekom projekta Hrvatskoga instituta za povijest »Katolička Crkva u susretu s ideologijama i političkim programima«. Na 384 stranice portretirano je životno putovanje zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Šepera, koji je 8. siječnja 1968. postao prefektom Svete kongregacije za nauk vjere pri Svetoj Stolici, naslijedivši na tom mjestu talijanskoga kardinala Alfreda Ottavianija. Djelo je važan doprinos shvaćanju domaćih i inozemnih crkvenih prilika nakon Drugoga svjetskoga rata, s naglaskom na osobu Franje Šepera, važnost svih njegovih odluka, katkad praćenih i nerazumijevanjem u crkvenim redovima.

Između uvoda i zaključka djelo je podijeljeno u jedanaest poglavlja: Katolička Crkva u Hrvatskoj 1945.–1960., Franjo Šeper, Franjo Šeper na čelu Zagrebačke nadbiskupije, Šeper i Drugi vatikanski koncil, Franjo Šeper i razvoj Zagrebačke nadbiskupije, Tiskovna i izdavačka djelatnost, Biskupska konferencija Jugoslavije, Prostorni preustroj Crkve, Odnosi Katoličke Crkve s državom, Novi pogled na Protokol i Kongregacija za nauk vjere. Kako bi i oni manje upućeni u povijesne okolnosti iz Šeperova vremena mogli lakše pratiti kronološku tablicu za svaku osobu autor donosi kraću biografsku crticu.

Sadržajan je presjek Šeperova 86-godišnjega životnoga djela od rođenja u Osijeku 2. listopada 1905. do smrti u Rimu pretposljednjega dana 1981. godine. Zanimljivo je pratiti put slavonskoga dječaka prema svećeničkom pozivu, iščitavati utjecaj bl. Ivana Merza na odluku mladoga Šepera, zatim zajedničko ređenje s bl. Alojzijem Stepincem (ne i ista mladomisnička crkva, Sv. Pavao izvan zidina bila je Šeperova, a crkva sv. Marije Velike mjesto Stepinčeve prve svećeničke euharistije), nesnošljivost prema Šeperu kao rektoru Nadbiskupskoga bogoslovnoga sjemeništa u godinama Drugoga svjetskoga rata (nametani krimen ustaštva!), putanja ustrajnoga trnjanskoga župnika prema nadbiskupskoj stolici, a potom i imenovanoga prefekta novije i najvažnije kongregacije, papine desne ruke.

Tematiziran je i odnos kardinala Šepera s imenjakom i nasljednikom na mjestu zagrebačkoga nadbiskupa Franjom Kuharićem, njihova nastojanja za boljim položajem Crkve u okviru komunističkoga sustava, župnom i nadbiskupskom pregalaštvu prepunom različitih iskušenja i zapreka. Kao svojevrsno prvo Šeperovo čudo istaknut je predomišljaj jugoslavenskih vlasti glede mjesta posljednjega počivališta nadbiskupa Stepinca nakon njegove smrti 10. veljače 1960. godine. Iako je komunistička struktura pomno nastojala da od lepoglavskoga i krašićkoga uznika, nepravedno osuđenoga 1946. godine (u montiranom sudskom procesu) na šesnaestogodišnju zatvorsku kaznu, ne stvara mučenika, nije uspjela zaustaviti njegovo štovanje, još i snažnije izraženo nakon sprovodnoga obreda u zagrebačkoj prvostolnici 13. veljače. Iako je nedvojbeno da bi hrvatski vjernički puk iskazivao molitvu kardinalu Stepincu sve i da je nadbiskup pokopan u rodnom Krašiću, njegov grob iza oltara zagrebačke katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije i sv. Stjepana postao je trajnim hodočasničkim odredištem sve do novijih dana iščekivanja Stepinčeva proglašenja svetcem Katoličke Crkve. Kajinićeva knjiga samo ovlaš dodiruje odnos kardinala Stepinca i Šepera, kao i baštinu nadahnutu uspomenom na mučeništvo krašićkoga nadbiskupa.

Iako mu to nije prvotna namjera, djelo je zato dobar putokaz uz 20. obljetnicu smrti kardinala Franje Kuharića (11. ožujka 2002) uz prikaz suradnje dvojice imenjaka i zagrebačkih nadbiskupa. Odlaskom kardinala Šepera na važnu dužnost otvorena je (i iskorištena) prilika njegovu subratu iz Pribića, koji će u prijelomnim kušnjama hrvatskoga naroda odigrati nezamjenjivu ulogu. Zanimljivo kako su i Šeper i Kuharić bili na sastanku s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve 24. travnja 1968. u Srijemskim Karlovcima, što nije bilo po mjeri jugoslavenskih vlasti. Iako gurano pod tepih, ekumensko nastojanje za približavanjem kršćanskih crkava bilo je trajnim suputnikom nadbiskupa i kardinala s istim imenom. Predvodeći Zagrebačku nadbiskupiju nakon Stepinčeve smrti, svaki na svoj način, Šeper i Kuharić nastavili su hoditi njegovim tragom, putem osnivanja zagrebačkih župa, ali i osvješćujući značaj medija. Tako je kardinal Kuharić nastavio tijekom svih nadbiskupskih godina (p)održavati Šeperove ideje. Primjerice bio je prvim odgovornim urednikom Glasa Koncila, utemeljenoga kao novine odlukom kardinala Šepera. Imali su oni na tom putu i međusobnih polemika glede uredničke politike Glasa Koncila, ali unutarcrkvena kritika od strane najviših predstavnika također je pomagala bistriti poslijekoncilske promjene. S hrvatskom suverenošću kardinal Kuharić je inicirao i osnivanje Informativne katoličke agencije, kao i Hrvatskoga katoličkoga radija u samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj. Svjesni medijske utjecajnosti otvarali su vrata Radosne vijesti širem vjerničkom puku, čak i kada im je to bilo zamjereno, bilo s njihove suzdržane strane (izlaganje svjetovnom), ili neugušenim povicima što Crkva ne ostane u sakristiji, bez miješanja u (nepovoljne) političke zavrzlame.

U knjizi je istaknuta golema uloga nadbiskupa Šepera tijekom Drugoga vatikanskoga koncila od 1962. do 1965. godine, njegovi prinosi koncilskim dokumentima, o kojima Kajinić detaljno piše (s naglaskom na liturgijska promišljanja), kao i o raspravama sa splitsko-makarskim nadbiskupom Franom Franićem te praćenju svih koncilskih zbivanja od strane jugoslavenskoga državnoga aparata. I prije su obavještajne službe pratile i bile upućene u svaki njegov korak, još od iznosa milodara skupljenih u blagoslovu kuća tijekom župnikovanja na zagrebačkom Trnju, u Župi Krista Kralja. Iako naoko sitnice, u njima je najprimjetniji strah utjeran u kosti svakoga dobronamjernoga čovjeka, često prisiljenoga na suradnju s obavještajnim aparatom. Ili jednostavno preslaboga oduprijeti se, ucijenjenoga egzistencijalnim i svim drugim razlozima. Tajne službe teško su mogle obavljati svoj posao bez pouzdanih krtica u tuđim redovima, a Crkva je bila i ostala trnom u oku, točnije dobrim test­nim poligonom za sve što je valjalo učiniti kako bi se postojeći režim što dulje održao na vlasti. Ističe se i Šeperova nazočnost na vjerskim svečanostima u Hrvatskoj i inozemstvu, primjerice, na 250. obljetnici ukazanja Gospe Sinjske (1965), proslavi 900. obljetnice prvoga spomena Šibenika (1966), predvodio je hodočašće u Svetu Zemlju 1967., portugalsko i marijansko hodočasničko svetište Fatimu 1968., a bio je na pastirskim pohodima u SAD-u i drugim državama.

Kako je i navedeno u nabrajanju poglavlja, jedno je posvećeno Protokolu koji je potpisan 25. lipnja 1966. godine između predstavnika Svete Stolice Agostina Cassarolija i predstavnika Vlade SFR Jugoslavije Milutina Morače. Autor Kajinić analizira nastojanja kardinala Šepera da se uspostave diplomatski odnosi a sam tekst Protokola ne objavljuje zbog negativnoga učinka među klerom i vjernicima. Dokument sastavljen u četiri točke izazvao je niz prijepora o ustupcima koje su obje strane morale učiniti kako bi došlo do kakvog-takvog napretka nakon godina prekinutih diplomatskih odnosa (zbog presude nadbiskupu Stepincu). Na primjeru Protokola najbolje se vidi složenost Šeperove pozicije (dvije godine prije odlaska u Vatikan) uz nastojanja da pomiri nepomirljivo, svjestan skepse među episkopatom, ali i priznate mjerodavnosti Svete Stolice nad Crkvom u tadašnjoj državi. Tim dokumentom spriječena je mogućnost kineskoga i nekih drugih scenarija prema kojima bi Crkva ostala trajnijom zatočenicom komunističkih vlasti, pod izravnom kapom njezina upravljanja i biranja (nad)biskupa. Ne treba smetnuti s uma da je protiv potpisivanja protokola bio najmoćniji jugoslavenski čovjek poslije Josipa Broza Tita, rukovoditelj Službe državne sigurnosti Aleksandar Ranković. Među ostalim, i zbog svojega protivljenja normalizaciji odnosa s Katoličkom Crkvom, smijenjen je s položaja, jer nije dijelio iste vanjskopolitičke ciljeve s »nedodirljivim predsjednikom Titom«.

Čitatelji će tako iz Kajinićeve knjige dobiti pregledan uvid o djelovanju Katoličke Crkve u Hrvatskoj u drugoj polovici 20. stoljeća, balansiranju Crkve između nepoćudnosti u komunističkoj (marksističkoj) ideologiji, nacionalizaciji, izopćenju iz škola i iz sastavnica Sveučilišta u Zagrebu (kao osnivač!), progona svećenika u vremenu Drugoga svjetskoga rata i poraća, kasnijih pritisaka, prisluškivanja, navođenja na suradnju s UDBA-om. Nadovezana na biografiju Stepinac franjevca Alekse Benigara kao i knjigu Kuharić Miroslava Akmadže knjiga o kardinalu Šeperu čini nezaobilazan mozaik djelovanja trojice najvažnijih hrvatskih crkvenih velikodostojnika u 20. stoljeću. Iako u manjoj mjeri analizira sličnost (ili šablonu) postupanja komunističkih vlasti s nadbiskupima u mnogim europskim državama (Poljskoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Ukrajini) i površno upućenima pruža dobar uvid u trajno balansiranje Crkve u odnosu na politički ustroj u komunizmu. Uz literaturu kojom se i sam autor Kajinić koristio u stvaranju vlastitoga djela, poželjno je pročitati i knjigu Mirka Ćosića Prijepor Crkve i komunizma (s posebnim osvrtom na stanje u bivšoj Jugoslaviji), objavljenu 2018. u Nakladi Dominović. Ona još temeljitije razrađuje temeljnu razliku u stvaranju »boljega svijeta« bez Boga nasuprot crkvenim nastojanjima za univerzalnim vrijednostima, ali i očuvanju hrvatskoga nacionalnoga identiteta, jezika, kulture, uopće sjećanja.

Knjiga Kardinal Franjo Šeper – Uloga i značenje u promjenama u Katoličkoj Crkvi i društvu bogato je ilustrirana, uz niz skeniranih naslovnica vjerskih i političkih listova, tablica suvremenika, prikaza osnovanih župa, raspodijeljenosti novokreiranih kardinala po kontinentima. Na pojedinim mjestima nužno je ujednačiti pravopis (primjerice, Glas Koncila, a ne Glas koncila) i detaljnije pojasniti sve slikovne prikaze i grafike, kako bi se učinila još vjerodostojnijim svjedokom turbulentnoga vremena. Primjetna je namjera autora da knjiga ne bude suhoparno štivo, nego relevantno djelo utemeljeno na činjenicama, lako provjerljivima iz dostupne knjiške i novinske građe, ali činjenicama (o)pisanima jasnim i razumljivim stilom.

Posebnu zanimljivost donose isječci iz različitih zagrebačkih i beogradskih tiskovina, iz vremena kada se istina mogla iščitavati između redaka, neovisno o političkom (ili vjerskom) usmjerenju pojedinoga lista. Raznolikost izvora dodatno boja složenost društveno-političkih okolnosti a može biti i prilog povijesti cenzure na ovim prostorima, kakav je primjerice bio slučaj sa zabranom tiskanja Glasa Koncila o desetoj obljetnici Stepinčeve smrti, zbog prenošenja članka iz neslužbenoga glasila Svete Stolice LʼOsservatore Romano. Spletom povijesnih okolnosti Šeper je preminuo dan nakon glasovitoga književnika i ključnoga umjetničkoga apologeta komunizma Miroslava Krleže. Poetiku dviju usporednih smrti dodatno je razradio u istoimenom djelu povjesničar Daniel Miščin, s obzirom na to da su na odru istoga dana, 4. siječnja 1982. godine, na dva različita (ali simbolična) mjesta bili kardinal Šeper i Krleža, prvi u zagrebačkoj katedrali, drugi u palači tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti na Zrinjevcu. Dijelom opravdano, Josip Kajinić odmaknut je od snažnijih vrijednosnih sudova, prepuštajući ih znatiželjnom čitateljstvu, svjestan da stav određuje i usvojeni svjetonazor i(li) prihvaćena ideologija. Nepobitnim ostaje značaj trinaestogodišnjega prefektovanja kardinala Šepera u Svetom Oficiju, kao i činjenica kako ga je na toj dužnosti naslijedio nadbiskup Mûnchena i Freisinga kardinal Joseph Ratzinger, poslije papa Benedikt XVI. (2005–2013), čovjek koji će u svojim pohodima Zagrebu i Hrvatskoj (osobito papinskom 2011. godine) podcrtati nezaobilaznu ulogu svojega prethodnika Šepera, kao i blaženoga nadbiskupa Stepinca. Tim činom dodatno su učvršćena nastojanja hrvatskih crkvenih pregalaca u prošlom stoljeću glede ustrajnoga svjedočenja povezanosti s apostolskom stolicom sv. Petra i nepristajanja uz podjele, putem osnivanja parcijalnih svećeničkih društava i odbijanja zahtjeva komunističkih vlasti za odricanjem od Vatikana.

»Prema nekima, Franjo Šeper bio je progresivni reformist, za razliku od njegova prethodnika, kardinala Ottavianija, koji je označen kao konzervativac. Međutim, on je bio jedino i isključio realist nastojeći da Crkva djeluje što adekvatnije suvremenim potrebama čovjeka i društva. U tom kontekstu Šeper je bez sumnje išao u susret promjenama«, stoji u zaključku knjige uz dodatak: »Proučavanjem njegova djelovanja uočljivo je kako nije bio borac poput njegova prethodnika, kardinala Alojzija Stepinca te nije bio ʽmiljenik narodnih masaʼ poput njegova nasljednika, kardinala Franje Kuharića. Šeper je bio vrijedan radnik na dobrobit Crkve, djelujući pritom tiho, temeljito i sustavno.«